Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

P-2490/2019-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Heleni Topić Vuković, u pravnoj tužiteljice DŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marinku Brajku, odvjetniku iz Đakova, protiv tuženika Erste & Steiermärkische banka d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, 8. travnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Ročište za objavu odluke zakazano za 10. travnja 2026. u 14,15 sati neće se održati.

II. Glavna rasprava se ponovno otvara.

III. Općinski sud u Osijeku oglašava se mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

IV. Nakon pravomoćnosti ovog rješenja predmet će se ustupiti stvarno i mjesno nadležnom Općinskom sudu u Rijeci.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 2.101,00 EUR-a. U tužbi je navela da je 26. lipnja 2008. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br. 51400607-5104006869 na iznos od 66.400,00 EUR-a s rokom otplate na 30 godina. Nadalje, navela je da je čl. 8. st. 1. Ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 5,90% godišnje, koja je promjenjiva, a st. 2. se obvezala tuženiku plaćati kamate koja je promjenjiva za vrijeme trajanja Ugovora u skladu s važećim odlukama tuženika. Istaknula je da je tuženik tijekom postojanja obveze iz Ugovora o kreditu jednostranim odlukama mijenjao visinu kamatne stope, a obračunom veće kamatne stope od ugovorene je povrijedio odredbu čl. 3. i 5. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima, kao i odredbe čl. 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Pri tome, tužiteljica je ukazala i na sudski prasku, odnosno presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kao i na stav VSRH u odluci povodom revizije br. Revt-249/14-2, dodajući da iako su navedene presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa od strane Udruge Potrošač, su iste primjenjive i na sve ugovore o kreditu s promjenjivim kamatnim stopama bez obzira na valutu, a sukladno čl. 502. c ZPP-a i čl. 118. ZZP-a, te se ima pravo u ovom postupku pozvati na utvrđenja iz navedenih presuda. Nadalje, navela je da je tuženik ugovaranjem promjenjive kamatne stope bez predočenih parametara promjene postupao nepošteno i time ju kao sudionicu u obveznom odnosu doveo u neravnopravni položaj. Prema tome, navela je, u ovom postupku potražuje razliku između početno ugovorene kamatne stope u visini od 5,90% i naknado povećane kamatne stope odlukom tuženika nastalu od dana sklapanja ugovora o kreditu do dana podnošenja tužbe, a koji iznos će točno utvrditi nakon pribave potrebnih dokumenata i provođenja vještačenja. Slijedom svega navedenog, predložili su sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev te potražuju i naknadu troškova parničnog postupka. Tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev podneskom od 20. ožujak 2025., te je na raspravi održanoj 16. ožujka 2026. navela da ostaje kod uređenog tužbenog zahtjeva od 20. ožujka 2025., ali da uređuje prezime na način da umjesto " D" stoji " DŠ".

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, navodeći da je odredbom čl. 16. st. 7. Ugovora o kreditu br. 5104006869 od 26. lipnja 2008. ugovorena nadležnost u mjestu sjedišta Banke. Nadalje, naveo je da su temeljem čl. 70. ZPP-a ugovorili nadležnost Općinskog suda u Rijeci, istaknuvši da sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Tuženik je nadalje u cijelosti osporavao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Naveo je i da je tužiteljica postavila stupnjeviti tužbeni zahtjev bez navođenja ili dokazivanja postojanja valjanog pravnog razloga, pri tome ukazujući i na odredbu čl. 186.b. ZPP-a koji izričito propisuje kada je stupnjevita tužba dopuštena, dodajući i da u odnosu na manifestacijski zahtjev koji je postavila, tj. da mu se naloži da dostavi svu dokumentaciju vezanu za predmetni Ugovor o kreditu, ističe kako mu tužitelj nije podnio zahtjev za dostavu dokumentacije, te imajući u vidu sve navedeno smatra da tužba nije dopuštena, a podredno da tužba nije uredna. Istaknuo je da je pregledom prometa po partiji kredita vidljivo kako uplate po kreditu nisu vršene samo od strane tužiteljice, već su uplate vršene i od strane gospođe GŠ, dodajući da tužiteljici nije pravno dopušteno pa niti moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa u cijelosti kako to zahtjeva u tužbi, jer može potraživati samo navodno preplaćene iznose koje je sama vršila, te u tom dijelu, naveo je, osporava aktivnu legitimaciju tužiteljice i predlaže sudu odbacivanje tužbe. Nadalje, tuženik je naveo da tužiteljica nema osnove pozivati se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je donesena u sporu koji se, povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13, jer je u presudu P-1401/2012 jasno navedeno kako se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditima čija je glavnica valutnom klauzulom vezana uz valutu CHF, a ne druge valute. Tuženik je naveo da nije sporno da su tužiteljica i on sklopili predmetni Ugovor o kreditu, koji je vezan uz valutu euro, kao i da su u vrijeme sklapanja ugovora jasno očitovali svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksa kamatna stopa. Isto tako, naveo je da tužiteljica ničim nije dokazala niti obrazložila da bi tuženik, sukladno odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu, vršio promjene stope ugovorenih kamata protivno pozitivnim propisima već svoje navode samo potkrjepljuje pogrešno se pozivajući na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu. Isto tako, tuženik je naveo da je sve promjene kamatne stope u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, dodajući i da se radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, a u postupanju prema tužiteljici rukovodio i Direktivnom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., dodajući i da tužiteljica propušta spomenuti kako joj je u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu pružena i zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja j e objavljena dana 2. prosinca 2013.,a koja je stupila na snagu dana 1. siječnja 2014. Stoga, naveo je, budući da predmetni Ugovor o kreditu sadrži jasne podatke pomoću kojih je činidba bila odrediva, odnosno odredivost činidbe sadržana je u činjenici da je voljom ugovornih strana bila prepuštena mogućnost promjene ugovorene kamatne stope u skladu s važećim odlukama Banke, ni u kojem slučaju ne može se govoriti o neodredivosti činidbe. Tuženik je naveo i da bi tužiteljica, u slučaju da se odredba o načinu promjene kamatne stope utvrdi ništetnom, bila dužna vratiti svaki manje plaćeni iznos od 1. ožujka 2016. kada joj je kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope, te je predložio sudu da utvrdi postojanje njegove tražbine prema tužiteljici u iznosu od 452,50 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama, kao i da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj njegove tražbine s tražbinom tužiteljice.

3. Odlučujući o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti ovaj sud je primijenio Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora („Narodne novine“ 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., 41/2014 ., u nastavku: ZZP) te odredbu članka 46.st.1. i čl. 48. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.

– Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22. – dalje u tekstu: ZPP).

3.1. Prije svega potrebno je reći da je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu sklopljen u Podružnici tuženika u Bujama, te da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora, kao i u vrijeme podnošenja tužbe imala prebivalište u [adresa]. Odredbom čl. 16. st. 7. Ugovora o kreditu ugovorena je nadležnost suda prema mjestu sjedišta banke, a to je u konkretnom slučaju u Rijeci.

3.2. Odredbom članka 96. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredbom članka 102. stavak 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema članku 3. Direktive 93/13/EEZ, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).

3.3. Imajući na umu iskaz tužiteljice i to da je ugovor o kreditu sklopila u podružnici tuženika u Bujama, te da se ne sjeća je li mogla pregovarati i utjecati na odredbu o mjesnoj nenadležnosti, ali da se sjeća da uopće nije mogla pregovarati, nego samo uzeti uvjete ili ih ostaviti, kao i da je ugovor sastavila banka, a koji iskaz je ovaj sud u tom dijelu ocijenio vjerodostojnim, prema stavu ovog suda, u konkretnoj situaciji, odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 16. st. 7. Ugovora o kreditu) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Naime, radi se o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (tuženik nije niti predlagao izvođenje dokaza kojima bi se utvrdilo da se o odredbi o mjesnoj nadležnosti pregovaralo). Osim toga, navedena odredba je unaprijed sročena od strane tuženika, čija ugovorna pozicija je znatno jača u odnosu na poziciju tužiteljice, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu sjedišta tuženika te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Tužiteljica pak, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bila niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Dakle, takva ugovorna odredba je protivna načelima ekonomičnosti i nepravična prema tužiteljici, te je uzrokovala znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka.

3.4. Dakle, iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula iz čl. 16. st. 7. Ugovora o kreditu u smislu odredbe članka 70. ZPP-a, te je ista ništetna sukladno čl. 102. ZZP-a i ne može se primijeniti.

3.5. Međutim, u konkretnom slučaju je ipak nadležan Općinski sud u Rijeci, ali ne sukladno odredbi čl. 16. st. 7. Ugovora o kreditu, nego sukladno odredbi čl. 46. st. 1. i 48. ZPP-a kojom je propisano da je za suđenje mjesno nadležan sud opće mjesno nadležan za tuženika, a to je u konkretnom slučaju prema sjedištu tuženika u Rijeci.

3.6. Stoga, kao što je već prethodno navedeno, na konkretni slučaj primjenju se odredbe o općemjesnoj nadležnosti, pa s obzirom da je tuženik pravna osoba sa sjedištem u [adresa] proizlazi da je u ovom predmetu za suđenje nadležan sud u Rijeci sukladno odredbi čl. 48. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 46. st. 1. ZPP-a (tako i u odlukama Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1426/2022 od 9. siječnja 2025., Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1183/2025-3 od 10. prosinca 2025.).

4. Nadalje, ističe se da u okolnostima konkretnog slučaja, a budući da je tužiteljica tužbu podnijela Općinskom sudu u Osijeku, proizlazi da nije iskoristila svoje pravo izbora u smislu odredbe čl. 59. ZPP-a (prema sjedištu Podružnice u kojoj je sklopila ugovor), pa je isključena primjena navedene odredbe. Osim toga, ističe se da se nadležnost prvostupanjskog suda ne može temeljiti na odredbi čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju (prema prebivalištu tužiteljice) jer ista propisuje nadležnost u sporovima s međunarodnim elementom, pa kako su u konkretnom slučaju obje stranke s domicilom u Republici Hrvatskoj, nadležnost se ne procjenjuje prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju (tako i u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž- 1183/2025-3 od 10. prosinca 2025.), odnosno tužiteljica nije mogla izabrati nadležnost Općinskog suda u Osijeku, a prilikom podnošenja tužbe nije izabrala nadležnost suda prema Podruđnici (u Bujama), pa se nadležnost temelji na odredbi čl. 46. st. 1. i 48. ZPP-a . Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci pod toč. III. i IV.

5. Budući da je nakon zaključenja glavne rasprave sud utvrdio da je mjesno nenadležan, sukladno čl. 305. ZPP-a preotvorena je glavna rasprava i predmet je dostavljen nadležnom sudu na odlučivanje.

Osijek, 8. travnja 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, računajući od dana prijema istog. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika

NAKON PRAVOMOĆNOSTI:

- Općinskom sudu u Rijeci