Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-1994/2019-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču - Parenzo, po sucu toga suda Sanji Oroz, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĐĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Radivoju Mačešiću - Biscuoli, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Petrinjska 59, zastupanog po punomoćnicima Saši Poldanu i dr., odvjetnicima u Rijeci, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 17. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 08. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 2.1 Ugovora o kreditu broj ugovora 114-50-4279761 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 24. srpnja 2007., a koja glasi: « . . . promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora... » pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj ugovora 114-50-4279761, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 24. srpnja 2007., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 1. koja glasi:

« . . . kunska protuvrijednost CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.. », u odredbi čl. 7.1 koja glasi:

« . . . u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća.... »

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 14.637,14 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku 01. listopada 2015. pa sve do isplate, po stopi koja određuje do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos 5.671,02 eura na ime zakonskih zateznih kamata na svaki pojedinačni iznos pretplate s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja za razdoblje do 30. rujna 2015.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 6.286,64 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku 01. listopada 2015. pa sve do isplate po stopi koja određuje do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu 6.605,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana presuđenja do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje ZOO), u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu iznad dosuđenog zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška, odbija.

VI. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je 24. srpnja 2007. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj ugovora 114-50-4279761, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 165.000,00 CHF. Ugovor da sadrži ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi a koja kamatna stopa je bila promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik da nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012. potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, da je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Obzirom je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, tužitelj da predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Obzirom je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom ex tune, to da su bez pravnog učinka i sve odluke banke - tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom. Temeljem ugovora o kreditu banka da je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 165.000,00 CHF-a po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Ugovorom da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik da je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan sklapanja predmetnog ugovora (24. srpnja 2007.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi Raiffeisenbank d.d. da je iznosio 4,383017. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno da se mijenjao i to na način se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno da je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način daje ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom da je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. da su se sklapali se anexi/dodaci uz osnovni ugovor o kreditu. Anexima/dodacima da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. da je utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmjenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, da ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju - pravo na povrat novčanog iznosa. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te posl.br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a kojom se utvrđuje: ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, da je obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli da su protivne kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa da se treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora (24. srpnja 2007.) bio važeći prema tečajnoj listi Raiffeisenbank d.d., a iznosio je 4,383017 obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit znatno preplatio za određeni novčani iznos, no kako mu tužena banka nije dostavila dokumentaciju potrebnu za izradu izračuna, tužitelj da ne može postaviti točno određenu visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje, na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Na temelju svega navedenog sukladno odredbama članka 186. b stavak 3. ZPP-a predlaže da sud donese rješenje kojim će se naložiti tuženiku da dostavi isprave temeljem kojih bi tužitelj određeno postavio tužbeni zahtjev na isplatu određenog novčanog iznosa. Predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi kako je navedeno u točki I. izreke ove presude, te kojom će se naložiti tuženiku isplata neodređenog novčanog iznosa uvećanog za pripadajuće zakonske zatezne kamate.

1.1. Podneskom od 14. travnja 2023. (str. 101-105) tužitelj određeno postavlja svoj kondemnatorni tužbeni zahtjev, te predlaže donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku da mu isplati novčani iznos u visini ukupno 18.638,36 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je navedeno u tom podnesku.

1.2. Nakon ovoga, u podnesku dostavljenom 01. lipnja 2023. (str. 111-113) tužitelj navodi da s obzirom da se u ovom konkretnom slučaju radi o konvertiranom kreditu aneksiranje osnovnog ugovora da ne može imati retroaktivni učinak. Potpisani Aneks ugovora o kreditu/konverzija da vrijedi od trenutka njegovog potpisivanja i od toga dana da vrijedi nova euro glavnica i nova kamatna stopa. Uplate izvršene od strane tužitelja do dana konverzije odnosno do 30. rujna 2015. da su bile uplate CHF anuiteta po realnom tečaju. Dodatak ugovoru o kreditu između stranka da nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Dodatkom/konverzijom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sama za sebe da ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi, kao i razliku po osnovi preplaćenoj tečaja CHF. Ukazuje na odluku VSRH broj Rev-18/2018-2, te ističe da banka nije u novo izračunatu glavnicu kredita u EUR uračunala iznos pretplate. Na dan konverzije stvarna nedospjela glavnica da iznosi onoliko koliko bi bila po početnom otplatnom planu u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema početno ugovorenom tečaju. Stvarna glavnica da je manja od konvertirane glavnice. Nedospjela glavnica kredita prilikom konverzije da je konvertirana u valutu EUR s danom 30. rujna 2015. po tečaju koji je na taj dana vrijedio za CHF, odnosno za EUR, pa je nedospjeli iznos glavnice utvrđen ne po početnom tečaju CHF, već po tečaju CHF koji je vrijedio na dan 30. rujna 2015. Sve tečajne razlike koje su nastale do trenutka zaključenja Aneksa ugovora o kreditu/konverzije u odnosu na početni tečaj, a posljedično i kamate koje su obračunavane na tako visoke osnovice da nisu ušle u izračun konverzije i obračun konvertirane glavnice. Isto tako da je osnovni ugovor kao takav zaista prestao postojati, onda da je tuženik s obzirom da se prema njegovim navodima, zasnovao novi pravni posao sa iznosom u kunama vezanim uz valutu EUR, bio u obvezi izvršiti povrat svih raspoloživih instrumenata osiguranja (prvenstveno se misli na instrumente platnog prometa, zadužnica) koji su denominirani u kunama sa valutnom klauzulom u CHF.

1.3. Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na isplatu podneskom zaprimljenim 12. svibnja 2025. (str. 169-174), pa predlaže donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku da tužitelju isplati ukupno 20.923,78 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je navedeno u tom podnesku. Tu je preinaku, sud bio dopustio na ročištu održanom dana 01. listopada 2025., jer je stajalište suda da je isto svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama.

1.4. U svom podnesku od 16. veljače 2026. (str. 200-202) po zaprimljenoj dopuni nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, tužitelj je uskladio tužbeni zahtjev na isplatu s tim nalazom i mišljenjem, pa predlaže donošenje presude sadržaja kao u točkama II., III., IV. i V. izreke presude. Na ročištu koje je održano dana 17. veljače 2026. tužitelj je pojasnio da se tužbeni zahtjev na isplatu iznosa 14.637,14 eura odnosi na utvrđenu preplatu po osnovi kamatne stope i valutne klauzule, da se iznos od 5.671,02 eura odnosi na utvrđene zakonske zatezne kamate koje na svaki pojedinačni iznos prelate s osnova promjene kamatne stope i tečaja teku od dana svake pojedine uplate do izvršene konverzije, odnosno do 30. rujna 2015., dok se iznos 6.286,64 eura odnosi na utvrđenu razliku glavnice prilikom izvršene konverzije.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. Osporava i sve činjenične navode tužbe osim izričito priznatih. Ne osporava da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj: 114-50-4279761, a koji je solemniziran po javnom bilježniku Anki Poropat pod brojem OV- 3414/07 dana 27. srpnja 2007. Ne osporava da su stranke 24. veljače 2016. zaključile Dodatak broj KONV-01/2016 temeljem odredaba čl. 19.a. do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju čime je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj da tvrdi da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora prema kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica uz švicarski franak (dalje u tekstu: valutna klauzula) kao i odredbe Ugovora u dijelu u kojem je redovna kamata tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranim odluka tuženika (dalje u tekstu: klauzula o promjenjivoj kamatnoj stopi). Takav pogrešan zaključak da izvodi na temelju tvrdnji: da je pravomoćnom i ovršnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P - 1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu u kojem je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke; da je pravomoćnom i ovršnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P - 1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu u kojem je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž - 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa da u bitnom ponavlja navode sudova iz gore navedenih presuda koje predstavlja kao osnovu tužbenog zahtjeva. Tu da je prvenstveno potrebno naglasiti da se postupak u kojem su donesene gore citirane presude vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U tom postupku, a što je razvidno iz same naravi postupka kao i obrazloženja citiranih presuda, sudovi da nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu već su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene te posljedično tome ništetne. U svrhu potvrde navedenog, upućuje se na str. 54. obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž - 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. Dakle, iz samog obrazloženja citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava nedvojbeno proizlazi kako sudovi u tom postupku nisu utvrđivali one činjenice koje su važne za donošenje odluke u pojedinačnim sporovima odnosno one činjenice o kojima ovisi utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi te potom eventualna osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu u ovom postupku. Slijedom navedenog, na tužitelju da je teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne budući takvo utvrđenje notorno ne proizlazi iz citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 da je propisano je: „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo da se smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Odredbom čl. 83 ZZP/03 da je propisano: „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“ Odredbom čl. 84. ZZP/03 da je propisano: „Nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.“ Odredbom čl. 85. ZZP/03 da je propisano: „Ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.“ Imajući na umu te odredbe ZZP/03 prvenstveno da je potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ako jesu, tada uopće da nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene. Ako nisu, tada da je potrebno provesti tzv. test poštenosti. U okviru provođenja testa poštenosti, a sukladno citiranim zakonskim odredbama, da je potrebno utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te potom uzrokuju li te odredbe znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prilikom provođenja takvog testa poštenosti, da nije dovoljno samo cijeniti te konkretnu spornu odredbu već je potrebno uzeti u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. U konkretnom slučaju to znači da je potrebno cijeniti i namjenu ugovora o kreditu, razloge sklapanja takvog ugovora o kreditu i sve druge opcije koje su bile na raspolaganju tužitelju kao i vezane opće uvjete banke kao dio ugovora odnosno ugovornih odredbi. U odnosu na jasnoću, uočljivost i razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli - odredba o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 1. i 7. Ugovora da je jasna, uočljiva i razumljiva. Naime ista da glasi: "1,/prvo/IZNOS KREDITA Kunska protuvrijednost CHF 165.000,00 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja", "7,/sedmo/NAČIN OTPLATE Kredit se otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita...“ Iz citiranih odredbi notorno da proizlazi da je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, iz čl. 1. Ugovora nesporno da proizlazi da će se tužitelju isplatiti iznos od 165.