Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-17/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Brankice Malnar predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari AF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Sanja Conjar, DF i KF, [adresa], protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o., sa sjedištem u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, pod posl.br. P- 292/2020 od 26. travnja 2024., u sjednici održanoj 8. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, pod posl.br. P-292/2020 od 26. travnja 2024.

II Tuženiku se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom je presudom u točki I. njezine izreke osnovom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora u kreditu u CHF naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.289,41 eur sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog obroka kako je to specificirano u izreci, te mu je naloženo naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.496,5 eur sa zakonskom zateznom kamatom (točka II. izreke). U točki III. izreke odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

2. Rješenjem sadržanim u istom pisanom otpravku odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, te je tužitelj oslobođen plaćanja sudskih pristojbi. Rješenje je pravomoćno jer se ne pobija žalbom tuženika.

3. Tuženik žalbom pobija presudu iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. , 70/19., 80/22, 114/22 i 155/23 ; dalje ZPP) uz prijedloga da se uvaženjem žalbe presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, a podredno ukine.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora predstavlja restitucijski zahtjev radi isplate osnovom utvrđenja (kao prethodnog pitanja) o ništetnosti odredbe čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula sa pripadajući zateznim kamatama.

7. Među strankama nije sporno da je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu od 4. srpnja 2006. kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala na temelju jednostrane odluke tuženika te da je tužitelj otplatio kredit u cijelosti sukladno Ugovoru i obračunatim anuitetima od strane tuženika. U ovoj žalbenoj fazi postupka više nije sporno da je tužitelj imao svojstvo potrošača. Sporno je jesu li ništetni dijelovi ugovornih odredbi koji se odnose na valutnu klauzulu te posljedično tome pravo tužitelja na povrat preplaćenog iznosa, kao i zastara utužene tražbine.

8. Imajući u vidu prethodno navedene činjenice, te cijeneći direktan učinak kolektivne tužbe u sporu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je donesena pravomoćna presuda potvrđena odlukom pod posl.br. Pž-6632/2017, kao i okolnosti ovog slučaja koje je sud ocijenio osnovom isprava u spisu i ocjenom personalnih dokaza (iskaza tužitelja i iskaza svjedokinje IF djelatnice tuženika) sud je prvog stupnja usvojio tužbeni zahtjev. Utvrdio je da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu koja je nepoštena jer uzrokuje znatnu neravnotežu u odnosima stranaka. Valutna klauzula ne zadovoljava zahtjev transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena budući rizik promijene tečaja potrošač mora razumjeti ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već i u pogledu konkretnog dosega i posljedica koje mogu nastupiti u njegovoj imovinskoj sferi pa kako u ovom slučaju tome nije udovoljeno i tužitelj kao potrošač nije bio informiran o navedenim okolnostima, sud je prvog stupnja odbio sve suprotne tvrdnje tuženika pozivajući se na odredbu čl. 502.c. ZPP-a u svezi sa čl. 138.a, čl. 81., čl. 83 i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine „ br. 79/07., 125/07 i 79/09) te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15).

9. O neinformiranosti tužitelja sud je zaključio cijeneći iskaz svjedokinje IF koja je izjavila kako se ne sjeća tužitelja niti sklapanja konkretnog ugovora, te iskaz tužitelja koji je potvrdio da pregovaranja nije bilo unatoč njegovim upitima jer mu je osobni bankar davao uvijek isti odgovor kako su krediti u CHF najpovoljniji. Slijedom navedenog sud je utvrdio kako tužitelj nije bio informiran, niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio odgovarajuće obavijesti u pogledu ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli budući je istom bila razumljiva obveza plaćanja kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF ali ne i doseg te odredbe, pogotovo ne na način da će rate znatno porasti u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Stoga je sud utvrdio kako tužitelj nije bio informiran, niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio odgovarajuće obavijesti u pogledu ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

10. Nadalje, sud je utvrdio kako tužiteljevo pravo na restituciju osnovom ništetne ugovorne odredbe nije prestalo ni zastarom tražbine budući je tužba radi zaštite kolektivnih interesa podnesena 4. travnja 2012., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka čime je došlo do prekida zastarijevanja, a presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. pa je individualna tužba tužitelja pravovremeno podnesena 6. kolovoza 2020. u okviru općeg zastarnog roka i u smislu odredbe čl. 241. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO). Visina zahtjeva utvrđena je iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka te je tužitelju dosuđena razlika od 2.285,41 eur koja je nastala između anuiteta koji su plaćeni i onih koji su obračunati primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita sve prema odredbama čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, pri čemu je sud prvog odbio uračunati negativne tečajne razlike.

11. Tuženik tvrdi kako je sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude ostvario apsolutno bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, što nije točno. Naprotiv presuda sadrži jasne, detaljne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i tvrdnjama stranaka, pa kako nije ostvarena ni jedna od bitnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema čl. 365. st. 2. ZPP moguće ju je ispitati.

12. Nadalje, žalitelj tvrdi kako su ostvarene relativno bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 190. i 193. st. 4. ZPP. Ovaj žalbeni razlog pojašnjava tvrdnjom da je tužitelj podneskom od 12. lipnja 2023. suprotno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP preinačio tužbu njezinim povišenjem u fazi glavne rasprave, a da je sud propustio utvrditi okolnosti dopustivosti takve preinake. Zatim da je podneskom od 9. veljače 2024. djelomično povukao tužbu čemu se tuženik nije protivio, no sud je propustio donijeti rješenje o povlačenju tužbe i tuženiku dosuditi razmjeran dio troškova postupka.

13. Iz podataka u spisu predmeta slijedi da je tužitelj u tužbi zatražio isplatu iznosa od 5.001,00 kn osnovom ništetne valutne klauzule, da je podneskom od 12. lipnja 2023. povisio tužbeni zahtjev na iznos od 3.981,68 eur tražeći isplatu i po osnovi ništetnosti valutne klauzule i po osnovi promjenjive kamatne stope, a kojoj se preinaci tuženik usprotivio, da bi tužitelj u podnesku od 9. veljače 2024. zahtijevao isplatu od 2.285,41 eur. Iz razloga bi pobijane odluke proizlazilo kako je sud prvog stupnja evidentno smatrao da bi preinaka iz podneska od 12. lipnja 2023. u smislu odredbe čl. 190. st. 2. ZPP bila svrsishodna za konačno rješenja spora među strankama te ju je prihvatio unatoč protivljenju tuženika, a da je takvu odluku suda i sam tuženik prihvatio razvidno je iz njegovih daljnjih dispozicija. Naime, tuženik je pristao na djelomično povlačenje tužbe s iznosa 3.981,68 eur na iznos od 2.285,41 eur s time što je postavio zahtjev radi naknade troškova postupka. Imajući u vidu navedeno odnosno da je tuženik pristao na djelomično povlačenje tužbe, sada bez osnove tvrdi da bi izostanak pisane odluke o preinaci dovelo do ostvarenja citirane bitne povrede u situaciji kada je sud prvog stupnja de facto tako postupio o čemu je dao razloge u pobijanoj odluci. Jednako tako, sud je prvog stupnja prihvatio djelomično povlačenje tužbe budući se istom tuženik nije protivio, te je ovu radnju razmatrao u okviru odluke o troškovima postupka pa utoliko ni u ovom dijelu pozivanje žalitelja na izostanak pisanog otpravka o navedenom ne može polučiti drugačiji ishod ovog spora budući tuženik nema pravni interes pobijati odluku o djelomičnom povlačenju kada joj se nije protivio. Utoliko nisu ostvarene ni relativno bitne povrede postupka na koje se žalitelj poziva.

14. Nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

15. Prije svega je za reći kako je pravilna odluka suda prvog stupnja o opstojnosti aktivne legitimacije tužitelja, međutim radi se o materijalno pravnom prigovoru o njemu se odlučuje u okviru osnovanosti tužbenog zahtjeva, dakle presudom, a ne rješenjem kako je to sud prvog stupnja nepravilno učinio. Rješenje je pravomoćno pa nije predmetom ispitivanja u ovom žalbenom postupku, no žalbeni navodi vezani za nedostatak aktivne legitimacije jesu jer se njima pobija utemeljenost usvajajuće presude. Sud je prvog stupnja osnovano ocijenio kako okolnost uplate pojedinih obroka od strane trećih osoba u smislu odredbe čl. 161. ZOO ne odriče tužitelju pravo na povrat stečenog bez osnove budući obvezu dužnika može ispuniti i treći i takvo je ispunjenje vjerovnik dužan primiti, osim ako dužnik nije odmah ponudio sam ispuniti obvezu što ovdje nije slučaj. Radi se o internom odnosu tužitelja i treće osobe koji je bez utjecaja na legitimaciju tužitelja da kao ugovorna strana traži povrat iznosa koje je zbog ništetnosti ugovorne odredbe preplatio.

16. Nadalje, tuženik u žalbi smatra kako tužitelj nije dokazao da bi se utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjivala na njega jer nije uložio ni minimum pažnje prosječnog potrošača, a niti bi to proizlazilo iz dokaznog postupka, naročito iskaza svjedokinje IF. Ove se žalbene tvrdnje ne prihvaćaju. Sud je prvog stupnja prema odredbi čl. 502. c ZPP vezan pravnim utvrđenjima iz kolektivnog spora u kojem je tuženik sudjelovao u svojstvu stranke i prema tome radi se o okolnosti koju je dužan uzeti u obzir. Unatoč tome, sud je proveo dokaze koje su stranke predložile, pa tako i saslušanje tužitelja te svjedokinje IF koja o konkretnom slučaju nema nikakvih saznanja, čime je udovoljeno zahtjevima o jednakosti oružja kako je to navedeno u odluci Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30. lipnja 2022. Dakle, protivno žalbenim tvrdnjama činjenično je stanje utvrđeno ne na apstraktnoj razini, već na razini ovog konkretnog pojedinačnog slučaja. Rezultati dokazivanja nisu potvrdili tvrdnju tuženika da bi tužitelj bio informiran o značaju i dosegu ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, što konačno ni djelatnica tuženika nije potvrdila, pa je utoliko sud prvog stupnja stupnja s pravom ocijenio da se ne radi o iznimci na koju pravna utvrđenja iz kolektivnog spora ne bi bila primjenjiva. Stoga kako je u kolektivnom sporu već utvrđeno da je tuženik postupao protivno načeli savjesnosti i poštenja čime je uzrokovao znatnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužitelja, a izvedeni dokazi u ovom predmetu potkrjepljuju ispravnost takvog utvrđenja, svi žalbeni žalbeni navodi o suprotnom nisu utemeljeni. Još je za reći, kako okolnost što je ugovaranje valutne klauzule zakonom bilo dopušteno ne odriče potrošaču pravo da dokazuje i ostvaruje pravo na isplatu ukoliko su takve ugovorne odredbe utvrđene ništetnim.

17. U odnosu na utvrđenja vezana za tuženikov prigovor zastare isti se upućuje na obrazloženje prvostupanjskog suda koje je u svemu pravilno i sukladno recentnoj sudskoj praksi i pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. Jednako tako pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da bi tuženik bio nesavjestan stjecatelj i ocijenio kako tužitelj ima pravo na isplatu zateznih kamata od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta sukladno čl. 1115. ZOO-a. Sve to budući je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja, već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora.

18. Tuženik ne prigovara ispravnosti obračuna preplate od 2.285,41 eur utemeljene na nalazu vještaka, no osporava ocjenu suda prvog stupnja da bi tužitelju pripadalo pravo na restituciju u toj visini jer smatra da je trebalo uračunati negativne tečajne razlike, već osnovom osporavanje zahtjeva, bez potrebe isticanja prigovora radi prebijanja, materijalno pravnog prigovora radi prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, kako je to sud prvog stupnja zaključio. I ovi su žalbeni navodi neutemeljeni budući je sud prvog stupnja pravilno odlučio rukovodeći se ustaljenom sudskom praksom koja je prihvatila pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Rev-549/23.

19. Slijedom je svega navedenog žalbu tuženika valjalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u odnosu na glavnu stvar kao zakonitu potvrditi sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.

20. Zakonita je i odluka o troškovima postupka sadržana u toč. II. i III. izreke presude jer je pravilno utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23). Sud prvog stupnja tuženiku nije dosudio trošak osnovom djelomičnog povlačenje tužbe pri čemu je obrazložio da se radi o neznatnom dijelu koji nije uzrokovao posebne troškove. Iako je odluka suda ispravna, valja reći da zbog drugih, različitih razloga od onih na koje se sud poziva, tuženik ne ostvaruje pravo na trošak. Naime oba zahtjeva, onaj viši i onaj povučeni nalaze se u istom platnom razredu Tarife pa djelomičnim povlačenjem nije došlo do promjene VPS na način da bi se mijenjala vrijednost odvjetničkog boda i nagrade. Utoliko ni ovi žalbeni navodi nisu osnovani, pa kako tuženik u žalbi ne iznosi ostale prigovore protiv odluke o trošku, a ovaj sud na pravilnu primjenu materijalnog prava ne pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu u tom dijelu, sve sukladno odredbi čl. 380. st. 1. toč. 2. ZPP.

21. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer u istom nije uspio.

U Rijeci 8. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar