REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Stalna služba u Donjoj Stubici

Matenačka cesta 3/1

Posl.br. P-590/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici po sutkinji Vesni Posavec, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po pun. Hrvoju Škaliću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupana po pun. Kruni Kneževiću, odvjetniku u OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o., radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 26. veljače 2026.god. u prisutnosti punomoćnika objih stranaka, a objavljene dana 08. travnja 2026.god.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju ĆJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 13.964,60 eura s pripadajućim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se određuje prema čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11) po stopi od 1. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 naknaditi tužitelju ĆJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prouzročeni parnični trošak u iznosu od 5.206,25 eura sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je dana 10.05.2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 3209136495, na iznos od 76.545,49 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke, važeći na dan korištenja kredita te uz promjenjivu redovnu kamatnu stopu. Namjena kredita je bila za adaptaciju kuće, a rok otplate 20 godina.

Osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora, tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dana 3.2.2016. sklopljen je Anex ugovoru kojim se regulira konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eurima.

Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013.god., utvrđuje se da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te mijenjao visinu kamatne stope samostalnim odlukama, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u svezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana time da su tužene banke, a među njima i Zagrebačka banka d.d., postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 10.09.2003. do 6.08.2007.g., i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 -133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka Vrhovnog suda u predmetu "Franak" jest da se u konkretnom predmetu imaju primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i početni tečaj valute CHF, i uzeti u obzir preplatu utvrđenu u konverziji. Slijedom navedenoga, uzevši u obzir sve razlike između stvarno plaćenih kunskih anuiteta i kunskih anuiteta prema prvom otplatnom planu, uz primjenu početnog tečaja CHF na dan isplate kredita pa do zaključenja dodatka ugovoru, tužitelj je prilikom podnošenja tužbe zatražio od tuženika plaćanje iznosa od 15.610,65 eura, a nakon provedenog vještačenja iznos od 13.964,60 eura, koji uključuje razliku glavnice, iznos preplate s osnove ništetnog tečaja i iznos zateznih kamata, sve s kamatama od dana obračuna do isplate.

2. U odgovoru na tužbu, kao i tijekom postupka, tuženik u cijelosti osporava pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu. Drži da Rješenje Vrhovnog suda RH br. Revd-2021/2020 od 1.6.2022. kao i odluke Suda EU isključuju pravni interes korisnicima konvertiranih kredita za utvrđenje ništetnosti. Nadalje, tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kad se imovina stjecatelja povećala sukladno sudskoj praksi ( VSRH Rev-421/92), a ističe protekom roka od 5 godina od svake pojedine uplate. Ako se uzme u obzir stav VSRH sa sjednice Građanskog odjela od 31.01.2022., zastara za isplatu temeljem presude i z kolektivnog spora, nastupila je u roku 5 godina od dana njezine pravomoćnosti odnosno 13. lipnja 2019. Glede navoda tužitelja o valutnoj klauzuli, tuženik navodi da je ista zakonom izrijekom dopuštena, a banka nije znala niti mogla znati za rast tečaja CHF, ali je u javnosti pa i u izvješćima HNB-a bilo upozorenja o mogućem rastu valute CHF. Konverzijom kredita izjednačen je položaj korisnika kredita u CHF valuti s korisnicima kredita u eurima i tada su riješeni svi pravni odnosi između stranaka. Banka je isto bila dužna učiniti temeljem izričite zakonske odredbe odnosno temeljem odredbi tada vrijedećeg Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a tužitelj je isto slobodno prihvatio.

Nadalje, tijekom postupka, tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač, podnio je prigovor na Nalaz i mišljenje vještaka i protivio se djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev.

3. Tijekom postupka proveden je uvid u ugovor o namjenskom kreditu (list 15-20), obavijest o izračunu efekata konverzije (list 23-28), u izračun konverzije na dan 30.09.2015. (list 56) u otplatni plan i u knjigovodstvenu karticu prometa (list 32-55), te je provedeno financijsko vještačenje po vještaku iz tvrtke Darfin d.o.o. (list 310-333), a ispitan je i tužitelj (list 298-299).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Nesporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita sklopili 10. svibnja 2007. ugovor o kreditu br. 3209136495 za adaptaciju kuće, kojim se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 78.545,49 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućom redovnom kamatom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama.

Korisnik kredita, ovdje tužitelj, obvezao se kredit vratiti kroz 20 godina "u mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja." ( čl.7.stavak 1. Ugovora).

6. U svojem iskazu, tužitelj je izjavio da je trebao sredstva za adaptaciju kuće i u Zagrebačkoj banci u Varaždinu razgovarao s djelatnicom o mogućnostima kreditiranja i ponuđen mu je kredit u CHF valuti, jer je tečaj CHF-a bio nizak i smatrao je da je stabilan što mu je rekla i djelatnica banke. Kredit mu se činio povoljnim, ugovor je prije potpisivanja pročitao, ali nikakva dodatna objašnjenja nije dobio. Imao je povjerenja u banku tako da je držao da je sklopio dobar ugovor. No, nakon cca 2 g. otplatni obrok se znatno povećao jer je kamatna stopa s 4,5 povećala se na 6,2, a valutni tečaj povisio sa početnih 4,4 kn na 7 kn/1 CHF. Stanuje s obitelji u adaptiranoj kući, nikad nije iznajmljivao.

7. Ugovor o kreditu sklopio je tužitelj kao fizička osoba i nesporno pripada u kategoriju potrošača, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 96/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora. Ugovor je sklopljen s istim odredbama kao i ostali potrošački ugovori o kreditima. Ugovor je sastavio tuženik i nije bilo mogućnosti promjene nijedne standardne ugovorne odredbe.

8. Temeljem odredbe čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, te temeljem čl. 327. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana stranka, a tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, iako je kredit konvertirao, jer istim traži vraćanje iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora.

Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja ugovora, pri čemu ništetne odredbe ugovora niti ne postoje, te konverzijom kredita ništetne ugovorne odredbe nisu postale valjane, i tužitelj postavlja zahtjev za isplatu, zbog ništetnih odredbi ugovora, to on ima pravni interes za vođenje ovoga postupka.

9. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o sklapanju pravnog posla, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presuda je postala pravomoćna u dijelu u kojem su potvrđene ništetne odredbe u svezi promjenjive kamatne stope dana 13. lipnja 2014. a za ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF valuti dana 14. lipnja 2018.

Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, u kojim je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. U razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta , uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14,110/15,14/19) ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

11. U odnosu na tvrdnju tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, da je tužitelj na isto pristao i da iz navedenog tužitelj više nema pravo ništa potraživati s osnova predmetnog ugovornog odnosa, za navesti je da je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu UJ protiv Erste Bank Hungary Zrt, koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev 18/18 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. U odnosu na navedeno također valja istaknuti da je u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev- 2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u predmetnom ugovornom odnosu, slučaj. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

12. Prigovor zastare nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, a sve sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.g. i objedinjenom pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022.

13. Sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

14. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i razlike glavnice.

15. Radi utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužitelj preplatio zbog valutne klauzule, u odnosu na iznose da je kroz čitavo ugovoreno vrijeme kamatna stopa i tečaj CHF bio kao na dan korištenja kredita provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, iz čijeg nalaza i mišljenja je utvrđeno da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 1. kolovoza 2007. do dana konverzije 30. rujna 2015. iznosi ukupno 10.429,08 eura, zatezne kamate obračunate na spomenute razlike iznose 4.122,79 eura, a kad se oduzme od zbroja razlika i kamata preplata utvrđena u konverziji kredita od 4.215,63 eura, ukupno je preplaćeno 10.336,24 eura. Razlika preostale glavnice koja je nastala temeljem predmetnih ništetnih odredbi u usporedbi s preplatom koju je utvrdio tuženik kod konverzije kredita u eurski kredit (dakle, po kriterijima koji su vrijedili za eurske kredite, a ne po ništetnim ugovornim odredbama) iznosi 3.628,36 eura. Stoga je tužitelj ukupno preplatio 13.964,60 eura.

16. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, budući je isti dat od stalnog sudskog vještaka, po pravilima struke, temeljem vjerodostojne dokumentacije, vještak je svoj nalaz i mišljenje izradio prema zadatku koji mu je dao sud, te je isti jasan, logičan i detaljno obrazložen. Nalaz i mišljenje sačinio je uobičajenom metodom, na način da je iskazao razliku po osnovi tečajne promjene i promjene visine kamatne stope, a na te iznose obračunao zatezne kamate do dana konverzije kako bi se ukupno dospjelo potraživanje moglo usporediti s preplatom priznatom u konverziji, a iznos preplate iz konverzije umanjio od glavnice ( nastale po razlikama) i zakonskih zateznih kamata po odredbama čl. 171. i 172. Zakona o obveznim odnosima. K tome je pridodana i razlika glavnice koja je nastala stoga što je tuženik izračunao preplatu prilikom konverzije u eurski kredit i usporedio kredit u CHF valuti s kreditom u eurima, kao da je bio sklopljen takav ugovor. No, primjenom pravomoćno utvrđenih ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, izračun preostale glavnice je veći i tužitelj ima pravo na razliku glavnice.

17. Tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja sukladno čl. 190. st.2. ZPP-a na iznos utvrđen vještačenjem, što je tuženik definirao kao djelomično povlačenje tužbe i usprotivio se, ali sud je mišljenja da je time tužitelj samo precizirao tužbeni zahtjev sukladno citiranoj zakonskoj odredbi.

18. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ove iznose zajedno s kamatom, koja teče od 1. listopada 2015.g.

Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29.st. 2. ZOO-a.

19. Kako je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, valjalo je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, tuženiku naložiti da naknadi parnični trošak tužitelju.

Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koji se sastoje od: sastava tužbe po Tbr. 7/1 u iznosu od 500,00 eura, zastupanje na ročištima dana 04.09.2024., 14.01.2025.i 26.02.2026. po Tbr.9/1 u iznosu od 500,00 eura svaki, za podneske od dana 27.08.2024., 18.02.2026. i 23.02.2026. svaki 500,00 eura po Tbr. 8/1, za podnesak od dana 10.02.2025. po Tbr. 8/4 u iznosu od 125,00 eura, te pristup na ročište za objavu po Tbr. 9/3 u iznosu od 100,00 eura, što ukupno iznosi 3.725,00 eura, što uvećano za 25% PDV u iznosu od 931,25 eura, ukupno iznosi 4.656,25 eura, te su priznati trošak vještačenja u iznosu od 550,00 eura, tako da ukupni iznos parničnog troška iznosi 5.206,25 eura. Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata koja teče od presuđenja.

20. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Donjoj Stubici, 8. travnja 2026.god.

S U D A C:

Vesna Posavec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu u roku od 15 dana, po primitku prijepisa iste. Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DN-a:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženiku