Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1744/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici Krešimir Ćurković i Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5378/2023-24 od 13. lipnja 2025., u sjednici vijeća 8. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5378/2023-24 od 13. lipnja 2025. u točkama I, II i III izreke u cijelosti, točki IV izreke djelomično za tužiteljici dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.023,35 eur sa zateznom kamatom, te u točki V izreke.

II Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje citirana presuda suda prvog stupnja u točki IV izreke u dijelu kojim je odbijen preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu parničnog troška, dok se djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika citirane presuda suda prvog stupnja u točki IV izreke za tužiteljici dosuđen parnični trošak preko iznosa od 1.023,35 eur sa zateznom kamatom preinačuje i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 546,88 eur sa zateznom kamatom (preko iznosa od 1.023,35 eur do iznosa od 1.570,23 eur).

III Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tuženika za naknadu žalbenog troška kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I izreke utvrđeno je da je ništetan dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu od 28. studenog 2005. sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria bank d.d. u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli u CHF.

2. Točkom II izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 1.059,56 eur sa zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

3. Točkom III izreke utvrđeno je da ne postoji prigovorom radi prijeboja istaknuto potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 202,32 eur.

4. Točkom IV izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.570,23 eur sa zateznom kamatom, dok je preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu parničnog troška odbijen što proizlazi iz obrazloženja presude mada to nije navedeno u izreci.

5. Točkom V izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

6. Protiv te presude žalbe su podnijele obje stranke.

7. Tužiteljica pobija presudu u odluci o naknadi parničnog troška u točki IV izreke u odbijajućem dijelu zahtjeva za naknadu parničnog troška zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) s prijedlogom da se odluka o naknadi parničnog troška u pobijanom dijelu preinači i dosuditi joj trošak za sastav podneska od 25. kolovoza 2023. u cijelosti, odnosno u zatraženom iznosu, uz naknadu žalbenog troška.

8. Tuženik pobija presudu u točkama I, II, III, IV i V izreke zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice, te tužiteljicu obveže na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

9. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

10. Žalba tužiteljice nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana i to samo u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška u točki IV izreke.

11. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom dijela odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu od 28. studenog 2005. sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao kreditora kojom odredbom je ugovorena valutna klauzula u CHF, restitucijski zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u iznosu od 1.059,56 eur sa zateznom kamatom, tuženikovo potraživanje u iznosu od 212,32 eur istaknuto prigovorom radi prebijanja po osnovi tzv. negativne tečajne razlike.

12. U ovom žalbenom postupku sporno je je li ugovorna odredba čl. 7. o valutnoj klauzuli u CHF iz predmetnog ugovora o kreditu ništetna, pripada li slijedom toga tužiteljici pravo na restitucijski zahtjev, odnosno tražiti isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, je li nastupila zastara tužiteljičine novčane tražbine, je li prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio kao neosnovano tuženikovo potraživanje u iznosu od 212,32 eur po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika istaknuto prigovorom radi prebijanja. Sporna je i odluka o naknadi parničnog troška.

13. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio i zaključio:

-da su tužiteljica i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria bank d.d. 28. studenog 2005. sklopili ugovor o kreditu kojim je prednik tuženika kao kreditor tužiteljici odobrio kredit u iznosu od 13.461,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju osobnog vozila,

-da je tužiteljica predmetni kredit u cijelosti otplatila.

14. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu, ocjenom stranačkog iskaza tužiteljice, uvidom u reklamni materijal kojeg je tuženik dostavio u spis, prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio pritom ocjenjujući tužiteljičin stranački iskaz kao vjerodostojan, da ugovorne strane prilikom pregovaranja i kasnije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu uopće o bilo kojoj ugovornoj odredbi pa tako i o odredbi o valutnoj klauzuli u CHF nisu pojedinačno pregovarale, da službenici banke prednika tuženika tužiteljici nisu objasnili i upozorili je na moguće rizike uzimanja kredita u CHF pri čemu je sud uvidom u predmetni ugovor zaključio da je isti zaključen na tipskom obrascu prednika tuženika, unaprijed pripremljen. Slijedom navedenih utvrđenja zaključio je da se radi o potrošačkom ugovoru, da tužiteljica ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP). U odnosu na sporno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, prvostupanjski sud je kroz primjenu odredbi čl. 87. ZZP-a, čl. 103. i čl. 105. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 - dalje ZOO/91), pritom cijeneći pravni učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu koji je vođen pri Trgovačkom sudu u Zagrebu radi zaštite prava i interesa potrošača u smislu odredbe čl. 502. c ZPP- a, te cijeneći da je pravomoćnom presudom u tom sporu od 14. lipnja 2018. utvrđeno da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditima koje su tužene banke sklapale s korisnicima, ništetne, prvostupanjski sud je zaključio da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.

