Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-3027/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca: Marija Soljačića, kao predsjednika vijeća, te Tomislava Tomašića i Marjane Rajić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika-specijalista Željka Kudrića, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika ĆK, zbog prekršaja iz čl.229.st.1.t.3. i st.2. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23), čl.172. st.2 .t.5. i st.3. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/17, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22) i čl.150. st. 1. t. 2. i st. 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine, brojevi: 80/13, 137/13, 98/19 i 33/23), odlučujući o žalbi tužitelja Državnog inspektorata, Područnog ureda Osijek, Službe za nadzor zapošljavanja i upućivanja, podnijetoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku od 27. veljače 2024., broj: 72. Pp-2712/2023-6 na sjednici vijeća održanoj dana 8. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja Državnog inspektorata, Područnog ureda Osijek, Službe za nadzor zapošljavanja i upućivanja te se preinačuje presuda u odluci o kazni u, na način da se temeljem čl. 229. st. 2. u vezi st.1. toč 3. Zakona o radu uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona (Narodne Novine broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22) okrivljeniku ĆK izriče novčana kazna u iznosu od 500,00 (petsto) EUR.

II. Ukoliko okrivljenik ĆK plati dvije trećine izrečene novčane kazne u roku od 30 (trideset) dana po primitku ove presude, novčana kazna smatrat će se plaćenom u cijelosti.

III. U ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom okrivljenik ĆK je proglašen krivim i oslobođen od kazne, za djelo prekršaja iz čl. 229. st. 2. u vezi stavka 1. toč.3. Zakona o radu. Oslobođen je od optužbe temeljem članka 182. toč.1. Prekršajnog zakona za djelo prekršaja iz članka 150.st.2.u vezi stavka 1. t.2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju. Odbijena je optužba temeljem članka 181. toč.5. Prekršajnog zakona za djelo prekršaja čl.172. st.2. toč.5. i st.3. (ispravno članka 172. stavka 2. i točke 5.) Zakona o mirovinskom osiguranju, činjenično opisana u izreci.

2. Istom presudom okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka, u iznosu od 30,00 EUR.

3. Protiv presude tužitelj – Državni inspektorat Područnog ureda Osijek, Službe za nadzor zapošljavanja i upućivanja je pravodobno podnio žalbu zbog bitne povrede odredbi prekršajnog postupka pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede materijalnog prekršajnog prava i odluke o kazni.

4. Žalitelj predlaže da se radi razloga navedenih u žalbi, žalba prihvati.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 ., 118/18 i 114/22), ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točka 6.7.9. i 10. Prekršajnog zakona, te je u konkretnom slučaju našao da nisu povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i bitne povrede odredaba prekršajnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti te da nije nastupila zastara prekršajnog progona koja nastupa u roku od četiri godine od počinjenja djela prekršaja.

7. Što se tiče žalbenog navoda tužitelja vezanog uz odluku o kazni u odnosu na djelo prekršaja iz čl. 229. st. 2. u vezi stavka 1. toč.3. Zakona o radu , Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske našao je da u konkretnom slučaju ima osnove za preinačenje odluke o kazni te je prihvativši žalbu tužitelja u tom djelu, preinačio odluku prvostupanjskog suda, te je izrekao novčanu kaznu kao pod točkom I izreke ove presude, ispod propisanog minimuma novčane kazne za ovakvu vrstu prekršaja.

8. Razlozi koje prvostupanjski sud navodi u obrazloženju svoje odluke o kazni nisu razlozi zbog kojih se okrivljenika temeljem članka 38. st.2. toč. 2. Prekršajnog zakona trebalo osloboditi od kazne već se radi o naročito olakotnim okolnostima koje opravdavaju primjenu instituta ublažavanja kazne iz članka 37 stavak 2. Prekršajnog zakona. Slijedom navedenog, ovaj Sud je prihvativši žalbu tužitelja preinačio odluku o kazni prvostupanjskog suda, te je izrekao novčanu kaznu kao pod točkom I izreke ove presude, ispod propisanog minimuma novčane kazne za ovakvu vrstu prekršaja.

Ovaj Sud smatra da je upravo ovako izrečena novčana kazna razmjerna težini počinjenog prekršaja i stupnju odgovornosti okrivljenika.

9. Po mišljenju ovog Suda tako odmjerenom novčanom kaznom ispuniti će se svrha izricanja prekršajnih sankcija i postići svrha kažnjavanja, odnosno da će se okrivljenik ubuduće kloniti činjenja ovakvih i sličnih prekršaja.

10. Okrivljenik je oslobođen od optužbe temeljem članka 182. toč.1. Prekršajnog zakona za djelo prekršaja iz članka 150.st.2.u vezi stavka 1. t.2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju kojim se tereti da kao poslodavac nije prijavio osiguranje radnika TK nadležnom tijelu obveznog zdravstvenog osiguranja u Osijeku u zakonskom roku od 8 dana od nastanka okolnosti na osnovu kojih se stječe status osigurane osobe, odnosno od 31. ožujka 2023., a najkasnije 8. travnja 2023., već je isto učinio s danom 1. travnja 2023.

Prvostupanjski sud je osnovano zaključio da inkriminirano djelo po propisu nije prekršaj budući da je iz činjeničnog opisa djela razvidno da je okrivljenik ispunio zakonsku obvezu unutar zakonskog roka od 8 dana s obzirom da je prema optuženju radnik započeo obavljati posao 31. ožujka 2023. te ga je okrivljenik kao poslodavac bio dužan prijaviti tijelu obveznog zdravstvenog osiguranja do 8. travnja 2023., a on je to učinio 1. travnja 2023.

11. Navodi žalbe tužitelja usmjereni da pogrešnu primjenu materijalnog prava su neosnovani i ne dovode u pitanje osnovanost i zakonitost prvostupanjske odluke te se žalitelj radi nepotrebnog ponavljanja upućuje na razloge iz prvostupanjske odluke s kojim se u cijelosti slaže i ovaj Sud.

12. Nadalje, prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka te izvršene analize obrane okrivljenika utvrdio kako nisu ispunjene zakonske pretpostavke na osnovu kojih bi se okrivljenika moglo proglasiti krivim za prekršaj iz čl.172.st.2.t.5. i st.3. Zakona o mirovinskom osiguranju, odnosno što radnika nisu prijavili u zakonskom roku nadležnom tijelu mirovinskog osiguranja, s obzirom da je sukladno čl. 181.st.1.t.5 Prekršajnog zakona utvrđeno postojanje okolnosti koje isključuju prekršajni progon.

13. Naime, rješenjem inspektora rada od 22. svibnja 2023. okrivljenika se obvezalo da izvrši prijavu na obvezno mirovinsko osiguranje radnika TK počevši od dana 31. ožujka 2023. i naložilo mu se da uplati iznos od 2.650,00 eura u korist Državnog proračuna, te je pod toč. 4. rješenja navedeno da će se provesti ovrha ako ne plati navedeni iznos u roku od tri dana.

14. Dakle okrivljeniku za je isti propust, odnosno za isti činjenični supstrat za koji je optužen već izrečena upravna mjera penalnog karaktera, pa bi kažnjavanjem u prekršajnom postupku za istu stvar došlo do povrede načela „ne bis in idem“, a koje načelo je zajamčeno člankom 31.st.2. Ustava RH i čl.4. Protokola br. 7. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda

15. Prvostupanjski sud je pravilno odbio optužbu protiv okrivljenika u odnosu na djelo i valjano obrazložio svoju odluku.

- 16. Prema mišljenju ovog Suda prvostupanjski sud je pravilno primijenio Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovor broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99-Ispravak, 14/02 i 1/06) jer je u konkretnom slučaju za isti propust odnosno za isti činjenični supstrat za koji se tereti optužnim prijedlogom, već izrečena novčana kazna rješenjem, pa bi vođenjem prekršajnog postupka za isti propust u konkretnom slučaju došlo do povrede načela ne bis in idem koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava RH kao i člankom 4. Protokola broj 7 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

-

- 17. Žalitelj neosnovano ističe pogrešnu primjenu materijalnog prekršajnog prava navodeći u bitnome da se ne može govoriti o presuđenoj stvari jer se u konkretnom postupku radilo o upravnoj mjeri.

18. Naime, sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava pravno nazivlje nacionalnog zakonodavstva ne može biti jedni kriteriji relevantan za primjenu pravila ne bis in idem u smislu članka 4. Protokola 7 Konvencije.

19. Obzirom da izrečena upravna mjera u konkretnom slučaju sadrži novčanu kaznu izrečena upravna mjera predstavlja sredstvo kažnjavanja za okrivljenika i ima penalni karakter, pa vođenje prekršajnog postupka povodom optužnog prijedloga za isti propust odnosno za isti činjenični supstrat, u konkretnom slučaju predstavlja povredu načela ne bis in idem u smislu članka 4. Protokola 7 Konvencije.

20. Republika Hrvatska kao potpisnica Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda mora poštovati prava i slobode zajamčene Konvencijom. Hrvatska državna tijela su dužna jamčiti i štititi prava zajamčena Konvencijom, dok Europski sud za ljudska prava pruža supsidijarnu zaštitu, u slučajevima kada su nacionalna tijela propustila primijeniti ili su krivo primijenila neku od odredbi Konvencije, redovni sudovi su obvezni neposredno primijeniti Konvenciju.

21. Europski sud za ljudska prava putem svojih presuda i odluka tumači Konvenciju i uspostavlja konvencijske standarde zaštite ljudskih prava.

22. Upravne mjere ili sankcije se javljaju u pravnim sustavima svih europskih država. S obzirom na prirodu i svrhu mogu biti punitivne, restorativne, kompenzacijske te sankcije isteka ili ukidanja određenih dozvola . Općenito ih se može definirati kao bilo koji oblik reakcije upravnih vlasti na kršenje pravila. S obzirom na osobitosti hrvatskog prekršajnopravnog sustava, u kojem upravna tijela nekad provode prekršajne postupke u prvom stupnju, definiciji bi se još trebalo dodati, a to kršenje nije propisano kao prekršaj.

23. U hrvatskom pravnom sustavu pojedini zakoni koji propisuju prekršaje sadrže i odredbe koje daju ovlast ili obvezuju upravna tijela prilikom kontrole primijeniti upravnu mjeru. Ta mjera može biti izražena u novčanom obliku ili kao zabrana obavljanja dijela ili ukupne djelatnosti (npr. pečaćenjem poslovnih prostorija).

24. S obzirom na prirodu upravnih mjera, mogu se naći primjeri iz judikature ESLJP gdje ih se naziva parapenalnim mjerama. (npr. Ruotsalainen protiv Finske zahtjev br. 13079/03, od 16. lipnja 2009 . U navedenoj odluci ESLJP je utvrdio da unatoč okolnosti što je izrečena mjera u nacionalnom sustavu kvalificirana kao fiskalna mjera, a ne kaznenopravna sankcija, pretežiti značaj ima priroda kažnjive radnje. Sud nije prihvatio argument države da je dodatni porez nametnut u svrhu naknade štete, nego je smatrao da on ima svrhu odvraćanja, odnosno prevencije takvih ponašanja u budućnosti te je stoga utvrdio da se iz toga može zaključiti da je mjera izrečena temeljem propisa čija je svrha, odnosno pravna priroda odvraćajuća i punitivna te stoga predstavlja mjeru kaznene prirode (§ 45 i 46).

Nepravilan obračun poreza koji se sankcionira obračunom i naplatom dodatnog poreza, na temelju opće pravne norme primjenjive na sve porezne obveznike je sankcija kaznene prirode jer svrha dodatnog poreza nije nadoknada manje plaćenog poreza (kao naknada štete za proračun) već kažnjavanje s ciljem opće prevencije ( Ć protiv Finske, presuda ESLJP od 10. veljače 2015.).

Globa izrečena od strane nadzornog tijela za financijske usluge, koja sa sobom povlači i određene zabrane povezane sa poslovnim djelatnošću kroz određeno vrijeme jest kaznene naravi (Grande Stevens i dr. protiv Italije, zahtjev br.18640/10)

25. Pojam " optužnice za kazneno djelo " ima autonomno značenje u konvencijskom sustavu. Naime, ESLJP je pojmu ''optužnice za kazneno djelo'' dao puno šire značenje nego što ga taj pojam ima u okviru hrvatskog ( ali i drugih zemalja članica Vijeća Europe) kaznenopravnog sustava. Autonomno značenje pojmu " optužnice za kazneno djelo". ESLJP je dao kako bi onemogućio da države, karakterizacijom određenih postupaka kao upravnih izbjegnu primjenu zaštite i jamstava iz članka 4. Protokola br. 7 Konvencije. ESLJP je u predmetu Engel i ostali protiv Nizozemske uspostavio kriterije prema kojima se prosuđuje može li se određeni postupak smatrati kaznenim postupkom odnosno ''optužnicom za kazneno djelo'' za potrebe članka 4. Protokola 7.

Procjenjuje se na temelju tri kriterija (tzv. Engel kriteriji) a to su klasifikacija djela u domaćem pravu, priroda protupravnog ponašanja, te vrsta i težina zapriječene kazne.

Prvi kriterij „Engel” odnosi se na kvalifikaciju djela u nacionalnom pravu, koji ESLJP smatra samo polazišnom točkom za utvrđivanje toga da li se radi o ''optužnici za kazneno djelo”. Ako, nacionalno pravo postupak kvalificira kao prekršajni ili upravni, potrebno je analizirati u svjetlu drugih dvaju kriterija ''Engel'', da li se u konkretnom slučaju radi o ''optužnici za kazneno djelo'' za potrebe primjene članka 4. Protokola 7.

Drugi kriterij je priroda protupravnog ponašanja. Blaža narav protupravnog ponašanja ne znači sama po sebi da djelo nije „kazneno“, jer pojam „kaznenog“ ne zahtjeva nužno određeni stupanj ozbiljnosti . Norme usmjerene na opću populaciju u pravilu su kaznene naravi (Tomasović protiv Hrvatske, § 22).

Treći kriterij je vrsta i težina zapriječene kazne. Čak i kad priroda protupravnog ponašanja nije nužno „kaznena“, ovaj kriterij može dovesti do zaključka o kaznenoj naravi djela. Ako je sankcija zamišljena kao sredstvo kažnjavanja, ovaj je kriterij u pravilu zadovoljen. Dovoljno je da je ispunjeno jedno od navedena tri mjerila da se radi o optužnici za kazneno djelo.

26. Po mišljenju ovoga Suda upravna mjera, iako zakonom nije klasificirana kao prekršajna sankcija već kao upravna mjera, u konvencijskom smislu( imajući u vidu članak 4. Protokola br. 7 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i tzv.

Engel mjerila) može imati karakter sankcije za isto djelo, a što se treba procijeniti s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja.

27. U konkretnom predmetu i ovaj Sud smatra da se radi o povredi načela ne bis in idem (dvostrukom kažnjavanju za istu stvar) , jer je primijenjena upravna mjera, iako nije klasificirana kao prekršajna sankcija, u konvencijskom smislu (imajući u vidu članak 4. Protokola br. 7 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i tzv. Engel mjerila) predstavlja sankciju okrivljeniku za postupanje uočeno tijekom inspekcijskog nadzora.

28. Ako su dva postupka bila usko povezana u naravi i vremenu i ako su predstavljala jedinstven komplementaran odgovor države na nezakonito ponašanje okrivljenika ne radi se o povredi načela ne bis in idem, kako je to Veliko vijeće ESLJP-a objasnilo u predmetu A i B protiv Norveške zahtjev br., br. 24130/11 i 29758/11, od 15. studenoga 2016.). Naime, članak 4. Protokola br. 7 ne isključuje vođenje dvaju postupaka ako su ispunjeni određeni uvjeti, odnosno ako su dva postupka bila „dovoljno međusobno povezana u naravi i u vremenu”, da su postupci bili kombinirani na integriran način tako da čine koherentnu cjelinu. To podrazumijeva ne samo da se svrha koja se nastoji ostvariti i sredstva koja se koriste za njeno ostvarenje trebaju biti u naravi komplementarna i povezana u vremenu, nego i da moguće posljedice takve organizacije pravnog postupanja prema spornom ponašanju trebaju biti razmjerne i predvidljive osobama koje su njima pogođene .

29. Kad je riječ o uvjetima koje je potrebno ispuniti kako bi se dvojni prekršajni i upravni postupak smatrali dovoljno povezanima u naravi i vremenu i time sukladnim kriteriju bis iz članka 4. Protokola br. 7, materijalni čimbenici za određivanje toga postoji li dovoljno bliska povezanost u naravi uključuju:

– pitanje jesu li se različitim postupcima nastojale ostvariti komplementarne svrhe te time odgovoriti, ne samo in abstracto već i in concreto, na različite aspekte spornog društveno nedozvoljenog ponašanja;

– pitanje je li dvojnost dotičnih postupaka bila predvidljiva posljedica, kako u pravu tako i u praksi, istog spornog ponašanja (idem);

– pitanje jesu li relevantni postupci vođeni na takav način da se što više izbjegne svaka dodatna šteta koja proizlazi iz dupliciranja postupka, a posebice dupliciranja u prikupljanju i ocjeni dokaza, ponajprije odgovarajućom suradnjom između različitih nadležnih tijela kako bi se osiguralo da se činjenice utvrđene u jednom postupku utvrde i u drugom postupku;

– i, iznad svega, pitanje je li kazna izrečena u postupku koji je prvi pravomoćno okončan uzeta u obzir u postupku koji je posljednji pravomoćno okončan kako bi se spriječilo da dotični pojedinac u konačnici snosi prekomjeran teret.

30. Država ima mogućnost urediti svoj pravni sustav kojim se kažnjava i izriču mjere zbog neprijavljivanja radnika nadležnim tijelima osiguranja pa i istovremenim vođenjem kaznenog (prekršajnog) i upravnog postupka, kojima se odgovara na različite aspekte istog ponašanja ako ti postupci i kazne čine koherentnu i razmjernu cjelinu, a što nije bio slučaj slijedom naprijed navedenih razloga u konkretnom predmetu, stoga je valjalo odlučiti kao u izreci ove odluke pod III.

U Zagrebu, 8. travnja 2026. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Željko Kudrić, v.r.

FK, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Osijeku u 4 otpravaka: za spis, okrivljenika i tužitelja.