Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-198/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te mr. sc. Zrinke Tironi kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Marini Lacković, odvjetnici u Daruvaru, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-320/2023.-17. od 12. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 8. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-320/2023.-17. od 12. studenoga 2024.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.089,28 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate kako je pobliže opisano u izreci presude. Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.664,82 eura zajedno s zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Žali se tuženik, pobijajući presudu zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23, 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu, odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te odrediti da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, podredno pobijanu presudu ukinuti i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava.

3. U odgovoru na žalbu, tužitelj je osporio navode žalbe kao neosnovane te predložio presudu potvrditi uz naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule u CHF po ugovoru o kreditu od 21. ožujka 2007. Tužitelj smatra da su odredbe o valutnoj klauzuli navedenog Ugovora ništetne, jer je ugovorena valutna klauzula, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Neutemeljeno tuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zbog toga što pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Nije počinjena ni povreda iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 338. stavak 4. i člankom 8. ZPP-a, jer su u obrazloženju presude navedeni svi oni dijelovi koje presuda mora sadržavati, a dokazi su ocijenjeni brižljivo, u skladu s člankom 8. ZPP-a.

8. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Prvostupanjski sud je pobijanu odluku donio temeljem utvrđenja:

- da su stranke zaključile ugovor o kreditu 21. ožujka 2007. temeljem kojeg ugovora je tužitelj ostvario kredit u švicarskim francima u iznosu od 20.160,80 CHF; da je u članku 6. ovoga Ugovora, ugovorena valutna klauzula te otplata kredita u 84 mjesečnih rata;

- da prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke mr. sc. Jasmine Fijačko, razlika u otplati kredita koja se odnosi na rast tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita iznosi 3.089,28 eura; da tuženik nije osporio matematički izračun vještaka;

- da je tuženik kao banka odredbu o valutnoj klauzuli tužitelju predočio na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pa tužitelju tom prilikom nije omogućeno utjecati na unaprijed formuliranu odredbu te tužitelj kao korisnik kredita nije upozoren o mogućim posljedicama takvog ugovaranja;

- da između stranaka nije bilo pregovora i dogovora oko primjene valutne klauzule u predmetnom ugovoru;

- da je tužitelj podigao kredit s namjerom da kupi automobil za vlastite potrebe;

- da nije osnovan prigovor zastare jer potraživanje tužitelja zastarijeva protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 19. svibnja 2023.

10. Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud zaključuje kako ovako ugovorena odredba glede valutne klauzule dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita, jer omogućuje jednoj ugovornoj strani (banci) da primjena valutne klauzule bude ovisna isključivo o volji banke, bez ikakve mogućnosti tužitelja kao ugovorne strane da na to utječe. Stoga sud zaključuje pozivom na odredbu članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03), a koja je u osnovi identična odredbi članka 96. stavak 1. i 2. ZZP ("Narodne Novine" 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), kako je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nepoštena, suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa prihvaća zahtjev tužitelja primjenom odredbe članka 1111. i 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO).

11. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne nevaljanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22., u daljnjem tekstu: ZZP/22.), te članka 502.c ZPP-a.

12. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

13. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

14. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud pobijanu odluku donio nakon što je saslušao tužitelja čiji iskaz je pravilno ocijenio, dok tuženikovi žalbeni navodi predstavljaju njegovo viđenje danog iskaza koje nije u skladu s utvrđenim činjenicama u ovom postupku.

15. U odnosu na navode tuženika da je promašeno pozivanje na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu jer je predmetni kredit u cijelosti prestao isplatom za ukazati je da činjenica što je ugovor u cijelosti isplaćen, po ocjeni ovoga suda, nije relevantna. To iz razloga jer pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva pa tužitelj kao potrošač ima pravo u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi na povrat preplaćenih iznosa kredita jer ih je platio bez pravne osnove (članak 1111. ZOO), kako je to pravilno i zaključio prvostupanjski sud.

16. Kako je tužitelj zatražio isplatu upravo novčanih iznosa koje je tuženiku isplatio temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu, čiju je visinu prvostupanjski sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao tužitelju isplatiti tražene novčane iznose s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO-a koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, koja se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

17. Nadalje, za istaći je kako se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnova ništetnosti odredbe potrošačkog ugovora, pa stoga tuženik ne može ostvariti korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Stoga činjenica, koju ističe tuženik, da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika, nije ni od kakvog značaja za predmetni postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima.

18. Prema ispravnom pravnom shvaćanju suda prvog stupnja pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (jednako pravno shvaćanje zauzeto je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).

19. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

20. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

21. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe, tražbina tužitelja u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je nastupila 14. lipnja 2018. (za odredbe o valutnoj klauzuli) pa do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

22. Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna kako u osnovi tako i u visini (članak 154. stavak 1. i članak 155. ZPP-a).

23. Inače, sud prvog stupnja, pri odlučivanju koje će troškove tužitelju naknaditi jasno je naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (članak 155. stavak 1. ZPP-a), te koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, što je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23).

24. Osim toga, neosnovano tuženik smatra da trošak pristupa na ročište za objavu presude nije bio potreban niti nužan. Naime, pristup na ovo ročište je osobito važan zbog pravila sadržanih u odredbi članka 335. ZPP-a, u svezi uručenja presude gdje je pravilo da se presuda uručuje na ročištu za objavu, a ne izuzetak, kao i zbog pravila o računanju roka za žalbu koji teče od dana objave presude (stav zauzet i na sjednici građanskog odjela Županijskog suda u Splitu od 1. rujna 2020.).

25. Kako dakle, prvostupanjskom presudom, kao ni postupkom koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

26. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer nije uspio sa svojom žalbom, dok tužitelju nije obistinjen trošak odgovora na žalbu u okolnostima iz odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a.

U Splitu 8. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić