REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-1248/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Maja Bilandžić, u pravnoj stvari tužitelja GRAD ZAGREB OIB, 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, protiv tuženika ANIĆ HOLDING PLUS d.o.o., OIB 61238079664, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 1, kojeg zastupa punomoćnik Marin Domjanović, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1054/2025-8 od 19. veljače 2026., 8. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1054/2025-8 od 19. veljače 2026. u pobijanim točkama I., II. i III. izreke.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1054/2025-8 od 19. veljače 2026. ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-15486/2025, UPP/OS-ovrv-213/2025 od 3. lipnja 2025., za iznos od 4.849,58 € sa zateznim kamatama koje teku na više pojedinačnih iznosa od njihovog dospijeća do isplate te je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točke I. i II. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 594,00 € (točka III. izreke). Odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 62,50 €, kao neosnovan (točka IV. Izreke).
2. Protiv točaka I., II., i III. izreke tužitelj je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom ovom sudu presudu u pobijanom dijelu preinačiti podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju žalbe u bitnome navodi da njegovo ovlaštenje za naplatu utužene naknade proizlazi iz važećih propisa, osobito Odluke o komunalnom redu donesene sukladno Zakonu o komunalnom gospodarstvu, koja nije ukinuta niti poništena odlukom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske ni odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske. Stoga smatra da predmetni prvostupanjski sud nije ovlašten ocjenjivati njezinu zakonitost (Odluke o komunalnom redu), budući da je to u nadležnosti upravnog sudovanja i nadzora zakonitosti općih akata sukladno Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi. Nadalje, žalitelj ističe da je predmetni ugovor - ugovor sui generis, odnosno da ima elemente upravnog ugovora jer je sklopljen kao uvjet izdavanja upravnog akta za postavljanje reklame te stoga proizvodi pravne učinke. U odnosu na pravnu valjanost takvih ugovora i obvezu plaćanja naknade poziva se na sudsku praksu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iz koje, prema njegovom shvaćanju, proizlazi da takvi ugovori nisu ništetni te da jedinice lokalne samouprave imaju ovlast naplate predmetne naknade, pri čemu ističe da se radi o korištenju javne površine u svrhu oglašavanja i kada je reklama postavljena na nekretnini u privatnom vlasništvu. Konačno, žalitelj osporava oslanjanje prvostupanjskog suda na raniju pravomoćnu presudu poslovni broj P-1657/2024, smatrajući da je sud pogrešno temeljio svoju odluku na toj presudi, zanemarujući pritom važeće propise, pravnu prirodu ugovora i relevantnu sudsku praksu.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu predlaže ovom drugostupanjskom sudu da tužiteljevu žalbu odbije kao neosnovanu te ističe da je ugovor koji je temelj tužiteljevog potraživanja u konkretnom predmetu – pravomoćno utvrđen ništetnim, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1657/2024 od 3. travnja 2025., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1964/2025-2 od 26. studenog 2025.
4. Žalba nije osnovana.
5. Nakon što je ispitao presudu na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je presuda u pobijanom dijelu pravilna i na zakonu osnovana.
6. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda kojom se završava spor u sporovima male vrijednosti (čl. 502. ZPP-a), kakav je predmetni spor, može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. t. 2., 4., 5., 6., 7., 8., 9., 10., 11., 12., 13. i 14. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu dospjele, a neplaćene naknade za postavljanje reklame na temelju Ugovora o plaćanju naknade za postavljanje reklama sklopljenog između stranaka 23. rujna 2007.
8. Iz podataka u spisu i obrazloženja pobijane prvostupanjske odluke proizlazi da je presudom poslovni broj P-1657/2024 od 3. travnja 2025. utvrđeno da je predmetni Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame od 23. rujna 2007., šifra: 012386, Klasa: 363-02/2007-001/348, Urbroj: 251-13-31/200-07-1 sklopljen između tužitelja kao korisnika i tuženika ništetan i da kao takav ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, s time da je navedeni Ugovor bio pravna osnova tužbenog zahtjeva tužitelja.
