Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2119/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te mr. sc. Zrinke Tironi kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Saša Čačić, odvjetnik u Vinkovcima, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2093/2023-27 od 9. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 8. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2093/2023-27 od 9. lipnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I, II, III i V izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 818-50-2730145 (dalje: Ugovor o kreditu), u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, koji Ugovor je zaključen između tužitelja kao korisnika kredita, i tuženika te je utvrđeno da ista ne proizvodi pravne učinke (točka I izreke). U točki II izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora (CHF) na dan plaćanja anuiteta. U točki III izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 16.320,44 eura sa zateznim kamatama tekućim na iznose od dospijeća do isplate kako je pobliže opisano u toj točki izreke. U točki IV izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos od 295,02 eura od 28. veljače 2013. do 12. ožujka 2013., dio zahtjeva za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos od 9,66 eura od 30. studenoga 2010. do isplate, te na iznos od 53,65 eura tekućih od 31. kolovoza 2011. do isplate, kao i dio zahtjeva za isplatu iznosa od 258,67 EUR sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je opisano u toj točki izreke. U točki V izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.307,33 eura. Sud je ujedno rješenjem odbacio tužbu u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 2.742,19 eura.

2. Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I, II, III i V izreke zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) te predlaže preinačiti presudu sukladno žalbenim navodima, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. Zatražio je i trošak žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima su ugovoreni promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te zahtjev za isplatu s osnove nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora.

6. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredaba članka 365. stavka 2. ZPP-a, a ni one na koje u žalbi upozorava tuženik te je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

7. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

8. Sudska ocjena dokaza, koju je učinio prvostupanjski sud i koja je prihvaćena od strane drugostupanjskog suda, suglasna je odredbi članka 8. ZPP-a, te takva ocjena dokaza žalbom nije dovedena u sumnju jer nema proturječja između obrazloženja prvostupanjske presude i izvedenih dokaza.

9. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

10. Temeljem rezultata provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 23. svibnja 2005. zaključili Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 150.000,00 CHF i to po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s ugovorenom kamatnom stopom od 4,50% godišnje, koja stopa je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika;

- da je ugovoren rok otplate od 120 mjeseci, da je ugovorena obveza uz primjenu valutne klauzule kojom je glavnica te otplata kredita vezana uz valutu CHF, te je ugovorena i promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženika;

- da se radilo o stambenom kreditu; da je tužitelj kredit podigao radi dovršetka kuće koju koristi isključivo za potrebe stanovanja svoje obitelji pa da tužitelj udovoljava pretpostavkama za status potrošača;

- da se radi o ugovoru sklopljenom na standardiziranom obrascu, a tuženik nije dokazao da je bilo pregovaranja između stranaka o pojedinačnim ugovornim odredbama, kao i da je tužitelj bio svjestan i upozoren od strane tuženika o svim rizicima predmetnog pravnog posla, kao i upoznat s načinom i parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope;

- da je tužitelj po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, preplatio svoju obvezu za iznos od 16.346,03 eura, dok je tužitelj po toj osnovi zatražio isplatu iznosa od 16.320,45 eura;

- da potraživanje po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nije zastarjelo, jer je ništetnost te odredbe pravomoćno utvrđena tek presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa do dana podnošenja predmetne tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01, dalje: ZOO/91).

11. Prvostupanjski sud zaključuje kako se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, a s obzirom da tuženik nije dokazao da je u konkretnom slučaju postupljeno drugačije nego što je to utvrđeno u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača, to da su odredbe predmetnog Ugovora, koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF, ništetne. Nadalje, sud zaključuje kako se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi sukladno članku 110. ZOO/91 pa da je ništetne odredbe ne mogu primijeniti pa je tuženik sukladno članku 104. stavak 1. ZOO/91 obvezan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.

12. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj: 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03).

13. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje, a s obzirom da tuženik nije dokazao kako utvrđenja iz kolektivnog spora ne bi bila primjenjiva na konkretan slučaj, kako je odluku u ovom postupku valjalo temeljiti na utvrđenju iz kolektivnog spora da je tuženik povrijedio interese tužitelja kao potrošača te da su odredbe Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu ništetne. Ujedno pravilno sud prihvaća kao osnovan restitucijski zahtjev tužitelja u odnosu na isplatu s osnove preplaćenih iznosa u odnosu na ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli.

14. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope, a ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Dalje je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Za dodati je kako je u pravcu utvrđivanja prethodno navedenih okolnosti, tuženik predlagao saslušanje svjedoka, ali je od istih odustao, dok je tužitelj u svom iskazu jasno naveo da o odredbama Ugovora nije pregovarao i da mu ih nitko nije posebno rastumačio pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio kako tuženik nije dokazao da je bilo pregovaranja o odredbama Ugovora pa tako niti o spornim odredbama.

15. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne nevaljanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22., u daljnjem tekstu: ZZP/22.) te članka 502.c ZPP-a.

16. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

17. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

18. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

19. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 82., 90. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, te kasnije sukladno odredbama članka 96. i 97. važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO), pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

20. Neutemeljeno žalitelj prigovara da u konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije dao valjane razloge za odbijanje predloženih dokaza. Prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda nije povrijeđeno načelo jednakosti oružja (sredstava) koje obuhvaća razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Stranke su imale jednaku mogućnost iznošenja činjenica i predlaganja dokaza, a sud prvog stupnja je stečeno uvjerenje o relevantnim okolnostima potkrijepio uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu.

21. Neosnovano tuženik tvrdi da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te da se ne može ispitati pa je arbitrarna. Prvostupanjski sud je jasno utvrdio koje ugovorne odredbe smatra ništetnima, obrazložio razloge njihove nepoštenosti (netransparentnost, neravnoteža, izostanak pregovaranja), naveo pravne izvore na kojima temelji svoju odluku te dao razloge o visini dosuđenog iznosa na temelju vještačenja. Činjenica da sud nije iscrpno reproducirao svaki pojedini navod tuženika ne predstavlja povredu članka 338. stavak 4. ZPP, jer sud nije obvezan odgovarati na svaki argument, već na one koji su odlučni za ishod spora, što je u ovom slučaju učinjeno.

22. Neosnovano tuženik ističe da sud nije proveo test poštenosti. Suprotno žalbenim navodima, sud je pravilno zaključio da sporne ugovorne odredbe nisu bile transparentne u smislu standarda prosječnog potrošača, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Žalbeni navodi tuženika predstavljaju ponavljanje navoda iz prvostupanjskog postupka, koje je sud već pravilno ocijenio.

23. Tuženik ističe da je tužitelj mogao birati između kredita u EUR i CHF, međutim, takav navod ne dokazuje pojedinačno pregovaranje. Sama činjenica izbora između unaprijed formuliranih opcija ne znači da je potrošač imao stvarni utjecaj na sadržaj ugovorne odredbe. Tuženik nije dokazao da je sadržaj valutne klauzule bio predmet pregovora te da je tužitelj mogao utjecati na njezin tekst ili pravne učinke. Stoga je pravilno primijenjena zakonska presumpcija da se radi o standardnoj ugovornoj odredbi.

24. Neosnovano tuženik ističe da ugovorna mogućnost konverzije otklanja nepoštenost. Ta mogućnost ne uklanja netransparentnost početne odredbe niti otklanja neravnotežu nastalu njezinom primjenom. Stoga pravilno prvostupanjski sud toj odredbi nije dao odlučujući značaj.

25. Sud je pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i uvjerljiv. Tuženikovi prigovori svode se na osporavanje metodologije zbog čega nisu doveli u sumnju pravilnost nalaza, koji je logičan i sukladan zadatku suda.

26. U odnosu na navode tuženika da je promašeno pozivanje na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu jer je predmetni kredit u cijelosti prestao isplatom za ukazati je da činjenica što je ugovor u cijelosti isplaćen, po ocjeni ovoga suda, nije relevantna. To iz razloga jer pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva pa tužitelj kao potrošač ima pravo tražiti da se utvrdi da su sporne ugovorne odredbe ništetne, te u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ima pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita jer ih je platio bez pravne osnove kako je to pravilno i zaključio prvostupanjski sud. Stoga je neosnovano pozivanje tuženika na primjenu odredbe članka 326. stavak 2. ZOO koja propisuje da ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Ovo stoga jer se radi o povredi temeljnih načela zaštite potrošača, što isključuje primjenu te odredbe.

27. Tuženik je sve prigovore mogao i morao isticati u postupcima u kojima su prihvaćeni zahtjevi iz kolektivnih tužbi temeljem činjeničnih i pravnih utvrđenja na koje se poziva tužitelj, a za koja utvrđenja je vezan sud u ovome postupku temeljem odredaba članka 502.a – članka 502.h ZPP-a.

28. Nisu ostvareni ni žalbeni razlozi kojima tuženik ukazuje na osnovanost prigovora zastare potraživanja tužitelja, čiju je osnovanost prvostupanjski sud s pravom otklonio ispravno smatrajući da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekinuto zastarijevanje, točnije, da navedeni prigovor tuženika nije osnovan, jer je tužitelj zahtjev radi isplate traženog novčanog iznosa istakao u tužbi podnesenoj unutar propisanog petogodišnjeg zastarnog roka.

29. Pritom je za ukazati i na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF sa prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022.

30. Sukladno ovom objedinjenom shvaćanju ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, a imajući na umu pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF i stranke - tuženike iz toga postupka), tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

31. U postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača u odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odluka je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. pa utoliko prigovor zastare nije osnovan, kako to pravilno cijeni i sud prvog stupnja.

32. S obzirom da učinak nepoštenih ugovornih odredaba djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja Ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena, tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača i ne može imati učinak (što je sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili pak kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).

33. Kako je tužitelj istaknutim zahtjevom zatražio isplatu upravo novčanih iznosa koje je tuženiku isplatio temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu, čija visina je utvrđena vještačenjem, prvostupanjski sud je ispravno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznos s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa, kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO-a koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove te koja se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetne ugovorne odredbe.

34. Stoga je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

35. Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna kako u osnovi tako i u visini te je sud pravilno odmjerio uspjeh stranaka u sporu (članak 154. stavak 2. ZPP- a).

36. Protivno žalbenim navodima, sud prvog stupnja, pri odlučivanju koje će troškove tužitelju naknaditi jasno je naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (članak 155. stavak 1. ZPP-a) te koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23), a suprotno žalbenim navodima, tuženik nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda glede visine plaćene pristojbe.

37. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava dosuđeni trošak financijskog vještačenja u cijelosti. Trošak vještačenja predstavlja nužan trošak u smislu članka 155. ZPP, jer je bio potreban za utvrđenje visine tužbenog zahtjeva pa je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužitelju navedeni trošak u cijelosti.

38. Kako dakle, prvostupanjskom presudom, kao ni postupkom koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

39. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Splitu 8. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić