REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-555/2022-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser, u pravnoj stvari tužitelja VD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Pajić&Pajić j.t.d., odvjetnici u Puli, protiv tuženice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Puli-Pola, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon glavne rasprave zaključene 17. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Nikole Pajića, odvjetnika u Puli te državnoodvjetničke savjetnice VDZ, **.**.2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj ŠD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] dosjelošću stekao nekretninu k. č. br. [katastarska čestica], u naravi oranica površine 2460 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina].

II. Tužitelj se ovlašćuje da po pravomoćnosti ove presude ishodi uknjižbu prava vlasništva na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica], u naravi oranica površine 2460 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Puli-Pola, u svoje ime i u svoju korist, a što je tuženik dužan trpjeti."

II. Nalaže se tužitelju ČD, OIB: [osobni identifikacijski broj] da tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 naknadi prouzročeni parnični trošak isplatom iznosa od 1.200,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se u preostalom dijelu za iznos od 200,00 eura zahtjev tuženice za naknadu troškova ovog postupka.

IV. Odbija se u cijelosti zahtjev tužitelja za naknadnu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Puli-Pola na nekretninama k. č. br. [katastarska čestica], u naravi oranica površine 1627 m2 i k. č. br. [katastarska čestica], u naravi oranica površine 1612 m2, k. o. [katastarska općina] upisan kao vlasnik tužitelj i to temeljem Rješenja o nasljeđivanju Javnog bilježnika Ivana Kukučke u [adresa], posl. br. O-1591/19, UPP/OS-01/20-05 od dna 4. veljače 2020. iza svog oca pok. SD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]. U tom trenutku tužitelj je saznao da njegov pravni prednik (pa samim time ni tužitelj) nikad nije bio knjižni vlasnik nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], u naravi oranica površine 2460 m2, k. o. [katastarska općina], već je ona u knjižnom vlasništvu tuženice. Sve tri gore navedene nekretnine čine jedinstvenu posjedovnu cjelinu ograđenu suhozidom, a u naravi predstavljaju maslinik koji kao svoje oduvijek obrađuju tužitelj i njegovi pravni prednici. Temeljem članka 18. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje u tekstu: ZV) tužitelj je jedini miran, zakonit, istinit i pošten (kvalificirani posjednik) te cjeline nekretnina. Prije tužitelja kvalificirani posjednik predmetne nekretnine bio je njegov otac SD, a pak prije njega njegov djed ĆD itd. Dakle, tužitelj i njegovi pravni prednici predmetnu nekretninu u posjedu kontinuirano i neometano drže u mirnom posjedu minimalno stotinu godina. Nitko nikada tužitelju, a ni njegovim pravnim prednicima nije osporavao posjed, korištenje i vlasništvo sporne nekretnine.

1.1. Tužitelj je 6. listopada 2020. pokrenuo postupak radi utvrđenja prava vlasništva protiv KD, međutim tužba je odbačena rješenjem Općinskog suda u Puli- Pola, posl. br. P-624/20-11 od 5. veljače 2021. Sud je utvrdio kako je osoba protiv koje je pokrenut postupak pokojna te kako ista nema svojstvo stranke. Tužitelj se potom obratio Istarskoj županiji – Upravnom odjelu za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeku za imovinsko-pravne poslove i pravnu pomoć. Temeljem zahtjeva za utvrđenje statusa nekretnina u vlasništvu optanta pokrenut je postupak utvrđivanja statusa imovine na nekretnini označenoj kao k. č. br. [katastarska čestica], upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], na kojoj je kao vlasnik bila upisana KD pok. V udana za LD. U tom je postupku rješenjem Klasa: UP/I-942-03/21-01/42, Urbroj: 2163-24-02/14-22-15 od 23. ožujka 2022. utvrđeno kako sporna nekretnina predstavlja optantsku imovinu i kako je ista prestala biti vlasništvo imenovane talijanske državljanke te postala državno vlasništvo na koje se ima upisati pravo vlasništva u korist Republike Hrvatske.

1.2. Tužitelj je stekao vlasništvo nad predmetnom nekretninom temeljem članka 159. stavak 3. ZV-a, a kojim je određeno da samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten steče istu dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, s time da se vrijeme potrebno za dosjedanje koje je proteklo prije stupanja na snagu toga zakona posjedniku uračunava (članak 388. ZV-a). Posjed tužitelja i njegovih pravnih prednika bio je pošten (savjestan) i u smislu onih građanskopravnih propisa koji su institut dosjelosti utvrđivali prije stupanja na snagu ZV-a Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) i Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (dalje: ZOVO, stupio na snagu 1. rujna 1980.) pa je tako tužitelj dosjelošću stekao vlasništvo nad predmetnom nekretninom i na temelju odredbe članka 28. stavak 4. ZOVO-a. Također, tužitelj ukazuje i na članak 1468. OGZ-a te na Načelno mišljenje Proširene Opće sjednice Saveznog vrhovnog suda br. 3/60 od 4. travnja 1960. kojim je do stupanja na snagu ZOVO-a bio potreban rok od dvadeset godina za dosijedanje na nekretnini. Temeljem članka 186.a Zakona o parničnom postupku, tužitelj je 27. lipnja 2022. uputio dopis tuženiku, a kojim je pokušao riješiti spor na miran način. Postupajući po uputi tuženika, isti je dostavio povijesni vlasnički list i povijesni posjedovni list, a iz kojih je razvidno sljedeće. Iz povijesnog vlasničkog lista od osnivanja zemljišnih knjiga za predmetnu česticu razvidno je da je KD (udano AD) postala vlasnica sporne nekretnine temeljem Ugovora o kupoprodaji od 26. siječnja 1942. Iz povijesnog posjedovnog lista razvidno je pak da je u katastarskom operatu odosnutka k.o. Vodnjan 1952. posjednik upravo AD te da „za predmetnu katastarsku česticu od osnutka katastarskog operata 1952., do današnjeg dana nije bilo promjene upisa nositelja prava. Također nije bilo evidentiranih promjena oblika, površine niti načina uporabe.“ Tuženik se na tužiteljev zahtjev za mirno rješavanja spora očitovao dopisom od 26. srpnja 2022. kojim je naglasio kako rješenje spora nije moguće provesti u izvansudskom postupku. Budući da tuženik nikada nije bio u posjedu sporne nekretnine, već se kao vlasnik iste knjižio tek 2022. citiranim Rješenjem iz t. III. ove tužbe, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da je tužitelj stekao vlasništvo predmetne nekretnine dosjelošću.

2. U odgovoru na tužbu tuženica navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti budući da iz tužbe i dokaza priloženih tužbi ne proizlazi da su ispunjene pretpostavke iz čl. 159. i 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na predmetnim nekretninama. S obzirom na to da se na nekretninama u društvenom vlasništvu nije moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću, u tom se slučaju trebaju primijeniti pravna pravila OGZ-a (paragrafi 1452- 1477), prema kojima tužitelji trebaju dokazati da su preko svojih pravnih prednika bili u kvalificiranom posjedu nekretnina duže od 40 godina do 6. travnja 1941. (vrijeme dosjelosti), što je uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prema tada važećim pravilima OGZ-a. Smatramo da nije protekao rok od 40 godina koji je počeo teći od 1991. Zakon o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine br. 53/91) koji je stupio na snagu 8. listopada 1991. brisao je odredbu čl. 29. koja je izrijekom propisivala da se dosjelošću ne može steći pravo vlasništva na stvarima u društvenom vlasništvu. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/03, 153/09, 143/12 i 152/14) koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. faktično je vratio u naš pravni sustav pravila o dosjelosti bivšeg OGZ-a. Tako je odredbom čl. 388. st. 4. istog Zakona propisano da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu kao i za stjecanje drugih stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću računa vrijeme proteklo prije tog dana. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-58/1997, U-235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I- 1054/1997 od 17. studenog 1999. ukinute su odredbe članka 388. st.4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koje su omogućavale retroaktivnu primjenu roka dosjelosti na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu. U obrazloženju svoje odluke Ustavni sud Republike Hrvatske u bitnome je naveo da su posjednici stvari na nekretninama u društvenom vlasništvu znali da te nekretnine nisu sposobne za dosjedanje, da su to znale i osobe koje su imale pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja na tim nekretninama pa da nisu imale nikakvu opasnost gubitka tih nekretnina zbog dosjedanja te da zbog toga nisu morali koristiti odgovarajuća sredstva radi zaštite svojih prava, a da bi se stoga moglo dogoditi da netko zbog toga izgubi neko svoje imovinsko pravo. Također je obrazložio da odredba čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. ima i retroaktivno djelovanje te da se i zbog toga ne može primijeniti. Odluka Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Republike Hrvatske (zahtjev 35298/04) od 11. lipnja 2009. odnosi se samo na slučajeve u kojima je utvrđenje prava vlasništva nekretnina u društvenom vlasništvu dosjelošću ostvareno i utuženo u razdoblju između 1. siječnja 1997. do 14. prosinca 1999. na temelju izvorne odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a, a što ovdje nije slučaj. Konačno, tužitelj i njegovi pravni prednici nisu pošteni posjednici. Posjed je pošten ukoliko posjednik kada ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na posjed ne pripada. Držimo da su, tužitelj i pravni prednici znali odnosno imali su razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed. Tužitelj u historijatu tužbe nije naznačio na koji način je ušao u posjed predmetne nekretnine. III. Slijedom navedenoga, predlažemo odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja kao neosnovanog uz naknadu troška parničnog postupka tuženici.

3. U dokaznom postupku pročitani su izvaci iz zemljišne knjige, skica, očitavanje na zahtjev za mirno rješenje spora, rješenje o nasljeđivanju posl.br.O-1519/19, rješenje Upravnog odjela Istarske županije od 23. ožujka 2022. s potvrdom pravomoćnosti, dopis upućen upravnom odjelu, zahtjev za mirno rješenje spora, povijesno stanje zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], povijesne stanje zk.ul1838 k. o. [katastarska općina], povijesno stanje zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zkul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], druga dokumentacija dostavljena uz tužbu, izvadak iz matice rođenih za SD i OD, iskazi svjedoka CD, GD, ZD, iskaz tužitelja, zapisnik s uviđaja, nalaz i mišljenje vještaka Daniela Večenaja te sva druga dokumentacija priležeća spisu.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/1, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina].

6. Pri tom između parničnih stranaka nije sporno:

- da je tuženica Republika Hrvatska upisana kao vlasnica predmetne nekretnine na temelju odluke donesene u upravnom postupku o utvrđenju da ista predstavlja optansku imovinu, nakon što je utvrđeno da je dotadašnja vlasnica predmetne nekretnine Maria Giacometti 1948. optirala za talijansko državljanstvo,

- da je KD predmetnu nekretninu stekla kupoprodajom na temelju

Ugovora od 26. siječnja 1942.,

- da je upravo KD upisana kao posjednica predmetne nekretnine u posjedovnom listu i to nepromijenjeno od osnutka katastarskog operata 1952.,

- da je tužitelj vlasnik susjednih čestica i to k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina],

- da je tužitelj u posjedu predmetne nekretnine, a da su prije tužitelja u posjedu iste bili njegovi pravni prednici i to otac pok. SD te djed tužitelja pok. ĆD.

6.1. Osim što predmetne činjenice nisu sporne proizlaze iz provedenih materijalnih dokaza i to zemljišnoknjižnih izvadaka, posjedovnog lista, zbirke isprava te rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove od 23. ožujka 2022.

7. Međutim sporno je jesu li tužitelj i njegovi prednici predmetnu nekretninu posjedovali kao pošteni posjednici.

8. Uviđajem i mjerničnim vještačenjem identificirane su predmetne nekretnine te je utvrđeno da je k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] omeđena zajedno s nekretninama tužitelja k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i to sa sjeverne, zapadne i istočne strane suhozidima, a s južne strane grmljem. Svaka od tih čestica se na drugačiji način koristi. Sve opisane nekretnine prikazane su na skici lica mjesta na listu 220 spisa te fotografijama (listovi 217 i 218 spisa). Na nalaz i mišljenje sudskog vještaka stranke nisu imale primjedbi, a istog i sud prihvaća kao stručnog i objektivnog.

9. Na okolnost posjedovnog stanja predmetne nekretnine iskazivali su svjedoci ED, PD, ZD i tužitelj.

10. Svjedok ED u svom iskazu navodi da tužitelja poznaje cijeli život jer su oboje rođeni u [adresa], u kućama koje su bile u blizini. Cijela njegova obitelj je rodom iz [adresa]. Poznato mu je da VD ima maslinik koji se nalazi u [adresa], na lokaciji koju nazivaju San Piero, do njega se dolazi s glavne ceste koja vodi iz [adresa] prema Rovinju pa lijevo dolje prije INA-ine benzinske pumpe. To je jedna parcela koja je sa svih strana ograđena suhozidom, na ulazu je željezni portun, odmah na ulazu je prvo brajda (vinograd), a onda prema moru idu masline, parcela je pravokutnog oblika, ne zna točno koliko je velika, možda ima 5000 ili 6000 m[2] . Od kada zna za sebe zna da je to njihova parcela. I njegov otac ima maslinik u blizini pa je često znao zastati i razgovarati s Edijevim djedom Š koji je obrađivao tu parcelu, dolazio bi s vozom i tovarima (magarcima). Unazad 30 pa i 40 godina i sam je znao pomagati Edijevem ocu SD, dolazio bi s traktorom frezati jer je on imao mali traktor s kojim to nije mogao. Ne zna od kud im ta parcela. Ne zna koja je oznaka te parcele, ali riječ je o jednoj cjelini na terenu i o tome je govorio kad je govorio u jednini. Nije mu poznato da bi itko ikada bilo tužitelju, njegovom ocu ili njegovom djedu osporavao pravo na tu parcelu. Ta cjelina, koliko zna, ima samo jedan portun odmah na desno u kantunu (ćošku). Nije mi poznato da bi ikada ta cjelina unutar sebe podijeljena suhozidima ili nečime drugom. Ne zna točnu godinu od kada su tužiteljici preci u posjedu te parcele, ali zna da su tamo od kada on zna za sebe, a ima 63 godine, a zna i po pričanjima svoga oca i djeda da su i prije bili tamo. Na uviđaju je svjedok pokazao ono o čemu je na raspravi na sudu iskazivao, a pri tom na skici pokazuje ulaz i dijelove te cjeline.

11. U svom iskazu svjedok PD naveo je da tužitelja poznaje od malena, od kada je živ poznaje njegovog oca SD i djeda LD. Pokojni otac svjedoka Č i LD bili su veliki prijatelji, tako da se njihove obitelji poznaju cijeli život. On sam išao je u školu s S, Edijevim ocem. VD živi u [adresa], a u [adresa] ima zemlje, ima maslinik, šume i čistu zemlju. Maslinik ima na dijelu koji se zove San Piero ili Terrafita, a to je ispod benzinske pumpe po glavnoj cesti, prema moru. Cijeli život su on i njegov otac tamo odlazili, njegova je obitelj oduvijek imala ovce, a pok. LD je tu svoju zemlju davao za ispašu naših ovaca, a oni bi mu to platili sirom. Njegov je otac tamo vodio ovce na ispašu cijeli svoj život, on je rođen 1897. a umro je 1971. To mu je otac pričao jer je njegova obitelj uvijek imala ovce i prije njega, tako je to bilo nekada. Tako da po pričama svoga oca zna da je ta parcela oduvijek od ĆD. Ne zna točno kako su je dobili, misli od starine. Ta je parcela omeđena starim zidom, suhozidom, ima dva ulaza, jedan je sa strane dijela San Piero, a drugi s dijela Teraffita. Na gornjem ulazu ima portun. To je sada maslinik i čista zemlja, a prije je bilo i brajde, vinograd. Na parceli je i kažun. To je sve jedna cjelina, nikada nije bila podijeljena na više dijelova niti je bila unutar omeđena. Na vrhu je bio vinograd, on je pomagao u tom vinogradu, ali sada ga više nema, a do maslinika je čistina. To je jedna parcela unutar suhozida. Poznato mu je prezime AD, to je prezime iz [adresa], ali nije mi poznato da bi ikada za ovu zemlju o kojoj sam pričao nitko od obitelji AD obrađivao ili imao. Koliko mu je poznato nitko nikada obitelji ĆD nije branio niti osporavao da je to njihovo. Nitko drugi nije tu parcelu niti koristio niti dolazio tamo.

11.1. Na uviđaju je svjedok pokazao ono o čemu je na sudu govorio. Naveo je da se gornji ulaz kojim su svi sudionici uviđaja došli zove se Terraffita. Ističe da je on nekada, kada bi dolazio s ovcama, dolazi s druge strane na ulaz San Piero. Pojašnjava da nikada nije bilo drugih ulaza, niti međa ili ograda, niti suhozida na cijeloj ovoj parceli. Za njih je to bila jedna njiva, mislili su da je jedna parcela.

12. Svjedok ZD u svom iskazu navodi da tužitelja poznajem cijeli život, njihove su obitelji susjedi i prijatelji cijeli život, znači ne samo njih dvoje nego i njihovi očevi, djedovi i babe. VD sada živi u [adresa], a ima zemlje u [adresa] i on mu je pomagao u brajdama (vinograd) i ulikama (masline), do tamo se ide po glavnoj cesti iz [adresa] na lijevo dolje prema moru prije benzinske pumpe, a kada se skrene lijevo ta parcela je na desnoj strani. Misli da prošle godine kada je bio nije bilo brajdi, misli da su to izvadili, a tamo su brali ulike (masline). To je parcela u jednom dijelu, pravilnog je oblika, lijepa je, ograđena starim kamenim zidom, do nje se dođe preko jedne zapuštene parcele. Ima portun na ulazu. Na parceli je još i stara črišnja (trešnja) i kažun. To se kod njih generacijski prenosilo u nasljedstvo, on je poznavao i Edijevog dida (djeda), a nakon njegovog dida, to je obrađivao Edijev tata Ć. Tamo su nekad pasle i ovce, ovce su pasle po cijelom [adresa], to je bio običaj. Nikad nije čuo da bi itko ikad branio ili osporavao pravo na tu zemlju. Misli da masline nisu posađene po cijeloj parceli, ali koristilo se sve. Ne zna kako je to označeno, ali se koristi kao jedna cijela, nema nikakvih prepreka. Nitko osim njih tamo nije dolazio. Uvijek su ulazili na ulaz s portunom, a moguće je da ima još jedan prilaz, ali nije siguran, on pamti taj glavni ulaz gdje su uvijek prolazili. Na uviđaju pokazuje kao glavni ulaz onaj kojim je i sud pristupio te ističe da nikada nije bilo nikakvih granica, uvijek je sve bila jedna parcela.

13. Tužitelj u svom iskazu navodi da ima 59 godina i da od kada zna za sebe zna da je ovo j zemljište u njegovoj obitelji. Rodom je iz [adresa], kao i njegovi djedovi i bake s očeve i mamine strane. Njegov je djed stekao to od svog oca nasljeđivanjem tako da je to njihovo oduvijek. Oduvijek to zemljište svi poznaju kao Terraffita. Ono što pamti je da su brajde bile po većem dijelu zemlje, a onda kada je njegov djed preminuo, njegov je otac dio brajdi (loza) skinuo i to na ovom dijelu gdje je stavio masline. Pustio je ove brajde na početku jer su bolje rađale. On i njegova obitelj oduvijek su na ovo zemljište dolazili s gornjeg ulaza kroz koji se i na uviđaju pristupilo. Nikada im nitko nije branio niti osporavao da to koriste, naknadno je slučajno saznao da nije sve upisano kao njihove. Nikada nije bilo nikakvih znakova granice između tih parcela za koja sada zna da postoje. Nakon smrti oca shvatio je da jedan dio zemljišta nije upisan na njegovo ime, to je shvatio kada je pogledao skicu.

14. Sud je iskaze saslušanih svjedoka i tužitelja ocijenio istinitim jer su iskazivali međusobno suglasno te po ocjeni ovoga suda na objektivan i uvjerljiv način.

15. Iako iz iskaza saslušanih svjedoka te samog tužitelja proizlazi da je tužitelj sam i putem svojih pravnih prednika (oca i djeda) bio u posjedu predmetne nekretnine zasigurno od kraja 1960.-ih s obzirom da od tada tužitelj ima neposredna saznanja (jer je rođen 1966.), dakle duže od 40 godina, po ocjeni ovoga suda oni su taj posjed izvršavali svjesni činjenice da im ne pripada pravo vlasništva te nekretnine. Do predmetnog je zaključka sud došao na temelju više utvrđenih činjenica. Prije svega, nekretnina koja je predmet postupka bila je predmet kupoprodaje 1942. Naime, uvidom u Kupoprodajni ugovor od 26. siječnja 1942. ("compravendita", list 15 do 17 priloženog spisa) utvrđeno je da je predmetni ugovor sastavio bilježnik ("notaio") te da je prethodno upisana vlasnica KD stekla predmetnu nekretninu kupnjom od ID. Dakle, do kupoprodaje je došlo pred bilježnikom za vrijeme Drugog svjetskog rata, a predmetna nekretnina bila je jedini predmet kupoprodaje.

15.1. Nadalje, a nastavno na navedeno, valja ukazati na držanje tužitelja tijekom ove parnice. Naime, tužitelj je tijekom postupka mijenjao činjenične navode o tome otkada su njegovi prednici u posjedu predmetne nekretnine i po kojoj osnovi. Tako isprva tužitelj navodi da su njegovi prednici bili u posjedu predmetne nekretnine oduvijek, kao da je riječ o "starini", da bi potom naveo, i to na posljednjem ročištu za glavnu raspravu, da je predmetnu nekretninu pri kraju Drugog svjetskog rata kupio djed tužitelja od upisane vlasnice koja je optirala za talijansko državljanstvo.

15.2. Međutim, niti jedan od saslušanih svjedoka pa ni sam tužitelj ne iskazuju ništa o osnovu stjecanja predmetne nekretnine. Najstariji saslušani svjedok je PD čija neposredna saznanja sežu od njegova djetinjstva (rođen 1941.), a posredna preko njegovih predaka do početka prošlog stoljeća. On u svom iskazu navodi da su predmetne nekretnine u posjedu prednika tužitelja oduvijek te je sudu jasno da svjedok predmetno iskazuje s obzirom da su susjedne dvije nekretnine zaista u obitelji tužitelja oduvijek, međutim ovopredmetna nekretnina nije. I sam tužitelj naknadno ispravlja svoje navode ističući da prije 1945. predmetna nekretnina nije bila u posjedu njegovih prednika. Životno bi logično bilo da je tužitelj imao saznanja o tome da je njegov djed 1945. ili 1946. kupio predmetnu nekretninu te da se o navedenom u obitelji tužitelja među njegovim prednicima razgovaraloi prenosilo s koljena na koljeno, a također bi životno logično bilo da se pravo na predmetnu nekretninu prenijelo u ostavinskom postupku iza pok. djeda tužitelja. Nadalje, okolnost da je iz iskaza svjedoka i tužitelja utvrđeno da nitko nikada niti tužitelju niti njegovim prednicima osporavao pravo posjedovanja te nekretnine, u konkretnom slučaju, kraj drugih utvrđenja, ne ide sama po sebi u prilog tužitelju jer je utvrđeno da zapravo nije imao tko to pravo tužitelju i njegovim prednicima osporavati, s obzirom da je bilo izvjesno da je odlaskom ranije vlasnice u Italiju 1948. predmetna nekretnina postala tzv. "komunal" (društveno vlasništvu).

15.3. Cijeneći predmetne činjenice, sud je utvrdio da su prednici tužitelja posjed izvršavali svjesni da im vlasništvo nekretnine ne pripada, nakon što je upisana vlasnica odselila u Italiju, a niti iz jednog u postupku provedenog dokaza ne proizlazi da bi tužiteljevi pravni prednici osnovom određenog pravnog posla nastavno stekli to pravo vlasništva. Uzimajući u obzir da je poštenje tuženica osporila, na tužitelju je bio teret dokazivanja te činjenice. Nove činjenične navode tužitelja istaknute na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena o tome da je djed tužitelja nekretninu kupio od upisane vlasnice, tužitelj međutim nije dokazao niti je predložio dokaze u tom smjeru. Stoga je sud utvrdio da tužitelj i njegovi pravni prednici nisu bili pošteni posjednici predmetne nekretnine pa nisu mogli steći pravo vlasništva dosjelošću u smislu čl. 159. st. 2. i čl. 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje: ZV) u svezi s odredbom čl. 18. st. 3. ZV-a, po kojem se poštenje posjeda sastoji u tome da posjednik s obzirom na okolnosti nije znao niti je imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, a u bitnome je iste uvjete za stjecanje prava vlasništva dosjelošću sadržavao i prijašnji Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine" broj 53/9).