15. Dalje je zaključio da tužiteljici u primjeni odredbe čl. 1111. ZOO/05 ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF pri čemu je sud na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja utvrdio visinu preplaćenog iznosa u iznosu od 1.059,56 eur na koji je tužiteljici u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO/05 dosudio zateznu kamatu u tijeku od uplate svakog pojedinog iznosa, pa do isplate.

16. Sud je također utvrdio da je knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno da negativna tečajna razlika zbog promjene tečaja CHF tijekom otplate kredita iznosi 212,32 eur, koji novčani iznos je tuženik istaknuo prigovorom radi prebijanja.

17. Prvostupanjski sud je, nadalje, ocijenio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare tužiteljičinog novčanog potraživanja, utvrđujući da predmetna novčana tražbina zastarijeva u roku od pet godina u smislu odredbe čl. 225. ZOO/05, da je zastarijevanje počelo teći pravomoćnošću presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača u odnosu na valutnu klauzulu u CHF od 14. lipnja 2018., pa kako da je tužba podnesena 7. lipnja 2023. zaključio je o neosnovanosti tuženikovog prigovora zastare.

18. Sud je tuženikovo potraživanje istaknuto prigovorom radi prebijanja u odnosu na tzv. negativne tečajne razlike odbio kao neosnovan uz obrazloženje da tužiteljica zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od tuženika ništa nije primila, da slijedom toga ne postoji obveza tužiteljice za vraćanje tuženiku navedenog novčanog potraživanja, pa je zbog tih razloga odlučio kao u točkama I, II i III izreke pobijane presude.

19. O naknadi parničnog troška prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pri čemu je parnični trošak obračunao temeljem vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.723,82 eur, odnosno iznosa od 1.723,17 eur, te je tužiteljici dosudio ukupan parnični trošak u iznosu od 1.570,23 eur primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 - dalje Tarifa).

20. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih navoda stranaka pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

21. Tuženik u žalbi neosnovano ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer suprotno žalbenim navodima, presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koje su u skladu sa stanjem u spisu i rezultat pravilne ocjene svih izvedenih dokaza, razlozi presuda zbog kojih je sud prihvatio zahtjeve tužiteljice, a odbio kao neosnovan tuženikovo potraživanje istaknuto prigovorom radi prebijanja su jasni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

22. Tuženik u žalbi neosnovano ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru i da tužiteljica ima status potrošača, odnosno da tužiteljica ovo svoje svojstvo nije dokazala. Opisani žalbeni navodi tuženika nisu osnovani, budući da je prvostupanjski sud pravilno uvidom u predmetni ugovor o kreditu utvrdio da se u točki 6. ugovora u vezi namjene kredita navodi da se radi o potrošačkom kreditu za kupovinu novog automobila, pri čemu je prvostupanjski sud pravilno cijeneći kao vjerodostojan stranački iskaz tužiteljice utvrdio da je tužiteljica kredit podigla radi kupnje novog vozila za svoje osobne potrebe. Neosnovani su daljnji žalbeni navodi tuženika u kojima ističe da je sud pogrešno ocjenjujući kao vjerodostojan stranački iskaz tužiteljice ocijenio kako tužiteljica nije bila informirana o svim značajkama ugovora, odnosno da joj službenici prednika tuženika prilikom pregovaranja i kasnije sklapanja ugovora nisu dali mjerodavne informacije o ugovoru, posebno u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, budući da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio kao vjerodostojan stranački iskaz tužiteljice iz kojeg jasno i nedvojbeno proizlazi da joj službenici banke tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bilo kakve informacije, pa i davanjem nekog reklamnog materijala na uvid, nisu pojasnili značajke predmetnog ugovora, posebno pitanje valutne klauzule u CHF, pitanje mogućih rizika uzimanja kredita u CHF tijekom dugog otplatnog razdoblja od 84 mjeseca, pri čemu je tužiteljica jasno iskazala da se o bilo kojoj ugovornoj odredbi pojedinačno nije pregovaralo. Tuženik, na kojem je bio teret dokaza o suprotnom, suprotno nije dokazao jer prema stanju u spisu tuženik nije predložio izvođenje bilo kojeg personalnog dokaza, primjerice saslušanje njegovih djelatnika koji su sudjelovali u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu.

23. Slijedom toga pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se o spornoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF pojedinačno nije pregovaralo, da prednik tuženika tužiteljicu nije upoznao s mogućim rizicima uzimanja kredita u CHF slijedom čega je pravilan i daljnji zaključak prvostupanjskog suda da je prednik tuženika postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužiteljice kao potrošača.

24. U takvim okolnostima prvostupanjski sud je pravilno kroz primjenu mjerodavnih odredbi ZZP/03, zatim odredbe čl. 103. i čl. 105. ZOO/91 zaključio da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, pri čemu je pravilno u odnosu na sporno pitanje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe imao u vidu i pravne učinke presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača u odnosu na valutnu klauzulu u CHF u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a.

25. Stoga, žalbeni navodi tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na prihvaćanje zahtjeva tužiteljice za utvrđenje djelomično ništetnom sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz predmetnog ugovora o kreditu nisu osnovani.

26. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kao i žalbeni navodi da bi valutna klauzula iz čl. 22. ZOO-a kao dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava bila izuzeta od primjene Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29). U vezi potonjeg prigovora, treba napomenuti da odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a, nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni Ugovor o namjenskom kreditu (list 19-23 spisa) sadrži spomenutu odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa (čl. 23. toč. R), koja stipulacija prema shvaćanju ovog žalbenog vijeća nije odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti". Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13/EEZ.

27. Slijedom navedenog, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u smislu odredbe čl. 1111. ZOO/05 kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud jer to pravo tužiteljice proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO/05.

28. Visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je pravilno utvrdio u iznosu od 1.059,56 eur na temelju nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstvene struke pri čemu prema stanju u spisu tuženik pravilnosti matematičkog obračuna preplaćenog iznosa iz nalaza i mišljenja vještaka posebno nije prigovarao.

29. Tužiteljici je pravilno u smislu odredbe čl. 1115. ZOO/05 dosuđena zatezna kamata na svaki pojedini iznos u tijeku pobliže navedenom u izreci presude, budući da se tuženik u konkretnim okolnostima ima smatrati nesavjesnim stjecateljem.

30. Tuženik u žalbi neosnovano ustraje kod prigovora zastare tužiteljičinog novčanog potraživanja, budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da to potraživanje zastarijeva u roku od pet godina, da je zastara počela teći pravomoćnošću presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača u odnosu valutnu klauzulu u CHF, od 14. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnesena 7. lipnja 2023. jasno proizlazi da zastara nije nastupila, pri čemu zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ne zastarijeva u smislu odredbe čl. 328. ZOO/05.

31. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava prvostupanjsku presudu u točki III izreke, budući da je i prema shvaćanju ovog suda pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijeno kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu od 212,32 eur po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika. Plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog tužiteljica nije ništa primila, niti je išta stekla bez osnove. Također u odnosu na tuženika ne vrijede ista pravila kao u odnosu na potrošača. Naime, potrošači su osobe zbog kojih je ništetnost utvrđena u kolektivnom sporu, dok su banke nesavjesne od samog početka te su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogao pripisati samo bankama, kao profesionalcima, a ne i potrošačima. Na strani jedne ugovorne strane zbog ništetnih ugovornih odredbi došlo je do očite neravnoteže u pravima stranaka, dakle, do štete za njih, stoga se banka uopće ne bi mogla pozivati na prigovor radi prebijanja, pa zato nema osnove za uzimanje u obzir tzv. negativne tečajne razlike.

32. Slijedom svega obrazloženog žalba tuženika u odnosu na odluku o glavnoj stvari u točkama I, II i III izreke nije osnovana.

33. O naknadi parničnog troška prvostupanjski sud je pravilno odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a budući da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

34. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženika u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška, odnosno na visinu dosuđenog parničnog troška tužiteljici, budući da je prvostupanjski sud pogrešno uzeo da vrijednost predmeta spora iznosi 1.723,82 eur, odnosno 1.723,17 eur, primjenom kojeg bi tužiteljici pripadao trošak za poduzete radnje u postupku u visini nagrade od 100 bodova primjenom Tarife/23. Naime, vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja konačan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.059,56 eur (restitucijski zahtjev) pri čemu, tužiteljica u tužbi te podnescima koje navodi prvostupanjski sud, nikada vrijednost predmeta spora u odnosu na nenovčanu tražbinu (utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF) nije navela. Osim toga, zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe predstavlja samo prethodno pitanje za odlučivanje o restitucijskom zahtjevu pa je zato opravdano vrijednost predmeta spora odrediti prema visini novčanog potraživanja tužiteljice od 1.059,56 eur, te tužiteljici pripada naknada parničnog troška sukladno Tarifi/23 za zastupanje po punomoćniku odvjetniku u vrijednosti od 75 bodova.

35. Stoga, pravilnom primjenom materijalnog prava tužiteljici treba za sastav podnesaka od 30. listopada 2024. i 25. travnja 2025. priznati primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife/23 po 150,00 eur za svaki (75 bodova x 2,00 eur), za sastav podneska od 25. kolovoza 2023. iznos od 37,50 eur primjenom Tbr. 8. toč. 4. Tarife/23 u visini 25% nagrade kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud, zatim za zastupanje na ročištima od 2. prosinca 2024. i 3. lipnja 2025. za svako po 150,00 eur, te za ročište za objavu presude iznos od 75, 00 eur primjenom Tbr. 9. toč. 3. Tarife.

36. Ovako pravilno obračunat parnični trošak tužiteljice iznosi 712,50 eur, za PDV treba priznati iznos od 178,12 eur, što ukupno iznosi 890,62 eur, za trošak vještačenja treba priznati iznos od 132,73 eur, što sveukupno iznosi 1.023,35 eur koji je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo priznati tužiteljici, dok je preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 546,88 eur (do iznosa od 1.570,23 eur) sa zateznom kamatom trebalo odbiti kao neosnovan.

37. Slijedom navedenog, žalbeni navodi tužiteljice u kojima ističe da je sud pogrešnom primjenom materijalnog prava priznao joj parnični trošak za sastav podneska od 25. kolovoza 2023. u visini 25% nagrade primjenom Tbr. 8. toč. 4. Tarife/23 nisu osnovani s time da tužiteljici sada za sastav tog podneska pripada nagrada u iznosu od 37,50 eur, kao što je to već naprijed obrazloženo.

38. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika u kojima ističe da tužiteljica nema pravo na nagradu za pristup ročištu za objavu presude, jer se radi o radnji koja je bila potrebna za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, a punomoćnik tužiteljice je pristupio na ročište za objavu presude.

39. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tuženika u kojima navodi da je sud pogrešno o naknadi parničnog troška odlučivao primjenom Tarife/22, budući da za odlučivanje u primjenu dolazi Tarifa/23, jer je pobijana presuda donijeta 13. lipnja 2025., nakon što je Tarifa/23 stupila na snagu.

41. Slijedom svega obrazloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

42. Zahtjev tužiteljice za naknadu žalbenog troška odbijen je kao neosnovan primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a jer tužiteljica sa žalbom nije uspjela, a isto tako odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška budući tuženik sa žalbom u odnosu na odluku o glavnoj stvari nije uspio.

U Rijeci 8. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić