REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1335/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Dubravka Zubović, u pravnoj stvari tužitelja IN PRINCIPIO SOLIS d.o.o., Vurot, II. odvojak 38, OIB 75938656672, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Rupčić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Domagoj Rupčić i Lana Kostanjšek, Sisak, protiv tuženika VALLIS GRUPA d.o.o., Zagreb, Savska cesta 41, OIB 36645378888, radi osiguranja novčane tražbine određivanjem privremene mjere, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-154/2025 od 27. studenog 2025., 8. travnja 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se tužiteljeva žaba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-154/2025 od 27. studenog 2025.

Obrazloženje

1. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-154/2025 od 27. studenog 2025. odbijen je prijedlog tužitelja od 20. studenog 2025. radi određivanja privremene mjere kao neosnovan (točka I. izreke); odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova u iznosu od 77,76 eura kao neosnovan (točka II. izreke).

2. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj dokazao prvu pretpostavku iz odredbe čl. 344. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22; dalje: OZ), odnosno učinio je vjerojatnim postojanje svoje tražbine prema tuženiku. Međutim, prema ocjeni prvostupanjskog suda, tužitelj nije dokazao i ispunjenje druge pretpostavke iz odredbe čl. 344. st. 1. OZ-a, koja mora biti kumulativno ispunjena s prvom pretpostavkom da bi sud mogao prihvatiti prijedlog za osiguranje i odrediti predloženu privremenu mjeru, odnosno nije dokazao opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati. Stoga je odbio tužiteljev prijedlog za osiguranje određivanjem privremene mjere.

3. Protiv navedenog rješenja žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba Ovršnog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom ovome sudu da pobijano rješenje preinači, podredno ga ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 639,98 eura.

4. U obrazloženju žalbe u bitnom navodi kako iz samog postupanja tuženika tijekom poslovnog odnosa s tužiteljem jasno proizlazi da se tuženik ponaša protivno načelu savjesnosti i poštenja te da se njegovo ponašanje može okarakterizirati kao čista prijevara iz čega jasno proizlazi i realna i objektivna opasnost da će tuženik sakriti svoju imovinu ili na drugi način otežati i onemogućiti naplatu tužiteljeve tražbine, ukoliko se odmah ne blokiraju novčana sredstva potrebna za namirenje tužiteljeve tražbine.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba je neosnovana.

7. Pobijano rješenje ispitano je na temelju odredaba čl. 365. u vezi s odredbama čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) i čl. 21. st. 1. OZ-a, u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odnosu na troškove postupka.

8. Iz podataka u spisu proizlazi da je tužitelj protiv tuženika podnio tužbu kojom traži da mu tuženik vrati primljeni novčani iznos temeljem raskinutog ugovora o kupoprodaji sukladno odredbi čl. 368. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO).

9. Privremena mjera radi osiguranja novčane tražbine može se odrediti ako predlagatelj osiguranja (kumulativno) učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine i opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati (čl. 344. st. 1. OZ-a). Predlagatelj osiguranja ne mora dokazivati opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine ako učini vjerojatnim da bi predloženom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu (čl. 344. st. 2. OZ-a).

10. Opasnost o kojoj ovisi određivanje privremene mjere kvalificirana je kao subjektivna opasnost, što znači da je predlagatelj osiguranja dužan dokazati da protivnik osiguranja poduzima ili da bi mogao poduzeti neku ugrožavajuću radnju. Dakle, opasnost osujećenja ostvarenja tražbine mora proizlaziti iz konkretnog tzv. ugrožavajućeg ponašanja (radnji) protivnika (kako faktičnih ponašanja tako i pravnih raspoložbi), koja se manifestiraju na način da protivnik, primjerice prikriva, odnosi, prenosi, uništava, oštećuje, prerađuje, neodržava svoju imovinu (ili njezine dijelove) ili da tu imovinu otuđuje ili opterećuje ili na koji drugi način njome raspolaže sve sa svrhom osujećenja tražbine predlagatelja. Stoga je predlagatelj osiguranja dužan učiniti vjerojatnim postojanje subjektivne opasnosti, odnosno navesti i dokazati konkretna ponašanja protivnika kojima rasprodaje, skriva ili na drugi način raspolaže svojom imovinom sa svrhom osujećenja naplate tražbine predlagatelja, ali i dokazati uzročnu vezu između ponašanja protivnika osiguranja i posljedice koja bi se sastojala u sprječavanju ili znatnom otežanju naplate njegove tražbine. Iz navedenog proizlazi da za određivanje privremene mjere nije dostatno postojanje tzv. objektivne opasnosti već je potrebno da protivnik osiguranja poduzima određene radnje koje bi u većoj mjeri otežale naplatu predlagateljeve tražbine. Radnje ili propuštanja moraju biti svjesno poduzete radi ugrožavanja namirenja predlagateljeve tražbine. One moraju stvarno ugrožavati buduću naplatu predlagateljeve tražbine, a sud mora utvrditi postojanje takvih radnji odnosno propuštanja protivnika osiguranja i subjektivni odnos protivnika osiguranja prema njima.

11. Međutim, iznošenjem činjenica o tome kako je tuženikovo ponašanje tijekom poslovnog odnosa s tužiteljem bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja, te da takvo tuženikovo ponašanje, prema mišljenju tužitelja predstavlja čistu prijevaru, tužitelj nije ukazao na konkretne radnje ili propuštanja koje tuženik svjesno poduzima radi ugrožavanja namirenja tužiteljeve tražbine, odnosno tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje tzv. subjektivne opasnosti.

12. Konačno, u prijedlogu za osiguranje određivanjem privremene mjere tužitelj nije niti tvrdio da bi predloženom mjerom tuženik pretrpio samo neznatnu štetu u smislu odredbe čl. 344. st. 2. OZ-a. Dakle, tužitelj nije iznio činjenice, niti je predložio dokaze ili ukazao na indicije iz kojih bi proizlazila vjerojatnost da bi predloženom mjerom tuženik pretrpio samo neznatnu štetu u smislu odredbe čl. 344. st. 2. OZ-a.

13. Slijedom navedenog, svojim žalbenim navodima tužitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, pa je na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a, a u vezi s odredbom čl. 21. st. 1. OZ-a, valjalo odbiti predlagateljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.

Zagreb, 8. travnja 2026.

Sudac

Dubravka Zubović