15.5. Naime, sukladno spomenutim odredbama, nepošteni (nesavjestan) posjednik ne može steći vlasništvo nekretnine dosjelošću – redovnom niti izvanrednom, budući se pravo vlasništva dosjelošću može steći samo u smislu odredbe čl. 11. st. 1. ZV-a, ako postoji samostalan posjed, dakle ako posjednik izvršava svoju faktičnu vlast na nekretnini kao da je vlasnik nekretnine (ako ima tzv. vlasnički posjed) pa je pošteni posjednik onaj koji nije znao ili nije morao znati (niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati) da mu pripada pravo samostalno posjedovati nekretninu, a što ovdje ipak nije bio slučaj (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 1964/2019-2 od 17. siječnja 2023. te Županijski sud u Zagrebu u presudi posl.br. Gž-3088/2019.).

16. Slijedom navedenog, iz navedenih je razloga odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

17. S obzirom na ovakvu odluku, nije bilo potrebno posebno cijeniti druge dokaze u ovom predmetu niti se posebno osvrtati na preostale navode stranaka.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154. st.1. i čl.163. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa). Tužitelj nije uspio u sporu pa je dužan tuženici naknaditi troškove postupka u cijelosti.

18.1. Tuženici je priznat trošak od po 100 bodova za sastav odgovora na tužbu i podneska od 6. kolovoza 2025. (Tbr.8.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 11. travnja 2024., 14. studenog 2024., 10. travnja 2025. i 17. veljače 2026. Time je tuženici priznato ukupno 600 bodova što uzimajući u obzir vrijednost boda (Tbr.54. Tarife) ukupno iznosi 1.200,00 eura te je naloženo tužitelju da navedeni iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. travnja 2026. do isplate, na temelju odredbe članka 151. stavka 3. ZPP-a, naknadi tuženici.

19. Tuženici nije priznat trošak sastava odgovora na zahtjev za mirno rješenje spora, jer je sud analizirajući sadržaj i priloge tužiteljevog zahtjeva za mirno rješenje spora i potom odgovora tuženice, utvrdio da isti nije bio potreban kao trošak nastao u povodu parnice. Naime, prije svega ističe se da ovaj sud prihvaća stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske o navedenom pitanju kojeg je izrazio u više svojih odluka (primjerice u odluci broj Rev 998/2023-2 od 5. prosinca 2023.) o tome da trošak sastava takvog očitovanja može biti opravdan te da se tuženici može priznati predmetni trošak, a hoće li se navedeno priznati i pod kojim uvjetima ovisi o rezultatu provedenog testa razmjernosti. Analizirajući odgovor tuženice na zahtjev za mirno rješenje spora ovaj je sud utvrdio da je predmetni odgovor sadržajno vrlo kratak i sadržajem štur, kao i da u tom očitovanju tuženik uopće ne elaborira svoj stav o neosnovanosti zahtjeva tužitelja pa izgleda kao da je odgovor formalne naravi odnosno kao da bi isti cilj bio postignut šutnjom (neočitovanjem). U tom je odgovoru izostalo obrazloženje u potpunosti, a upravo obrazloženje ima za cilj odvratiti tužitelja od neosnovanog pokretanja postupka, posebice uzimajući u obzir kompleksnost tužbenog zahtjeva i obimnost tužbe i priloga, kao i rezultata prethodno vođenih postupaka. Naime, da je predmetno očitovanje suviše šturo proizlazi i iz odgovora na tužbu kojeg je tuženik podnio dva mjeseca nakon očitovanja, s obzirom da je odgovor na tužbu mnogo sadržajniji i obimniji. Uzimajući sve navedeno u obzir zaključak je ovoga suda da je ovako koncipiran odgovor na zahtjev za mirno rješenje spora polučio jednak rezultat kao da nije niti podnesen. Ukazuje se da je dužnost suda kritički preispitati zahtjeve za naknadu troškova i da na jednak način sud pristupa ocjeni "opravdanosti" podnesaka koje podnose punomoćnici odvjetnici te opravdanost njihovih radnji procjenjuje pozivom na odredbu članka 155. ZPP-a. Ovaj je sud stoga ocijenio da konkretan odgovor koji je tuženica uputila tužitelju nije bio potreban za uspjeh tuženice u ovom postupku.

20. Posljedično, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog postupka.

21. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Puli 8. travnja 2026.

Sutkinja

Ana Brgles Keser

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku, uz R/sudska pristojba na presudu uz točku II.

2. Tuženici po ODO Pula, GUO