Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2396/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te mr. sc. Zrinke Tironi kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KA, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Sandra Panjković, odvjetnica u Sisku, Ante Starčevića 43, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, Maksimirska 81, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-137/2025-4 od 22. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 8. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-137/2025-4 od 22. srpnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj: 406-67/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji su 20. svibnja 2005. sklopili prednik tužiteljice ČA kao korisnik kredita i Hypo Alpe-Adria-bank d.d. kao pravni prednik tuženika Addiko bank d.d. i kao kreditor (dalje: Ugovor o kreditu) u dijelu u kojem Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz uvjete koje odredi Kreditor (točka I. izreke) te je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 349,78 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 11. siječnja 2013. do isplate (točka II. izreke). U točki III. izreke utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu kojom je prednik tužiteljice ČA bio obvezan platiti predniku tuženika naknadu od 1,25% od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prije isplate kredita, sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 180,89 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 27. svibnja 2005. do isplate. U točki V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu do 1.257,72 eura sa kamatom od presuđenja do isplate.

2. Žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP), te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev te da tužitelja obveže naknaditi tuženiku trošak postupka, podredno da vrati predmet na ponovno odlučivanje. Zatražio je trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, a nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po članku 365. stavak 2. ZPP-a. Naime, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe članka 338. stavak 4. ZPP-a), izreka pobijane presude jasna je i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

6. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP-a uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

7. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnim odredbi članka 5. i članka 8. Ugovora o kreditu i zahtjev za isplatu iznosa od 180,89 eura s osnova naknade za obradu kredita te iznosa od 349,78 eura s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita sa pripadajućim kamatama od dospijeća do isplate.

9. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio:

- da Ugovorom o kreditu od 20. svibnja 2005. banka korisniku kredita (predniku tužiteljice) odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednost iznosa od 23.100,00 CHF prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu adaptacije kuće (čl. 2. Ugovora); da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.100,0 CHF zaračunavaju kamate od 5,25 % dekurzivno godišnje; da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 185,70 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama banke; da je ugovoreno trajanje kredita do 31. svibnja 2020. (čl. 3. Ugovora);

- da je odredbom članka 5. Ugovora ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25 % jednokratno te da je odredbom članka 8. st. 3. Ugovora ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.;

- da su prema potvrdi o prestanku obveza po kreditu prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. od 11. siječnja 2013., s danom 10. siječnja 2013. prestale sve obveze po Ugovoru o kreditu;

- da je korisniku kredita 11. siječnja 2013. naplaćen trošak u iznos u od 2.635,40 kn;

- da je prema otplatnom planu korisnika kredita kredit isplaćen 27. svibnja 2005., stopa naknade iznosi 1,25% te je nesporno da je predniku tužiteljice ČA prilikom isplate kredita naplaćen trošak obrade kredita, jednokratno, u iznosu od 180,89 eura kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 349,78 eura;

- da su odredbe čl. 5. i čl. 8. st. 3. Ugovora, u dijelu u kojem se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25%, jednokratno te u dijelu u kojem je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., bile sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora sastavljenog od strane prednika tuženika, da o tim odredbama između ugovornih stranaka nije bilo pregovora, niti su prednik tužiteljice i tužiteljica imali mogućnost utjecaja na sadržaj istih, da prednik tužiteljice niti tužiteljica nisu bili upoznati na koju uslugu prednika tuženika ili na koji trošak prednika tuženika se trošak iz čl. 5. Ugovora odnosi već je predniku tuženika dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visinu tog troška;

- da sadržaj odredbe čl. 8. st. 3. Ugovora ne sadrži jasne kriterije koji bi sadržavali ili pojašnjavali informacije o mogućoj šteti banci zbog prijevremene otplate kredita;

- da prigovor zastare kojeg ističe tuženik nije osnovan.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametanjem takvih dodatnih financijskih obveza, došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka Ugovora o kreditu na štetu prednika tužiteljice kao potrošača, te da je takva odredba nepoštena sukladno odredbama članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03, dalje: ZZP/03), a tuženik, koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je prednik tužiteljice u „slabijem“ položaju, i koji je sukladno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03 dužan dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, nije dokazao suprotno.

11. Stoga prvostupanjski sud zaključuje kako su predmetne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene sukladno odredbama članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03, a stoga i ništetne temeljem odredbe članka 87. stavak 1. i 2. ZZP/03 te članka 322. u vezi s člankom 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO).

12. S ovakvim stavom prvostupanjskog suda u cijelosti je suglasan i ovaj sud, a obrazloženje dano prvostupanjskom presudom se u cijelosti prihvaća kao pravilno i zakonito.

13. Odredbom članka 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14. Iz spisa predmeta proizlazi da tužiteljica s tuženikom nije pojedinačno pregovarala o spornim odredbama Ugovora, već je isključivo prihvatila ponudu koja joj se nudila od strane tuženika u formi ugovora koji je unaprijed bio sastavljen od strane tuženika pa je dakle, riječ o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora zaključivanih s drugim korisnicima kredita, a što tuženik u postupku i nije osporio.

15. Prvostupanjski je sud pravilno analizirao iskaz tužiteljice na temelju kojeg je utvrdio da je tužiteljica (po predniku) prihvatila i ispoštovala navedene ugovorne odredbe unaprijed sročene od strane tuženika te da se o uvjetima kredita nije posebno pregovaralo.

16. Iz nespornih činjenica razvidno je da je Ugovor o kreditu tužiteljica zaključila kao fizička osoba u svrhu adaptacije nekretnine u kojoj živi, što joj u odnosu na tuženika, koji je banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavi, daje status prosječnog potrošača.

17. Žalitelj tvrdi da su ugovorne odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je ta odredba poštena.

18. Sukladno odredbi članka 81. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o ovim naknadama dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (prema tada važećoj odluci tuženice u visini od 1,25% iznosa kredita) i da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz uvjete koje odredi kreditor te se radi o odredbama Ugovora koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da su nepoštene odredbe u smislu odredbe članka 81. ZZP/03, te ništetne smislu odredbe članka 87. st. 1. ZZP/03.

19. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

20. Naime, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

21. Međutim, tuženik koji je nesporno sastavio predmetne odredbe, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknada, što rezultira time da su te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Ovdje je reći kako se pitanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe koje terete potrošača s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

22. Pri tome je ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

23. Primjenjujući navedeno na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom-troškom obrade kredita, kao ni naknadom za prijevremenu isplatu jer se radi o odredbi koja nije razumljiva tako da je tužiteljica stavljena u neravnopravan položaj jer je dužna platiti naknadu za koju ne zna na koji način će se formirati njezina visina i koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženice odlukom na koju tužiteljica nije mogla utjecati, to je pravilno prvostupanjski sud utvrdio ništetnima ove ugovorne odredbe.

24. Neosnovano tuženik ističe da se u konkretnom slučaju nije smio provoditi test nepoštenosti. Naime, pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbe ZZP koje uređuju kontrolu nepoštenih ugovornih odredbi. Činjenica da je odredba formalno jasna i razumljiva ne isključuje automatski mogućnost njezine kontrole, osim u dijelu koji se odnosi na glavni predmet ugovora i cijenu, i to samo ako je riječ o stvarnoj protučinidbi za pruženu uslugu. U konkretnom slučaju, naknada za obradu kredita ne predstavlja bitni element cijene u smislu glavne činidbe (kamatne stope), već dodatni trošak koji nije nužno vezan uz individualiziranu uslugu prema potrošaču. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da takva odredba podliježe testu nepoštenosti.

25. Neosnovan je žalbeni navod da naknada za obradu kredita predstavlja dio cijene koji je izuzet od kontrole. Sud pravilno utvrđuje da banka nije dokazala da se radi o stvarnoj, individualiziranoj i zasebnoj usluzi koja bi opravdavala dodatnu naknadu. Sama činjenica da je naknada uključena u izračun efektivne kamatne stope ne znači da se radi o glavnom predmetu ugovora.

26. Iako je odredba formalno jasna (1,25% iznosa kredita), to nije dovoljno za isključenje kontrole nepoštenosti. Transparentnost u smislu prava potrošača podrazumijeva i razumijevanje ekonomske opravdanosti i učinaka odredbe. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da tuženik nije dokazao osnovanost naplate predmetne naknade niti njezinu povezanost s konkretnom uslugom.

27. Suprotno navodima žalbe, pravilno je utvrđeno da se radi o tipskom ugovoru o kojem se nije pojedinačno pregovaralo. Sama mogućnost izbora između različitih kreditnih proizvoda ne znači da je potrošač imao stvaran utjecaj na sadržaj konkretne odredbe.

28. Neosnovano tuženik tvrdi da neravnoteža ne postoji zbog relativno niskog iznosa naknade. Naime, značajna neravnoteža ne ocjenjuje se isključivo kvantitativno, već i kvalitativno – kroz nerazmjerno prebacivanje troškova poslovanja trgovca na potrošača bez stvarne protučinidbe.

29. Na žalbene navode o presudama Suda EU ovaj sud ističe da iz te prakse proizlazi obveza nacionalnog suda da u svakom konkretnom slučaju ocijeni postoji li neravnoteža, što je prvostupanjski sud pravilno učinio.

30. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je utvrđeno da je predmetna odredba koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita neodrediva jer upućuje na interne akte banke bez jasnih kriterija koji bi bili dostupni i razumljivi potrošaču u trenutku sklapanja ugovora. Takva odredba ne ispunjava zahtjev transparentnosti.

31. Prvostupanjski sud pravilno je utvrdio kumulativno ispunjenje pretpostavki iz ZZP-a, i to da se o odredbi nije pregovaralo, da je protivna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu na štetu potrošača. Neosnovano tuženik tvrdi da sud nije obrazložio ove elemente jer iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi suprotno.

32. Vezano uz spornu okolnost predstavlja li naplaćeni iznos unaprijed ugovoreni iznos naknade štete koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate ovaj sud smatra kako je na tuženiku bio teret dokaza da dokaže kako je prijevremenom otplatom kredita pretrpio štetu.

33. Naime, odredba članka 1024. ZOO propisuje kako je u slučaju vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.). te kako u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.)

34. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi kako banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad je po ugovoru kredit trebalo vratiti, već samo naknadu stvarno pretrpljene štete.

35. Međutim, tuženik nije dokazao da mu je šteta stvarno i nastupila, slijedom čega da nije dokazao postojanje elemenata za tužiteljičinu odgovornost, a kako je tada važećim odredbama ZZP/03 i ZOO propisano pravo tužiteljice, kao korisnice kredita, da može izvršiti prijevremenu otplatu kredita, to u konkretnom slučaju nema štetne radnje, jer tužiteljica izvršenom prijevremenom otplatom nije povrijedila ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunila ili da bi zakasnila s njezinim ispunjenjem, već je samo iskoristila zakonsko pravo propisano odredbama iz članka 1024. ZOO i članka 64. stavka 1. ZZP/03.

36. Slijedom navedenog, sporna odredba Ugovora o kreditu sklopljena je protivno odredbi članka 1024. ZOO, glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno ne radi se o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz ugovora zbog prijevremene otplate kredita, ţj. o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno-posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita i nastale štete davatelju kredita, već u svojoj suštini naplaćena naknada predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja njegova trajanja, a na što nema pravo prema citiranom članku jer se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi i svaka suprotna ugovorna odredba je ništetna.

37. Stoga je pravilno prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 1111. ZOO o stjecanju bez osnove, dosudio tužiteljici iznos od 349,78 eura plaćen po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita kao i iznos od 180,89 eura plaćen po osnovi troška obrade kredita. Protivno stavu žalitelja pravilno je sud prvog stupnja obvezao tuženika vratiti tužiteljici plaćeni iznos po tim osnovama sa zateznom kamatom primjenom članka 1115. ZOO-a od dana stjecanja jer je tuženik nepošteni stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštenih odredbi koje je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu.

38. Pri tome zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, slijedom čega zastara nije nastupila. Dakle, u vrijeme utuženja i donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužiteljice nije zastario, jer zastarni rok prema pravnom stavu Vrhovnog suda još nije ni počeo teći.

39. Odluka o parničnom trošku zakonita je kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. ZPP-a), koja je sukladna vrijednosti predmeta spora jer su se dokazi u postupku izvodili u pogledu deklaratornog zahtjeva i zahtjeva za isplatu pa se žalba tuženika i u ovom dijelu ukazuje neosnovana.

40. Protivno žalbenim navodima, sud prvog stupnja, pri odlučivanju koje će troškove tužiteljici naknaditi jasno je naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (članak 155. stavak 1. ZPP-a) te koliko bodova pripada tužiteljici za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa). Pravilno je priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude, koji je osobito važan zbog pravila sadržanih u odredbi članka 335. ZPP-a, u svezi uručenja presude gdje je pravilo da se presuda uručuje na ročištu za objavu, a ne izuzetak, kao i zbog pravila o računanju roka za žalbu koji teče od dana objave presude (stav zauzet i na sjednici građanskog odjela Županijskog suda u Splitu od 1. rujna 2020.).

41. Kako na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena niti bilo koja od bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

42. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Splitu 8. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić