Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-327//2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Marijana Miletića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Grbavac, kao članice vijeća ,u pravnoj stvari tužitelja NŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Nikoli Pranjiću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o., u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, pod poslovnim brojem P-2308/2019-37 od 10. prosinca 2025.,u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o

Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava kao osnovana žalba tuženika Addiko bank d.d. i presuda Općinskog suda u Rijeci, pod poslovnim brojem P-2308/2019-37 od 10. prosinca 2025. se:

a) potvrđuje u pobijanom dijelu kojim je točkama I. i III. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja,

b) ukida u pobijanom dijelu kojim je točkom II. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, kao i u odluci o troškovima postupka (točka IV. izreke presude), te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak .

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude isplati tužitelju s osnove ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika preplaćeni iznos od 901,30 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznose kako slijedi:

- na iznos od 32,70 EUR od 02.02.2008.godine do isplate,

- na iznos od 32,89 EUR od 01.03.2008.godine do isplate,

- na iznos od 74,62 EUR od 01.04.2008.godine do isplate,

- na iznos od 72,71 EUR od 01.05.2008.godine do isplate,

- na iznos od 71,90 EUR od 03.06.2008.godine do isplate,

- na iznos od 72,72 EUR od 01.07.2008.godine do isplate,

- na iznos od 71,33 EUR od 01.08.2008.godine do isplate,

- na iznos od 71,31 EUR od 02.09.2008.godine do isplate,

- na iznos od 72,38 EUR od 04.10.2008.godine do isplate,

- na iznos od 77,37 EUR od 05.11.2008.godine do isplate,

- na iznos od 75,09 EUR od 05.12.2008.godine do isplate,

- na iznos od 87,77 EUR od 01.01.2009.godine do isplate,

- na iznos od 88,51 EUR od 03.02.2009.godine do isplate,

po stopi od 14% godišnje do 30.06.2011.g., od 01. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. po stopi od 12% godišnje, od 01. kolovoza do 31. prosinca 2015. g. po stopi od 8,14% godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2016. g. po stopi od 8,05% godišnje, od 01. srpnja do 31. prosinca 2016. g. po stopi od 7,88% godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2017. g. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. g. do 31. prosinca 2017. g., po stopi od 7,09% godišnje od 1. siječnja 2018. g. do 30. lipnja 2018. g., postopi od 6,82% godišnje od 1. srpnja 2018.g. do 31. prosinca 2018. g., po stopi od 6,54% godišnje od 1. siječnja 2019. g. do 30. lipnja 2019.g., po stopi od 6,30% godišnje od 1. srpnja 2019.g. do 31. prosinca 2019. g., po stopi od 6,11% godišnje od 1. siječnja 2020. g. do 30. lipnja 2020. g., po stopi od 5,89% godišnje od 1. srpnja 2020 g. do 31. prosinca 2020. g., od 1. siječnja 2021. g. pa do 30. lipnja 2021. g. po stopi od 5,75%, od 1. srpnja 2021. g. pa do 31. prosinca 2021. g. po stopi od 5,61% godišnje, od 1. siječnja 2022. g. do 30. lipnja 2022. g. po stopi od 5,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi od 5,31% godišnje, od 1. siječnja 2023. g. do 30. lipnja 2023. g. po stopi od 5,50% godišnje, od 01. srpnja 2023. g. do 31. prosinca 2023.g. po stopi od 7% godišnje, od 1. siječnja 2024.g. do 30. lipnja 2024.g. po stopi od 7,50% godišnje, od 1. srpnja 2024.g. do 31. prosinca 2024.g. po stopi od 7,25% godišnje, a nadalje po stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 2., članka 4. kao i druge odredbe Ugovora o kreditu od dana 10. listopada 2005. godine, broj Ugovora 306-882/2005, partija: 25316546, potvrđenog po javnom bilježniku Mariji Grozdanić Dekleva iz Rijeke pod brojem OV-2060/2005 dana 13. Listopada 2005.godine u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezano uz valutu švicarski franak po srednjem tečaju na dan plaćanja.

III. Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana po pravomoćnosti ove presude isplati tužitelju s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima preplaćeni iznos od 20.655,36 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,46 EUR od 01.12.2007.godine do isplate,

- na iznos od 5,33 EUR od 02.01.2008.godine do isplate,

- na iznos od 7,38 EUR od 01.03.2008.godine do isplate,

- na iznos od 11,73 EUR od 01.04.2008.godine do isplate,

- na iznos od 4,68 EUR od 01.05.2008.godine do isplate,

- na iznos od 1,89 EUR od 03.06.2008.godine do isplate,

- na iznos od 5,33 EUR od 01.07.2008.godine do isplate,

- na iznos od 0,28 EUR od 01.08.2008.godine do isplate,

- na iznos od 0,53 EUR od 02.09.2008.godine do isplate,

- na iznos od 1,21 EUR od 02.10.2008.godine do isplate,

- na iznos od 3,34 EUR od 04.10.2008.godine do isplate,

- na iznos od 24,64 EUR od 05.11.2008.godine do isplate,

- na iznos od 16,15 EUR od 05.12.2008.godine do isplate,

- na iznos od 30,06 EUR od 01.01.2009.godine do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR od 01.02.2009.godine do isplate,

- na iznos od 33,00 EUR od 03.02.2009.godine do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR od 01.03.2009.godine do isplate,

- na iznos od 34,34 EUR od 03.03.2009.godine do isplate,

- na iznos od 30,70 EUR od 01.04.2009.godine do isplate,

- na iznos od 33,33 EUR od 01.05.2009.godine do isplate,

- na iznos od 27,01 EUR od 02.06.2009.godine do isplate,

- na iznos od 21,37 EUR od 01.07.2009.godine do isplate,

- na iznos od 22,16 EUR od 01.08.2009.godine do isplate,

- na iznos od 25,03 EUR od 01.09.2009.godine do isplate,

- na iznos od 25,43 EUR od 01.10.2009.godine do isplate,

- na iznos od 21,41 EUR od 02.11.2009.godine do isplate,

- na iznos od 25,80 EUR od 01.12.2009.godine do isplate,

- na iznos od 28,73 EUR od 01.01.2010.godine do isplate,

- na iznos od 35,14 EUR od 02.02.2010.godine do isplate,

- na iznos od 31,92 EUR od 02.03.2010.godine do isplate,

- na iznos od 40,54 EUR od 01.04.2010.godine do isplate,

- na iznos od 38,31 EUR od 01.05.2010.godine do isplate,

- na iznos od 35,52 EUR od 01.06.2010.godine do isplate,

- na iznos od 63,20 EUR od 01.07.2010.godine do isplate,

- na iznos od 54,09 EUR od 03.08.2010.godine do isplate,

- na iznos od 72,01 EUR od 01.09.2010.godine do isplate,

- na iznos od 68,33 EUR od 01.10.2010.godine do isplate,

- na iznos od 54,84 EUR od 03.11.2010.godine do isplate,

- na iznos od 48,93 EUR od 03.12.2010.godine do isplate,

- na iznos od 24,04 EUR od 08.12.2010.godine do isplate,

- na iznos od 98,20 EUR od 05.01.2011.godine do isplate,

- na iznos od 79,69 EUR od 01.02.2011.godine do isplate,

- na iznos od 87,87 EUR od 01.03.2011.godine do isplate,

- na iznos od 79,93 EUR od 01.04.2011.godine do isplate,

- na iznos od 75,02 EUR od 01.05.2011.godine do isplate,

- na iznos od 107,04 EUR od 01.06.2011.godine do isplate,

- na iznos od 110,22 EUR od 01.07.2011.godine do isplate,

- na iznos od 134,98 EUR od 01.08.2011.godine do isplate,

- na iznos od 124,01 EUR od 01.09.2011.godine do isplate,

- na iznos od 109,06 EUR od 01.10.2011.godine do isplate,

- na iznos od 110,11 EUR od 01.11.2011.godine do isplate,

- na iznos od 107,98 EUR od 01.12.2011.godine do isplate,

- na iznos od 114,19 EUR od 01.01.2012.godine do isplate,

- na iznos od 120,27 EUR od 01.02.2012.godine do isplate,

- na iznos od 121,75 EUR od 01.03.2012.godine do isplate,

- na iznos od 117,12 EUR od 01.04.2012.godine do isplate,

- na iznos od 119,76 EUR od 01.05.2012.godine do isplate,

- na iznos od 122,25 EUR od 01.06.2012.godine do isplate,

- na iznos od 118,86 EUR od 01.07.2012.godine do isplate,

- na iznos od 120,13 EUR od 01.08.2012.godine do isplate,

- na iznos od 118,45 EUR od 01.09.2012.godine do isplate,

- na iznos od 112,40 EUR od 01.10.2012.godine do isplate,

- na iznos od 117,87 EUR od 01.11.2012.godine do isplate,

- na iznos od 11.518,74 EUR od 24.11.2012.godine do isplate,

- na iznos od 4.886,58 EUR od 29.11.2012.godine do isplate,

- na iznos od 64,24 EUR od 01.12.2012.godine do isplate,

- na iznos od 650,43 EUR od 08.12.2012.godine do isplate,

po stopi od 14% godišnje do 30.06.2011.g., od 01. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. po stopi od 12% godišnje, od 01. kolovoza do 31. prosinca 2015. g. po stopi od 8,14% godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2016. g. po stopi od 8,05% godišnje, od 01. srpnja do 31. prosinca 2016. g. po stopi od 7,88% godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2017. g. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. g. do 31. prosinca 2017. g., po stopi od 7,09% godišnje od 1. siječnja 2018. g. do 30. lipnja 2018. g., po stopi od 6,82% godišnje od 1. srpnja 2018.g. do 31. prosinca 2018. g., po stopi od 6,54% godišnje od 1. siječnja 2019. g. do 30. lipnja 2019.g., po stopi od 6,30% godišnje od 1. srpnja 2019.g. do 31. prosinca 2019. g., po stopi od 6,11% godišnje od 1. siječnja 2020. g. do 30. lipnja 2020. g., po stopi od 5,89% godišnje od 1. srpnja 2020 g. do 31. prosinca 2020. g., od 1. siječnja 2021. g. pa do 30. lipnja 2021. g. po stopi od 5,75%, od 1. srpnja 2021. g. pa do 31. prosinca 2021. g. po stopi od 5,61% godišnje, od 1. siječnja 2022. g. do 30. lipnja 2022. g. po stopi od 5,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi od 5,31% godišnje, od 1. siječnja 2023. g. do 30. lipnja 2023. g. po stopi od 5,50% godišnje, od 01. srpnja 2023. g. do 31. prosinca 2023.g. po stopi od 7% godišnje, od 1. siječnja 2024.g. do 30. lipnja 2024.g po stopi od 7,50% godišnje, od 1. srpnja 2024.g. do 31. prosinca 2024.g. po stopi od 7,25% godišnje, a nadalje po stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 6.243,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presuda do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda ukine i premet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet ovog postupka je, a kako proizlazi iz postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja (stranice od 239 do 241 spisa), deklaratorni zahtjev tužitelja na utvrđenje da su ništetne odredbe članka 2., članka 4. kao i druge odredbe Ugovora o kreditu od dana 10. listopada 2005. godine, broj Ugovora 306-882/2005, partija: 25316546, potvrđenog po javnom bilježniku Mariji Grozdanić Dekleva, u Rijeci, pod brojem OV- 2060/2005 dana 13. listopada 2005. godine, u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezano uz valutu švicarski franak po srednjem tečaju na dan plaćanja, te kondemnatorni zahtjev tužitelja, a kako to proizlazi iz činjeničnih navoda tužbe (stranice od 1 do 5 spisa), za isplatu preplaćenih iznosa iz osnova ništetnih odredaba Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, broj 306-415/2007, zaključenim 14. kolovoza 2007. između pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., kao banke i tužitelja, kao korisnika kredita, na kunsku protuvrijednost iznosa od 82.560,00 CHF, a kojim odredbama da je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama Banke ili drugog akta Banke.

6. Iz stanja spisa predmeta proizlazi, da su prednik tuženika HYPO ALPE- ADRIA-BANK d.d., kao banka i tužitelj, kao korisnik kredita, 14. kolovoza 2007. sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje Ugovor o kreditu), na kunsku protuvrijednost iznosa od 82.560,00 CHF, te da je člankom 2. tog Ugovora o kreditu ugovoreno da rok otplate kredita iznosi 20 godina od dana stavljanja kredita u otplatu i kredit da se otplaćuje u 240 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 509,05 CHF obračunatih po srednjem tečaju za Banku na dan plaćanja, dok člankom 6. istog Ugovora o kreditu da je ugovoreno da banka ugovorenu kamatnu stopu iz članka 3. tog Ugovora neće mijenjati do 31. prosinca 2007, ako se Korisnik kredita pridržava svih odredbi tog Ugovora, te Banka da je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se korisnik kredita na pridržava bilo koje odredbe toga Ugovora, te ugovorne strane da su suglasne da će se Korisniku kredita, ako se pridržava svih odredbi toga Ugovora 1. siječnja 2008. promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za „kredite za mlade“, a nakon promjene kamatne stope ista da se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Banke ili drugog akta Banke (stranice od 7 do 10 spisa).

7. Po provedenom dokaznom postupku, a na temelju činjenica utvrđenih temeljem kompletne raspravne građe, prvostupanjski sud ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- iz iskaza tužitelja, isti da je radi rješenja svog stambenog pitanja podigao kredit u CHF, jer da se tada isti nudio kao najpovoljnija opcija i najbrže da ga je bilo dobiti, te da nije bilo nikakvih pregovora o sadržaju ugovora, niti da ga je itko posebno informirao o značaju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a banka da je sama sastavila ugovor, koji da je bio tipski i koji da je ovjerio kod javnog bilježnika, te, nakon cca jedne godine dana, rate da su mu značajne porasle, sigurno 70-80% i da se u banci informirati o ovom porastu, ali da mu je rečeno da se ništa ne može promijeniti, jer da je takav ugovor potpisao, a kredit da je otplatio u cijelosti;

- iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Marina Rameše, u tuženom razdoblju, od početka otplate do konačne otplate, uslijed povećanja kamatne stope, tužitelju da je zaračunato, te da je platio 6.633,25 CHF više iznosa kamate, nego što da bi bilo zaračunato da se početna stopa nije mijenjala, što da iznosi 35.545,93 HRK / 4.717,71 EUR-a po važećem tečaju na datume plaćanja pojedinih rata, te u tuženom razdoblju, od početka otplate do konačne otplate, uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, tužitelj da je platio 155.627,66 HRK odnosno 20.655,36 EUR-a više iznosa anuiteta, nego što da bi platio da tečaj nije rastao, te u tuženom razdoblju, od početka otplate do konačne otplate, uslijed pada tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, tužitelj da je platio 26,88 HRK odnosno 3,57 EUR-a manje iznosa anuiteta, nego što da bi platio da tečaj nije padao, dok negativnih razlika po kamati da nije bilo, obzirom da se kamatna stopa nije smanjivala u odnosu na početnu;

- da je neosnovan prigovor tuženika, da je vještak pri izračunu trebao uzeti u obzir i negativne razlike, jer plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju tuženik da ne ostvaruje pravo na povrat (umanjenje) u smislu članka 323. stavka 1. ZOO-a, jer da se odredba članka 96. stavka 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače, a pravna osnova, po kojoj da je tužitelj eventualno plaćao po nižem tečaju, da nije otpala, pa tuženik da ne može iznos eventualne negativne razlike potraživati od tužitelja, u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a;

- da je vođen postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, koji da je okončan presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev- 249/14 od 09. travnja 2015., u kojem postupku da je utvrđeno, da su tuženici (među kojima i ovdje tuženik) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pri čemu prije zaključenja takvog ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, te što ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatne stope. Na taj je način tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 90. istog, odnosno suprotno odredbama ZZP iz 2007. (NN 79/07 sa daljnjim izmjenama, dalje: ZZP/07) i to odredbi članaka 96. i 97. istog, a uz navedeno, isto da je protivno i odredbama ZOO-a;

- Vrhovni sud Republike Hrvatske da je u svojoj odluci pod poslovnim brojem Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. utvrdio, da su tužene banke (među kojima i ovdje tuženik) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako što je ugovorena valuta vezana uz CHF pri čemu prije, a i u vrijeme sklapanja takvih ugovora, tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke koja se temelji na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su tuženici (banke) postupili protivno odredbama ZZP, kako je to prethodno opisano;

- odredbom članka 502.a stavkom 1. ZPP-a da je propisano, da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, a prema stavku 2. interesi iz stavka 1. da mogu između ostalog biti i potrošački, dok odredba članka 502.c da propisuje, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa, slijedom navedenog, tužitelj da ostvaruje pravo na zaštitu svog potrošačkog interesa;

- odredbom članka 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07 - dalje ZZP/07), koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, da je propisano, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca;

- tuženik u ovoj pravnoj stvari, u smislu odredbe članka 96. stavka 4. ZZP/07, da nije dokazao da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, a da radi se o Ugovoru koji da je unaprijed formuliran od strane tuženika, te tužitelj na sadržaj istog da nije mogao utjecati, a što sve da ukazuje na suprotnost sa načelom savjesnosti i poštenja, odnosno, u konačnici da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača, pa stoga da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama, koje da su ništetne, sukladno odredbi članka 96. ZZP/07;

- odredbom članka 102. stavkom 1. ZZP/07 da je propisano, da je nepoštena ugovorna odredba ništetna;

- pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da dovodi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, koja zastara ponovno da teče od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku po kolektivnoj tužbi, pa kako presuda u postupku kolektivne zaštite potrošača u odnosu na ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamati da je postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014., dok u odnosu na ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli presuda da je postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. dana 14. lipnja 2018., a tužba u ovoj pravnoj stvari da je podnesena 12. lipnja 2019., pa obzirom da se radi o tražbini s osnove stjecanja bez osnove, koja da zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, to da do dana podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok od pet godina, sukladno članku 225. ZOO-a, pa tuženikov prigovor zastare da nije osnovan,

8. Na osnovu utvrđenih činjenica, sud prvog stupnja, analizirajući iskaza tužitelja, zaključuje, da su odredbe Ugovora o kreditu zaključenog dana 14. kolovoza 2007., u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, kao i u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ništetne, pa, prihvaćajući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka ĐŽ, koji da je sačinjen prema pravilima struke, pozivom na odredbu članka 323 stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), nalaže tuženiku da, u skladu sa postavljenim tužbenim zahtjevom, isplati tužitelju preplaćene iznose iz tih osnova, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano u točkama I. i III. izreke prvostupanjske presude, pri tome i utvrđujući da su ništetne odredbe članka 2., članka 4. kao i druge odredbe Ugovora o kreditu od dana 10. listopada 2005. godine, broj Ugovora 306-882/2005, partija: 25316546, potvrđenog po javnom bilježniku Mariji Grozdanić Dekleva u Rijeci, pod brojem OV-2060/2005 dana 13. listopada 2005. godine, u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezano uz valutu švicarski franak po srednjem tečaju na dan plaćanja, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano u točkom II. izreke prvostupanjske presude.

9. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja, u dijelu kojim je isti zahtijevao da mu tuženik isplati preplaćene iznose iz osnova ništetnih odredaba Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, broj 306-415/2007, zaključenim 14. kolovoza 2007. između pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., kao banke i tužitelja, kao korisnika kredita, na kunsku protuvrijednost iznosa od 82.560,00 CHF, a kojim odredbama da je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama Banke ili drugog akta Banke, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano u točkama I. i III. izreke prvostupanjske presude ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

10. Stoga, žalbenim navodima tuženika – kojima isti, u odnosu na usvojeni tužbeni zahtjev tužitelja točkama I. i III. izreke prvostupanjske presude, u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotnu od ispravnih zaključaka po sudu prvog stupnja na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja, te prigovara i pravilnosti primijene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i III. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, pozivajući se pri tome na donesene odluke pojedinih županijskih sudova i pojedine odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i III. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome zašto je točkama I. i III. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

11. Nadalje, nije u pravu žalitelj, kada prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkama I. i III. izreke prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, osporava zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

12. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, u obrazloženju prvostupanjske presude navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama, jer je sud prvog stupnja obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitim i na čemu temelji tu svoju ocjenu, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, dok izreka prvostupanjske presude nije nerazumljiva, pa prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

13. Budući, da prvostupanjska presuda u ovom pobijanom dijelu, kojim je točkama I. i III. izreke prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, nije donesena uz bitnu postupovnu povredu koju ističe tuženik, niti uz neke druge povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnost, to je žalba zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

14. Isto tako, nije u pravu tuženik, niti, kada navodi da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu, kojim je točkama I. i III. izreke prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je u tom dijelu usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

15. Naime, prvostupanjski sud, ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite presude u tom pobijanom dijelu, te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih, na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP- a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

16. Žalitelju je, a u odnosu na njegove žalbene navode i za odgovoriti, da on tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno da se radi o potrošačkom ugovoru, a imajući u vidu okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je isti tužitelj sklopio s pravnim prednikom tuženika prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane pravnog prednika tuženika, te da tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na sadržaj, kako ugovorenih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako niti odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

17. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., kojom je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge potrošač, protiv više tuženika, pa i protiv ovdje pravnog prednika tuženika, podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je točkom 5. izreke presude utvrđeno, da je pravni prednik tuženika HYPO ALPE- ADRIA-BANK d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nedopuštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljen na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time pravni prednik tuženika postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

18. Isto tako, presudom broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018, koja je potvrđena povodom revizije banaka presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., u dijelu kojim je točkom 5. izreke presude utvrđeno, da je pravni prednik tuženika HYPO ALPE- ADRIA-BANK d.d. u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nedopuštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time pravni prednik tuženika postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

19. Odredbom članka 96. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine broj 79/07, 125/07, 73/09, 79/09, 89/09 i 113/99 – dalje: ZZP/07), koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je, da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. istog članka propisano je, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a iz stavka 3. istog članka proizlazi, da je trgovac dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz članka 102. ZZP/07.

20. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15 i 14/19), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

21. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a, koja propisuje, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je, da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

22. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.

23. Žalitelju je i za navesti, da je nesporno da predmetni Ugovora o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke (bez obzira nazvanoj odlukom ili metodologijom donesenom na temelju odluke), mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.

24. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

25. U konkretnom slučaju, to znači da su u Ugovoru o kreditu tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

26. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe pravni prednik tuženika je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 247. ZOO/05, koja odredba propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

27. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju je koristio pravni prednik tuženika, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano), bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu (jer se i Metodologija temelji na Odluci banke), ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

28. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje pravnom predniku tuženika ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja što i sud prvog stupnja u svojoj odluci obrazlaže.

29. S obzirom na nespornu činjenicu, da u ugovorima u kojima je koristio predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope pravni prednik tuženika nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora o kreditu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda trebala odrediti elemente, za koji se veže promjena i način njihove primjene.

30. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju, kao potrošaču, nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prozročuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

31. Direktiva 93/13 EEZ, propisuje, da je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili posebni, pojedinačni pregovori, ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

32. Žalitelju je i za navesti, da se prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine, u predmetu broj C-26/13 navodi, da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

33. Nadalje, prema odredbi članka 323. stavku 1. ZOO/05, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO/05.

34. Slijedom toga, u konkretnom slučaju, kod utvrđenja ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu temeljem tih ništetnih odredbi.

35. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, valja ukazati, da je sud prvog stupnja ispravno utvrdio da isti nije osnovan. Naime, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu članka 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem članka 502.a. stavak 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama i valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem članka 241. ZOO-a. Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva prema kojoj je prekinuta zastara (podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu), te druga prema kojoj ista u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope počinje ponovno počela teći 13. lipnja 2014. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. Navedeno stajalište kao takvo jasno proizlazi, te biva potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., prema kojemu zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na preplaćene kamate počinje teći ispočetka tek od 13. lipnja 2014. Obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru ( članak 245. stavak 1. ZOO-a).

36. Vrhovni sud Republike Hrvatske, presudom i rješenjem, pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017., izrazio je pravni stav, da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05), te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača da počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u odnosu na ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17, to rok za restitucijski zahtjev tužitelja da je počeo teći 14. lipnja 2018. godine.

37. Prema tome, tužitelj je podnošenjem tužbe 12. lipnja 2019. (tužba – listovi od 1 do 5 spisa) istu podnio unutar pet godina računajući od 13. lipnja 2014., odnosno 15. lipnja 2018., kao datuma od kojih je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova.

38. Žalitelju je i za navesti, da je sud prvog stupnja pravilno postupio, kada je tužitelju na dosuđeni iznos glavnice priznao i pripadajuće zakonske zatezne kamate, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbi članka 29. stavka 2. ZOO/05., te suviše, tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja i ispravno postupio, kada je naložio tuženiku da tužitelju plati pripadajuće zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate, jer je tuženik u konkretnom slučaju nesavjestan stjecatelj.

39. Na kraju, tuženiku je i za navesti, da suprotno njegovim žalbenim prigovorima, sud prvog stupnja nije trebao uzeti u obzir one iznose koje je tužitelj manje platio u odnosu na početni otplatni plan, jer plaćanjem anuiteta u manjim iznosima, uslijed smanjenja tečaja valute ili manje kamatne stope, nikakav dio imovine tuženika nije prešao u imovinu tužitelja.

40. Isto tako, žalitelju je i za navesti, da plaćanjem manjih mjesečnih anuiteta na strani tužitelja nije došlo do povećanja imovine, slijedom čega nema niti pretpostavki za primjenu odredbe članka 1111. ZOO/05 u pogledu umanjenja pretplaćenog iznosa tužitelja temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli za iznose koje je tužitelj platio manje, radi manjeg tečaja od početno ugovorenog tečaja u CHF, kako je to ispravno i zaključio sud prvog stupnja obrazloženjem svoje presude.

41. Suviše, tuženiku je i za navesti, da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten, niti dužan, umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (ovakav stav zauzet u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

42. Prema tome, žalba tuženika, izjavljena protiv točaka I. i III. izreke prvostupanjske presude, zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

43. Budući, da na izloženi način u ovom pobijanom dijelu, kojim je točkama I. i III. izreke prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom u ovom pobijanom dijelu, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i u ovom pobijanom dijelu, kojim je točkama I. i III. izreke prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je odlučeno kao pod a) izreke (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

44. Nadalje, osnovano tuženik prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkom II. Izreke usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, kako proizlazi iz činjeničnih navoda žalbe, pobija zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, navodeći da prvostupanjska presuda u tom dijelu nema razloga o odlučnim činjenicama.

45. To stoga, što iz obrazloženja prvostupanjske presude ne proizlazi, da je u provedenom postupku sud prvog stupnja uopće utvrđivao da li su ništetne odredbe članka 2., članka 4. kao i druge odredbe Ugovora o kreditu od dana 10. listopada 2005. godine, broj Ugovora 306-882/2005, partija: 25316546, potvrđenog po javnom bilježniku Mariji Grozdanić Dekleva u Rijeci, pod brojem OV-2060/2005 dana 13. listopada 2005. godine, u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezano uz valutu švicarski franak po srednjem tečaju na dan plaćanja, pa nije jasno, na temelju kojih činjenica je prvostupanjski sud utvrdio da su naprijed naveden odredbe Ugovora o kreditu od dana 10. listopada 2005. godine, broj Ugovora 306-882/2005, partija: 25316546, ništetne, kada je točkom II. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a iz stanja spisa predmeta proizlazi da bi predmet ovog postupka bio ugovor o kreditu broj 306-415/2007 sa sporazumom o osiguranju novačane tražbine, sklopljen između pravnog prednika i tužitelja 14. kolovoza 2007.

46. Kako je na izloženi način u ovom pobijanom dijelu po žalbi tuženika, kojim je točkom II. izreke prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, prvostupanjskom presudom počinjena navedena postupovna povreda, to u ovom pobijanim dijelu nije niti moguće ispitati pravilnost primjene materijalnog prava.

47. Budući, da su slijedom navedenog, u ovom pobijanom dijelu po žalbi tuženika, kojim je točkom II. izreke prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, ostvareni istaknuti žalbeni razlozi tuženika, valjalo je žalbu tuženika uvažiti kao osnovanu i u ovom pobijanom dijelu ukinuti prvostupanjsku presudu, te predmet u tom dijelu, kao i u odluci o troškovima postupka, vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak, slijedom čega je odlučeno kao pod b) izreke (članak 369. stavak 1. i članak 166. stavci 3. i 4. sve ZPP-a).

48. Slijedom sve ga navedenog, presuđeno je i riješeno kao u izreci.

49. U nastavku postupka, prvostupanjski sud otklonit će ukazane mu propuste i nedostatke, na nedvojben način će utvrditi da li sud ništetne utužene odredbe Ugovora o kreditu od dana 10. listopada 2005. godine, broj Ugovora 306-882/2005, partija: 25316546, potvrđenog po javnom bilježniku Mariji Grozdanić Dekleva u Rijeci, pod brojem OV-2060/2005 dana 13. listopada 2005. godine ili nisu ništetne, pa će potom biti u mogućnosti, pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava, o ukidnom dijelu ovom drugostupanjskom odlukom donijeti novu i zakonitu odluku.

50. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će sud prvog stupnja konačnom odlukom u ovoj pravnoj stvari.

Split, 8. travnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Tihana Pivac