Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-576/2025-3

U I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja NT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Angelika Rajačić Bonifačić i Sanja Gelić iz Rijeke, protiv tuženika Addiko Bank d.d. [adresa], Podružnica Rijeka, Jadranski trg 3, kao pravnog slijednika Hypo Alpe Adria bank d.d. Zagreb, OIB 14036333877, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-2616/2023-5 od 2. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 8. travnja 2026.

p r e s u d i  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-2616/2023-5 od 2. prosinca 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III., IV., V. i VI. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 306-171/2005 od 16. ožujka 2005., sklopljenog između tužitelja NT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženog Addiko bank d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 (ranije Hypo Alpe- Adria-bank d.d.), solemniziran po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke pod brojem OU-668/2005., i to odredba članka 6., odredba članka 3. stavka 2. u dijelu koji glasi: "a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke", te odredba članka 3. stavka 3. u dijelu koji glasi: "plaćaju se sukladno sa stavkom II. Korisnik kredita potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je upoznat sa efektivnom kamatnom stopom."

II. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 3. stavka 2. Ugovora o kreditu broj 306-171/2005 od 16. ožujka 2005., sklopljenog između tužitelja NT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženog Addiko bank d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB 14036333877 (ranije Hypo Alpe-Adria-bank d.d.), solemniziran po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke pod brojem OU-668/2005., u dijelu koji glasi: "Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 1.523,54 CHF (slovima: tisuću petsto dvadeset tri švicarskih franaka i 54/100), a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke", te u dijelu koji glasi: "Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-bank d.d. na dan plaćanja."

III. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 306-171/2005 od 16. ožujka 2005., sklopljenog između tužitelja NT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženog Addiko bank d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB 14036333877 (ranije Hypo Alpe-Adria-bank d.d.), solemniziran po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke pod brojem OU-668/2005.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 16.207,42 eura (šesnaest tisuća dvije stotine sedam eura i četrdeset dva euro centa), po osnovi ništetne valutne klauzule, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos od dospijeća po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 31. listopada 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12 % godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% za razdoblje od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., te po stopi od 7,25% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2024. do isplate, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, na iznose i od datuma kako slijedi:

