REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4866/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Nevenke Baran, suca izvjestitelja i Radovana Raduke, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Zoran Vukušić Bokan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukušić Bokan i partneri d.o.o. u Zadru, protiv tuženika SARTURA d.d. iz Zagreba, Lendavska ulica 16A, OIB 27334333242, kojeg zastupa punomoćnica Anamarija Javor, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Batarelo Dvojković Vuchetich d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti odluka skupštine društva, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1629/2024-18 od 16. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1629/2024-18 od 16. listopada 2025. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 250,00 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom navedenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je u cijelosti odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tužitelj tražio od suda da utvrdi ništetnima odluke (glavne) skupštine tuženika od 28. lipnja 2024. (uslijed očite pogreške u pisanju, prvostupanjski je sud naveo datum 26. lipnja 2024., a što u svako doba može ispraviti rješenjem sukladno članku 342. Zakona o parničnom postupku premda je i sam tužitelj u podnesku od 14. kolovoza 2024. kojim je precizirao tužbeni zahtjev pogriješio u pisanju navodeći datum 26. lipnja 2028. - str. 48. spisa) i to odluku o izboru predsjednika glavne skupštine, odluku o usvajanju izvješća nadzornog odbora društva, odluku o davanju suglasnosti na godišnja financijska izvješća uprave društva za 2023. godinu, odluku o upotrebi dobiti za 2023. godinu, odluku o razrješnici članu uprave/direktoru društva DL za 2023. godinu, odluku o razrješnici bivšem članu uprave/direktoru društva GL za 2023. godinu i odluku o razrješnici članovima nadzornog odbora društva za 2023. godinu, sve sa sadržajem pobliže navedenom u izreci te presude kao i da se naloži tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka s pripadajućim kamatama (točka I. izreke presude). Rješenjima o troškovima postupka prvostupanjski je sud naložio tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 EUR (točka II. izreke presude) dok je odbio kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa (točka III. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da ne postoje razlozi za ništetnost predmetnih odluka glavne skupštine iz članka 355. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine” broj: 152/11 - pročišćeni tekst, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23 i 130/23), a osobito ne postoji onaj iz točaka 3. i 4. tog članka (da odluke nisu u skladu s biti društva odnosno da se tim odlukama čini povreda propisa kojima je cilj zaštita vjerovnika društva ili javnog morala) na koji se razlog tužitelj pozivao tijekom postupka premda nije ni iznosio tvrdnje na koji način bi te odluke bile ništetne prema toj zakonskoj odredbi. Jednako tako, tužitelj nije određeno naveo kojim bi to zakonskim odredbama ili odredbama statuta osporavane odluke bile protivne u smislu odredbe člana 360. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima, a k tome premda se tužitelj pozvao i na zakonski razlog pobojnosti iz članka 360. stavka 2. Zakona o trgovačkim društvima iznoseći tvrdnje o zlouporabi prava od strane UL i tuženika koji su nastojali onemogućiti tužitelja u ostvarivanju njegovih zakonskih prava kao manjinskog dioničara, niti je tvrdio niti činjenično potkrijepio da se i na koji način osporavanim odlukama nanosi šteta društvu odnosno drugim dioničarima. Osim toga, tužitelj tijekom postupka nije iznosio tvrdnje da su mu u odnosu na odluke donesene na glavnoj skupštini od 26. lipnja 2024. njemu bile dane netočne ili nepotpune obavijesti odnosno da mu je davanje obavijesti uskraćeno, pa se stoga ne radi ni o razlogu pobojnosti iz članka 360. stavka 4. Zakona o trgovačkim društvima, a k tome iako je tužitelj pobijao i odluke koje su donesene na ranije održanim glavnim skupštinama društva tuženika to ne predstavlja valjani razlog za ništetnost odnosno pobojnost predmetnih odluka. Odluke o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je iz svih žalbenih razloga; s obzirom na to da iz žalbe nije vidljivo koji dio presude tužitelj pobija žalbom, ovaj sud sukladno članku 365. stavku 1. Zakona o parničnom postupku smatra da tužitelj žalbom ne pobija točku III. izreke kojim je odbijen dio zahtjeva tuženika za naknadom parničnog troška. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je pogrešno shvaćanje suda da ranije odluke skupštine tuženika nisu od značaja u ovoj stvari. Žalitelj navodi da su ranije donesene odluke kojima je povećan temeljni kapital, izmijenjeno članstvo u tuženiku te je potom tuženik preoblikovan i usvojen statut na temelju kojeg su donesene odluke koje su predmetom osporavanja, a što je predmet odlučivanja u ranije pokrenutim parnicama među istim strankama. Tužitelj ističe da je sporno je li tuženik društvo s ograničenom odgovornošću ili dioničko društvo (o čemu se vodi spor poslovni broj P-1195/24), tko su članovi ili dioničari tuženika i koliki su njihovi udjeli ili dionice (o čemu se vodi spor poslovni broj P-3183/24), te jesu li ranije odluke skupštine tuženika ništetne ili pobojne jer su protivne biti tuženika ili moralu društva uslijed čega su nužno ništetne/pobojne i odluke koje su predmet ovog postupka jer su zasnovane na ranijim odlukama (o čemu se vode sporovi poslovni broj P-2486/23 i P-815/24). Međutim, sud je otklonio da bi gornja pitanja predstavljala prethodno pitanje u ovoj stvari iako je sporno koji je oblik društva tuženika, tko su članovi/dioničari tuženika, koliki su njihovi udjeli i koja se pravila propisa i osnivačkih akata imaju primijeniti kod sazivanja i vođenja sporne skupštine. Sud je odbio prijedlog za prekid ovog postupka dok se ne odluči u ranijim spomenutim postupcima čime je sud povrijedio obvezu sam ocijeniti ukupnost odnosa na način da sud svoju odluku donese na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ili da sam izvrši uvid u cjelokupne spise. Žalitelj smatra da eventualna ništetnost ranijih odluka glavnih skupština može utjecati i povlačiti za sobom i ništetnost odluka kasnije glavne skupštine. Tužitelj je u tu svrhu predložio uvid u odgovarajuće sudske spise no sud je to odbio učiniti bez posebnog obrazloženja. Žalitelj ponavlja da ranije započeti postupci mogu dovesti do toga da je tuženik zapravo društvo s ograničenom odgovornošću, a ne dioničko društvo te da ime druge članove različite od onih koji su sudjelovali u donošenju spornih odluka i sve to s različitim udjelima u društvu posljedica čega jest ništetnost/pobojnost spornih odluka. Zbog svega navedenog, sud je počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka uključujući i one iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnog postupku, obrazloženje presude je u tolikoj mjeri manjkavo da predstavlja povredu prava tužitelja na obrazloženu odluku, zatim da s obzirom na odstupanje presude od gramatičkog tumačenja zakonske norme i zakonskih načela žalitelj smatra da su utvrđenje činjenica i ocjena dokaza proizvoljna u cijelosti na način da utječe na pravilnost konkretnog postupka. Nadalje, sud je postupao s pretjeranim formalizmom zabrana kojeg je izražena u stajalištu Suda za ljudska prava u Strasbourgu te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-62/2007 od 4. listopada 2011., a time su povrijeđena i ustavna prava iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske. Žalitelj predlaže usvojiti žalbu te preinačiti pobijanu presudu na način da se tužbeni zahtjevi usvoje u cijelosti, podredno da se presuda ukine te vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje; žalitelj potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 312,50 EUR uvećanog za sudsku pristojbu po odluci suda.

2.1. Žalba je dostavljena tuženiku na odgovor. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnom navodi da tužitelj ustraje pri tvrdnji da je ništetnost i pobojnost ranijih odluka glavne skupštine razlog ništetnosti odnosno pobojnosti kasnijih odluka glavne skupštine te da su postupci koje tužitelj navodi u žalbi prethodno pitanje u ovom postupku. Tuženik ističe da su razlozi ništetosti i pobojnosti pobrojani u Zakonu o trgovačkim društvima, a utvrđenje ranije donesene odluke ništetnom nije predviđeno kao razlog ni ništavosti ni pobojnosti kasnije donesene odluke glavne skupštine. Osim toga, članak 364. Zakona o trgovačkim društvima propisuje posljedice utvrđenja odluke glavne skupštine ništetnom, a od kojih niti jedna nije ništetnost kasnije donesenih odluka. Tuženik ističe da je u predmetu pod poslovnim brojem P-1326/15 koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Rijeci tužitelj tvrdio da je odluka o preoblikovanju tuženika iz društva s ograničenom odgovornošću u dioničko društvo ništetna jer je ranije donesena odluka o povećanju temeljnog kapitala tuženika koja je prema mišljenju tužitelja također ništetna te je u tom predmetu prvostupanjski sud odredio prekid postupka, no tu je odluku Visoki trgovački sud Republike Hrvatske ukinuo rješenjem poslovni broj Pž-7617/2016 od 2. listopada 2018. u kojoj je drugostupanjski sud zauzeo pravno shvaćanje da razlog što je ranije donesena (eventualno) ništetna/pobojna odluka ne predstavlja pravnu osnovu na kojoj se može temeljiti tužba za pobijanje odluka skupštine tuženika te da eventualno utvrđenje ništetnosti ranije odluke o povećanju temeljnog kapitala ne povlači automatizmom za sobom utvrđenje ništetnosti odluke skupštine o preoblikovanju društva. Prema tome, svaka odluka se ima gledati kao samostalna cjelina pa eventualna nevaljanost ranije odluke ne povlači automatski nevaljanost kasnije odluke. Osim toga, odluka o povećanju temeljnog kapitala te odluka o preoblikovanju tuženika su pravomoćno upisane u sudski registar što znači da one prema člancima 461. i 569. Zakona o trgovačkim društvima proizvode pravni učinak jer je njihov upis u sudski registar konstitutivne naravi. Tuženik ističe da je u tri od četiri postupka prvostupanjski sud donio presude u kojima je u cijelosti odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja jer se ni u jednom od tih postupaka nisu ostvarili razlozi ništetnosti niti pobojnosti. U nastavku odgovora na žalbu tuženik ističe da valjanost odluka koje se pobijaju u drugim postupcima nije prethodno pitanje, kao i da je na tužitelju teret iznošenja činjeničnih navoda te predlaganja dokaza kako bi sud mogao utvrditi sve činjenice koje su pravno relevantne za odluku o sporu. Tuženik također ističe da on ne postupa protivno obvezi lojalnosti, a što se ne može reći za tužitelja koji zloupotrebljava prava koji podiže tužbe koje očito nemaju izgleda za uspjeh ili za koje se u parnici pokaže da je bez izgleda a tužitelj ipak nastavlja s postupkom. Zbog navedenog, svi činjenični i pravni navodi iz žalbe su neistiniti i promašeni pa tuženik predlaže Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske da odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi pobijanu presudu jer ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti; tuženik potražuje trošak odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 EUR.

3. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

3.1. Ispitavši pobijanu presudu u točkama I. i II. njezine izreke temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Prvostupanjski je sud pravilno u cijelosti odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio utvrđenje ništetnim svih odluka (glavne) skupštine društva tuženika koje su donesene 28. lipnja 2024., a koje su pobliže navedene u tužbenom zahtjevu i to iz razloga jer ne postoje razlozi ništetnosti i pobojnosti predmetnih odluka glavne skupštine na koje se tijekom postupka pozivao tužitelj, a koji su navedeni u odredbama članaka 355. i 360. Zakona o trgovačkim društvima. Naime, prema članku 355. tog Zakona pored slučajeva iz članka 313. stavka 4., članka 338. stavka 2., članka 348. stavka 2. i članka 300.e stavka 3. tog Zakona (a za koje ni sam tužitelj u tužbi i tijekom postupka nije tvrdio da su iz tih slučajeva predmetne odluke ništetne) odluka glavne skupštine je ništetna: a) ako je donesena na glavnoj skupštini koja nije sazvana na način propisan u članku 277. stavcima 2., 3. i 6. tog Zakona osim ako su na njoj sudjelovali svi dioničari, b) ako nije unesena u zapisnik na način propisan u članku 286. stavku 1., 2. rečenici 1. i stavku 4. tog Zakona, c) ako nije u skladu s biti društva ili ako se njezinim sadržajem čini povreda propisa kojima se isključivo ili pretežno štite interesi vjerovnika društva ili su doneseni radi zaštite javnog interesa, d) ako je suprotna moralu društva i e) ako je pravomoćnom presudom donesenom povodom tužbe za pobijanje odluke proglašena ništetnom.

4.1. U konkretnom predmetu, iz zapisnika s glavne skupštine tuženika (za kojeg je i vršitelj dužnosti javnog bilježnika Andrija Vuger u uvodu zapisnika pogrešno naveo da je glavna skupština održana 28. lipnja 2023. premda je ista nesporno održana 28. lipnja 2024. što je uostalom vidljivo i konstatacije u tom zapisniku da se održava u Zagrebu, Karlovačka ulica 2 s početkom u 9,30 sati dana 28. lipnja 2024.; str. 51. spisa) proizlazi da su na glavnoj skupštini zastupljeni članovi koji drže 100% prava glasa (str. 52. spisa), a s obzirom na to da prema članku 10.1. tuženikova statuta glavnu skupštinu čine svi dioničari te da su dioničari tuženika prema članku 7. statuta tuženika sa str. 144. spisa GL, KL i BIT d.o.o. koji su i prema zapisniku s glavne skupštine bili zastupljeni na glavnoj skupštini tuženika, to je nesporno da su na glavnoj skupštini tuženika održanoj 28. lipnja 2024. sudjelovali svi dioničari tuženika. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja pravilno nije ispitivao jesu li počinjene eventualne nepravilnosti u sazivanju glavne skupštine jer čak i u slučaju da su iste počinjene, upravo zbog toga što su glavnoj skupštini nazočili svi dioničari tuženika eventualni propusti u sazivanju glavne skupštine nemaju utjecaja na valjanost predmetnih odluka glavne skupštine.

4.2. Osim toga, budući da su sve odluke koje su predmetom utvrđenja ništetnosti navedene u zapisniku s glavne skupštine, to nije ostvaren ni razlog ništetnosti iz članka 355. točke 2. Zakona o trgovačkim društvima; uostalom, tužitelj tijekom cijelog postupka nije određeno navodio da bi odluke glavne skupštine bile ništetne iz tog razloga.

4.3. Nadalje, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da tužitelj nije dokazao da su sve donesene odluke ništetne jer nisu u skladu s biti društva „kao otjelovljenjem zajedničkog pothvata njegovih članovaˮ i to sukladno ugovoru između tužitelja i GL od 2. srpnja 2019., a što je tužitelj isticao u točki 5. tužbe. Naime, a kako to uostalom i prvostupanjski sud pravilno navodi u točki 16. obrazloženja pobijane presude (str. 8. presude odnosno str. 1137. spisa) tužitelj tijekom cijelog postupka nije iznosio nikakve tvrdnje zbog čega odluke koje je glavna skupština tuženika donijela 28. lipnja 2024. nisu u skladu s biti društva. Svaka pojedina odluka glavne skupštine bila bi protivna biti društva ako je donesena protivno pravilima ustroja dioničkog društva. Tako na primjer, odluka glavne skupštine je ništetna ako je glavna skupština umjesto nadzornog odbora imenovala članove uprave, ako je donijela odluku o izmjeni statuta društva čiji je sadržaj protivan članku 173. stavku 3. Zakona o trgovačkim društvima a ne radi se o odstupanjima koja su tim Zakonom izričito određena kao dopuštena ili ako je glavna skupština svojom odlukom odlučivala o pitanjima vođenja poslova društva premda to od nje prethodno nije zahtijevala uprava u smislu članka 263. stavka 5. (rečenica 3.) i članka 275. stavka 2. Zakona o trgovačkim društvima. Međutim, u konkretnom predmetu sve odluke glavne skupštine čije utvrđenje ništetnosti tužitelj traži u ovom sporu nisu protivne biti društva. Osim toga, tim se odlukama (njihovim sadržajem) ne čine povreda propisa kojima se isključivo ili pretežno štite interesi vjerovnika društva niti se radi o povredi propisa koji su doneseni radi zaštite javnog interesa, a što je također jedan od razloga za ništetnost u smislu članka 355. točke 3. Zakona o trgovačkim društvima. Naprotiv, predmetne odluke čije utvrđenje ništetnim tužitelj traži tužbenim zahtjevom po svom sadržaju niti ne mogu biti odluke kojima bi se povrijedili interesi vjerovnika društva niti se njima povrjeđuju propisi koji su doneseni radi zaštite javnog interesa. Upravo suprotno, neke od navedenih odluka kao na primjer, odluka o upotrebi dobiti te odluke o (davanju) razrješnice ranijem i sadašnjem članu uprave te članovima nadzornog odbora su izričito propisane u odredbi članka 275. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima kao odluke o kojima odlučuje glavna skupština društva, a za neke odluke (poput odluke o izboru predsjednika glavne skupštine) nema zapreke da glavna skupština odlučuje o tim odlukama. Podredno, ovaj sud napominje da je odlukom o upotrebi dobiti za 2023. godinu odlučeno da se ostvarena dobit raspodjeljuje u zakonske rezerve i zadržanu dobit, to jest tom odlukom nije odlučeno da se dobit isplati dioničarima što znači da društvo (i nadalje) raspolaže s tom imovinom iz koje bi se mogli namiriti (eventualni) vjerovnici društva.

4.4. Osim toga, premda je tužitelj tvrdio da odluke nisu u skladu s Ugovorom kojeg je tužitelj sklopio s GL **.**.2019. kojim su ta dva člana društva međusobno dogovorili uvjete pod kojima će surađivati kao članovi društva tuženika, eventualno postupanje GL protivno tom ugovoru nema za posljedicu ništetnost predmetnih odluka zbog razloga da bi odluke bile protivne biti društva kao i pravilima morala društva, a kako to pogrešno smatra tužitelj. Naime, eventualno postupanje GL protivno Ugovoru kojeg je on sklopio s tužiteljem 2. srpnja 2019. ima za posljedicu njegovu eventualnu odgovornost za naknadu (ugovorne) štete tužitelju, no to ne znači da se zato radi o ništetnim odlukama. Upravo suprotno mišljenju tužitelja, bit društva kao otjelovljenje zajedničkog poduhvata njegovim članova nije sadržana u ugovoru/ugovorima koje pojedini članovi društva sklapaju između sebe već u osnivačkom aktu društva - konkretno, u društvenom ugovoru odnosno u statutu društva, a kako to pravilno smatra i prvostupanjski sud u točki 17. obrazloženja pobijane presude. Međutim, predmet ovog spora nije ispitivanje je li GL doista povrijedio neku svoju obvezu propisanu Ugovorom od 2. srpnja 2019., pa stoga pozivanje tužitelja na taj ugovor nije od utjecaja na (ne)osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja .

4.5. Podredno, ovaj sud napominje da bi odluke glavne skupštine bile protivne moralu društva, mora se raditi o odlukama koje su po svom sadržaju, ali i cilju (motivu) donošenja takve da im sud ne može priznati valjanost. Međutim, tužitelj u ovom sporu nije dokazao da bi se radilo o ništetnosti (svih) predmetnih odluka glavne skupštine zbog toga što bi iste bile protivne moralu društva. Naprotiv, tužitelj je smatrao da su sve odluke ništetne (i) zato jer su suprotne moralu, ali osim samog pozivanja na Ugovor kojeg je sklopio s OL **.**.2019. tužitelj nije naveo nikakve konkretne činjenice zbog kojih je smatrao da bi odluke bile protivne moralu. Prema tome, osim svog paušalnog pozivanja na razloge ništetnosti zbog protivnosti moralu i biti društva, tužitelj tijekom cijelog postupka nije ni tvrdio niti dokazao da je sadržaj odnosno cilj donošenja svih spornih odluka protivan biti odnosno moralu društva.