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan korištenja dok je u čl. 7. Ugovora ugovoreno i jasno te razumljivo obrazloženo da će tužitelj kredit vraćati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za Kreditora za CHF. Tužitelju da je na taj način već u samoj odredbi ugovora obrazloženo te mu je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća budući je tako izričito ugovoreno. Pored navedene gramatičke razumljivosti, tužitelju da su prilikom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te zaključio takav ugovor o kreditu. Tužitelju da je svakako već temeljem jasne, uočljive i razumljive odredbe o valutnoj klauzuli, kako je gore obrazloženo, bio jasan značaj valutne klauzule i posljedice povećanja istoga. Međutim, tužitelju da su prije zaključenja ugovora obrazložene posljedice i rizike vezanja kredita uz valutu CHF. Naglašava da u trenutku zaključenja predmetnog Ugovora, ugovaranje valutne klauzule nije predstavljalo nikakvu novinu, pa su rizici vezanja kredita uz bilo koju valutu pa tako i CHF bili općepoznati. Predmetni Ugovor da je solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine 78/1993, 29/1994, 162/1998) da je propisano: „Pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Prilozi će se uvijek pročitati, osim ako se stranke ne odreknu tog prava i izjave da su upoznate s njihovim sadržajem, što mora biti utvrđeno u javnobilježničkom aktu.“ Imajući na umu ovu odredbu zakona kao i činjenicu da je predmetni Ugovor solemniziran, to da je nedvojbeno da je solemnizacijom javni bilježnik potvrdio daje ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Je li tužitelju predmetna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva da treba cijeniti i s aspekta postupanja i osobnih odlika samog tužitelja kao potrošača. Prilikom toga svakako da treba imati na umu i definiciju prosječnog potrošača kojeg uvodi praksa Suda EU, a koja je obvezujuća i za nacionalne sudove te koja prosječnog potrošača definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, pa da je stoga potrebno ispitati je li se tužitelj prije i prilikom zaključenja ugovora informirao o posljedicama valutne klauzule i povrh onoga što proizlazi iz samih ugovornih odredbi i onoga što mu je obrazložio tuženik i javni bilježnik prilikom solemnizacije Ugovora, je li prilikom zaključenja Ugovora bio pažljiv i razborit odnosno je li pročitao odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, te zašto nije postavljao dodatna pitanja tuženiku ako mu te odredbe odmah nisu bile jasne. Konačno da je glede ovog elementa procjene nepoštenosti ugovorne odredbe potrebno naglasiti da niti tužitelj niti tuženik nisu mogli niti bi ikada itko objektivno mogao znati točne ukupne troškove kredita s osnove promjena tečaja valute budući nije moguće dugoročno unaprijed znati kretanja vrijednosti valute. Ono što je jedino važno da jest da je tužitelju bilo poznato odnosno nije moglo ostati nepoznato da su sve valute podložne promjenama te da će se shodno tome mijenjati i troškovi kredita, odnosno, mogao je i bio je u stanju procijeniti ekonomske posljedice koja za njega mogu proizaći iz ugovaranja valutne klauzule. Slijedom svega navedenog, da je notorno da je tužitelju sporna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva pa slijedom toga nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost sukladno čl. 84. ZZP/03. U odnosu na pojedinačno pregovaranje u konkretnom slučaju, tužitelj da je imao utjecaja na sadržaj samog Ugovora odnosno sporne odredbe o valutnoj klauzuli te su stranke pregovarale o navedenom. Tuženik da uvijek nudi više opcija glede valutne klauzule, a potom se prema kreditnoj sposobnosti i zahtjevima korisnika kredita odabere jedna od mogućih opcija. Tužitelj da je odabrao kredit s valutnom klauzulom u CHF. U odnosu na neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja ističe da valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Prvenstveno da je potrebno imati na umu važnu činjenicu da je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu. Dakle, u slučaju da je vrijednost valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu padala, to bi tužitelj morao vratiti manji iznos kredita. Već iz toga da jasno proizlazi da sama ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da shodno tome da nije nepoštena. Upravo da se to i dogodilo kod kredita tužitelja jer je tečaj CHF nakon zaključenja ugovora o kreditu prvo padao, a tek naknadno rastao. Tužitelj da nije imao primjedbi tad, a ni sad na padanje tečaja CHF. Tužitelj da je zbog povećanja vrijednosti valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu bio dužan vratiti povećane iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan, no isto tako, u slučaju smanjenja vrijednosti valute bio bi dužan vratiti smanjene iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan. Navedeno da je ključno za ocjenu postojanja ravnoteže u pravima i obvezama ugovornim strana. Činjenica da je došlo do povećanja vrijednosti CHF u odnosu na ostale svjetske valute da se nije mogla predvidjeti u trenutku zaključenja Ugovora, a uzrok tome se ne nalazi u postupanju tuženika niti je tuženik ostvario ikakav dodatan profit imajući na umu da je i sam zadužen u istoj valuti što je utvrđeno u kolektivnom sporu. Ukazuje i na čl. 10. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno: „Kreditor može, u tijeku redovne otplate kredita, na pisani zahtjev korisnika kredita koji uredno ispunjava sve obveze po ugovoru o kreditu, izvršiti konverziju obveze Korisnika kredita po ovom ugovoru izražene u CHF u EUR.“ Dakle, tužitelj da je imao pravo bilo kada, tijekom uredne otplate kredita zatražiti konverziju, ako je smatrao da je postojeća valutna klauzula u CHF za njega nepovoljna. Imajući na umu definiciju načela savjesnosti i poštenja kao i sve činjenice gore iznesene notorno je da je tuženik postupao sukladno predmetnom načelu. Upravo je tužitelj taj koja postupa protivno načelu savjesnosti i poštenja kada je prvo zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a zatim od zaključenja ugovora 2007. godine do konverzije na temelju zakona (2016. godine) nije tražio konverziju kredita iako je na to imao pravo te tek sada podnosi tužbu. U odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi ističe da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva pa da nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Naime, nalazi se u članku (drugom) Ugovora te u istoj stoji: „godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora).“ Glede razumljivosti predmetne odredbe tužitelju naglašava sljedeće činjenice:

