Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-735/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice PĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Jacinta Toš Špehar, odvjetnica u Bjelovaru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta, sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima, poslovni broj P-270/2024-15 od 28. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima, poslovni broj P-270/2024-15 od 28. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuju se ništetnim odredba iz toč. 3 i 9 Ugovora o kreditu broj 718-50- 2851334 od 24.05.2005. godine zaključenog između tužiteljice PĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3.30% od iznosa odobrenog kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita uz suglasnost tuženika i uvjetima koje odredi tuženik.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici PĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.076,87 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća pojedinog iznosa pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanjakredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, a koja teče na iznos od 729,57 EUR od 24.05.2005., a na iznos od 347,31 EUR od 09.04.2009. u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici PĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.266,04 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. od dana 28. siječnja 2025. koja se obračunava na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01.07. te godine, u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i obveže tužiteljicu na naknadu troška postupka tuženiku, kao i troška žalbe uvećano za zakonske zatezne kamate, podredno pobijanu odluku ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbi članka 3. i 9. Ugovora o kreditu broj 718-50-2851334 od 24.05.2005. koje se odnose na obradu kredita i prijevremenu isplatu, kao i zahtjev za isplatu s tih osnova u iznosu od 1.076,87 EUR sa pripadajućim kamatama.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

8. Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.

9. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 718-50-2851334 od 24.05.2005. i to tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor,

- da je istim tuženik tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 35.223,58 CHF,

- da iz potvrde tuženika od 03.04.2024. proizlazi da istom potvrđuju da je klijentica banke PĆ bila korisnik kredita 718-50-2851334 na iznos od 35.223,58 CHF, isplaćenog dana 25.05.2005., te konačno prijevremeno otplaćenog 09.04.2009., da je u istoj navedeno kako je prilikom isplate/korištenja kredita dana 25.05.2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 5.496,95 kn (3,30% od iznosa kredita) sukladno čl.3. Naknada – Ugovora o kreditu i da je ista naplaćena /ustegnuta od iznosa odobrenog kredita, da je prilikom prijevremene otplate kredita naknada naplaćena u iznosu od 2.616,84 kn, sukladno tada važećim Općim aktima banke,

- da je sud prihvatio iskaz tužiteljice jer je isti životan, logičan i uvjerljiv,

- da tuženik sa tužiteljicom prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pregovarao oko odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita, niti joj je iste pojašnjavao, jer su u pitanju odredbe koje je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o kreditu (3. i 9. Ugovora) pa da tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja na sadržaj navedenih odredbi Ugovora, a to da proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu, i iz iskaza tužiteljice,

- da nije osnovan tuženikov prigovor zastare obzirom da je zauzeto pravno stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 od 30.01.2020. da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako tužiteljica tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu. i isplatu naknade na temelju utvrđenja ništetnosti tih odredbi, a ništetnost tih odredbi da je utvrđena upravo ovom presudom, to da zastara nije nastupila, odnosno zastarni rok za ta potraživanja još da nije niti počeo teći,

- da odredbe iz članka 3. i 9. nisu sročene jasno i razumljivo, da se o njima nisu vodili pojedinačni pregovori, te su kao takve prouzročile znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik,

- da tužiteljica kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknada i troškova kredita,

- da su navedene odredbe ugovora u kojima se navodi da se naknada u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita jednokratno naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela - članak 3. Ugovora o kreditu, te odredba u kojoj je navedeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor - čl.9. ništetne ugovorne odredbe,

- da je tužiteljici kao potrošaču trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu odredbu, koje točno troškove naknade i troškove je dužna snositi, pokazati joj odnosno uputiti ju na Odluku o tarifi naknade za usluge, što sve tuženik da nije učinio, a kako bi tužiteljica mogla objektivno predvidjeti je li to za nju tegobno iz nekog razloga i koje su posljedice koje proizlaze iz takve odredbe.

10. Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je zaključio kako se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice. Kako je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da su odredba čl.3 i čl.9. Ugovora o kreditu od 24.05.2005. nepoštene i kao takve ništetne, to da je temeljem odredbe članak 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 u daljnjem tekstu: ZOO) i odredbi članka 53. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine 19/22 i 59/23-dalje ZZP) valjalo odlučiti kao u toč. I. izreke presude. U konkretnom slučaju, tijekom postupka da je nedvojbeno utvrđeno da su odredbe čl. 3. i 9. predmetnog Ugovora o kreditu broj: 718-50-2851334 od 24.05.2005. u kojima se obvezuje korisnika kredita ovdje tužiteljicu na plaćanje naknada za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, ništetne ugovorne odredbe, a i iz same potvrde tuženika od 03.04.2024. proizlazi da je naknada za obradu kredita iznosila 5.496,95 kn i ista da je naplaćena dana 25.05.2005., a naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 2.616,81 kn da je naplaćena prilikom prijevremene otplate kredita -09.04.2009., te obzirom kako tuženik više nije osporavao visinu potraživanja tužiteljice – što da je naveo na pripremnom ročištu održanom dana 07.11.2024., a pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva da je tužiteljica dokazala, pa da je valjalo odlučiti kao u toč. II. izreke presude.

11. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na prijevremenu otplatu kredita i obradu kredita.

12. Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužiteljice kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužiteljica sklopila s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika – banke, te da tužiteljica nije utjecala niti je mogla utjecati na sadržaj ugovornih odredaba vezanih za prijevremenu otplatu kredita i obradu kredita o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio da je namjera sklapanja spornog ugovora o kreditu bila kupnja automobila. Stoga je, pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica u ovom sporu ima svojstvo potrošača jer je predmetni pravni posao sklopila kao fizička osoba, izvan bilo kakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

13. U okolnostima konkretnog slučaja, tuženik ne osporava da se u ovom slučaju radi o standardnom ugovoru o kreditu (koji je formuliran od strane tuženika kao trgovca). S obzirom na to, tuženik je, sukladno odredbi članka 81. stavka 4. ZZP, bio dužan dokazati da se u konkretnom slučaju pregovaralo o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o njezinoj visini, kao i o naknadi za obradu kredita. On to tijekom parničnog postupka nije dokazao, pa je pravilno prvostupanjski sud na temelju iskaza tužiteljice utvrdio da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o jednokratnoj naknadi za obradu kredita kao i o jednokratnoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita, niti je tužena informirala tužiteljicu o tome koje se konkretno usluge i trošak podmiruje i u kojoj visini, niti je tužiteljica imala izbora prihvatiti ili ne sporne odredbe, a niti je tužena dokazala koje je stvarne troškove tužiteljica podmirila spornom naknadom za obradu kredita.

14. Tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost da je zaista imao troškove zbog rješavanja zahtjeva tužiteljice za prijevremenu otplatu kredita i obradu kredita pa u tom smislu tuženik nije dokazao ni visinu troškova koju je eventualno imao. Obzirom da iz spornih odredbi ugovora o kreditu proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke, a kako Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, niti podatak o tome hoće li se primjenjivati Odluka koja je važila u vrijeme nastanka ugovornog odnosa ili Odluka koja će važiti u trenutku prijevremene otplate kredita, pravilno je sud zaključio da bi takvom ugovornom odredbom tuženik proizvoljno odredio visinu same naknade, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo.

15. To ne znači ograničavanje slobode ugovaranja tuženika kao trgovca u kojem smislu zaključak o nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe ne znači da banke ne bi smjele ugovarati naknadu za prijevremenu otplatu kredita i obradu kredita. Međutim, kada ih ugovaraju, tada o tim odredbama moraju posebno pregovarati s potrošačem kakao bi se izbjegla neravnoteža između prava potrošača na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredaba koje nameće trgovac kao jača ugovorna strana, s jedne strane, i prava trgovaca kao druge, jače, ugovorne strane na slobodu ugovaranja.

16. Naime, točno je da stranke obveznih odnosa, sukladno čl. 2. ZOO slobodno uređuju svoje obvezne odnose, te da je korisnik kredita, sukladno čl. 1024. st. 3. ZOO, u slučaju prijevremene otplate kredita dužan davatelju kredita nadoknaditi štetu koju je davatelj kredita pretrpio. Međutim, navedeno ne znači da pojedina odredba kredita koja je protivna odredbama zakona kojima se štite osnovna prava potrošača ne može biti ništetna.

17. Tuženikovi žalbeni navodi glede ništetnih odredaba ugovora te činjenice kako je tužiteljica bila upoznata da je dužna platiti naknadnu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita nisu utemeljeni i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužiteljici kao potrošaču je onemogućeno pregovaranje o visini istih, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenoga 2020. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. ZZP, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja, a što prihvaća i žalbeni sud.

18. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za prijevremenu otplatu kredita i naknade za obradu kredita, to su očito u pitanju ništetne ugovorne odredba te postoji tuženikova obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 1.076,87 EUR na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita i naknade za obradu kredita sa zateznom kamatom koja na iznos od 729,57 EUR teče od 24.05.2005., a na iznos od 347,31 EUR od 09.04.2009. tj. od dana dospijeća pa do isplate

19. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor zastare, a imajući u vidu pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. da zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi.

20. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP potvrditi, uključujući i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na odredbi članka 154. stavka 1. u svezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP, pri čemu je vodio računa kako o osnovu tako i visini zahtjeva.

U Splitu, 8. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac