Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-158/2026-3

Split, Gundulićeva 29a

REPUBLIKA HRVATSKA

PRESUDA

I

RJEŠENJE

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Marije Šimičić, predsjednice vijeća te Mirjane Rubić, članice vijeća i izvjestiteljice i Sande Crljen Ivančić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3 A, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-547/21-50 od 27. studenoga 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 8. travnja 2026.

p r e s u d i o j e  i  r i j e š i o  j e

I Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužitelja a ujedno djelomično uvažava kao osnovana žalba tužitelja, djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika a ujedno djelomično uvažava kao osnovana žalba tuženika te se

- potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-547/21-50 od 27. studenoga 2025. u točki 1."I." izreke presude kojom je odbijen kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja i točki II. izreke rješenja kojom je odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

-ukidaju se presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-547/21-50 od 27. studenoga 2025. u točki 2. I. i II. izreke presude kojima je prihvaćen eventualno kumulirani zahtjev, u točki I. izreke rješenja kojim je odbijen tuženikov prigovor radi prebijanja i u točki III. izreke rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka te se u tim ukinutim dijelovima vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II.Odbacuje se zahtjev tuženika za izuzeće sudaca ovog drugostupanjskog suda kao nedopušten.

III. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev na utvrđenje da je Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5103297559 zaključen između tužitelja i tuženika dana 08. prosinca 2006. godine, ništetan te da kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužitelju iznos od 69.816.29 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos kako je to pobliže određeno u točki 1"I." izreke, dok je prihvaćen eventualno kumulirani zahtjev te je utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51401652-5103297559 koji su stranke zaključile dana 08. prosinca 2006. godine slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune, a koje promjene su nastupile nakon 08. prosinca 2006. godine pa na dalje (točka 2./I izreke presude), a ujedno je obvezan tuženik isplatiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 2.839,64 EUR s kamatama na pojedinačne iznose kako je to pobliže određeno u točki 2./II. izreke. Ujedno je rješenjem u točki I. odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja, odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti tog suda za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari (točka II. izreke rješenja) te je obvezan tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.238,92 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je kao neosnovan odbijen zatraženi trošak tužitelja preko dosuđenog (točka III. izreke rješenja).

2.Protiv točke 1./I pobijane presude kojom je odbijen glavni tužbeni zahtjev te točke III. rješenja kojom je odlučeno o troškovima postupka razmjerno uspjehu pravovremeno se žali tužitelj smatrajući kako je sud prvog stupnja pri donošenju pobijane presude i rješenja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer su navedeni razlozi u odnosu na odlučne činjenice nejasni i proturječni sami sebi i dokazima koji se nalaze u spisu, pa se presuda i rješenje ne mogu ispitati. Žalbeni je prijedlog u pobijanom dijelu presudu i rješenje preinačiti prihvaćanjem glavnog tužbenog zahtjeva i dosudom tužitelju ukupno zatraženog parničnog troška uvećanog za trošak sastava žalbe prema popisu na istoj ili podredno da presudu i rješenje u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

2.1.Tuženik se pravovremeno žali pobijajući prvostupanjsku presudu u točki II. iako je iz sadržaja žalbe jasno kako pobija točki 1./I. i II. kojom je prihvaćen eventualno kumulirani zahtjev te u cijelosti pobijajući rješenje sadržano u presudi i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalbeni je prijedlog u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbene zahtjeve tužitelja odbiti uz naknadu troškova tuženiku, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

2.2.Na žalbe nije odgovoreno.

3.Žalba tužitelja djelomično je osnovana

3.1.Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4.Prije svega valja navesti kako tuženik u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjske presude zahtijeva izuzeće sudaca ovog suda smatrajući kako je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 -dalje u tekstu: ZPP)– da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom/i/ili valutnom klauzulom kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu - a u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženika ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu odredbe čl. 73. ZPP, time da tuženik istodobno i predlaže postupanje sukladno odredbi čl.72. st. 2. ZPP- a.

4.1.Prema odredbi čl. 73. st. 2. toč. 1. ZPP-a nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekog suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu.

4.2. Tuženik ne konkretizira ni osobu suca niti konkretnu situaciju u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) mogu nalaziti, a čime, kako tvrdi, bi bila uvjetovana njihova pristranost, slijedom čega niti žalbeni prijedlog da se „uređujući suci“ preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a i potom postupe u smislu daljnje odredbe čl. 72. st. 2. ZPP, ovaj sud ne smatra obrazloženim zahtjevom za izuzeće. Ovo osobito stoga što je isti podnesen, kako sam tuženik navodi – uvjetno, ukoliko bi uređujući suci našli da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost, slijedom čega je tuženiku ukazati kako pozitivne procesno-pravne odredbe sadržane u ZPP-u ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

4.3.Dosljedno, kako tuženik uopćeno traži izuzeće svih sudaca ovoga suda koji bi mogli suditi u predmetnom žalbenom postupku, to takav njegov zahtjev nije dopušten u smislu odredbe čl. 73. st. 2. toč. 1. ZPP-a, posljedično čemu je valjalo isti odbaciti kao nedopušten na temelju odredbe čl. 380. toč. 1. ZPP u vezi čl. 73. st. 2. toč. 1. ZPP (istovjetno pravno shvaćanje izraženo je i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-348/2024-2 od 9. listopada 2024.).

5.Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je glavni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog među strankama 8. prosinca 2006. te u svezi s tim i zahtjev za povrat isplaćenog iznosa od 69.816,29 eura s pripadajućim kamatama te eventualno kumulirani zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kao i restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.839,64 eura s naslova preplate po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli, sve s pripadajućim kamatama.

6.Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- kako je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 441.000,00, u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, a Ugovorom o kreditu 8. prosinca 2006. određeno da se kredit otplaćuje 276 mjeseci u mjesečnim anuitetima od 3.015,89 CHF kunske protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju banke na dan odobrenja, uz ugovorenu kamatnu stopu od 6,25 % godišnje, promjenjivu u skladu s promjenama tržišnih uvjeta i Odluci o kamatnim stopama kreditora;

- kako se u ovom postupku primjenjuju pravna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.) i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 14. lipnja 2018. br. Pž-6632/17-10 (vezano za kamatnu stopu i valutnu klauzulu), slijedom čega je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima nepoštena i ništetna;

- kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđena visina preplate po tečajnim razlikama u iznosu od 2.839,00 EUR, a vještak je iskazao i tečajne razlike za razdoblja u kojima je tečaj plaćanja kreditne obveze bio manji od tečaja na dan odobrenja kredita

7.Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je utvrdio da je predmetni ugovor sklopljen kao potrošački te da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu od 8. prosinca 2006. ništetna, što ne čini ništetnim cijeli ugovor, radi čega je odbio glavni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora, a prihvaćen je eventualno kumulirani zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te je tuženik obvezan isplatiti s naslova te ništetne odredbe iznos tzv. pozitivnih razlika od 2.839,00 EUR eura s pripadajućim kamatama. Prigovor zastare istaknut po tuženiku sud prvog stupnja ocijenio je neosnovanim, a ujedno je odbijen kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti suda i prigovor prijeboja.

8.I u žalbenom stadiju postupka sporna je narav predmetnog ugovora, odnosno je li isti potrošački te je li uslijed eventualno ništetne odredbi o valutnoj klauzuli ništetan cijeli ugovor te s tim u svezi i visina tražbine i prigovor prijeboja. Sporno je i je li nastupila zastara a sporna je i mjesna nadležnost.

9.U odnosu na potonje (mjesna nadležnost), na temelju utvrđenja da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru (navodeći da su stranke navedenog Ugovora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta banke), pozivajući se na odredbu čl. 81. i 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZZP/03), kao i na Direktivu Vijeća 93/13 EEZ o ništetnim odredbama potrošačkih ugovora od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva), prvostupanjski sud zaključuje da odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obrazloženjem da se radi o odredbi kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača, ovdje tužitelja, o kojem se nije pojedinačno pregovaralo i koja odredba je formulirana od strane tuženika, a tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj, slijedom čega cijeni da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, jer bi on, imajući u vidu da je tužitelj podnio tužbu Općinskom sudu u Zadru kao sudu nadležnom prema mjestu svog prebivališta ([adresa]) i u kojem je ugovor sklopljen, radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Rijeci bio izvrgnut troškovima, kao što su troškovi putovanja te dodatnog ulaganja vremena do suda sjedišta tuženika udaljenog više stotina kilometara od mjesta prebivališta tužitelja, čime bi tužitelju bilo otežano ostvarivanje njegovih prava iz predmetnog Ugovora, pred sudom, pa u konačnici cijeni kako između strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1-4. ZPP-a te odlučuje kao u izreci pobijanog rješenja.

10.Po stavu ovoga suda, odbijanjem prigovora mjesne nenadležnosti, sud prvog stupnja je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

11.Naime, imajući u vidu utvrđenja suda prvog stupnja koja tuženik žalbenim prigovorima ne spori, iz kojih slijedi da se u konkretnom slučaju radi o prorogacijskoj klauzuli koja je bila unaprijed formulirana i u Ugovor unesena od strane tuženice, na koju tužitelj nije imao utjecaja, na temelju zakonske presumpcije u smislu odredbe čl. 81. st. 2. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ima se smatrati da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo.

12.Pored navedenog, odredbom čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, da mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, i da se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja, kako to pravilno u pobijanoj odluci ističe i sud prvog stupnja.

13.Cijeneći činjenice koje je sud prvog stupnja utvrdio na temelju iskaza tužitelja, konkretno, cijeneći udaljenost mjesta prebivališta tužitelja (otok [adresa]) koje zahtijeva putovanje brodom do Zadra nakon čega slijedi putovanje do suda ugovorene nadležnosti (Rijeka) sjedišta tužene (oko 300 kilometra u jednom pravcu, oko tri sata vožnje u jednom pravcu) ovaj sud prihvaća razloge suda prvog stupnja o utvrđenoj neravnoteži u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Naime, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da bi tužitelj za pristup sudu u Rijeci bio izvrgnut povećanim financijskim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika čije sjedište je u Rijeci, pri čemu u okolnostima konkretnog slučaja, treba uzeti u obzir i vrijednost predmeta spora (u vrijeme podnošenja tužbe označena sa 99.000,00 kn13.139,56 eura).

Stoga, ugovorna odredba kojom su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u sjedištu tuženika, i prema ocijeni ovog suda, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je kao takva u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba i posljedično tome ništava sukladno čl. 87. st. 1. istog Zakona.

14.Tuženiku je ukazati i kako je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020., prihvaćen zaključak da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

15.Takav stav suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98, prema kojem prorogacijsku klauzulu u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16.U takvim činjeničnim i pravnim okolnostima, neosnovani su i bez uporišta u rezultatima provedenog prvostupanjskog postupka, žalbeni navodi kojima žaliteljica upire na nepravilno tumačenje Direktive Vijeća 93/13/EEZ, uz pozivanje na sudsku praksu Županijskih sudova i praksu suda Suda Europske unije, kao i na to da se radi o paušalnim zaključcima suda prvog stupnja.

17.Dosljedno, primjenjujući citirano nacionalno pravo i inkorporirano europsko pravo, budući da prema ranije navedenoj odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog građanskog suda u Rijeci.

18.Zbog navedenih razloga, pravilan je zaključak suda prvoga stupnja da između stranaka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. i 4. ZZP-a.

19.Budući da je prorogacijska klauzula utvrđena ništetnom, mjesno nadležan može biti sud sjedišta tuženika ( čl. 48. st. 1. ZPP-a), odnosno sud nadležan prema sjedištu poslovne jedinice tuženika u kojoj je sklopljen predmetni ugovor (čl. 59. ZPP-a), tako da je riječ o izberivoj (elektivnoj) mjesnoj nadležnost.

20.Polazeći od svega navedenog, tužitelj se podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Zadru legitimno opredijelio za nadležnost tog suda, pa je prigovor mjesne nenadležnosti trebalo odbiti kao neosnovan, što je sud prvog stupnja pravilno i učinio, radi čega je žalbu tuženika u tom dijelu valjano odbiti kao neonsovanu.

21.O meritumu i žalbi tužitelja:

22.Prvenstveno je reći kako se prvostupanjski sud pozvao na utvrđenja iz presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđujući ništetnom ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli.

23.Protivno stavu tužitelja, ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora.

24.Odredbom članka 1021. ZOO propisani su bitni sastojci ugovora o kreditu. Ta odredba glasi: "Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno."

24.1.Odredbom članka 324. stavak 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema odredbi članka 324. stavak 2. ZOO ugovor će ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

24.2.Odredbama članka 87. ZZP/03, odnosno članka 102. ZZP 07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

25.Dakle, postavlja se pitanje je li ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli ima za daljnji učinak ništetnost predmetnog ugovora u cijelosti.

26.U konkretnom slučaju banka se obvezala staviti na raspolaganje tužitelju navedene iznose CHF u protuvrijednosti u kunama prema tečaju na dan korištenja kredita, a nije sporno da je banka svoje obveze ispunila na ugovoreni način.

27.Visina anuiteta ovisi o ugovorenoj valutnoj klauzuli i ugovorenoj kamatnoj stopi.

27.1.Međutim, valutna klauzula (članak 22. stavak 1. ZOO) spada u tzv. zaštitne klauzule. U slučaju kad su obveze stranaka vezane uz tečaj CHF što ima za cilj osiguranje stabilnosti obveza ugovornih strana, a ugovorna odredba o valutnoj klauzuli in concreto postane izvor drastičnog odstupanja od opravdanih očekivanja korisnika kredita u pogledu vrijednosti obveza (zbog čega su te odredbe ništetne), opravdano je zaključiti da ugovor može opstati bez te sporedne odredbe ugovora jer se stabilnost u pravima i obvezama stranaka valutnom klauzulom ne postiže. Naprotiv, u većoj mjeri, u ovim slučajevima, stabilnost u pravima i obvezama stranaka se postiže bez tzv. zaštitne klauzule kojom se ne ostvaruje svrha na koju upućuje njen naziv, a s obzirom na to da je valuta ispunjenja obveza iz ovih ugovora bila Hrvatska kuna, time što odstranjivanjem valutne klauzule krediti ostaju na snazi kao krediti u kojima su obveze ugovornih strana određene u kunama, ne odstupa se bitno od volje ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora.

27.2.Dakle, činjenica da je odredba o valutnoj klauzuli u ugovoru o kreditu s obvezama stranaka vezanim uz tečaj CHF eventualno ništetna, nije razlog zbog kojeg taj ugovor ne bi mogao opstati (članak 324. ZOO).

27.3.Ovakvim intervencijama nije postupljeno suprotno odredbama članka 324. stavak 1. i 2. ZOO i odredbama Zakona o zaštiti potrošača jer je, kao što je obrazloženo, valuta ispunjenja od početka ovih ugovornih odnosa Hrvatska kuna.

27.4.Dakle, praznine nastale utvrđenjem ništetnosti odredaba u valutnoj klauzuli nisu nadomještene nekih sadržajem koji bi bio izvan okvira onoga što je početno ugovoreno pa takvom intervencijom nije na nedopušten način umjesto ništetnih odredaba unesen neki sadržaj koji bi bio izvan bitne volje ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora.

27.5.Iako je odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu (P-1401/12) te odlukama u naknadnoj praksi sudova u određenoj mjeri učinjena izmjena bitnih sastojaka ugovora o kreditu zaključeno je da ugovori mogu opstati bez ništetnih odredaba jer takve izmjene nisu u suprotnosti sa bitnom voljom ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora, a u konkretnom slučaju ništetnost je ustanovljena upravo zato da bi "ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje", te zbog toga ostaje valjan (članak 324. stavak 2. ZOO).

27.6.Ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ustanovljena je na temelju odredaba ZZP i ZOO, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., a u tim odlukama su izneseni, između ostalog i razlozi zbog kojih taj sud smatra da sporni ugovori o kreditu mogu ostati na snazi bez ništetnih odredaba, kao ugovori u kojima će glavnica kredita biti određena u kunama uz fiksnu kamatu.

27.7.Uostalom, postupak u kojem je donesena ta presuda pokrenut je tužbom udruge Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a ta udruga koja se bavi zaštitom interesa i prava potrošača nije taj postupak pokrenula s tezom o ništetnosti problematičnih ugovora o kreditu u cijelosti, a nakon pravomoćnosti navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu uslijedio je veliki broj odluka sudova u Republici Hrvatskoj (uključujući i Vrhovni sud Republike Hrvatske) kojima se prihvaćaju tužbeni zahtjevi korisnika kredita, a te odluke se temelje na shvaćanju da sporni ugovori o kreditu ostaju na snazi bez ništetnih odredaba (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/19 od 4. ožujka 2020., Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019., Rev-308/22 od 19. travnja 2022. itd.).

28.Zbog izloženog ne mogu se prihvatiti suprotna razlaganja tužitelja, slijedom čega je pravilna i zakonita prvostupanjska odluka u točci I. izreke (kojom je odbijen glavni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora te s tim u svezi povrat uplaćenih iznosa) te je u tom dijelu žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku (članak 368. stavak 1. ZPP)

29.O žalbi tuženika

30.Tuženik prvenstveno osporava utvrđenje i zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj potrošač, a ujedno tvrdi da se o spornoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

31.Naime, tuženik je, osporavajući tužitelju status potrošača i tvrdeći da se o spornim odredbama pregovaralo predložio saslušati tužitelja i osobnog bankara MC te pregledati kreditni zahtjev (list 121-124 spisa) ujedno tvrdeći iz kreditnog prijedloga banke prilikom realizacije kredita proizlazi da je tužitelj zatražio hipotekarni kredit za kupnju poslovnog prostora na otoku [adresa], disco kluba (ugostiteljska djelatnost) što bi upućivalo na gospodarsku djelatnost.

32.Prvostupanjski je sud ocjenom kazivanja tužitelja koji je tvrdio da je kredit podigao radi kupnje kuće za stanovanje i nije je nikad iznajmljivao zaključio da nekretnina koja je predmet kreditiranja nikad nije bila uređena kao disco klub, već se "jedno vrijeme koristila za stanovanje, pa kako tuženik nije predložio dokaze da je tužitelj zaista u kupljenoj nekretnini i obavljao gospodarsku djelatnost" zaključio kako tužitelj ima status potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača jer je kredit koristio izvan svog zanimanja i poslovne djelatnosti i isključivo za osobne svrhe, pri čemu je dokazni prijedlog saslušanja svjedoka osobnog bankara MC odbio kao nepotreban držeći da je predmet spora dovoljno raspravljen za donošenje odluke.

33.Prije svega valja navesti kako prvostupanjski sud nije valjano i dostatno obrazložio svoje stavove i zaključke koji se odnose na utvrđenje pravne naravi ugovora te ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba jer nije valjano obrazložio ni zaključak o tome da je konkretni ugovor potrošački i da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama, a posebno zato što nije dao prihvatljive razloge za odbijanje tuženikovih dokaznih prijedloga za saslušanjem svjedoka-osobnog bankara MC na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu i s tim u svezi u koju svrhu je ugovoren kredit (povezano i sa kreditnim zahtjevom) ni radi utvrđenja je li tužitelj pri sklapanju ugovora bio upoznat s posljedicama ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

34.U smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

35.Imajući u vidu navedeno na tuženiku je bio teret dokaza da je kredit bio podignut bilo za potrebe tužiteljeve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

36.Prema izričitoj odredbi čl. 83 ZZP-a (slično kako to uređuje i odredba čl. 55. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača /"Narodne novine" broj 19/22 i 53/23), prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

37. I prema praksi VSRH (primjerice u odluci Rev-984/2023 od 3. srpnja 2024.) status potrošača u smislu posebnog pravnog uređenja ZZP-a i ZPK-a valja cijeniti prema sadržaju ugovora s trenutkom njegova sklapanja.

38.Pored navedenog ukazati je prvostupanjskom sudu na odluke Ustavnog suda RH U-III-5486/22 i dr. u kojima je dano detaljno tumačenje o okolnostima u kojima se prihvaćaju dokazni prijedlozi saslušanja osobnog bankara.

39.U smislu toga, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati, te je tuženik na ovu okolnost u odgovoru na tužbu predložio izvođenje dokaza

– saslušanje osobnog bankara kao zaposlenika tuženika kojeg je i imenovao, u čemu je ustrajao tijekom cijelog postupka pa i sada u žalbi.

40.Međutim, neizvođenjem predloženog dokaza saslušanja osobnog bankara- svjedoka na okolnosti pravne naravi ugovora kao i davanja odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima promjene kamatne stope i o rizicima fluktuacije tečaja od strane tuženika, prije zaključenja ugovora o kreditu, što se utvrđuje u pojedinačnom potrošačkom sporu, ukazuje se na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

40.Slijedom svega navedenoga, kako je ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to je valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu (čl. 370. ZPP).

41.U nastavku postupka prvostupanjski sud će prije svega utvrditi sve relevantne okolnosti na koje je ukazano ovom odlukom te s tim u svezi utvrditi okolnosti pod kojima je došlo do sklapanja Ugovora o kreditu između tužitelja i tužene banke, kako bi ocijenio pravnu narav ugovora te radi li se o unaprijed formuliranom standardnom tuženikovu ugovoru, je li se prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama čiju pravnu valjanost tužitelj osporava u ovom postupku, kao i posebno utvrditi je li tužitelju u pregovorima koji su prethodili sklapanju ugovora pružena točna i potpuna informacija u pogledu značaja i posljedica ugovaranja i valutne klauzule u švicarskim francima i promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke kao kreditora. U tom smislu sud prvog stupnja izvesti će predložene dokaze saslušanjem svjedoka te po potrebi ponovno saslušati tužitelja i izvesti druge pravovremeno predložene dokaze i ponovno ocijeniti sve već tijekom postupka izvedene dokaze i donijeti novu zakonitu odluku kojom će ujedno odlučiti i o tuženikovom prigovoru prijeboja.

42.S obzirom kako je ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o eventualno kumuliranom zahtjevu i prigovoru prijeboja to za sada nije moguće utvrditi uspjeh stranaka u postupku pa je valjalo ukinuti i prvostupanjsku odluku o troškovima postupka, time da je i odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena za konačnu odluku (čl. 166. ZPP).

U Splitu, 8. travnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marija Šimičić