- Odredba je gramatički jasna i razumljiva te je uočljiva, odnosno nema ništa dvojbeno ili sporno u pojmu „promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora)"

- Ugovor je solemniziran i sukladno čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu, obrazložen tužitelju. Tuženik je tužitelju objasnio posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope.

Važno da je naglasiti da čak niti u kolektivnom sporu nije utvrđeno da bi promjenjive kamatne stope bile ništetne. Sporne su bile samo promjene kamatnih stopa sukladno Odluci banke ukoliko nisu bili jasni kriteriji tj. parametri za promjenu kamatne stope. Odredbom čl. 2. i 9. Ugovora tužitelj da je pristao da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju opći akti banke kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja tog Ugovora. Stoga da je na tužitelju teret dokaza da su u konkretnom slučaju nepoštene i ništetne odredbe Odluka banke kao i drugih općih akata banke temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope. Tuženik da je pošteno i savjesno donosio Odluke o promjenama kamatnih stopa te je o svakoj promjeni obavijestio tužitelja, a tužitelj nikada nije imao prigovora odnosno primjedbi na takve promjene te je očito s istima bio suglasan. Navedeno da nije osporeno niti u tužbi. Tuženik da je mijenjao kamatne stope samo onda kada je za to imao opravdani razlog, te sukladno načelu savjesnosti i poštenja i zabrane zlouporabe prava. Sukladno tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom, u toč. VI da je propisano opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Tužitelj da je potpisom Ugovora o kreditu prihvatio primjenu predmetnih Općih uvjeta, a u kojima su dakle utvrđeni egzaktni parametri o kojima ovisi promjena kamatnih stopa. Kriteriji za utvrđivanje promjene kamatnih stopa detaljno da su razrađeni i u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada. Upravo da je temeljem tih Općih uvjeta i akata tuženika potrebno ocijeniti opravdanost i poštenost tuženika glede promjene kamatnih stopa. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za kredit s valutnom klauzulom u CHF, a sukladno uputi Hrvatske narodne banke, da su bili kretanje: mjesečnog LIBOR.a za CHF, trošak regulatora (obvezna pričuva banaka koja se mora održavati

na

računu

HNB-a

po propisanoj naknadi i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka sa kratkoročnim deviznim potraživanjima), CDS - premija rizika za Republiku Hrvatsku. Da su navedeni parametri predstavljali opravdan razlog za promjenu kamatne stope potvrđeno je i samim Zakonom o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12) koji je u čl. 11. a. st. 2. propisuje: „Parametri iz stavka 1. ovoga članka mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane.“ Unatoč tome što u spornom razdoblju predmetni zakon nije bio na snazi (kao u ostalom nijedan zakon koji bi nalagao utvrđivanje egzaktnih kriterija za promjenu kamatne stope što dodatno ukazuje na savjesnost i poštenost tuženika), on potvrđuje da je postupanje tuženika bilo zakonito i pošteno. Konačno, tuženik da je postupio sukladno izmijenjenoj odredbi članka 11.a st. 5. ZPK ( NN 143/13) te je smanjio kamatnu stopu na način da je od 01. siječnja 2014. godine iznosila 3,23 %. Ukazuje na odredbom čl. 83. ZZP/03, kojom je propisano: „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“ Prilikom toga svakako da treba imati na umu i definiciju prosječnog potrošača kojeg uvodi praksa Suda EU, te koja prosječnog potrošača definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“. Tužitelj da je svakako kao razumno dobro informiran, razumno pažljiv i oprezan potrošač mogao razumjeti i shvatiti značenje i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a čiji uvjeti su mu obrazloženi prilikom zaključenja ugovora o kreditu. Tužitelj da je svjesno preuzeo rizik povećanja kamatne stope, koja je kasnije mogla biti manja ili veća, sukladno parametrima prema kojima se ona određuje. Tužitelj da je svjesno preuzeo i rizik promjene tečaja koji je kasnije mogao biti manji ili veći. Dakle, tužitelj da nije bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika, odabrao je podignuti kredit upravo kod tuženika i upravo pod tim uvjetima pod kojima je kredit i zaključen te je odabrao pod tim uvjetima otplaćivati kredit i dalje iako je imao drugih opcija. Dalje naglašava da je tuženik izradio izračun konverzije u cijelosti sukladno odredbama 19. a - 19. j. Zakona o potrošačkom kreditiranju, a tužitelj nije morao pristati na konverziju. Tuženik da je imao zakonsku obvezu odnosno morao je ponuditi konverziju, međutim, tužitelj je nije bio obvezan prihvatiti. Tužitelju je dostavljen izračun konverzije prije zaključenja Dodatka, a isti nije isticao nikakve primjedbe te je na takav izračun pristao. Tuženik osporava pravo tužitelja na potraživanje bilo kakve isplate. Kod ocjene visine tužbenog zahtjeva, da je potrebno imati na umu da su stranke zaključile Dodatak broj KONV- 01/2016 temeljem odredaba čl. 19. a. do 19. i Zakona o potrošačkom kreditiranju čime je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Provedenom konverzijom da je početno odobrena glavnica kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunata u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te su umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu u CHF obračunate kamatne stope koje su primjenjivane na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR. Konverzijom kredita da je prestala novčana obveza tužitelja prema tuženiku u odnosu na dio glavnice u visini od 43,654.81 EUR. Sve uplate koje su izvršene tijekom trajanja ugovora za potrebe konverzije da su preračunate u protuvrijednost EUR po srednjem tečaju na dan uplate te su primljenim uplatama podmirene mjesečne obveze po novom otplatnom planu. Izričito osporava da bi sporne odredbe ugovora o kreditu (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa) u bilo kojem dijelu bile ništetne. Sve i kada bi se hipotetski utvrdila ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u dijelu u kojem je ista promjenjiva sukladno odlukama tuženika kao i valutne klauzule notorno da je da potrošači koji su proveli konverziju ne mogu osnovano tražiti nikakvu isplatu glede uplata s osnove promjene tečaja valute ili promjene visine kamatne stope po osnovnom ugovoru kada su sve uplate sporazumno uračunate u konverziji prema uvjetima za kredit u EUR. U tom smislu da ide i pravomoćna sudska praksa: „Međutim, obzirom je između stranaka predmet ugovora o kreditu Aneksom ugovoren na drugačiji način no što je ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelj nema pravo potraživati isplatu temeljem osnovnog ugovora, a iz tog razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje.“ Svakako da je potrebno ponovno naglasiti da tužitelj nije morao pristati na konverziju. U cijelosti osporava i potraživanje s osnove tijeka kamata. Sve kada bi se hipotetski utvrdila ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u dijelu u kojem je ista promjenjiva sukladno odlukama tuženika kao i valutne klauzule, tužitelju da ne pripadaju zakonske zatezne kamate kako je to zatražio tužbom, budući tuženik nije bio nepošten jer je isti postupao u cijelosti u skladu s tada važećim zakonskim odredbama, u skladu s ugovorom, s općim uvjetima tuženika kao sastavnim dijelom ugovora te je u konačnici kamatnu stopu prilagođavao tržišnim parametrima koji ne ovise o njegovoj volji. Isto se odnosi i na promjenu tečaja valute budući je isti mijenjan zbog okolnosti na koje tuženik nije utjecao niti je mogao utjecati. Ističe prigovor zastare potraživanja. Slijedom svega navedenog, predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da tuženiku naknade prouzročeni parnični trošak uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od dana presuđenja do isplate.

2.1. U svom podnesku od 24. siječnja 2023. (str. 74-82) tuženik ističe da sve i kada bi se hipotetski utvrdila ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u dijelu u kojem je ista promjenjiva sukladno odlukama tuženika kao i valutne klauzule da je notorno da potrošači koji su proveli konverziju ne mogu osnovano tražiti nikakvu isplatu glede uplata s osnove promjene tečaja valute ili promjene visine kamatne stope po osnovnom ugovoru kada su sve uplate (uključujući svako povišenje kamatne stope i svako povišenje tečaja CHF) sporazumno uračunate u konverziji prema uvjetima za kredit u EUR. Ukazuje na stavove Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenih u obrazloženju odluke posl. br. Gos 1/2019-36 od 04. ožujka 2020., te na utvrđenja prof. dr. sc. HĆ i doc. dr. sc. GĆ iz stručnog članka „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“. Upravo navedene pravne stavove da iznosi i tuženik od početka ovog postupka, a iste potvrđuje i VSRH u oglednom postupku: - Konverzija je provedena na način da se položaj potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR; - Banke su bile dužne ponuditi konverziju u skladu sa ZID ZPK-a, a potrošač je na temelju slobodne volje bio ovlašten odlučiti hoće li pristati na konverziju ili neće; - „Dakle, u odnosu na postavljeno pitanje treba pojasniti da se u predmetnom slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, u prvom redu jer prisilni propis čl. 19. e. ZID ZPK, a kako je već prethodno rečeno, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo, taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. Dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ U konkretnom slučaju činjenice da su sljedeće: - Tužitelj nije morao pristati na konverziju, tuženik je imao zakonsku obvezu odnosno morao je ponuditi konverziju, međutim, tužitelj je nije bio obvezan prihvatiti. Tužitelj nije imao primjedbi, prihvatio je izračun i ponudu konverzije i Dodatak ugovoru o kreditu je zaključen te proizvodi pravne učinke; - Konverzijom su ugovorne strane stvorile potpuno novu pravnu osnovu temeljem kojeg su se tužitelj dobrovoljno, svojom voljom i tuženik sukladno zakonskoj obvezi suglasili pod kojim uvjetima, uz koju valutnu klauzulu i uz koju kamatnu stopu će iskoristiti sve do tada uplaćene novčane svote. Konverzijom su ugovorne strane trajno, konačno, jasno, transparentno uredile svoj pravni odnos u pogledu apsolutno svih uplata koje su izvršene po osnovnom ugovoru što nedvojbeno onemogućuje tužitelja da sada potražuje bilo kakve „preplate“; - Tuženik je konverziju proveo u cijelosti sukladno Zakonu. Sukladno čl. 19. d. ZID ZPK/15 tuženik da je bio dužan pribaviti mišljenje neovisnog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator konverzije izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19. c. ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke da postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom budući se konverziji nije moglo ni pristupiti bez potvrde neovisnog revizora i njegove objave na mrežnim stranicama. Dalje, načelo konverzije sadržano u čl. 19. b. ZID ZPK da jest da se konverzija provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR-e, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR-e. Tužitelj ne osporava da je konverzija u konkretnom slučaju valjana, pa shodno tome da čini i nespornim da je ispunjeno citirano načelo konverzije. Nadalje, tumačenje VSRH o tome da je dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija valjan i da proizvodi pravne učinke konkretno znači kako je tužitelj iskoristio zakonsku mogućnost konverzije kredit te da je tužitelj prihvatio da se sve njegove dotadašnje uplate prema tuženiku pretvore u uplate obveze po Aneksu ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 19. c. ZPK-a, čime su tužitelj i tuženik retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka odnosno stvorili novu pravnu osnovu za zadržavanje svih izvršenih uplata. Citira dio prijedloga Vlade RH o izmjenama i dopunama ZPK-a u tom pravcu te tvrdi da je retroaktivno djelovanje ZID ZPK NN 102/15 potvrdio i VSRH u obrazloženju Rješenja broj: Gos – 1/2019 od 04. ožujka 2020. Ukazuje na odredbui čl. 19. c. st. 4. ZID ZPK-a. Imajući na umu da je u konkretnom slučaju konverzija valjana i provedena zakonito te da je njome ostvaren cilj konverzije to da je notorno da je ostvaren i retroaktivan učinak konverzije. Taj učinak konverzije temeljem izričitih zakonskih odredbi da se sastoji u tome da su sve uplate (osim zateznih kamata, naknada i troškova) dakle i one uplate koje tužitelj smatra preplatama korištene za namirenje anuiteta po otplatnom planu u EUR pri čemu je tužitelj doveden u jednak položaj s korisnikom kredita koji je u to isto vrijeme podignuo kredit s valutnom klauzulom u EUR. Usvajanje tužbenog zahtjeva u bilo kojem njegovom dijelu da bi dovelo do neosnovanog ostvarivanja dvostruke koristi tužitelja na štetu tuženika. Naime, tužitelju bi ostala prava ostvarena konverzijom, a ujedno i povrat navodno preplaćenih iznosa koji su već uračunati u podmirenje anuiteta kredita u EUR, dok bi se tuženiku neosnovano nametnula dvostruka obveza odnosno obveza iz kredita u EUR i obveza povrata s osnove navodne ništetnosti osnovnog ugovora s valutnom klauzulom u CHF iako je te iznose već uračunao u podmirenje anuiteta kredita u EUR. Dakle, već temeljem jednostavne primjene odredbi ZID ZPK na konkretno činjenično stanje i bez potrebe ikakvog tumačenja da je notorno da tužitelj nema pravo ni na kakvu isplatu. Što se tiče primjene čl. 41. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača koji glasi: „Potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovoga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača“ ukazuje na to da se radi se o odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41-723/2014) pa imajući na umu datum zaključenja ugovora o kreditu, na konkretni odnos se imaju se primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji takvu odredbu ne sadrži. Drugo, u konkretnom slučaju da se tužitelj kao potrošač nije odrekao prilikom zaključenja osnovnog Ugovora o kreditu svojih prava pa da bi se predmetna odredba mogla primijeniti. Dakle, učinak Dodatka ugovoru o kreditu kojom je provedena konverzija da je da je tužitelj svojom slobodnom voljom pristao da tuženik zadrži plaćanja učinjena s osnove eventualno i hipotetski ništetnih odredbi inicijalnog ugovora o kreditu radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom za kredit u EUR. Ukazuje na sudsku praksu nacionalnih sudova, te zaključuje kako tužitelj nema pravo zahtijevati od tuženika da mu vrati sve ono što je stekao na temelju hipotetski ništetnih odredbi, jer je tim uplatama slobodnom voljom, dao novu pravnu osnovu – podmirenje postojećih i budućih anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom za kredit u EUR.

2.3. Nakon što je tužitelj određeno postavio tužbeni zahtjev na isplatu podneskom od 14. travnja 2023., tuženik je dostavio podnesak od 12. lipnja 2023. (str. 115-133), u kojem ponavlja u cijelosti navode iz svog podneska od 24. siječnja 2023.

3. U dokaznom postupku pročitano je: ugovor o kreditu od 24.07.2007. (str. 8- 14, 28-34), dodatak broj KONV-01/2016 ugovoru o kreditu broj 114-50-4279761 od 24.02.2016. (str. 16-18), zahtjev za kredit i revolving kreditnu karticu (str. 35-36), Opći uvjeti poslovanja za stanovništvo (str. 37-47), dopis od 13.12.2019. (str. 47-50), dopis od 15.01.2016. (str. 51-60), dopis s prilozima (str. 61-64), članak (str. 83-91), izvještaj ovlaštenog revizora nadopuna od 13.01.2016. (str. 92-95), nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića od 22. travnja 2025. (str. 146-165), dopuna nalaza i mišljenja vještaka Tomislava Prpića, dipl. oecc. Od 15. veljače 2026. (str. 193-199), a proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja sukladno odredbi čl. 265. st. 2. ZPP-a.

4. Među strankama nije sporno:

- da su zaključile Ugovor o kreditu broj 114-50-4279761 dana 24. srpnja 2007. (str. 8-14), kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu 165.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s namjenom – stambeni kredit za kupnju bez počeka s promjenjivom kamatnom stopom koja se obračunava na sve dospjele i neplaćene iznose koje korisnik kredita duguje temeljem predmetnog ugovora, osim u slučajevima kada je to zabranjeno prinudnim zakonskim propisima, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,95%, na rok otplate 360 mjeseci (čl. 1. i 2.1.),

- da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima i to u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu koji kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita (čl. 7.1.), jer vezano za ovo nesporno ni jedna od stranaka ne tvrdi drugačije, a proizlazi i iz pročitanih isprava.

6. Sporno, a odlučno u ovom postupku je slijedeće:

- jesu li ništetni dijelovi predmetnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu;

- ima li tužitelj pravni interes za pokretanje ovog parničnog postupka;

- ima li tužitelj pravo na povrat stečenog bez osnove na temelju eventualno ništetnih odredbi ugovora s obzirom da je između stranaka zaključen Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 114-50-4279761 dana 24. veljače 2016. (koje zaključenje Dodatka među strankama nije sporno).

7. Što se tiče ništetnosti odnosno nedopuštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012, te je u tom postupku donesena presuda posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom VTS posl. br. 43 Pž-7129/4 od 13. lipnja 2014. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima, u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke), odnosno presudom VTS RH posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), a u kojoj je utvrđeno da je tuženik - banka u razdoblju kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je tuženica time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu posl. br. Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tuženika protiv presude VTS RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Dalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu posl. br. Rev-221/2018-11 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tuženika protiv presude VTS RH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu, između ostalog i na ovdje tuženika, glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je određena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i Sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andiciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

8. Sukladno čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda Europske unije, a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 KĆ i SĆ od 17. srpnja 2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Tuženik takvo što u postupku nije dokazao niti je predlagao provođenje dokaza na te okolnosti, pa sud zaključuje da se o spornim dijelovima ugovora (koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu) nije pojedinačno pregovaralo, te da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu, kako to tužitelj i tvrdi u tužbi, u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, iz kojeg razloga su po mišljenju suda sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi navedenih odredbi ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Zato je sud kao prethodno pitanje ocijenio osnovanim ove tvrdnje tužitelja koje se odnose na ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u Republici Hrvatskoj zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/15 od 09. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 13. rujna 2019., odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Naime, tužitelj u svom iskazu tvrdi da je tuženik (Banka) sastavio u cijelosti tekst ugovora i on da nije imao nikakav utjecaj na sadržaj tog ugovora, a banka da mu je ovu vrstu kredita ponudila kao najbolju i najjeftiniju opciju. Budući da iskaz tužitelja drugim u postupku provedenim dokazima nije doveden u pitanje, a pred sudom je iskazivao decidirano i okolnosno, pa stoga sudu uvjerljivo, njegov je iskaz cijenjen istinitim i vjerodostojnim.

9. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao i da je zato tužbeni zahtjev neosnovan nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi, koje u ovom konkretnom slučaju predstavljaju prethodno pitanje, te tako posljedično i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C- 118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu RĆ protiv Erste Bank Hungary ZRT koja daje odgovor na pitanje o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je u cijelosti ispunjen ugovor. Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Radi navedenog prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača nije osnovan.

10. Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a to sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona sadržan u odredbi čl. 19.b, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranom u CHF u kredit denominiran u eur i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiran u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanje aneksa ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u koju je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome trebalo voditi računa je li sklapanjem navedenog aneksa otklonjena navedena neravnoteža i je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije. Nadalje, navedenim aneksom uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao svih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju sklapanjem navedenog aneksa ugovorne strane su trajno i konačno uredile svoj pravni odnos i to za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene odredbe i banaka kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju. Ovakvo pravo potrošača kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnova sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli izraženo u presudi posl. br. Gž- 942/2021-2 od 30. studenog 2021., pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela Županijskog suda u Puli od 04. listopada 2021. u Puli, te Županijskog suda u Bjelovaru Gž-506/2021-3 od 04. svibnja 2022. Dakle, potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom između stranaka nije riješeno navedenim sporazumom.

10.1. Odluka Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri da li je u potpunosti zadovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem aneksa uklonile nedostatak koji bi utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze. Stajalište suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašava važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

11. Nedvojbeno je da tužitelj ima status potrošača. Naime, sredstvima dobivenim iz predmetnog ugovora o kreditu kupljen je stan iz programa poticane stanogradnje, te oprema za taj stan, a u kojem tužitelj stanuje sa svojom obitelji. Vezano za isto tuženik, na kojem je teret tog dokaza i ne tvrdi drugačije.

12. U postupku je provedeno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Tomislavu Prpiću, dipl. oecc. koji je u svom nalazu i mišljenju (str. 146-163) utvrdio da ukupan iznos preplata do dana konverzije iznosi 14.637,14 eura od kojeg iznosa je preplaćen na ime promjene kamatne stope iznos od 2.482,79 eura, a na ime valutne klauzule zbog rasta tečaja iznos 12.154,35 eura. Nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. da iznosi 6.286,64 eura, za koji iznos da je tuženik manje umanjio glavnicu prilikom konverzije.

12.1. U svojoj dopuni nalaza i mišljenja od 15. veljače 2026. (str. 193-199), je naveo da zakonske zatezne kamate na sve u ranije navedenom nalazu utvrđene pojedinačne više plaćene iznose s osnova preplate tečaja i kamata, počev od dana svake pojedine uplate pa do dana izvršene konverzije 30. rujna 2015. iznose 5.671,02 eura.

13. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti razumljiv, potpun i u skladu s pravilima struke, a na koji nalaz i mišljenje tuženik u pogledu izračuna nije imao primjedbi. Naime, primjedba tuženika se je isključivo odnosila na to da je zahtjev tužitelja neosnovan jer da je neosnovana pravna osnova.

14. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

16. U konkretnom slučaju tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to tuženik treba vratiti tužitelju iznose kako je to utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju, te još i zakonske zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do dana izvršene konverzije, prema izračunu vještaka iz dopune nalaza i mišljenja od 15. veljače 2026., koja je zakonska zatezna kamata obračunata do dana 30. rujna 2015., te još i na zbirni iznos preplata od dana 01. listopada 2015. pa sve do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO-a.

17. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točkama I., II., III. i IV. izreke ove presude.

18. Ovdje se još ističe, nastavno na prigovor zastare istaknut po tuženiku - da je objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka zastare VSRH 01. ožujka 2022. u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zaključio: "Ako je ništetnost ustanovljena u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite." – pa da zahtjev tužitelja za naknadu više plaćenog po osnovi ništene ugovorne odredbe vezane za "valutnu klauzulu", sukladno odluci posl. br. P-1401/2012, koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. - nije u zastari, jer nije protekao petogodišnji zastarni rok (tužba je u predmetu podnesena 12. lipnja 2019., dakle prije proteka petogodišnjeg roka zastare). Niti za dio tužbenog zahtjeva u odnosu na ništetnu odredbu ugovora vezano za promjenjivu kamatnu stopu nije nastupila zastara jer je odluka u predmetu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod posl. br. P- 1401/2012, donesena 04. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom VTS posl. br. 43 Pž-7129/4 od 13. lipnja 2014. (dakle, vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima, u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke) jer je tužba u ovom predmetu bila podnesena kako je rečeno prije petogodišnjeg roka zastare.

19. Odluka o parničnom trošku (točka V. i VI. izreke presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023) koja propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

19.1. Tužitelju su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa) i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za: sastav tužbe 250 bodova (tbr. 7/1 Tarife), za zastupanje na ročištima 25. siječnja 2023., 22. studenog 2023., 01. listopada 2025. i 17. veljače 2026. ukupno 1000 bodova (tbr. 9/1 Tarife), sastav podnesaka od 02. svibnja 2023., 01. lipnja 2023., 12. svibnja 2025. i 16. veljače 2026. ukupno 1000 bodova (tbr. 8/1 Tarife), odnosno ukupno za zastupanje 2250 bodova, što preračunato u novčani iznos iznosi 4.500,00 eura, uvećano za PDV u iznosu 1.125,00 eura (tbr. 46 Tarife), sve uvećano za predujam utrošen na financijsko vještačenje u iznosu 800,00 eura, te sudsku pristojbu na tužbu u iznosu 180,00 eura, tj. sveukupno trošak 6.605,50 eura.

19.2. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav podneska od 13. svibnja 2025., jer takav ne prileži spisu.

U Poreču, 08. travnja 2026.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave.

DNA:

1. tužitelj p.p.,

2. tuženik p.p.