Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-774/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Svjetlane Pražić, predsjednice vijeća, Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, zastupano po punomoćnici CŠ, dipl.iur. zaposlenici tužitelja, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, koga zastupa punomoćnica Lidija Klepo, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri u Zagrebu, radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3442/2020 od 2. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3442/2020 od 2. siječnja 2024. u točkama I i II izreke.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži da isplati tužitelju iznos od 6.081,83 eura sa zateznim kamatama koja teku od 10. studenog 2021. pa do isplate, dok je u točki II izreke naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 995,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 2. siječnja 2024. pa do isplate.
2. U točki III izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 646,92 eura sa zateznim kamatama od 2. siječnja 2024.
3. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužitelj i to u odnosu na točku I i II izreke zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužitelja ili da se presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.
4. U žalbi u bitnome navodi tužitelj da je sud polazeći od primjene Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23 – dalje ZOOP) pogrešno primijenio materijalno pravo u predmetnoj stvari. Navodi da ima temeljem čl. 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22 – dalje ZMO) izvorno pravo potraživati štetu u slučaju iz čl. 160. ZMO-a od odgovorne osobe u konkretnom slučaju tuženika kao osiguratelja te da isključivo jedino moguće primjena odredbi ZMO-a prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva. Navodi da odredbe ZMO-a po načelu specijalnosti imaju prednost pred načelom posterioriteta to tim više što su odredbe ZOOP-a u nedovoljnoj mjeri definirane (zbog pravne praznine) pa je u istim vidljiv i propust zakonodavca prilikom donošenja radi čega se mora početi tumačenja ta dva propisa, kako gramatičkog tako i logičkog i teološkog.
5. Navodi da je tim odredbama propisan način naknade štete koju pretrpi tužitelj plaćanjem novčanih iznosa svojim osiguranicima kojima je priznato pravo na invalidsku i obiteljsku mirovinu, kao i način obračuna visine štete i od koga može zahtijevati tu naknadu štete sukladno čl. 164. st. 5. ZMO-a. S druge strane ZOOP da općenito uređuje obvezno osiguranje u prometu, a u pojedinim odredbama i pojedina pitanja naknade štete prouzročene na vozilima u pogledu kojih je sklopljen ugovor o obveznom osiguranju, međutim, na pitanja naknade štete koju Zavod pretrpi plaćanjem invalidske i obiteljske mirovine svojim osiguranicima da treba primijeniti ZMO koji da detaljnije uređuje tu materiju i predstavlja poseban propis te sprečava primjenu odredbe čl. 27. ZOOP-a koji se odnosi na surogacijske zahtjeve nositelja osiguranja.
6. Odgovor na žalbu nije nije podnesen.
7. Žalba nije osnovana.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete na ime isplaćenog dijela invalidske mirovine svom osiguraniku AŠ u razdoblju od 1. veljače 2018. do 30. studenog 2020. u omjeru od 40% od punog iznosa isplaćene invalidske mirovine jer da taj omjer predstavlja posljedicu pretrpljene štete u prometnoj nesreći koja se dogodila 16. lipnja 2010., a koja je priznata kao ozljeda na rad u omjeru od 60%.
9. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje:
- da je osiguranik tužitelja AŠ u prometnoj nesreći zadobila tjelesne ozljede koje su priznate kao ozljeda na radu i da joj je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu i to u omjeru od 60%,
- da slijedom obrazloženog za odluku u ovom sporu koji pokreće HZMO protiv osiguranika štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine relevantne odredbe ZOOP-a koji je na snazi u trenutku kada su izvršene isplate invalidske mirovine, jer šteta za tužitelja, koji isplaćuje svom osiguraniku AŠ invalidsku mirovinu, nastaje sukcesivno svakom mjesečnom isplatom invalidske mirovine i svaka takva isplata za tužitelja predstavlja novu štetu, dok da nisu relevantne odredbe ZMO-a koji kao opći propis određuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja,
- da navedeni pravni stav o primjeni ZOOP-a, a ne ZMO-a se navodi u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa tako i u odlukama Rev-x-388/2018, Rev- 909/2021, Rev- 5292/2019, Rev-12/2022 i Rev-1437/2021, te je u odluci Rev-1031/23 od 12. prosinca 2023. izražen pravni stav da je za odluku o sporu koju pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa koji je HZMO isplatio svom osiguraniku mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanak štete HZMO-a, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine te da se u takvoj situaciji ne može primijeniti načelo lex pestorior derogat legi priori, jer da je intencija zakonodavca bila da donošenjem ZMO-a iz 2013. godine izmjeni odredbe ZOOP-a, kojima je uređena odgovornost osiguratelja, pa da nije bilo zapreke da se donošenjem ZMO-a iz 2013. godine stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO-a,
- da slijedom navedenog ZOOP u odnosu na i opće odredbe ZMO-a predstavlja lex specialis, pa vrijedi pravno načelo lex specialis derogat legi generali,
- da je odredbom članak 27. stavak 1., 2., 3. i 4. ZOOP-a propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koje obavlja poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveze preuzeti ugovorom o osiguranju s time da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njezine obitelji, a razmjerni iznos mirovine utvrđuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a te odredbe odgovarajući se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćen na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja, te je tužitelj svom osiguraniku u razdoblju od 1. veljače 2018. do 30. studenog 2020. isplatio invalidsku mirovinu u iznosu od 15.204,57 eur s time da je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu i to 60% zbog ozljede zadobivenih u predmetnom štetnom događaju koje ozljede su priznate kao ozljeda na radu, a 40% zbog bolesti.
10. Slijedom navedenog prvostupanjski sud zaključuje da u konkretnom slučaju ne postoji stvarna šteta koju tužitelj trpi isplatom predmetne invalidske mirovine jer da sukladno odredbi iz članka 27. stavak 3. ZOOP-a stvarna šteta postoji samo ako mirovina nije utvrđena zbog ozljede na radu, u kojem slučaju je potrebno utvrditi da li postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a (koja dakle nije utvrđena zbog ozljede na radu) i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu, a zbog čega primjenom odredbe članka 27. ZOOP-a odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i to iz razloga što osiguranica tužitelja AŠ prima invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu te da ne postoji razlika između mirovine koja se isplaćuje osiguranici tužitelja i invalidske mirovine zbog ozljede na radu jer osiguranica tužitelja upravo i prima tu invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu. Odluku o troškovima parničnog postupka donosi na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.
11. Ispitujući pobijanu presudu sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 13. i 14. ZPP-a koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.
12. Isto tako nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. je presuda sud prvog stupnja nema nedostataka, nije nerazumljiva i nije u proturječnosti s provedenim dokazima.
13. Također sud prvog stupanja je potpuno pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno je primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.
14. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja koje je isticao i tijekom prvostupanjskog postupka da su u konkretnom slučaju za pravilnu odluku u tužbenom zahtjevu mjerodavne odredbe ZMO-a, a ne odredbe ZOOP-a.
15. Naime prema i shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u brojnim odlukama (Rev-12/2022, Rev-x-388/2018, Rev-5292/2019) za odluku o sporu koji pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovina mjerodavne su odredbe ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZM-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine i to članak 27. koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja.
16. Također se navodi da je tuženik osiguravajuće društvo koje se između ostalog bavi i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a koji poslovi su regulirani odredbama ZOOP-a posljedično čemu se odredbe tog zakona primjenjuju na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visina i obima obveze tuženika kao i osiguratelja. Naima, tuženik kao osiguravajuće društvo nije štetnik, već temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari motornog vozila ima obavezu (u slučaju ispunjenja propisanih pretpostavki) nadoknaditi štetu umjesto odgovorne osobe štetnika (konkretnog osiguranika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor o obaveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom, odnosno ZOOP-om.
17. Prema članku 27. ZOOP-a obaveza tuženika kao osiguratelja postojala bi samo onda kada bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koji se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu.
18. Kako su osiguraniku tužitelja AŠ zadobivene ozljede u prometnoj nezgodi priznate kao ozljeda na radu slijedom čega joj je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu u omjeru od 60%, pa ne postoji stvarna šteta u smislu citirane odredbe članka 27. ZOOP-a jer u konkretnom slučaju na postoji razlika između 60% invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i 60% invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, jer AŠ prima invalidsku mirovinu koja je utvrđena u slučaju povrede na radu te je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
19. Slijedom obrazloženog žalbu tužitelja kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupanja u pobijanom dijelu u točkama I i II izreke potvrditi jer je i odluka o troškovima parničnog postupka donesena pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, odlučeno kao u izreci primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Presuda suda prvog stupnja u nepobijenom dijelu u točki III izreke ostaje neizmijenjena.
U Rijeci 8. travnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Svjetlana Pražić