4.6. Nadalje, prvostupanjski sud pravilno smatra da eventualna ništetnost ili pobojnost ranijih odluka glavne skupštine društva tuženika (o čijoj se ne/valjanosti vode sporovi) nema nikakvog utjecaja na (ne)osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja. Naime, eventualna ništetnost ranijih odluka nije jedan od zakonom propisanih razloga za ništetnost kao ni za pobojnost predmetnih odluka glavne skupštine čije je utvrđenje ništetnosti predmet ovog spora u smislu članaka 355. i 360. Zakona o trgovačkim društvima. Ovo iz razloga jer svakim glasovanjem o određenoj odluci glavne skupštine dioničkog društva dioničari kao članovi društva izražavaju svoju volju o sadržaju predložene odluke te većinom danih glasova (neovisno o tome radi li se o običnoj ili kvalificiranoj većini) oni donose određene odluke kojima se usvaja ili odbija određeni prijedlog odluke. Prema tome, svojim glasovanjem o svakoj predloženoj odluci dioničari zapravo izražavaju svoju volju koja donošenjem odluke na glavnoj skupštini potrebnom većinom glasova zapravo postaje volja društva. Slijedom navedenog, tako izražena volja društva koju proglašava predsjednik glavne skupštine nakon provedenog glasovanja stvara (i) određena prava odnosno obveze za samo društvo, poput prava dioničara na isplatu dividendu odnosno obvezu društva da dioničarima isplati dividendu. Zbog toga, svaka odluka koju je neka ranije održana glavna skupština donijela (čak i u slučaju kada bi ta odluka bila ništetna) ne povlači automatski ništetnost kasnije donesene odluke glavne skupštine, a kako to pogrešno smatra žalitelj; uostalom, takvo pravno shvaćanje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je zauzeo i u odluci poslovni broj Pž-7617/2016 od 2. listopada 2018. sa str. 342.-345. spisa na koju se odluku tuženik pozivao i tijekom prvostupanjskog postupka kao i u odgovoru na žalbu. Zbog toga, eventualno sudsko utvrđenje ništetnosti odluka (glavne) skupštine tuženika koje su prethodile donošenju pobijanih odluka (kojima je povećan temeljni kapital te je društvo BIT d.o.o. postalo član društva tuženika, kojima je tuženik preoblikovan iz društva s ograničenom odgovornošću u dioničko društvo te usvojen statut tuženika) nemaju nikakvog utjecaja na eventualno utvrđenje ništetnosti svih odluka koje je glavna skupština tuženika donijela 28. lipnja 2024. Upravo zbog toga, sud prvog stupnja je pravilno odlučio ne prekidati ovaj spor radi odlučivanja o osnovanosti tužbenih zahtjeva koji se vode radi utvrđenja ništetnosti tih odluka.

5. Jednako tako, premda se tužitelj u tužbi i tijekom spora pozivao i na razloge pobojnosti, on tijekom cijelog postupka nije određeno naveo koja je to konkretna zakonska odredba odnosno odredba statuta povrijeđena donošenjem svake od predmetnih odluka glavne skupštine u smislu članka 360. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima. Naime, pravilno sud prvog stupnja smatra u točki 22. obrazloženja pobijane presude da je tužitelj bio dužan dokazati da se radilo o propustima (protivnosti zakonu ili statutu u donošenju svake pojedine odluke glavne skupštine) koji su objektivno utjecali na donošenje osporavane odluke odnosno da bi osporavana odluka bila donesena sadržajno drugačija da takvih propusta nije bilo. Međutim, tužitelj tijekom cijelog spora nije određeno naveo koja je to (materijalno pravna ili procesno pravna) odredba zakona odnosno statuta povrijeđena, a zbog koje bi svaka donesena odluka bila drugačija od one/onih koje su donesene na glavnoj skupštini održanoj 28. lipnja 2024. Prema tome, neovisno o tome što je tužitelj na glavnoj skupštini svoje protivljenje svakoj donesenoj odluci izjavio u zapisnik čime je u smislu članka 362. točke 1. Zakona o trgovačkim društvima aktivno procesno pravno legitimiran za podnošenje tužbe za pobijanje odluka glavne skupštine iz članka 360. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima, tužitelj nije dokazao postojanje razloga pobojnosti iz tog razloga.

5.1. Premda se tužitelj tijekom postupka (na primjer, u podnesku od 4. studenoga 2024.; str. 330. spisa) pozvao i na razlog pobojnosti iz članka 360. stavka 2. Zakona o trgovačkim društvima, on nije dokazao postojanje ni tog razloga. Naime, prema toj zakonskoj odredbi odluka glavne skupštine se može pobijati i zbog toga što je dioničar glasovanjem na glavnoj skupštini pokušao za sebe ili za nekoga drugoga postići korist na štetu društva ili drugih dioničara, a pobijanom odlukom se to postiže. Prema tome, iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da za utvrđenje ništetnosti odluke glavne skupštine iz tog razloga pobojnosti moraju kumulativno biti ispunjene dvije zakonske pretpostavke i to: a) da je pojedini dioničar glasovanjem na glavnoj skupštini pokušao za sebe ili za nekoga drugoga postići određenu korist i b) da je ta postignuta korist na štetu društva ili drugih dioničara. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj nije određeno naveo kakvu bi to korist glasovanjem na glavnoj skupštini održanoj 28. lipnja 2024. preostala dva člana društva (GL i BIT d.o.o.) pokušali ostvariti bilo za sebe bilo za treće osobe niti da bi ta (eventualno postignuta) korist bila na štetu samog društva tuženika ili tužitelja kao (preostalog) tuženikova dioničara. Upravo zbog toga, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da tužitelj nije dokazao postojanje ni tog razloga pobojnosti zbog kojeg tužitelj traži utvrđenje ništetnosti svih odluka glavne skupštine koje su donesene 28. lipnja 2024.

5.2. Osim toga, premda se prema članku 360. stavku 4. Zakona o trgovačkim društvima odluka glavne skupštine može pobijati zbog toga što su dane netočne, nepotpune obavijesti ili je davanje obavijesti bilo uskraćeno, ako bi dioničar koji objektivno prosuđuje smatrao davanje obavijesti bitnom pretpostavkom za očuvanje prava sudjelovanja na glavnoj skupštini i drugih članskih prava, tužitelj u ovom sporu nije dokazao postojanje ni tog zakonskog razloga o kojem ovisi (ne)osnovanost tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti predmetnih odluka. Naime, osim što tužitelj prema zapisniku s održane glavne skupštine na toj skupštini prije odlučivanja o svakoj predloženoj točci dnevnog reda nije određeno naveo da je zatražio određene obavijesti od uprave društva tuženika a koje bi mogle utjecati na njegovo odlučivanje na glavnoj skupštini o predloženim odlukama, tužitelj nije dokazao ni da je prije samog održavanja glavne skupštine (a nakon što je uprava društva tuženika uputila poziv članovima društva za redovnu glavnu skupštinu 27. svibnja 2024.; str. 5.-7. spisa) zatražio od tuženika (njegove uprave) određene obavijesti koje su u vezi s predloženim odlukama glavne skupštine iz poziva za redovnu glavnu skupštinu tuženika. Prema tome, budući da se tužitelj u konkretnom predmetu nije prethodno ni obratio tuženiku (njegovoj upravi) sa zahtjevom za davanjem određenih obavijesti koje bi utjecale na objektivno odlučivanje tužitelja (kao i drugih dioničara) o predloženim odlukama o kojima je glavna skupština odlučivala 28. lipnja 2024., to ne postoji ni taj razlog pobojnosti što pravilno smatra i prvostupanjski sud.

6. Zato je tužiteljevu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

7. Sukladno odredbi članka 166. u vezi članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku zahtjev tuženika za naknadom troška sastava odgovora na žalbu je valjalo odbiti kao neosnovan jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenjem ovog spora.

Zagreb, 8. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Davor Pustijanac