Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-836/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovo suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice ĆR (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], koju zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HPB d.d. (OIB 87939104217), Zagreb, Jurišićeva 4, koju zastupa generalni punomoćnik Mihovil Granić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1299/2023-9 od 9. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1299/2023-9 od 9. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu br. 210601 koju su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 21.4.2008. godine u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s važećim Odlukama tuženika ili drugim aktima tuženika, te su nezakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa koje je donio tuženik, pa ta odredba u tom dijelu ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

II Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 385,02 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

5,66 eura od dana 1.6.2008. godine do isplate,

6,74 eura od dana 1.8.2008. godine do isplate,

6,07 eura od dana 1.9.2008. godine do isplate,

12,82 eura od dana 1.12.2008. godine do isplate,

8,74 eura od dana 1.4.2009. godine do isplate,

10,68 eura od dana 1.5.2009. godine do isplate,

12,30 eura od dana 1.6.2009. godine do isplate,

13,57 eura od dana 1.7.2009. godine do isplate,

9,32 eura od dana 1.8.2009. godine do isplate,

13,70 eura od dana 1.9.2009. godine do isplate,

12,64 eura od dana 1.10.2009. godine do isplate,

14,02 eura od dana 1.11.2009. godine do isplate,

15,02 eura od dana 1.12.2009. godine do isplate,

12,52 eura od dana 1.1.2010. godine do isplate,

11,29 eura od dana 1.2.2010. godine do isplate,

6,09 eura od dana 1.3.2010. godine do isplate,

5,16 eura od dana 1.5.2010. godine do isplate,

4,26 eura od dana 1.10.2010. godine do isplate,

6,01 eura od dana 1.11.2010. godine do isplate,

9,90 eura od dana 1.9.2011. godine do isplate,

12,69 eura od dana 1.10.2011. godine do isplate,

29,80 eura od dana 1.11.2011. godine do isplate,

11,63 eura od dana 1.12.2011. godine do isplate,

6,32 eura od dana 1.1.2012. godine do isplate,

13,09 eura od dana 1.4.2012. godine do isplate,

3,28 eura od dana 1.5.2021. godine do isplate,

7,65 eura od dana 1.7.2012. godine do isplate,

9,58 eura od dana 1.8.2012. godine do isplate,

6,39 eura od dana 1.9.2012. godine do isplate,

7,47 eura od dana 1.10.2012. godine do isplate,

3,28 eura od dana 1.11.2012. godine do isplate,

4,05 eura od dana 1.12.2012. godine do isplate,

6,30 eura od dana 1.1.2013. godine do isplate,

1,72 eura od dana 1.2.2013. godine do isplate,

4,77 eura od dana 1.3.2012. godine do isplate,

6,84 eura od dana 1.4.2013. godine do isplate i

53,65 eura od dana 1.5.2013. godine do isplate, sve kamate do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 6.1. Ugovora o kreditu 216601 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 21.4.2008. godine, a koja glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 1,00 % (jedancijelanulaposto) od iznosa kredita, minimalno 200,00 (dvjestokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“, pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovorenih strana.

IV Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 83,85 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2.12.2010. godine do isplate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 388,27 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (9.1.25.) do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP) predlažući da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u pobijanom dijelu i dosudi trošak postupka tuženiku uključujući i trošak žalbe, a podredno da ukine prvostupanjsku presudu i vrati predmet na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i obrade kredita, te isplata iznosa koje je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredaba po promjenjivoj kamatnoj stopi i obradi kredita.

6. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da je tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik (tj. njegov pravni prednik, Volksbank d.d.), kao kreditor, dana 21.41.2008. zaključili ugovor o kreditu broj 216601 za iznos od 14.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s otplatom u 84 mjesečna anuiteta,

- da su stranke ugovorile kamatu s promjenjivom stopom koja je u trenutku ugovaranja iznosila 7,20% godišnje,

- da su se stranke suglasile da je redovna kamata promjenjiva, u skladu s

Odlukom tuženika o kamatama i naknadama,

- da je tijekom ugovornog odnosa došlo do povišenja redovne kamatne stope,

- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da je tuženik u razdobljima u kojima je sklopljen ugovor koji je predmet ove pravne stvari, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne o promjenjivoj stopi redovne kamate,