- 9,49 eura od 29.01.2009. do isplate - 22,48 eura od 29.01.2009. do isplate

- 31,86 eura od 03.04.2009. do isplate

- 36,12 eura od 03.04.2009. do isplate

- 24,46 eura od 29.05.2009. do isplate

- 26,72 eura od 29.05.2009. do isplate

- 8,85 eura od 19.08.2009. do isplate

- 6,13 eura od 22.09.2009. do isplate

- 5,53 eura od 29.11.2009. do isplate

- 11,72 eura od 09.02.2010. do isplate

- 22,36 eura od 09.02.2010. do isplate

- 37,50 eura od 09.02.2010. do isplate

- 34,06 eura od 09.04.2010. do isplate

- 54,65 eura od 08.05.2010. do isplate

- 50,79 eura od 11.05.2010. do isplate

- 58,44 eura od 08.07.2010. do isplate

- 124,46 eura od 07.08.2010. do isplate

- 110,98 eura od 18.08.2010. do isplate

- 152,64 eura od 07.10.2010. do isplate

- 138,40 eura od 06.11.2010. do isplate

- 115,39 eura od 13.11.2010. do isplate

- 164,37 eura od 08.01.2011. do isplate

- 227,74 eura od 09.02.2011. do isplate

- 183,63 eura od 09.03.2011. do isplate

- 200,83 eura od 08.04.2011. do isplate

- 181,19 eura od 07.05.2011. do isplate

- 184,94 eura od 08.06.2011. do isplate

- 269,07 eura od 08.07.2011. do isplate

- 277,48 eura od 14.07.2011. do isplate

- 347,99 eura od 10.09.2011. do isplate

- 312,15 eura od 10.09.2011. do isplate

- 272,83 eura od 25.10.2011. do isplate

- 269,61 eura od 24.11.2011. do isplate

- 266,75 eura od 14.12.2011. do isplate

- 285,93 eura od 26.02.2012. do isplate

- 302,70 eura od 20.03.2012. do isplate

- 305,15 eura od 25.03.2012. do isplate

- 293,91 eura od 16.06.2012. do isplate

- 301,90 eura od 27.06.2012. do isplate

- 307,44 eura od 03.07.2012. do isplate

- 298,74 eura od 14.07.2012. do isplate

- 301,34 eura od 18.08.2012. do isplate

- 294,86 eura od 11.09.2012. do isplate

- 280,79 eura od 24.10.2012. do isplate

- 296,51 eura od 14.11.2012. do isplate

- 304,19 eura od 11.12.2012. do isplate

- 299,02 eura od 11.01.2013. do isplate

- 269,98 eura od 13.02.2013. do isplate

- 295,11 eura od 12.03.2013. do isplate

- 297,54 eura od 10.04.2013. do isplate

- 288,02 eura od 10.05.2013. do isplate

- 257,83 eura od 11.06.2013. do isplate

- 257,28 eura od 10.07.2013. do isplate

- 265,00 eura od 10.08.2013. do isplate

- 277,25 eura od 10.09.2013. do isplate

- 294,15 eura od 12.10.2013. do isplate

- 285,82 eura od 12.11.2013. do isplate

- 292,17 eura od 11.12.2013. do isplate

- 299,36 eura od 11.01.2014. do isplate

- 302,29 eura od 12.02.2014. do isplate

- 311,34 eura od 12.03.2014. do isplate

- 308,38 eura od 18.04.2014. do isplate

- 298,36 eura od 22.05.2014. do isplate

- 295,15 eura od 19.06.2014. do isplate

- 296,60 eura od 26.07.2014. do isplate

- 307,97 eura od 15.08.2014. do isplate

- 317,54 eura od 19.09.2014. do isplate

- 315,56 eura od 24.10.2014. do isplate

- 323,83 eura od 25.11.2014. do isplate

- 329,46 eura od 11.12.2014. do isplate

- 326,14 eura od 16.01.2015. do isplate

- 327,07 eura od 26.02.2015. do isplate

- 327,07 eura od 12.03.2015. do isplate

- 327,06 eura od 14.04.2015. do isplate.

V. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.131,90 eura (tisuću sto trideset jedan euro i devedeset euro centi) po osnovi ništetne ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku po stopi od 15% godišnje za razdoblje od 21. ožujka 2005. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 31. listopada 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12 % godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% za razdoblje od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., te po stopi od 7,25% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2024. do isplate, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak od 5.006,62 eura (pet tisuća šest eura šezdeset dva euro centa) u roku 15 dana.

VII. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 5.006,62 eura pa do zatraženog iznosa od 8.620,23 eura.

2. Protiv prvostupanjske presude i to točke I., II., III., IV., V. i VI. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 114/22 i i 155/23-dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud usvoji žalbu, preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije zahtjev tužitelja i naloži tužitelju plaćanje troška postupka tuženiku, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu je podnesen u kojem se navodi da nisu osnovani žalbeni navodi žalitelja pa se predlaže žalbu odbiti.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbe članak 3. stavak 2. i 3. te članka 5. i 6. Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 16. ožujka 2005. a glede promjenjive kamatne stope, valutne klauzule i u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te povrat preplaćenih iznosa koje je tužitelj preplatio s osnova ništetene ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF kao i povrat troškova obrade kredita.

6. Između stranka nije sporno da je prvostupanjski sud presudom poslovnog broja P-1331/2021-43 od 22. ožujka 2023. već jednom donio odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja usvajajući ga u većem dijelu i da je povodom žalbe tuženika presuda, osim u dijelu u kojem je bio odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja, rješenjem Županijskog suda u Splitu poslovnog broja Gž-1806/2023-3 od 14. studenog 2023. ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje.

7. Prvostupanjski sud je u ponovljenom postupku utvrdio ništetnim odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., te presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. Tako je zaključio da su odredbe Ugovora o kreditu od dana 16. ožujka 2005. ništetne u dijelu u kojem se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te je pozivom na odredbu članak 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 u daljnjem tekstu: ZOO) tuženiku naložio da tužitelju isplati, temeljem Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju na ime ništetne valutne klauzule iznos od 16.207,42 EUR sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, pri čemu je primijenio odredbe članka 81. 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03- u daljnjem tekstu:ZZP) te odredbe članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), ukazujući i na odredbe članka 241., 323., 1111. i 1115. ZOO, smatrajući da nije osnovan prigovor zastare u odnosu na traženu isplatu s osnova valutne klauzule, a imajući u vidu zauzeto stajalište na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/2022-2). Također je pozivom na odredbe članka 120. stavak 1. ZPP i 1021. ZOO zaključio da je ništetna i odredba članka 5. Ugovora kojom je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita, jer da stranke ugovora nisu pregovarale o toj odredbi i da su u pitanju unaprijed formulirane odredbe Ugovora o kreditu na čiji sadržaj odredbi tužitelj nije imao utjecaja i da nije osnovan prigovor zastare obzirom da je o ništetnosti te odredbe odlučeno tek u ovoj parnici, od kada teče zastarni rok.

8. Prilikom donošenja te odluke polazi od stava da djelomična osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u navedenim pravomoćnim presudama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača. Tuženik da je tijekom postupka tvrdio da je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama i da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Predložio je na navedene okolnosti saslušanje svjedoka DT koja se tužitelja i ne sjeća a koja i ne ostavlja mogućnost bilo kakvog pregovaranja klijenata o uvjetima kredita pa tako i o spornim odredbama koje se odnose na primjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. U predmetni ugovor o kreditu da je unijeta formulacija glede promjenjive kamatne stope, koja buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, odrediva, niti razumljiva prosječnom potrošaču, a iz provedenih dokaza da ne proizlazi da je tužitelju na valjani i razumljiv način objašnjen postupak formiranja kamatne stope, te je s obzirom na navedeno tužitelju kao korisniku kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz te obveze proizlaze, pa da su stoga citirane odredbe ugovora o kreditu u navedenom dijelu ništetne. S obzirom da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, proizlazi zaključak da su predmetne ugovorne odredbe u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne. Odredbe čl. 502 i 118. ZPP da propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st.1. ZPP. Predmetni ugovor o kreditu da je sklopljen između stranaka na standardnom obrascu, a o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli da se nije pojedinačno pregovaralo, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Tuženik da u konkretnom slučaju nije dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi ugovora definiranih od strane tuženika, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe. Također da je za navesti da na temelju provedenih dokaza nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima. U pogledu ništetnost članka 5. Ugovora da polazi od odredbi članak 1021. ZOO i 102. stavak 1. ZPP smatrajući da tuženik nije dokazao da se o spornoj odredbi pregovaralo.

9. Nije u pravu žalitelj kada ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

10. Tužitelj u konkretnom slučaju traži da se utvrdi da su ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koji je zaključio sa tuženikom, a pored toga traži povrat danog u izvršenju ništetnog ugovora odnosno njegovih ništetnih odredbi, a što mu pripada i temeljem odredbe članka 323. stavak 1. ZOO.

11. S obzirom da predmetni postupak tužitelj pokreće kao potrošač u smislu odredbe članka 140. ZZP/07 (članak 20. ZZP/14), i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, isti je u predmetom postupku bio ovlašten temeljem odredbe članka 502.c ZPP pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnom postupku vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

12. Stoga se je suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud pri donošenju odluke o tužbenom zahtjevu mogao osnovano pozvati na pravna utvrđenja donesena u naprijed navedenim pravomoćnim presudama iz kolektivnog spora, a sukladno odredbi čl. 138. a. ZZP.

13. Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika – banke, te da tužitelj nije utjecao niti je mogla utjecati na sadržaj, kako ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako ni odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

14. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je toč. 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo a ugovor je sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu.

15. Osim navedenog a uzimajući u obzir da je ugovor o kreditu između tuženika i tužitelja sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bio od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno da su tuženik i tužitelj prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. Eventualna okolnost da je tuženik tužitelju dostavljao obavijesti o promjeni (povećanju) kamatne stope, sama za sebe zasigurno nema značaj niti predstavlja pojedinačno pregovaranje u smislu odredaba članka 81. ZZP 03. U ugovoru o kreditu nema nikakvih pobližih odredaba o načinu utvrđivanja promjene kamatne stope odnosno parametara na temelju kojih se ista mijenja i utvrđivala, što pak ukazuje da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju mogao donositi odluke i mijenjati kamatnu stopu, pa stoga takva odredba nije razumljiva te nedvojbeno dovodi do zaključka da je u konkretnom slučaju visina kamatne stope isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane – ovdje tuženika. Tužitelju su u Ugovoru o kreditu morali biti određeno predočeni i objašnjeni rizici, razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz ugovora mogu proizaći (nije dovoljno da je tužitelj općenito znao i bio svjesna da je kamatna stopa promjenjiva), pa kako je odredba ugovora o promjenjivosti kamatne stope u skladu s odlukama tuženika od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti promjenjivosti, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer nastaje situacija da tuženik, kao vjerovnik, jednostrano određuje obvezu tužitelja koju isti ne može predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti pravilnost promjene zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

16. Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da je ugovor potvrđen po javnom bilježniku koji im je isti pročitao, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule.

17. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je i sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Andricuic i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud u kojoj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

18. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

19. Kako je tužitelj istaknutim zahtjevom zatražio isplatu upravo novčanog iznosa od 16.207,42 eura s osnova valutne klauzule, koje iznos je tuženiku isplatio temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, čiju je visinu prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza, osobito, temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati tražene novčane iznose sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalažu odredbe članka 1115. ZOO koje reguliraju opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, koje se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

20. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare glede valutne klauzule, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/17 postala pravomoćna 14.06.2018. to od pravomoćnosti te presude počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 6. kolovoza 2021. proizlazi da zastara nije nastupila, dok je radi zastare glede isplate s osnova promjenjive kamatne stope zahtjev ranijom odlukom odbijen.

21. S obzirom da učinak nepošteni ugovornih odredaba djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja Ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena, tako da u odnosu na tužiteljicu kao potrošača i ne može imati učinak (što je sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili pak kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).

22. U konkretnom slučaju, kod utvrđenja nepoštenim, a time i ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem tih ništetnih odredaba.

23. Utvrđenje i zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik dužan platiti naknadu na ime odrade kredita prihvaća i ovaj sud drugog stupnja jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer su u pitanju unaprijed formulirane odredbe Ugovora o kreditu (čl. 3. Ugovora), te tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe Ugovora.

24. Naime, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25 % iznosa kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i članka 87. st. 1. ZZP.

25. Isto tako Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

26. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

27. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

28. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika kojima ističe da se tužitelj slobodnom voljom potpisao na uvjete davanje kredita, pa tako i na plaćanje sporne naknade. Navedene okolnost, ne znači da odredba o plaćanju naknade ne može biti nepoštena, te posljedično tome ništetna. Stoga tužitelju pripada prava na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetene ugovorne odredbe članak 3. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu odobravanja kredita i to u iznosu od 1.131,90 eura.

29. Suprotno navodima žalbe, nije osnovan ni prigovor zastare na ime troška naknade kredita. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim glede naknade, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

30. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i to u visini od 1,25 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetne, rezultirala time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

31. Dakle, kraj utvrđenog činjeničnog stanja - da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu kredita)- prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je sporna odredba članka 3. Ugovora, kojom je ugovoreno da se isplata odobrenog kredita tužitelju umanjuje za jednokratnu naknadu troškova obrade kredita u visini od 1,25 iznosa kredita, ništetna u smislu citiranih odredbi ZZP i ZOO.

32. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu zahtjeva potvrditi temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP uključujući i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na odredbi članka 154. stavka 2. u svezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP, pri čemu je vodio računa kako o osnovu tako i visini zahtjeva.

U Splitu, 8. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac