Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-413/2026-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

RJEŠENJE

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marije Šimičić kao predsjednice vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Sande Crljen Ivančić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Šutalo, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv dijela presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2384/2021-39 od 29. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 8. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2384/2021-39 od 29. rujna 2025. u točkama III. i VI. izreke.

II. Nepobijane točke I., II., IV. i V. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2384/2021-39 od 29. rujna 2025. kao i rješenja kojim je dopuštena preinaka tužbe ostaju neizmijenjene.

r i j e š i o  j e

I.Djelomično se odbija i djelomično uvažava žalba tuženika te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2384/2021-39 od 29. rujna 2025.

-potvrđuje u točki VII. izreke odluke o troškovima postupka u dijelu kojim je tuženik obvezan tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.169,41 eura sa dosuđenom zateznom kamatom

-preinačuje u preostalom dijelu točke VII. izreke odluke o troškovima postupka na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 625,00 eura sa kamatom od 29. rujna 2025. do isplate.

II.Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim odredbe ODLOMKA IV , članka 6.2. i članka 9.1. (UVJETI UGOVORA O KREDITU – POVRAT KREDITA), Ugovora o kreditu broj 00649 od 19.06.2007. godine, u dijelu u kojem se navodi (kamatna stopa promjenjiva) da je:

..." Kamatna stopa, kao i visina mjesečnih obroka promjenjivi su sukladno tč. 9.1. ovih ugovornih uvjeta...."

..." Visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjena uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena nominalna godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna kamatna stopa na kredit..." bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, koji Ugovor je zaključen između tužitelja ĆČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita u visini novčanog iznosa od 23.086,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize RAIFFEISEN BANK D. D. ZAGREB, na dan korištenja i tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, te stoga isti članci ne proizvode nikakav pravni učinak za ugovorne stranke (točka I. izreke); utvrđena je ništetnom odredba ODLOMKA IV čl. 5.1. (SREDSTVA OSIGURANJA PLAĆANJA – UVJETI UGOVORA O KREDITU), istog Ugovora o kreditu broj 00649 od 19.06.2007. godine, kojima se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize RAIFFEISEN BANK D. D. ZAGREB, za valutu ugovora (CHF), odnosno primjena valutne klauzule (otplate mjesečnih rata vezanu uz tečaj CHF na dan plaćanja mjesečnog otplatnog iznosa ugovorenog u anuitetima) tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu broj 00649 od 19.06.2007. godine, te stoga isti članci ne proizvode nikakav pravni učinak za ugovorne stranke (točka II. izreke); utvrđena je ništetnom odredba stavka III. Ugovora o kreditu broj 00649 od 19.06.2007. godine kojim se regulira naknada (za obradu kredita – ulazna naknada), koja glasi: „Troškovi zaključenja Ugovora – uključujući 22% PDV-a 780,70 CHF“ (točka III. izreke); naloženo je tuženiku s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o kamatnoj stopi isplatiti tužitelju iznos od 285,31 eura sa kamatama na pojedinačne iznose kako je pobliže određeno u točki IV. izreke; naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 4.321,69 eura sa kamatama na pojedinačne iznose kako je pobliže određeno točkom V. izreke; naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o naknadi iznos od 462,27 eura s kamatom od 7. svibnja 2008. do isplate (točka VI. izreke); naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 3794,41 eura s kamatom od presuđenja (točka VII. izreke) te je rješenjem dopuštena preinaka tužbe.

2.Navedenu presudu pod toč. III, VI i VII izreke pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25 u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu u pobijanom dijelu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužitelja, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika u pogledu glavne stvari nije osnovana, dok je djelomično osnovana u pogledu odluke o troškovima postupka.

5. S obzirom tuženik ne pobija presudu pod toč. I., II, IV. i V. izreke kojima su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i o ispunjenju kreditne obveze uz primjenu valutne klauzule vezane uz CHF i tuženik obvezan isplatiti tužitelju s osnova restitucijskog zahtjeva iznose od 285,31 eura (kamatna stopa) i 4.321,69 eura (valutna klauzula) sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose, to je ovaj sud pod točki II. izreke ove presude utvrdio da prvostupanjska presuda u navedenom dijelu ostaje neizmijenjena jer nije bila predmetom razmatranja drugostupanjskog suda. Isto se odnosi i na rješenje kojim je dopuštena preinaka budući se ono također žalbom ne pobija.

6. Polazeći od pobijanog dijela presude koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom su ugovoreni troškovi zaključenja Ugovora o kreditu i restitucijski zahtjev po tom osnovu (toč. III. i VI. izreke) te nespornih činjenica - da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu br. 00649 od 19. lipnja 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) kojim su u čl. III. ugovoreni troškovi zaključenja ugovora u iznosu od 780,70 CHF dok je u čl. II. navedeno da iznos kredita uključuje troškove zaključenja ugovora u visini navedenoj u toč. III. Ugovora o kreditu i isplaćuje se trgovcu uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja ugovora te da je tužitelju po tom osnovu prilikom isplate kredita ustegnut iznos od 462,27 EUR te spornih činjenica koje se odnose na pitanje - je li navedena odredba Ugovora o kreditu nepoštena (ništetna) i je li nastupila zastara za restitucijski zahtjev s osnova novčanog iznosa koji je plaćen temeljem te odredbe, ocjenu osnovanosti tog dijela zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- kako iz iskaza tužitelja proizlazi da je sklopio Ugovor o kreditu da bi kupio vozilo za osobne potrebe, po struci je bio pekar i bez stručnih ekonomskih znanja, gospođa koja radi za tuženika rekla mu je kako je puno povoljnija opcija za njega uzeti kredit u CHF i nisu ga upozorili da može kamatna stopa i tečaj za CHF toliko porasti, jer inače to ne bi prihvatio, bio je i kod javnog bilježnika sa sudužnikom, no postupak je bio vrlo kratak i sveo se na potpisivanje ugovora, a prije odlaska kod bilježnika otišao je na prvi kat salona gdje je njihova uprava i tamo je dobio papire koje je potpisao, odnio kod javnog bilježnika i vratio natrag, pri čemu se glede ugovorene naknade za troškove zaključenja ugovora izjasnio kako ga nisu ništa upozorili "nego su mu dali da to potpiše i gotovo";

- kako je tuženik dostavio Izjavu svog zaposlenika ČČ (od 2007. na radnom mjestu area menager za Slavoniju) na okolnost dokazivanja da je tuženik učestalo održavao edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika koji su upozoravali korisnike kredita da u ugovorima s valutnim klauzulama postoji rizik promjene tečaja, ali da iz predmetne pisane izjave proizlazi da on nije osobno sudjelovao u razgovoru s tužiteljem oko sklapanja ugovora i uvjeta kredita zbog čega po svojoj dokaznoj vrijednosti njegova izjava nije prikladna za utvrđivanje obavijesti koje su dane tužitelju;

- kako u Ugovoru o kreditu nije navedeno na što se odnose troškovi zaključenja ugovora i zašto su oni određeni upravo u iznosu od 780,70 CHF pa se radi o nerazumljivoj i nedorečenoj ugovornoj odredbi;

- kako nije osnovan prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020-2 zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako je ništetnost utvrđena tek u ovom postupku to zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima teče od pravomoćnosti ove presude,

te primjenjujući čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br.96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03, odnosno čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07) cijeneći i da se radi o tipskom ugovoru opisanom u čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje: ZOO) pa je prihvatio zahtjev za utvrđenje ništetnosti pod toč. III. izreke te posljedično navedenom i primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a sud je ocijenio osnovanim restitucijski zahtjev za isplatu troškova zaključenja ugovora u iznosu od 462,27 EUR sa zateznom kamatom od 7. svibnja 2008. primjenom čl. 1115. ZOO imajući u vidu da je tuženik nepošten stjecatelj iznosa koji je stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe.

7. U žalbi tuženik ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka radi kojih se ne može ispitati. Naime, tuženik je isticao da je iznos "ulazne" i "izlazne" naknade jasno propisan i razumljiv, da se ulazna naknada odnosi na troškove obrade kredita, troškove osoblja koji je točno određen prije sklapanja Ugovora o kreditu te je tužitelju objašnjen jer se o tome s tuženikom moglo pregovarati, što znači da je tužitelj prije sklapanja Ugovora o kreditu bio u cijelosti informiran o svim predviđenim troškovima koje je prihvatio podnošenjem zahtjeva za zaključenje Ugovora o kreditu. Troškovi obrade kredita uključuju trošak solemnizacije, sporazuma o osiguranju, upisa fiducijarnog vlasništva i troška police obveznog auto osiguranja, koje troškove bi korisnik kredita ionako sam snosio jer su bili nužni za ispunjenje pravnog posla. U toč. 10. Ugovora o kreditu je propisano da trošak javnog bilježnika podmiruje korisnik kredita, koji trošak je također obuhvaćen troškom zaključenja ugovora. Ponavlja da su ulazni računi kojima bi se dokazali navedeni troškovi uništeni jer su protekli zakonski rokovi za njihovo čuvanje pa tuženik nije mogao dostaviti račune kojima bi dokazao stvarne troškove zaključenja Ugovora o kreditu, a za koje je sasvim životno i logično da postoje. Dakle, tužitelj je bio upoznat sa svim troškovima zaključenja Ugovora o kreditu te je isti odabrao platiti fiksni postotak, odnosno fiksno određen novčani iznos umjesto da plaća pojedinačne troškove koji bi premašili navedeni fiksni iznos. Ovi troškovi kredita nisu identični tzv. ulaznim naknadama kod klasičnih kredita jer se kod ovakvih kredita kao što je predmetni plaća i naknada za upis sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima (FINA registar) što je također obuhvaćeno troškovima zaključenja ugovora. Ustraje u prigovoru zastare navodeći da je tužba podnesena 2021. za tražbinu iz 2007.

8. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u pobijanom dijelu jer presuda sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti tog dijela zahtjeva i te činjenice imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza, a nije počinjena niti jedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Na utvrđeno činjenično stanje koje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo.

10. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 primjenjivog u konkretnom slučaju obzirom je ugovor koji sadrži spornu odredbu sklopljen 19. lipnja 2007. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a prema st. 4. citirane zakonske odredbe ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženik pripremio Ugovor o kreditu i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, s time da tuženik u prilog tvrdnji da se pojedinačno pregovaralo konkretne dokaze nije predlagao, a upravo je teret dokazivanja te činjenice na tuženiku primjenom čl. 81 st. 4. ZZP/03. Naime, zaposlenik ČČ čija je izjava priložena spisu nije bio osobni bankar konkretnog ugovora o kreditu, niti je tuženik predložio saslušanje osobnog bankara, a na ročištu od 11. ožujka 2025. izričito je po punomoćniku naveo kako nema daljnjih dokaznih prijedloga te da su provedeni svi dokazi predloženi po strankama i predloženo je donijeti odluku prema stanju u spisu.

11.1. Tuženik je imao mogućnost predložiti dokaze na tu okolnost i istu nije iskoristio, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu pripremio tuženik i da na isti nije mogao utjecati, pa tako niti na odredbu o plaćanju troškova zaključenja ugovora, te osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 81. st. 2. ZZP jer je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu prema uvjetima i odredbama koje je tuženik unaprijed formulirao na standardnom obrascu ugovora o kreditu, koji je sadržavao i odredbu troškovima zaključenja ugovora u određenom iznosu od CHF, tijekom postupka je ta činjenica potvrđena iskazom samog tužitelja pa je stoga pravilan zaključak prvostupanjskog suda - da se o spornoj odredbi nije pregovaralo.

12. Sud Europske unije je u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 odlučio: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“,

13. U vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, ali je Sud Europske unije ustanovio načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU sa svrhom da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 78/12). Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 85. tog Zakona podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze.

14. Prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje troškova zaključenja ugovora (na koje usluge i troškove se naknada odnosi) što upućuje na zaključak da tužitelj nije mogao imati saznanje o namjeni (svrsi) plaćanja troškova zaključenja ugovora.

15. Tuženik sada u žalbi tvrdi da su troškovima zaključenja ugovora obuhvaćeni – trošak solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika kao i upisa fiducijarnog vlasništva.

16. Iz navedenog proizlazi da tuženik sada u žalbi iznosi nove činjenice pravdajući troškove zaključenja ugovora troškom solemnizacije kod javnog bilježnika i za kojeg istodobno navodi da nije postojao jer ga je snosio tuženik što je proturječno samo sebi i nerazumljivo, dok isto tako žalbene tvrdnje da isti uključuju i troškove upisa fiducijarnog vlasništva i sklapanja police obveznog auto osiguranja predstavljaju nove činjenice koje tuženik nije isticao do zaključenja prethodnog postupka i na iste se ne može pozivati u žalbi u smislu čl. 352. st. 1. ZPP.

17. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo niti je tužitelj upoznat sa svrhom plaćanja troškova zaključenja ugovora i da bez istih nije bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu, to valja zaključiti da tuženik o interesima tužitelja kao potrošača nije vodio računa . Kod ocjene postupanja tuženika i je li ono u protivnosti s načelom savjesnosti i poštenja (zahtjevu dobre vjere) potrebno je ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio odredbu o podmirivanju troškova zaključenja ugovora i nakon pojedinačnih pregovora, pa kako je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o navedenoj ugovornoj odredbi i da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu jer je platio troškove za koje nije postojala svrha, to je pravilno istu utvrdio ništetnom/ništavom (čl. 87. st. 1. ZZP/03).

18. Posljedično navedenom pravilno je sud ocijenio osnovanim i restitucijski zahtjev (čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO) u iznosu od 440,68 EUR koji je nesporno plaćen po tom osnovu sa zateznom kamatom temeljem čl. 1115. ZOO-a s obzirom da se tuženik koji je stekao novčani iznos temeljem ništetne odredbe koju je unio u sadržaj Ugovora o kreditu mora smatrati nepoštenim stjecateljem, te je pravilno ocijenjen neosnovanim prigovor zastare jer zastara teče od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost u ovom postupku, radi čega je ovaj sud odbio žalbu tuženika i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. III. i VI. izreke.

19. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

20.Odluka o troškovima postupka sadržana u točki VII. izreke ispitana je u smislu žalbenih navoda tuženika sukladno članku 365. stavku 2. u vezi članka 381. ZPP-a.

21.Ovdje je prvenstveno reći kako tuženik određeno žalbom pobija odluku o dosuđenim troškovima postupka za podneske tužitelja od 3. svibnja 2021., 1. listopada 2021., 25. travnja 2022., 3. studenog 2022. i 3. travnja 2023. u bitnom smatrajući kako nisu bili nužni ni svrsishodni, odnosno da su pojedini odmjereni protivno odredbi članka 299. a ZPP-a.

22.Odredbom čl. 54. Zakona o izmjenama i popunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, 70/19), koji se primjenjuje na sve postupke koji su pokrenuti nakon 1. rujna 2019. (čl. 121.), a u konkretnom slučaju postupak je pokrenut 30. ožujka 2021., propisano je da se iza članka 299. dodaje članak 299.a koji glasi:

"Sud može pozvati stranke da se u roku koji, u pravilu, nije duži od 30 dana pisano očituju na navode protivne stranke.

Stranka se može na navode protivne stranke pravodobno očitovati i bez poziva suda tako da njezin podnesak bude dostavljen sudu i protivnoj strani najkasnije osam dana prije sljedećeg pripremnog ročišta ili ročišta za glavnu raspravu.

Podneske koji su predani nakon isteka roka iz stavka 1. ovoga članka ili protivno odredbi iz stavka 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir. Iznimno, stranka može tražiti da ih sud uzme u obzir ako ih bez svoje krivnje nije mogla podnijeti pravodobno ili ako njihovo uzimanje u obzir ne bi dovelo do odugovlačenja postupka.

Sud će u pozivu iz stavka 1. ovoga članka upozoriti stranke na posljedice zakašnjenja.".

23.Protivno stavu tuženika podnesak od 3. svibnja 2021. kojim se tužitelj detaljno očituje na navode odgovora na tužbu bio je potreban za vođenje parnice (čl. 155. ZPP) pa kako je isti dostavljen znatno prije održavanja ročišta od 6. srpnja 2021. (čl. 299. a stavak 2. ZPP), sud prvog stupnja pravilno je postupio kada je istog odmjerio.

24.Međutim, sud prvog stupnja je neosnovano tužitelju je odmjerio trošak i za sastav podneska od 1. listopada 2021. (200,00 eura+PDV) jer taj podnesak ne prileži spisu, a podnesak od 25. travnja 2022. (200,00 eura+PDV) prema ocjeni ovog suda nije bio potreban za vođenje parnice u smislu članka 155. ZPP jer je istim tužitelj iznio svoje stavove o primjeni materijalnog prava te dostavio sudsku praksu, a sud poznaje materijalno pravo.

25.Valjano je međutim tužitelju odmjeren sukladno Tbr. 8. t. 3. Tarife trošak za sastav podneska od 3. studenog 2022. kojim je zahtjev nakon uvođenja eura "eurizirao", čemu nije bilo mjesta i za sastav istovjetnog podneska od 3. travnja 2023. (100,00 eura+PDV)

26.Imajući u vidu naprijed navedeno ovaj sud je djelomično odbio žalbu tuženika u dijelu u kojem pobija odluku o troškovima te je rješenjem potvrdio odluku o troškovima za iznos od 3.169,41 eura s kamatom od presuđenja (čl. 380.točka 2. ZPP), dok je djelomično uvažavajući žalbu tuženika preinačio odluku o troškovima za daljnji iznos od 625,00 eura i pripadajuću kamatu i u tom dijelu primjenom odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

27.Obzirom se razmjerni neznatni uspjeh tuženika u žalbenom postupku odnosi na sporednu tražbinu u svezi tog dijela nisu nastali posebni troškovi valjalo je odgovarajućom primjenom odredbe čl. 154. stavak 5. ZPP-a odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

U Splitu, 8. travnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marija Šimičić