- da je sukladno članku 502.c ZPP i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate,

- da je takvo pravno shvaćanje zauzeo i VS RH u odluci Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača,

- da je citirana odluka VSRH bila predmet ustavno sudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske da ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10.06.2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača,

- da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužiteljica nije potrošač nego trgovac) onda da je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, ali u ovom postupku tuženik da nije tako nešto tvrdio (tako i VS RH, broj Rev-18/2018),

- da je u odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…",

- da je stajalište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da nesaslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka,

- da tuženik nije predložio saslušanje svojih djelatnika već je predlagao saslušanje tužiteljice,

- da tuženik punu obaviještenost tužiteljice ne može dokazivati kroz saslušanje tužiteljice, jer se tužiteljica činjenično poziva na utvrđenje koje je identično onome utvrđenom u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, već kroz saslušanje svojeg, konkretnog zaposlenika (9.7.), a koji dokazni prijedlog tuženik da nije imao tijekom postupka,

- da iz sadržaja ugovora proizlazi da je tužiteljica, fizička osoba, zaključila ugovor zbog kupnje automobila, da je tuženiku temeljem ugovora bila dužan dostaviti Suglasnost o zapljeni plaće i suglasnost o zapljeni računa fizičkih osoba (zadužnica), kako je navedeno u čl. 9.1. i 9.2. Ugovora, pa da je u spornom pravnom odnosu bila potrošač,

- da nije osnovan prigovor zastare, jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača, a to je za tuženika u odnosu na promjenjivu kamatu dan 14.06.2018.,

- da tuženik nije prigovorio visini zahtjeva pa da sud nije prihvatio prijedlog tužiteljice da se provede dokaz financijskim vještačenjem,

- da iz potvrde tuženika proizlazi da je osiguranje naplaćeno 1.912,51 kn, a naknada 631,81 kn,

- da je tužiteljica po čl. 9.3. Ugovora bila u obvezi zaključiti i policu osiguranja, što da je, nesporno i učinjeno i za koje osiguranje je tužiteljica platila 1.912,51 kn, pa da se radi o stvarnom trošku,

- da je u odnosu na iznos od 631,81 kn potpuno drugačija pravna situacija, jer je čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - u daljnjem tekstu ZZP) propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…),

- da je na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade,

- da tuženik tijekom postupka to nije dokazao, jer nije predložio adekvatne dokaze, od kojih bi svakako bilo saslušanje djelatnika tuženika koji je pregovarao s tužiteljicom, kao što nije ponudio ni dokaz da se ne bi radilo o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora,

- da tuženik ne objašnjava na što se točno ulazna naknada odnosi tj. kakve troškove tužiteljica tom naknadom plaća, da nije dokazao ni da je bilo postupanja suprotnom činjeničnim navodima tužbe vezanima za ulaznu naknadu,

- da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,00% kredita,

- da tužiteljici tuženik nije prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi tj. nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade (koji troškovi i usluge tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), iako je tužiteljica bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu od dana 21. travnja 2008. ništetne u dijelu u kojem se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te je pozivom na odredbu člana 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 u daljnjem tekstu: ZOO) tuženiku naložio da tužiteljici isplati, temeljem Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju na ime pretplate zbog ništetne promjenjive kamatne stope iznos od 385,02 eura koju visinu tuženik i ne osporava sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, a imajuću u vidu odredbu članak 1115. ZOO pri čemu je je smatrao da nije osnovan prigovor zastare za taj iznos. O odredbi vezanoj za naknadu obrade kredita da se nije pojedinačno pregovaralo, a kako je tužiteljica temeljem čl. 6.1. ugovora platila tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to da je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, što znači da je nepoštena navedena odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - u daljnjem tekstu ZZP) ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP. Zbog toga sud da je utvrdio ništetnost tog članka, a nastavno na navedeno dolazi do primjene odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, koja upućuje na primjenu odredaba o stjecanju bez osnova tj. na odredbu čl. 1111. st. 1 ZOO. Jednokratna naknada da je naplaćena u iznosu od 83,85 eura (631,81 kn) pa da je tuženik obvezan taj iznos tužiteljici platiti s kamatom, ali ne od dana plaćanja 2.4.2008. prema potvrdi tuženika, već od dana 2.12.2010. , kako to tužiteljica potražuje zahtjevom jer da je sud u smislu odredbe čl. 2. ZPP vezna zahtjevom stranaka. I u odnosu na ovaj dio zahtjeva sud da nalazi tuženika nesavjesnim što znači da se prigovor tuženika prema kojem bi kamatu trebao platiti od dana podnošenja tužbe ne može usvojiti. Odluka o zahtjevu na ime naknade za obrade kredita da nije u zastari, a sve sukladno sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. na kojoj je zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, što da je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u pobijanom dijelu može ispitati.

9. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu po jednostranoj odluci tuženika i ništetnost odredbi obrade kredita kao i neosnovanosti prigovora zastare.

10. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako je tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora imala svojstvo potrošača obzirom se iz dokaza u spisu nije moglo zaključiti da je iznos kredita korišten za poduzetničke ili poslovne namjene.

11. Također je pravilna odluka sud prvog stupnja kojem je utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika tužiteljici bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Stoga je sud prvog stupnja prihvaćajući deklaratorni dio tužbenog zahtjeva pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze, pa nisu ostvareni žalbeni navodi istog.

12. Nadalje, i po stavu ovog suda pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica i prednik tuženika nisu pregovarali o predmetnoj ugovornoj odredbi-obradi kredita, pa se ista u smislu čl. 81. i čl. 82. ZZP/03 ima smatrati nepoštenom jer se ne može uzeti da je stavljanjem te odredbe u ugovor o kreditu prednik tuženika kao trgovac postupao sukladno standardu „dobre vjere“, već je ista prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući nije dokazao koju je to konkretno uslugu/troškove tužiteljica plaćanjem troškova za obradu kredita, čija visina ovisi o iznosu odobrenog kredita, podmirila tuženiku, posebice stoga što je predniku tuženika kreditiranje građana bila jedna od (glavnih) djelatnosti i to povrh obveze plaćanja ugovorenih kamata na kredit i plaćanja ostalih troškova na koje se tužiteljica obvezala. Prednik tuženika je temeljem navedene ugovorne odredbe isključivo svojom (jednostranom) odlukom odredio visinu naknade troška obrade kredita, dok tužiteljici nije na jasan i razumljiv način objasnio na što se odnosi trošak obrade kredita, niti pak ekonomsku svrhu plaćanja istog, time da su stranke činjenično stanje u pogledu datuma plaćanja troška obrade kredita (2.4.2008.) i visinu plaćene naknade (83,85 eura) tijekom postupka učinile nespornim, pa je prvostupanjski sud posljedično navedenom, temeljem odredbi čl. 81. st. 1. u vezi čl. 87. st. 1. ZZP/03 pravilno pod toč. III izreke presude utvrdio ništetnom odredbu čl. 6.1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje troška obrade kredita od 1,00% od iznosa kredita i temeljem odredbe čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO odlučio kao pod toč. IV. izreke.

13. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim i prigovor zastare tražbine tužiteljice glede nakande za obradu kredita a imajući u vidu pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj Su IV-47/2020 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

14. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva, dakle odgovoran je za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni je stjecatelj, pa tužiteljica ostvaruje pravo na povrat isplaćenog od dana isplate te naknade plaćanja, no kako je ista tu naknadu zatražila od 2.12.2010. to joj je sud pravilno i dosudio, jer je vezna zahtjevom tužiteljice.

15. Kako je sud prvog stupnja pravilno i utvrdio tijek zakonske zatezne kamate odnosno pitanje nepoštenog stjecanja, to su i suprotni navodi žalitelja neosnovani. U odnosu na dospjelost novčane obveze time i tijeka zatezne kamate, razriješeno je odlukom Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revd-1294/21 gdje je i naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

16. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu zahtjeva potvrditi, temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP, uključujući i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP u svezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP, pri čemu je vodio računa kako o osnovu tako i visini zahtjeva.

U Splitu 8. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Tihana Pivac