9. Nadalje, iz kasnije dostavljene drugostupanjske odluke poslovni broj Pž-1964/2025-2 od 26. studenog 2025. (list 85. – 91. spisa) proizlazi da je tom odlukom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1657/2024 od 3. travnja 2025. čime je navedena prvostupanjska presuda postala pravomoćna.
10. Odredbom čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a kako ništetni ugovori ne proizvode namjeravane pravne učinke i smatra se da u pravnom smislu ne postoje, to tužitelj nema pravnu osnovu za naplatu potraživane naknade.
11. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski je sud ukinuo platni nalog i odbio tužbeni zahtjev, a s čime se slaže i ovaj drugostupanjski sud.
12. Naime, iz podataka u spisu proizlazi da je u drugom postupku između istih stranaka pravomoćnom odlukom utvrđeno da je Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, zaključen 23. rujna 2007., ništetan te kao takav ne proizvodi pravne učinke, slijedom čega ne može predstavljati pravnu osnovu potraživanja u smislu čl. 322. Zakona o obveznim odnosima.
13. Stoga su neosnovani tužiteljevi žalbeni navodi da sud nije ovlašten odlučivati u ovoj pravnoj stvari, jer sud u ovom postupku nije ocjenjivao zakonitost općeg akta, već postojanje pravne osnove za tužbeni zahtjev, što je u njegovoj nadležnosti. Neosnovan je i žalbeni navod da predmetni Ugovor ima narav ugovora sui generis odnosno elemente upravnog ugovora, jer ni takva pravna priroda ugovora ne isključuje ocjenu njegovih učinaka u parničnom postupku kada tužitelj na njemu temelji utuženi tužbeni zahtjev, a u konkretnom je slučaju njegovom pravomoćno utvrđenom ništetnošću otpala pravna osnova zahtjeva.
14. Neosnovano se tužitelj poziva na sudsku praksu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, jer se ta praksa odnosi na slučajeve u kojima nije bila utvrđena ništetnost konkretnog ugovora između stranaka. U tim predmetima sudovi su ocjenjivali valjanost ugovora u situacijama u kojima takva pravomoćna odluka nije postojala, dok u ovom predmetu postoji pravomoćna presuda kojom je utvrđena ništetnost navedenog Ugovora o plaćanju naknade za postavljanje reklame sklopljenog između stranaka, slijedom čega takav ugovor ne proizvodi pravne učinke te ne može predstavljati pravnu osnovu za utuženi tužbeni zahtjev.
15. Iz istog su razloga neosnovane i tužiteljeve žalbene tvrdnje o korištenju javne površine u svrhu oglašavanja, kao i tvrdnje o ovlastima jedinice lokalne samouprave za uređenje komunalnog reda i naplatu naknade, te pozivanje na važeće propise iz područja komunalnog gospodarstva, praksu jedinica lokalne samouprave, izostanak nadzora nadležnog ministarstva i potrebu pravne sigurnosti, jer navedene okolnosti, čak i kada bi bile nesporne, same po sebi ne mogu predstavljati pravnu osnovu za osnovanost tužbenog zahtjeva niti dovesti do drugačije odluke u ovom sporu.
16. Neosnovan je i žalbeni navod da je prvostupanjski sud pogrešno utemeljio svoju odluku na pravomoćnoj presudi, jer je riječ o odluci donesenoj između istih stranaka kojom je utvrđena ništetnost konkretnog Ugovora koji predstavlja pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Takva pravomoćna sudska odluka proizvodi pravne učinke među strankama i obvezuje sud u ovom postupku, slijedom čega je prvostupanjski sud bio dužan uzeti je u obzir te na njoj utemeljiti svoju odluku.
17. Pravilna je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a), tako i po visini (čl. 155. ZPP-a), a žalitelj ni ne navodi konkretne razloge zbog kojih pobija odluku o parničnim troškovima.
18. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a, tužiteljeva žalba odbijena je kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena je u pobijanim točkama I., II. i III. izreke.
Zagreb, 8. travnja 2026.
Sudac
Maja Bilandžić
