Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2423/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te mr. sc. Zrinke Tironi kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Leani Modrušan, odvjetnici u Puli, protiv tuženika Addiko Bank d. d. sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Toniu Smrčeku, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Puli - Pola poslovni broj P-282/2024-13 od 14. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 8. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli - Pola poslovni broj P-282/2024-13 od 14. srpnja 2025.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.5.2. Ugovora o kreditu broj 326- 96/2006 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 18.09.2006., a koja glasi: «Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita.» pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana po osnovi jednokratne naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 613,38 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 28. rujna 2006. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 977,31 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana dok se u preostalom iznosu do 375,00 eura zahtjev odbija.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 750,00 eura.“

2. Žali se tuženik pobijajući presudu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP), te predlaže pobijanu odluku preinačiti i zahtjev odbiti, podredno, ukinuti presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražio je trošak žalbenog postupka.

3. Žali se tužitelj protiv točke III. izreke presude u dijelu kojim se odbija preostali zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 156,25 eura, sadržajno zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu kao osnovanu, preinači točku III. presude na način da prihvati i daljnji zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 156,25 eura uz dosudu troška žalbenog postupka.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalbe su neosnovane.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe članka 5.2. Ugovora o kreditu i zahtjev za isplatu iznosa od 613,38 eura s osnova naknade za obradu kredita sa zakonskom zateznom kamatom od 28. rujna 2006. do isplate.

7. Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se poziva tuženik, a nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po članku 365. stavak 2. ZPP-a. Naime, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe članka 338. stavak 4. ZPP-a), s jasnim i razumljivim razlozima iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se može ispitati.

8. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP-a uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

9. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

10. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je Ugovorom o kreditu od 18. rujna 2006. tužitelju kao korisniku kredita za dovršetak kuće i refinanciranje kredita odobren iznos od 79.000,00 CHF prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, s rokom otplate od 96 mjeseca, u mjesečnim anuitetima prema tuženikovom planu otplate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan dospijeća,

- da je ugovoreno da će se iznos jednokratnih troškova obrade od 1,25% iznosa kredita banka odbiti od odobrenog kredita prije njegove isplate,

- da je tužitelj potrošač, jer je kredit utrošen na dovršetak kuće u kojoj stanuje,

- da je ugovor o kreditu sastavio tuženik na svome standardnom obrascu,

- da su jednokratni troškovi od 1,25% iznosa kredita, odnosno 987,50 CHF, kamata za grace period od 16,80 CHF oduzeti od odobrenog iznosa kredita te je ostatak od 77.995,70 isplaćen tužitelju 28. rujna 2006.,

- da je tužba podnesena 3. svibnja 2024. za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i isplatu jednokratnog troška obrade od 4.621,50 kuna/613,38 eura koji je 28. rujna 2006. oduzet od odobrenog iznosa kredita, a visina je utvrđena prema tuženikovoj specifikaciji isplate kredita.

11. Prvostupanjski sud je zaključio da je ugovorna odredba članka 5.2. unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta, a po vjerovniku nametnuta obveza je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava. Stoga sud zaključuje da je takva odredba ništetna u skladu s člankom 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO), dok da se prema članku 328. ZOO pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

12. Sud se u pobijanoj presudi pozvao na primjenu odredbi članka 1021-1025. ZOO te članaka 3., 81., 82., 83. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) te pravilno utvrdio da odredba o ulaznoj naknadi uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 5.2 Ugovora o kreditu te ništetna.

13. S ovakvim stavom prvostupanjskog suda u cijelosti je suglasan i ovaj sud, a obrazloženje dano prvostupanjskom presudom se u cijelosti prihvaća kao pravilno i zakonito.

14. Protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je iznio odlučne činjenice, naveo dokaze na kojima temelji svoju odluku te dao razloge o pravno relevantnim pitanjima. Činjenica da tuženik nije zadovoljan opsegom ili sadržajem obrazloženja ne znači da presuda nema razloga u smislu odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Iz obrazloženja presude jasno proizlazi da je sud primijenio odredbe o nepoštenim ugovornim odredbama, da je utvrdio status tužitelja kao potrošača te da je ocijenio spornu odredbu kao unaprijed formuliranu i odredbu o kojoj se nije pregovaralo. Stoga nije ostvarena istaknuta bitna povreda niti je povrijeđeno pravo na pravično suđenje kako smatra tuženik.

15. Sukladno odredbi članka 81. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba članka 5.2. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe članka 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03.

16. Prvostupanjski je sud pravilno analizirao iskaz tužitelja i svjedokinje, na temelju kojih je utvrdio da je tužitelj prihvatio i ispoštovao navedene ugovorne odredbe unaprijed sročene od strane tuženika te da se o tome nije posebno pregovaralo.

17. Iz nespornih činjenica razvidno je da je tužitelj s tuženikom Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba za dovršetak kuće u kojoj stanuje, što mu u odnosu na tuženika, koji je banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavi, daje status potrošača.

18. Neosnovan je prigovor da sud nije naveo pravni temelj ništetnosti. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud primijenio odredbe ZZP o nepoštenim ugovornim odredbama te opća pravila obveznog prava o ništetnosti (ZOO).

19. Tuženik tvrdi da su ugovorne odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je ta odredba poštena.

20. Drugostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje da ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, ako nije pojedinačno pregovarana i ako nije transparentna, može biti nepoštena i time ništetna.

21. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., na koju upućuje prvostupanjski sud, određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

22. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

23. Međutim, tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu odredbu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorenu visinu naknade, što rezultira time da je ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ovdje je reći kako se pitanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe koje terete potrošača s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

24. Pri tome je ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

25. Primjenjujući navedeno na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom-troškom obrade kredita, jer se radi o odredbi koja nije razumljiva tako da je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj jer je dužan platiti naknadu koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženika odlukom na koju nije mogao utjecati, to je pravilno prvostupanjski sud utvrdio ništetnim ovu ugovornu odredbu.

26. Suprotno žalbi tuženika, prvostupanjski sud je u bitnome proveo test poštenosti, odnosno utvrdio je da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi, da tužitelj nije imao stvarni utjecaj na njezin sadržaj, da naknada ne odgovara stvarnoj protučinidbi i da uzrokuje neravnotežu na štetu potrošača. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje da tužitelj nije bio u mogućnosti procijeniti stvarni teret takve naknade. Zakonska dopuštenost određene vrste naknade ne znači automatski i njezinu poštenost u konkretnom ugovoru. Stoga prvostupanjski sud pravilno polazi od toga da je svaka ugovorna odredba podložna kontroli poštenosti.

27. Time je suprotno stavu tuženika pravilno sud prvog stupnja obvezao tuženika vratiti tužitelju plaćeni iznos sa zateznom kamatom primjenom članka 1115. ZOO-a od dana stjecanja jer je tuženik nepošteni stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštene odredbe koje je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu. Sudska praksa na koju se tuženik poziva odnosi se na drugačije činjenične situacije.

28. Pravilno je sud otklonio prigovor zastare. Zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, slijedom čega zastara nije nastupila. Dakle, u vrijeme utuženja i donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok prema pravnom stavu Vrhovnog suda još nije ni počeo teći.

29. Odluka o parničnom trošku zakonita je kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. ZPP-a), koja je sukladna vrijednosti predmeta spora pa se žalba tuženika i u ovome dijelu koji se odnosi na dosuđeni trošak postupka tužitelju ukazuje neosnovana.

30. Protivno žalbenim navodima, sud prvog stupnja, pri odlučivanju koje će troškove tužitelju naknaditi jasno je naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (članak 155. stavak 1. ZPP-a) te koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa). U odnosu na navode tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio vrijednost boda za odgovoriti je tuženiku da prema Tbr. 52. Tarife, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a prema Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura.

31. Neosnovano tužitelj pobija odluku o troškovima postupka u dijelu u kojem mu nije priznat daljnji iznos od 156,25 eura. U odnosu na tvrdnju tužitelja kako mu je sud trebao priznati trošak sastava podneska kojim je zatražio odobrenje za dodatno pisano očitovanje, za navesti je da odredba članka 299.a stavka 2. ZPP-a propisuje obvezu stranke da zatraži odobrenje suda za dodatno očitovanje. Međutim, svaka procesna radnja ne znači da je i nužan i opravdan trošak u smislu članka 155. stavka 1. ZPP-a. Osim toga, sud ima diskrecijsko pravo ocijeniti nužnost pojedine radnje, a u konkretnom slučaju podnesak kojim se traži odobrenje za očitovanje predstavlja pripremnu procesnu radnju, koja sama po sebi nije bila nužna u smislu ostvarivanja ili zaštite prava tužitelja u meritumu spora. Pozivanje tužitelja na odluke drugih sudova ne može dovesti do drugačijeg zaključka, jer odluka o nužnosti troška uvijek ovisi o okolnostima konkretnog slučaja.

32. Neosnovan je i žalbeni navod da je za pripremno ročište od 19. ožujka 2025. trebalo priznati punu nagradu prema Tbr. 9/1 Tarife, jer se radilo o ročištu pripremne naravi na kojem nisu izvođeni dokazi niti je vođena rasprava o glavnoj stvari već se radilo o raspravi procesnih pitanja i organizaciji postupka. Okolnost da su stranke iznijele određene navode ili predložile dokaze ne mijenja pravnu prirodu ročišta. U takvim okolnostima pravilno je prvostupanjski sud primijenio Tbr. 9/2 Tarife i priznao 50% nagrade.

33. Neosnovano se tužitelj poziva na praksu Suda Europske unije (predmet C- 224/19). Načelo djelotvornosti prava EU ne znači da potrošaču moraju biti priznati svi troškovi bez iznimke niti da je isključena primjena nacionalnih pravila o nužnosti troškova. U konkretnom slučaju tužitelju su priznati troškovi u bitnom dijelu, a odbijeni su samo oni koji nisu bili nužni, pa time nije ograničeno njegovo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu.

34. Kako na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena niti bilo koja od bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbe odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

35. Zahtjev stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a jer sa žalbama nisu uspjeli.

U Splitu 8. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić