Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1641/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci po sucu Dušku Abramoviću, u pravnoj stvari tužiteljice ĐT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Krunoslavu Markovinoviću, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-117/2025-10 od 23. svibnja 2025., 8. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-117/2025-10 od 23. svibnja 2025. u točki I. izreke u cijelosti, te u točki II. izreke djelomično za tužiteljici dosuđen parnični trošak u iznosu od 326,54 eur sa zateznom kamatom.

II Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se preinačava citirana presuda suda prvog stupnja u preostalom dijelu točke II. izreke za tužiteljici dosuđen parnični trošak preko iznosa od 326,54 eur sa zateznom kamatom i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 168,75 eur (preko iznosa od 326,54 eur do iznosa od 495,29 eur) sa zateznom kamatom.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 441,19 eur sa zateznom kamatom od 24. svibnja 2006. do isplate po stopi pobliže navedenoj kao u izreci presude.

2. Točkom II. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici trošak parničnog po0stupka u iznosu od 495,29 eur sa zateznom kamatom.

3. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice te istu obveže na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je djelomično osnovana i to samo u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška.

6. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 441,19 eur s kamatama zbog ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 3. ugovora o kreditu koji su stranke zaključile 15. svibnja 2006., a kojom ugovornom odredbom je ugovorena obveza tužiteljice da od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita plati tuženiku naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita.

7. U konkretnom slučaju radi se o postupku u sporu male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a.

8. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a prvostupanjska presuda kojom se završava spor u postupku male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a.

9. Prvostupanjsku presudu kojom se završava spor u postupku male vrijednosti nije dopušteno pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa budući da u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora restitucijskog zahtjeva tužiteljice iznosi 441,19 eur, tuženik u žalbi nedopušteno ističe žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

10. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. i čl. 467. st. 1. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

11. Tuženik u žalbi neosnovano ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su u skladu sa stanjem u spisu, razlozi presude zbog kojih je prihvatio restitucijski zahtjev tužiteljice su jasni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

12. Prvostupanjski sud je u provedenom dokaznom postupku u bitnom utvrdio:

-da su stranke, tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor 15. svibnja 2006. zaključile ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 21.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

-da je čl. 3. ugovora o kreditu ugovorena obveza tužiteljice da od iznosa kredita, jednokratno prilikom prvog korištenja kredita plati naknadu u visini 3,30% od iznosa kredita,

-da je tužiteljica u parničnom postupku koji je vođen kod prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem P-2752/2023 tražila da se utvrdi da je navedena ugovorna odredba čl. 3. ugovora o kreditu ništetna; da je taj zahtjev tužiteljice prihvaćen kao osnovan, presudom prvostupanjskog suda broj P-2752/2023 od 30. travnja 2024.; da je ta presuda postala pravomoćna 27. studenog 2024., donošenjem presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-992/2024, koji je citiranu prvostupanjsku presudu, potvrdio,

-da je donošenjem navedene presude pravomoćno riješeno prethodno pitanje o kojem ovisi odluka o restitucijskom zahtjevu tužiteljice za isplatu utuženog novčanog iznosa, zbog ništetnosti odredbe čl. 3. ugovora o kreditu.

13. Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio o osnovanosti restitucijskog zahtjeva tužiteljice u primjeni odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO), pri čemu je cijeneći nespornu činjenicu da je tužiteljica 23. svibnja 2006. tuženiku platila predmetnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 3.324,15 kn, a koji iznos preračunat u eur iznosi 441,19 eur, sud je zaključio o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice. Ocijenio je da tužiteljici pripada pravo na zateznu kamatu u tijeku od 24. svibnja 2006. u smislu odredbe čl. 1115. ZOO- a, uz obrazloženje da se tuženik u okolnostima konkretnog slučaja ima smatrati nesavjesnim stjecateljem.

14. Tuženikov prigovor zastare ocijenio je kao neosnovan, obrazlažući da prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. (Su IV-47/2020) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Cijeneći da je citirana prvostupanjska presuda kojom je odlučeno o zahtjevu tužiteljice za utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe postala pravomoćna 27. studenog 2024., da zastarni rok iznosi pet godina u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, a kako da je tužba podnesena 9. siječnja 2025. tuženikov prigovor zastare otklonio je kao neosnovan. O naknadi parničnog troška odlučio je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

15. Polazeći od činjenica koje je utvrdio prvostupanjski sud, poglavito da je u parničnom postupku vođenom između stranaka pred prvostupanjskim sudom pod poslovnim brojem P-2752/2023 pravomoćno riješeno pitanje o tome da je ugovorna odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena tzv. naknada za obradu kredita, ništetna, da je sud vezan objektivnim granicama pravomoćnosti te presude, za zaključiti je da je o prethodnom pitanju, ništetnosti navedene ugovorne odredbe već pravomoćno odlučeno.

16. U takvim okolnostima, pritom pazeći po službenoj dužnosti na pravilnost u primjeni materijalnog prava (čl. 365. st. 2. ZPP-a), prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a kada je ocijenio da tužiteljica ima pravo na restitucijski zahtjev za isplatu iznosa koji je tuženiku platila po osnovi ništetne ugovorne odredbe čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu, a kojim je ugovorena tzv. naknada za obradu kredita. Žalbeni navodi tuženika o suprotnom nisu osnovani.

17. Nadalje, neosnovani su i daljnji žalbeni navodi tuženika u kojima ističe da tužiteljici ne pripada pravo na isplatu zatezne kamate od 24. svibnja 2006., budući da je prvostupanjski sud pravilno u primjeni odredbe čl. 1115. ZOO-a zaključio da se tuženik ima smatrati nesavjesnim stjecateljem, slijedom čega, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove (uslijed ništetne ugovorne odredbe), tužiteljica ima pravo na isplatu zatezne kamate od dana kada je tuženiku platila naknadu za obradu kredita, odnosno od prvog sljedećeg dana, 24. svibnja 2006., kako je to pravilno sudio i prvostupanjski sud.

18. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na neosnovanost tuženikovog prigovora zastare.

19. Naime, sukladno citiranom stajalištu Vrhovnog suda RH na koje se pravilno pozvao prvostupanjski sud u obrazloženju presude, u konkretnom slučaju rok zastare tužiteljičine novčane tražbine počinje teći od pravomoćnosti presude prvostupanjskog suda broj P-2752/2023 od 30. travnja 2024., a koja presuda je postala pravomoćna 27. studenog 2024. kada je donesena presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gž- 992/2024 kojom je citirana prvostupanjska presuda potvrđena. Kako tužiteljičina novčana tražbina zastarijeva u roku od pet godina u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a te kako je tužba podnesena 9. siječnja 2025., proizlazi da je tuženikov prigovor zastare pravilno ocijenjen kao neosnovan.

20. Stoga žalbeni navodi tuženika u odnosu na odluku o glavnoj stvari nisu osnovani.

21. Prvostupanjski sud je o naknadi parničnog troška pravilno odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud tužiteljici priznao naknadu parničnog troška za sastav tužbe, podneska od 18. veljače 2025., nagradu za pristup na ročište 6. svibnja 2025., za svaku radnju u iznosu po 125,00 eur, što da uz uvećanje za PDV iznosi 468,75 eur, kojem iznosu je sud pribrojio trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eur i presudu u iznosu od 13,27 eur te dosudio ukupan parnični trošak od 495,25 eur.

22. Osnovani su žalbeni navodi tuženika u kojima ističe da je sud pogrešnom primjenom materijalnog prava, odnosno Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 - dalje Tarifa/23), Tbr. 7. toč. 1. priznao nagradu za poduzete radnje u postupku u iznosu po 125,00 eur, budući da prema vrijednosti predmeta spora u ovoj pravnoj stvari, a to je utuženi novčani iznos od 441,19 eur, tužiteljici pripada nagrada za poduzete radnje u postupku u vrijednosti od 50 bodova, što pomnoženo s 2,00 eur, daje iznos nagrade od 100,00 eur, na što tuženik osnovano u žalbi ukazuje.

23. Stoga pravilnom primjenom materijalnog prava tužiteljici treba priznati nagradu za sastav tužbe u iznosu od 100,00 eur, te za pristup ročištu od 6. svibnja 2025. u iznosu od 100,00 eur.

24. Osnovani su daljnji žalbeni navodi o tome da podnesak tužiteljice od 18. veljače 2025. nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, jer prema stanju u spisu, te činjeničnim navodima tužbe u konkretnom slučaju je, vođenjem ranijeg parničnog postupka pred prvostupanjskim sudom pod brojem P- 2752/2023 u cijelosti raspravljeno prethodno pitanje za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, odnosno o spornom pitanju ništetnosti odredbe čl. 3. ugovora o kreditu. Tužiteljica je već u tužbi obrazložila svoje stajalište u odnosu na pitanje osnovanosti njezinog restitucijskog zahtjeva, pa u takvim okolnostima tužiteljici ne pripada nagrada za sastav podneska od 18. veljače 2025. kojim je tužiteljica ponovila sve navode koje je iznijela i navela u tužbi.

25. Slijedom navedenog, pravilnom primjenom materijalnog prava tužiteljici treba za poduzete radnje u postupku priznati naknadu u iznosu od 200,00 eur, za PDV 50,00 eur ili ukupno 300,00 eur, kojem iznosu treba pribrojiti trošak sudske pristojbe na tužbu od 13,27 eur i trošak sudske pristojbe na presudu od 13,27 eur, što sveukupno iznosi 326,54 eur koji iznos parničnog troška je tužiteljici trebalo dosuditi pravilnom primjenom materijalnog prava, dok je preostali dio njezinog zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 168,75 eur trebalo odbiti kao neosnovan.

26. Slijedom obrazloženog primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude s time da tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da tuženik sa žalbom nije uspio u odnosu na odluku o glavnoj stvari (čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 5. ZPP-a).

U Rijeci 8. travnja 2026.

Sudac

Duško Abramović