Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž-1130/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihana Pivac, kao predsjednice vijeća, Marijana Miletića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima u Zajedničkom odvjetničkom ureda mr. Dušanka Kuharić i Dejan Kuharić, Pisarnica Koprivnica, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućur, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, pod poslovnim brojem P-373/2023-32 od 19. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Koprivnici, pod poslovnim brojem P- 373/2023-32 od 19. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 4.1., 7.1., 7.3., 9.14., 9.15. i 9.16. Ugovora o kreditu broj: 312734 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenoga 20. lipnja 2008., a potvrđenoga (solemniziranoga) kod Javnog bilježnika Marine Ostović, [adresa], pod poslovnim brojem: Ov-7426/08. 27. lipnja 2008. i to odredba članka 4.1. u dijelu koji glasi „kamata se obračunava u CHF“, odredba članka 7.1. u dijelu koji glasi „a iznosi 511,01 CHF (petstojedanaest i 1/100 CHF), a plativo u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća.“, odredba članka 7.3. u dijelu koji glasi „Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća.“, a odredbe članka 9.14., 9.15. i 9.16. ništetne su u cijelosti, te navedene odredbe u tome dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, platiti tužitelju NK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 9.394,84 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

III. Utvrđuje se da nije osnovana prijebojna tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.144,16 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 29. siječnja 2016. do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, da tužitelju NK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovoga parničnog postupka u iznosu od 1.950,00 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od dana donošenja ove presude 19. ožujka 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude".

2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači, na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja i dosudi trošak postupka tuženiku, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podneseni.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužitelja na utvrđenje, da su nišetene odredbe Ugovora o kreditu broj 312734 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, zaključenog 20. lipnja 2008. između tužitelja, kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika, VOLKSBANK d.d., kao kreditora, a kojim odredbama da je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), te kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa iz te osnove ništetnosti.

6. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je, da li su odredbe tog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula nepoštene i posljedično tome ništetne, kao što je i sporno, postoji li pravna osnova za isplatom utuženog iznosa, obzirom na sklopljeni Dodatak ugovora o kreditu, koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15).

7. Po provedenom dokaznom postupku, a na temelju činjenica utvrđenih temeljem izvedenih dokaza i rezultata kompletne raspravne građe, prvostupanjski sud ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja utemeljio je na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- tužitelj, kao korisnik kredita, da je s Volksbank d.d. Zagreb, kao kreditorom, 20. lipnja 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 312734 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama;

- tuženik da je slijednik Volksbank d.d. Zagreb;

- člankom 1. Ugovora o kreditu da je ugovoreno, da će kreditor isplatiti korisniku kredita iznos od 90.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita, a korisnik kredita da se obvezuje iznos kredita koji da će mu biti isplaćen temeljem Ugovora vratiti u roku i na način kako da je to utvrđeno Ugovorom, a člankom 2. Ugovora o kreditu da je ugovoreno, da se korisnik kredita obvezuje kredit iskoristiti za ugovorenu namjenu, a to da je kupnja kuće u [adresa], te kreditor da zadržava pravo kontrole namjenskog korištenja kredita;

- u ovom konkretnom slučaju tužitelj da ima status potrošača;

- na odluku u ovom postupku da je od utjecaja činjenica, da je predmet kolektivnog spora, koji da se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka u predmetu broj P-1401/12, bila zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom da je ugovorena redovna kamata promjenjiva čija stopa da je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora;

- presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. da je utvrđena je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovu jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, koje sud da je ocijenio netransparentnim i nepoštenim, a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. da je potvrđena prvostupanjska presuda, u dijelu u kojem da je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- predmetni Ugovor o kreditu da je tipski ugovor, te da tuženik, na kojem da je u tom dijelu teret dokaza u smislu odredbi članka 219. ZPP-a, tijekom postupka da nije dokazao, da je kreditor tužitelju dao odgovarajuće informacije o spornim ugovornim odredbama prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu;

- ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu, odnosno odredbe u kojima da su glavnica i kamata vezana uz valutu CHF nepoštene, jer kreditor prije ni u vrijeme sklapanja Ugovora da nije tužitelju kao korisniku kredita pojasnio posljedice i doseg ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za njega i da nije dao tužitelju sve potrebne informacije na temelju kojih bi tužitelj mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose za njega kao potrošača, te položaj tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu da je bio slabiji i pravni prednik tuženika da je iskoristio nestručnost tužitelja, na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru unio navedene ugovorne odredbe, na koje tužitelj da nije mogao utjecati, pa prilikom sklapanja ugovora pravni prednik tuženika da je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama u tipskom ugovoru o kreditu, koji da je sastavio kreditor, a na koje tužitelj kao korisnik kredita da nije mogao utjecati, pa pravni prednik tuženika, ugovaranjem takvih odredbi, koje da idu na teret korisnika kredita, da je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja.

- između tužitelja i pravnog prednika tuženika, Sberbank d.d. Zagreb, da je dana 28. siječnja 2016. sklopljen Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj 312734 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF;

- o dopuštenosti tužbe, odnosno pravnom interesu zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, mišljenje da je dao i Vrhovni sud Republike Hrvatske, koji da je u svojim odlukama zauzeo stajalište, da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu, te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu, koji da je proizvodio pravne učinke, a koji da se odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli;

- sklapanjem Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu da nije u cijelosti podmiren dug, a ništetnost da nastupa po samom zakonu i da nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor da ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima, koje da propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, koji u konkretnom slučaju da nisu ispunjeni;

- iz odredbe članka I. Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu da proizlazi, da potpisnici suglasno utvrđuju, da su 20. lipnja 2008. zaključili Ugovor o kreditu broj 312734 na iznos od 90.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, te da su 23. kolovoza 2012. zaključili Aneks broj 1 navedenog Ugovora;

- odredbom članka II. Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu, stranke da sporazumno utvrđuju, da je ukupni iznos uplaćen radi namirenja početno utvrđenih anuiteta po Ugovoru primjenom izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju veći od ukupnog iznosa anuiteta s valutnom klauzulom u EUR i da iznosi 8.620,67 kuna po tečaju otplate kredita na dan 30. rujna 2015., te da se smatra preplatom koja da se u smislu članka 19.c. stavka 1. točke 5. alineje 1. Zakona koristi za sukcesivno namirenje budućih namirenja s valutnom klauzulom u EUR, sve dok da se preplata u potpunosti ne iskoristi;

- Aneksom broj 2 Ugovora o kreditu, stranke da su ugovorile da pristupaju zaključenju aneksa radi ispunjenja obveza iz Zakona i ugovaraju konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te prema članku III. Aneksa broj 2 Ugovoru o kreditu preostala glavnica kredita da iznosi 51.001,47 EUR- a u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize kreditora na dan 30. rujna 2015., a kamatna stopa da je promjenjiva, te korisnik kredita da se obvezuje platiti kreditoru redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 6,47%;

- ponudom konverzije tuženik da je postupio sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK/15), koji da je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim da je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem da bi bio da je koristio kredit u EUR, te konverzija da je napravljena zakonito;

- unatoč provedenoj konverziji, tužitelju da pripada pravo na potpuno obeštećenje i to kroz povrat svih iznosa koji da su preplaćeni zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu;

- u konkretnom slučaju, konverzijom da nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom broj 2 Ugovora o kreditu od 28. siječnja 2016. da nije otklonjena posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, odnosno da nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana u smislu principa fiksnog tečaja na dan isplate kredita iz osnovnog Ugovora o kreditu do konverzije, već da je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka, kako to da proizlazi i iz knjigovodstveno-financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka;

- konverzijom tužitelj da nije doveden u položaj kao da ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu nije bilo, a sklapanjem Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu tužitelj da se nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu;

- iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Vlaste Santo-Olđa, korisniku kredita da je isplaćen kredit 7. srpnja 2008. po kupovnom tečaju Banke 1 CHF = 4,4372 kn i manje da je isplaćeno od iznosa stavljenog u otplatu 4.893,84 kn, a Aneksom broj 1 Ugovoru o kreditu od 23. kolovoza 2012. tužitelju da je odobren poček u otplati kredita u razdoblju od 7. rujna 2012. do 7. ožujka 2013., a za vrijeme počeka korisnik kredita je obvezan plaćati na ime redovne kamate 11,00 CHF i naknadu za vođenje kredita, a nakon isteka počeka da će se izvršiti obračun redovne kamate koje nisu plaćene;

- prema nalazu vještaka, ako se od iznosa tužiteljeve preplate oduzme preplata utvrđena od strane tuženika u konverziji, tužiteljeva preplata po Ugovoru o kreditu da iznosi ukupno 70.785,41 kuna, odnosno 9.394,84 EUR-a;

- „Potrošač“ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. pokrenuo parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 protiv osam banaka, radi utvrđenja nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, a tužba da je pokrenuta u smislu članka 502.a ZPP-a, te fizičke i pravne osobe da se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502c. ZPP-a i podnošenjem navedene kolektivne tužbe da se prekida zastara temeljem članka 241. ZOO/05, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva da počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, odnosno, u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018., kada da je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17, pa kako u konkretnom slučaju da se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom članka 225. ZOO-a, a tužba u ovom postupku da je podnesena 6. lipnja 2023. godine, to tuženikov prigovor zastare da nije osnovan;

- da nije osnovan tuženikov prigovor radi prijeboja, jer nikakva imovina tuženika da nije prešla u imovinu tužitelja bez pravne osnove.

8. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je zaključio, da su ništene ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima da je ugovorena valutna klauzula u CHF, pa temeljem odredbe članka 323. i odredbe članaka 1111. sve Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i /21 – dalje: ZOO/05), iz osnova ništetnosti tih ugovornih odredbi, nalaže tuženiku da isplati tužitelju preplaćeni iznos u visini od 9.394,84 EUR-a, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano u točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude, te utvrđuje da nije osnovana prijebojna tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.144,16 EUR-a, presuđujući kao u točki III. izreke prvostupanjske presude.

9. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tužitelja, kao i što je isprano postupio kada je utvrdio da nije osnovana prijebojna tražbina tuženika prema tužitelju, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

10. Stoga, žalbenim navodima tuženika – kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotnu od ispravnih zaključaka po sudu prvog stupnja na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja, te prigovara i pravilnosti primijene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a točkom III. izreke svoje presude utvrdio da nije osnovana prijebojna tražbina tuženika prema tužitelju – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja donio prvostupanjsku presudu, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome zašto je presudio kao u točkama I., II. i III. izreke prvostupanjske presude, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

11. Nadalje, iako, tuženik pobija prvostupanjsku presudu i zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, u žalbi ne navodi u čemu bi se ta povreda sastojala, pa kako ovaj drugostupanjski sud nije našao one povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a, to je žalba zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

12. Nije u pravu tuženik, niti, kada navodi da se prvostupanjska presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a točkom III. izreke svoje presude utvrdio da nije osnovana prijebojna tražbina tuženika prema tužitelju.

13. Naime, prvostupanjski sud, ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih, na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

14. Pravilna je odluka suda prvog stupnja, u dijelu u kojem je utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF.

15. Tuženiku je, a u odnosu na njegove žalbene navode, i za odgovoriti, da on tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno da se radi potrošačkom ugovoru, a imajući u vidu okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nema dvojbe da je isti Ugovor tužitelj sklopio s pravnim prednikom tuženika prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane pravnog prednika tuženika, te da tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na sadržaj ugovorenih odredaba kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a suprotno navedenom tuženik tijekom postupka sudu nije dokazao.

16. Odredbom članka 96. stavkom 1. ZZP/07, koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je, da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. istog članka propisano je, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a iz stavka 3. istog članka proizlazi, da je trgovac dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz članka 102. ZZP/07.

17. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15 i 14/19), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a, koja propisuje, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

19. Naime, sud prvog stupnja je, a imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge, koje ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju.

20. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Stoga je sud prvog stupnja prihvaćajući točkom I. izreke presude tužbeni zahtjev tužitelja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze, slijedom čega nisu ostvareni žalbeni navodi tuženika.

21. Direktiva 93/13 EEZ propisuje, da je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili posebni, pojedinačni pregovori, ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora;

22. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014., u predmetu broj C- 26/13, navodi se, da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

23. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika, koji se odnose na nevezanost presudom donesenom u postupku kolektivne pravne zaštite. Naime, odredbom članka 502.c ZPP propisano je, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora. Međutim, navedenu odredbu ne treba tumačiti strogo gramatički, već teleološki, imajući u vidu svrhu postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Stoga imajući u vidu svrhu podnošenja tužbe u postupku kolektivne pravne zaštite, kao i cjelokupne Glave XXXII-a, ovaj drugostupanjski sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje prema kojem bi se vezanost presudom iz kolektivne pravne zaštite odnosila samo na postupke naknade štete bilo neprihvatljivo. To pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je odredbom članka 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19) predmetna odredba članka 502.c ZPP izmijenjena, na način da je i izričito propisano da se vezanost presudom donesenom u postupku kolektivne pravne zaštite odnosi i na posebne parnice koje su pokrenute radi isplate.

24. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su točkom 8. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, a, suprotno navedenim utvrđenjima i zaključcima suda prvog stupnja, tuženik, kako to proizlazi iz stanja spisa predmeta i obrazloženja prvostupanjske presude, sudu nije dokazao.

25. Nadalje, u odnosu na tuženikov istaknuti prigovor zastare tužiteljevog potraživanja iz osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio, da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (tako u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-718/2025-2 od 2. rujna 2025.), pa kako je tužba u ovom predmetu da podnesena 6. lipnja 2021. (tužba – stranice od 1 do 6 spisa), to se tuženikov istaknuti prigovor zastare iz ovog osnova ukazuje neosnovanim;

26. Slijedom toga, u konkretnom slučaju, kod utvrđenja ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu temeljem tih ništetnih odredbi.

27. Tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po osnovnom Ugovoru o kreditu, te da tužitelj nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Pritom tuženik ukazuje i na tekst prijedloga ZID ZPK, te da je svrha konverzije bila da se u obračun uključe sva plaćanja, pri čemu da je tužitelj izračun konverzije i prihvatio.

28. Pravilno sud prvog stupnja navodi da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje ZID ZPK), tužitelj ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove, temeljem spornih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu.

29. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZID ZPK-a, pa tako i odredbe članka 19.b i članka 19.c ZID ZPK-a, na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu, a navedeno proizlazi i iz odredbe članka 19.a ZID ZPK-a, kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZID ZPK-a, dok s druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu, odnosno ugovoru (članak 247. u svezi s članka 20. stavka 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (članak 1111., članak 323. stavak 1. i članak 20. stavak 1. ZOO/05 u svezi s člankom 81. stavkom 1. i člankom 87. stavkom 1. sve ZZP/03).

30. Dakle, ZID ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos, tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na nepostojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove, koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

31. Ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

32. Uz navedeno, ovaj drugostupanjski sud smatra, da je potrebno naglasiti, da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa, čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog drugostupanjskog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog drugostupanjskog suda mora biti restriktivno.

33. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

34. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti, da je odredbom članka 19.a. ZPK jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK.

35. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZID ZPK-a, proizlazi, da se Glavom IV.a ZID ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način ne reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan, tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV. ZID ZPK-a niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.

36. Predmet reguliranja ZID ZPK je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi, da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Osim toga, ako bi se prihvatilo da potrošači, koji su konvertirali kredite, nemaju pravo na potpunu restituciju, ovaj drugostupanjski sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.

37. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2008. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj, koji je kredit konvertirao, to pravo uopće nema ili da mu je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala biti slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

38. Potrošačima, koji su kredit konvertirali, pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju, koji je izvršio konverziju, prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava, tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači, neovisno o tome jesu li dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

39. Posebno treba istaknuti, da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je Sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

40. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju, jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK. Osim toga, u trenutku sklapanja Sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14), koji je stupio na snagu 8. travnja 2014.

41. Odredbom članka 41. stavkom 1. ZZP/14 propisano je, da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano, da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno odredbi članka 41. stavcima 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

42. Stoga ne postoji nikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik, tj. da se sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći, to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C- 452/18, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem Sporazuma o konverziji odriče, odnosno na određeni način "oprašta" banci.

43. Obzirom, da prema odredbama ZID ZPK predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi, koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja, koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

44. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR, na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.a do članka 19.e ZID ZPK).

45. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

46. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 Zsuzsanna Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019., sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti, da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

47. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije, te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

48. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu Zsuzsanna Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio, da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

49. Dakle, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 1111. ZOO/05, kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora i restitucijski zahtjev za isplatom prihvatio. Nije stoga ostvaren niti tuženikov žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 356. ZPP-a, kojeg u žalbi ističe tuženik.

50. U postupku je provedeno financijsko vještačenje, te je utvrđena visina potraživanja tužitelja u visini preplate, umanjene za iznos koji je tužitelju od strane tuženika priznat po osnovi preplate prilikom konverzije.

51. Naime, vještak je izvršio uračunavanje po člancima 171. i 172. ZOO-a priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužitelja, tako da preostali dug tuženika prema tužitelju s osnove ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj za glavnicu u CHF, iznosi ukupno 9.394,84 EUR-o, koliko je tužitelju i dosuđeno na temelju odredbe članka 1111. u svezi s odredbom članka 323 i odredbom članka 1115. ZOO-a sve ZOO/05-a, uz pripadajuću zateznu kamatu, a imajući u vidu da je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

52. Isto tako, tuženiku je, a u odnosu na njegove daljnje žalbene prigovore, i za navesti, da i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u okolnostima kada je tečaj CHF u jednom vremenskom periodu otplate kredita bio niži u odnosu na tečaj u vrijeme sklapanja ugovora, time nije došlo do narušavanja pravične ravnoteže ugovornih strana na štetu tuženika, obzirom da se radilo o financijskoj instituciji kojoj su sve okolnosti u vezi mogućnosti naglih promjena tečaja CHF bile poznate, tako da eventualni gubitak zarade od plasiranog kredita predstavlja poslovni rizik.

53. S druge pak strane, plaćanjem manjih mjesečnih anuiteta na strani tužitelja nije došlo do povećanja imovine, slijedom čega nema niti pretpostavki za primjenu odredbe članka 1111. ZOO/05, u pogledu umanjenja pretplaćenog iznosa tužitelja temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, za iznose koje je tužitelj platio manje, radi manjeg tečaja od početno ugovorenog tečaja u CHF, pa je sud prvog stupnja pravilno postupio, kada je točkom III. izreke svoje presude utvrdio da nije osnovana prijebojna tražbina tuženika prema tužitelju.

54. Prema tome, žalba tuženika, izjavljena zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogle biti uvažene.

55. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa se žalba tuženika i u ovom dijelu, koji se na odluku o troškovima postupka u biti samo paušalno žali, smatrajući da je sud prvog stupnja trebao odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, ukazuje neosnovana.

56. Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

Split, 8. travnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Tihana Pivac