REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-470/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Radovana Raduke, suca izvjestitelja i Nevenke Baran, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., OIB: 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnica Sofia Petković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2665/2024-9 od 19. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2665/2024-9 od 19. prosinca 2025. u točki I. izreke u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za odobrenje i isplatu iznosa od 3.022,69 eura sa zateznim kamatama, te u točkama II. i III. izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2665/2024-9 od 19. prosinca 2025. u točki I. izreke u preostalom dijelu i sudi: „Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu, br. 08918020026 od 16.05.2008. sklopljenog između tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. i korisnika kredita REPROMATERIJAL d.o.o., koje:

- u dijelu čl. 9. glase „Naknadu za prijevremenu otplatu kredita uz suglasnost Kreditora iz sredstava druge banke u visini 1.00% od iznosa koji se prijevremeno otplaćuje, min. kn 1.500,00, odnosno iz drugih sredstava u visini 0.50% od iznosa koji se prijevremeno otplaćuje, min. kn 1.500,00 promjenjiva, Korisnik kredita plaća istovremeno s prijevremenom otplatom, uz prethodnu najavu od 2 (dva) radna dana koja je neopoziva.“

III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 812,50 eura kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom presudio:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu, br. 08918020026 od 16.05.2008. sklopljenog između tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 i korisnika kredita REPROMATERIJAL d.o.o., Slavonski Brod, A. Kanižlića 42 a koje:

- u dijelu čl. 9. glasi: „Naknadu za odobrenje u visini 1.55 % od iznosa odobrenog kredita, a minimalno kn 500,00, Korisnik kredita plaća jednokratno. Iznos naknade usteže se u cijelosti od iznosa koji se isplaćuje kod korištenja kredita.“

- u dijelu čl. 9. glasi: „Naknadu za prijevremenu otplatu kredita uz suglasnost Kreditora iz sredstava druge banke u visini 1.00% od iznosa koji se prijevremeno otplaćuje, min. kn 1.500,00, odnosno iz drugih sredstava u visini 0.50% od iznosa koji se prijevremeno otplaćuje, min. kn 1.500,00 promjenjiva, Korisnik kredita plaća istovremeno s prijevremenom otplatom, uz prethodnu najavu od 2 (dva) radna dana koja je neopoziva.“

Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, 10000 Zagreb, OIB: 25132169807, isplati iznos od 3.022,69 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.05.2008. do isplate, prema stopi koja se određuje, do 31.12.2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, u roku 15 dana.“ II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 750,00 € u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.325,00 € kao neosnovan.“

2. U obrazloženju je navedeno kako među strankama nije sporno da su tuženik i korisnik kredita, Repromaterijal d.o.o. zastupan po direktoru DK, **.**.2008. sklopili Ugovor o kreditu br. 08918020026, a nije sporno ni da je ulazna naknada u iznosu od 3.022,69 eura naplaćena kompenzacijom 26. svibnja 2008. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, da li je prednik tužitelja potrošač sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, kao i da li je potraživanje u zastari. Sud je utvrdio da korisnik kredita, odnosno ustupitelj tražbine nije potrošač u smislu odredbi čl. 3. st. 1. t. 9. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07), čl. 2. st. 1. t. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju niti čl. 2.b. Direktive Vijeća EEZ -a 93/13 nego je korisnik kredita trgovačko društvo pa ne uživa zaštitu sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača nego se primjenjuju isključivo odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO). Sukladno odredbi čl. 10. st. 1. ZOO-a sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju svoje obveze postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zaht ijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenika, odnosno pažnja dobrog domaćina), a sukladno st. 2. navedenog članka sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običaja (pažnja dobrog stručnjaka). Budući da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen između trgovačkih društava u okviru obavljanja njihove poslovne djelatnosti, odnosno predstavlja trgovački ugovor (u smislu odredbe čl. 14. st. 2. ZOO-a), zakonski zastupnik korisnika kredita je prilikom njihovog zaključenja bio dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka što znači da je zakonski zastupnik korisnika kredita koji je zaključio ugovor o kreditu morao znati za sve specifičnosti uvjeta predmetnog kredita, pa je tako morao biti upoznat i s načinom na koji će se naplaćivati sporne naknade pa ovaj sud smatra kako se ne bi u konkretnom slučaju radilo o postupanju protivno načelu savjesnosti i poštenja koja je uzrokovala neravnotežu u međusobnim obvezama trgovaca, na štetu korisnika kredita. S obzirom da korisnik kredita nema status potrošača u ovoj pravnoj stvari, ne primjenjuju se pretpostavke nepoštenosti iz Zakona o zaštiti potrošača te je na tužitelju teret dokaza da se radi o nepoštenim odredbama, a što tužitelj ničim nije dokazao. Iz saslušanja svjedoka ĆK utvrđeno je da je njegova firma Repromaterijal d.o.o. dignula kredit za kupnju repromaterijala u iznosu od cca 200.000,00 eura prije 14, 15 godina, a što se tiče ulazne naknade navodi kako mu je poznato da svaka banka naplaćuje 0,05% od vrijednosti kredita prilikom obrade kredita, što mu je i rečeno prilikom podizanja kredita, a banka uvijek taj dio naknade odmah uzme od glavnice kredita, tako je bilo tada, a tako je i sada. Navodi kako nije kredit zatvorio prijevremeno, a ugovor je bio unaprijed pripremljen. Što se tiče prigovora zastare ovaj sud smatra da je prigovor zastare osnovan. Sud napominje da je u potpunosti upoznat s (oba) pravna shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, no, smatra da i u slučaju kada se ne radi o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, nego o restitucijskom zahtjevu kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora sklopljenog između osoba koje nisu potrošači, zastarijevanje započinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke te je od tada druga stranka mogla tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove.

3. Tužitelj u žalbi navodi kako pitanje statusa potrošača uopće nije bila sporna činjenica u ovom predmetu, a niti je tužitelj tvrdio da korisnik kredita ima status potrošača, te da slijedom navedenog ima pravo zahtijevati isplatu povodom utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Poziva se na određene odluke ovoga suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ističe da je sud u svakom slučaju trebao prihvatiti tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kako je tužitelj u točki I. tužbenog zahtjeva i zahtijevao. S obzirom na to da je pri ugovaranju naknade za obradu kredita banka - ovdje tuženik, postupao na istovjetan način kao u opisanim presudama, na način da je korisnicima kredita nudio tipske, unaprijed formulirane ugovore u kojima ni na koji način nije objasnio strukturu troškova, odnosno na koje se točno troškove predmetna naknada odnosi, to je i predmetna odredba ugovora ništetna. Isto tako, sud pogrešno izvodi zaključak kako je istaknuti prigovor zastare osnovan, te da je potraživanje tužitelja u zastari. Kao što je tužitelj tvrdio tijekom postupka, a i sud u obrazloženju isto navodi, 30. siječnja 2020. je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela zauzeo pravno shvaćanje kako zastara restitucijskog zahtjeva temeljem instituta ništetnosti općenito ne počinje teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti. S obzirom na to da je nezakonita odluka o glavnoj stvari, posljedično je i nezakonita odluka suda o trošku, sadržana u t. 2. i t. 3. presude. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 812,50 eura.

4. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba o naknadi za obradu kredita (naknadi za odobrenje) i naknadi za prijevremenu otplatu kredita te za povrat iznosa podmirenog po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita u iznosu od 3.022,69 eura.

8. Osnovan je žaliteljev navod kako je prvostupanjski sud nepravilno ocijenio prigovor zastare osnovanim s obzirom na ustaljenu praksu i ovoga suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj zastara restitucijskog zahtjeva temeljem instituta ništetnosti ne počinje teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti.

9. Nevažan je za ocjenu pravilnosti pobijane presude žalbeni navod kako pitanje statusa potrošača uopće nije bila sporna činjenica u ovom predmetu.

10. Odluke na koje se tužitelj poziva u žalbi nisu podudarne s pobijanom presudom u dijelu u kojemu se odnosi na naknadu za obradu kredita, jer se u njima radi o tome jesu li naknada za prijevremenu otplatu kredita i jednostrana promjena kamatne stope protivne kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima, a o čemu se u ovom dijelu ne radi. Što se tiče traženog novčanog iznosa, sam direktor korisnika kredita je iskazao da predmetni kredit nije zatvorio prijevremeno, kako je to navedeno i u obrazloženju pobijane presude. Tužitelj se pritom u žalbi niti ne poziva na temelju koje je zakonske odredbe sporna odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita ništetna, a ta odredba nije ništetna na temelju odredbe čl. 270. ZOO-a, kako je to neosnovano naveo u tužbi.

11. Prvostupanjski sud je pravilno obrazložio zašto u konkretnom slučaju ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita nisu ništetne, napominjući, prije svega, da se ovdje ne radi o potrošačkom nego o trgovačkom ugovoru, da korisnik kredita pri sklapanju navedenih ugovora nije primijenio dužnu pažnju dobrog gospodarstvenika te da, posljedično tome, tužitelj neosnovano navodi kako je spornim odredbama ugovora o naknadama za obradu kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja narušena pravična ravnoteža odnosno ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu na štetu korisnika kredita.

12. No, što se tiče ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita pravilno se tužitelj u žalbi poziva na i citira odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 24/2021 od 21. veljače 2023., a o tome postoji i brojna daljnja ujednačena i ustaljena praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Na to da je predmetna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita protivna odredbama čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO-a nedvojbeno ukazuje i činjenica da visina te naknade ovisi o izvoru sredstava iz kojeg bi kredit bio prijevremeno otplaćen, pa se svakako ne može raditi o naknadi štete koju bi tuženik kao davatelj kredita pretrpio u smislu odredbe čl. 1024. st. 3. ZOO-a.

13. Zato je, primjenom čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP -a, odlučeno kao u točkama I. i II. izreke.

14. Pritom je odluka o trošku (koju tužitelj niti ne osporava obrazloženo u žalbi) potvrđena u cijelosti, primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a, jer zbog dijela zahtjeva s kojim tuženik nije uspio u ovom sporu nisu nastali posebni troškovi, posebice kada se uzme u obzir i da se zahtijevana isplata iznosa od 3.022,69 eura ne odnosi na prihvaćeni zahtjev ni u kojem dijelu.

15. Zato je, na temelju čl. 166. ZPP-a, odlučeno kao u točki III. izreke.

Zagreb, 8. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Davor Pustijanac