Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Posl. broj Gž-1582/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov- Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice te Ingrid Bučković, članice vijeća ,u pravnoj stvari tužiteljice EUB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Miroslava Turnšek, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženice TUB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupaju punomoćnice Ksenija Grba i Maja Kovač, odvjetnice u Rijeci, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, Poslovni broj Pn-16/2019, od 11. srpnja 2025., u sjednici vijeća 8. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

1.Uvaženjem žalbe tuženice preinačuje se presuda Općinskog suda u Crikvenici Stalna služba u Krku, poslovni broj Pn 16/2019-37 od 11. srpnja 2025. na način da se nalaže tuženici isplatiti tužiteljici s osnove naknade štete iznos od 2.960,00 eura(slovima: dvije tisuće devetsto šezdeset eura) sa zakonskom zateznom kamatom od 28. travnja 2011. do isplate i nadoknaditi joj trošak parničnog postupka u iznosu od 2.594,81 eura (slovima: dvije tisuće petsto devedeset četiri eura i osamdeset jedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom od 11. srpnja 2025. do isplate, dok se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

2. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženici trošak žalbenog postupka u iznosu od 41, 46 eura (četrdeset jedan euro četrdeset šest centa) u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženice odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, naloženo je tuženici s osnove naknade štete isplatiti tužiteljici iznos od 11.613,25 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate i nadoknaditi joj trošak parničnog postupka u iznosu od 3.682,03 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 11. srpnja 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv presude je žalbu podnijela tuženica, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP).

3. U žalbi navodi da prvostupanjski sud ponovno nije otklonio nezakonitosti ranijih utvrđenja iz međupresude od 6. listopada 2013., već da ih je ponovio, unatoč uputi višeg suda. Navodi da je u pobijanoj presudi ponovno izostala ocjena iskaza jedine svjedokinje događaja, koji iskazi da su međusobno proturječni, pri čemu naglašava da se zaključak o odgovornosti tuženice za štetu temelji upravo na iskazu te svjedokinje. Tvrdi da je najvjerodostojniji iskaz svjedokinje onaj koji je dala odmah nakon štetnog događaja te kada je iskazala da je tužiteljica imala čekić i odvijač u rukama te je krenula prema vratima tuženice s namjerom da provali u njezin stan, da je odgurnula tužiteljicu koja je pala, a potom se tužiteljica ustala i uhvatila tuženicu za kosu, nakon čega ih je svjedokinja razdvojila. Takav iskaz pred policijom da je dala i tužiteljica, ali sud prvog stupnja da je te dokaze ignorirao, čime da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Smatra da je zbog toga i činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Iz Službene zabilješke Policijske postaje Krk od 28. travnja 2008. da proizlazi kako je tužiteljica naišla na promijenjene brave na obiteljskoj kući te da su policijski službenici uputili tužiteljicu da spor riješi mirnim putem, ali da je unatoč takvoj uputi ona odlučila čekićem i odvijačem samovoljno provaliti u stan tuženice. Navodi da je dan nakon štetnog događaja, 30. travnja 2008. službenu intervenciju policije zatražila tuženica, budući da je tužiteljica ponovno u pratnji svjedokinje EU pristupila na nekretninu i ponovno prijetila da će provaliti balkonska vrata i ući u stan u prizemlju. Pored toga ukazuje na različito iskazivanje svjedokinje u dijelu kada jednom tvrdi da je došla u kuću po rublje oca tuženice koji je bio smješten u domu za starije osobe, da bi u drugom postupku iskazala da je došla na nekretninu pomoći tužiteljici oko supruga te je čula viku dok se približavala autom nekretnini. S obzirom na različite iskaze, zaključuje da je svjedokinja nevjerodostojna, a upravo da se na njezinom iskazu temelji zaključak o odgovornosti žaliteljice za štetu. Smatra da se presuda ne može zasnivati na samo jednom dokazu, tim više što je svjedokinja bila u prijateljskim odnosima s tužiteljicom te je priznala da povremeno prespava u kući tužiteljice, posebice kad je ona odsutna.

4. Tvrdi da nije prouzročila štetu tužiteljici, da je od šoka što tužiteljica provaljuje u njezin stan nastojala zaštititi svoju imovinu i odvratiti tužiteljicu od pokušaja provale, da je tužiteljica agilno skočila na nju nakon pada te ju je počupala za kosu pa kako ponašanje tužiteljice ima obilježja kaznenog djela pokušaja provale i nasilnog ulaska u stan, zaključuje da je za štetu isključivo odgovorna tužiteljica, a u svakom slučaju da njezin doprinos šteti iznosi više od 90%.

5. Glede visine štete, navodi da se presuda ne može ispitati, budući da nisu navedeni razlozi o tome na koji način je sud došao do iznosa neimovinske i imovinske štete koja je u konačnici dosuđena, pri čemu naglašava da je sud prvog stupnja ocijenio opravdanim zahtjev za naknadu putnih troškova u različite klinike u koje je tužiteljica odlazila tijekom šesnaest godina nakon štetnog događaja. Ističe i to da tužiteljica nije priložila niti jedan račun o troškovima liječenja, da troškovi koji su prikazani nisu nastali zbog radnji tuženice, pri čemu da je trebalo imati u vidu činjenicu da je nakon štetnog događaja tužiteljica pretrpjela nove ozljede te degenerativne promjene na oba koljena.

6. Smatra da je dovela u pitanje nalaz i mišljenje vještaka psihijatra koji je pregledao tužiteljicu šesnaest godina nakon spornog događaja, da je nalaz nepouzdan i zbog načina utvrđivanja bitnih činjenica isključivo na temelju medicinske dokumentacije, a da nisu uzete u obzir isprave koje se odnose na ponašanje tužiteljice. Tuženica osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku, posebice u odnosu na priznavanje troška koji se odnosi na nagradu odvjetnika za sastav podneska od 10. rujna 2012., koji da nije bio potreban za vođenje postupka te podneska od 5. listopada 2023. Konačno zaključuje da je tužiteljica jedina odgovorna za nastanak štetnog događaja, budući da je samovoljno odlučila provaliti u stan tuženice, koja ju je pokušala u tome spriječiti najslabijim oblikom odvraćanja.

7. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužiteljici da joj nadoknadi trošak prvostupanjskog i žalbenog postupka.

8. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

9. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je 29. travnja 2008. tužiteljica pretrpjela tjelesne ozljede u dvorištu obiteljske kuće u [adresa] na Krku, da je u jutarnjim satima tužiteljica pokušala uz pomoć odvijača provaliti u stan u prizemlju obiteljske kuće, da ju je tuženica pokušala spriječiti na način da ju je s leđa gurnula uslijed čega je tužiteljica pala i zadobila ozljedu desnog koljena. S obzirom na različite iskaze stranaka u svezi nastanka štetnog događaja, sud prvog stupnja zaključak o odgovornosti tuženice za štetu temelji prije svega na iskazu svjedokinje EU koja je bila nazočna narečenom sukobu stranaka, iz čijeg iskaza da proizlazi da je, dolaskom na nekretninu u pretežitom vlasništvu tuženice, začula viku i zatekla tužiteljicu kako s odvijačem pokušava otvoriti grilje na vratima terase i tuženicu koja je tužiteljicu s leđa odgurnula, nakon čega je ova pala i koljenom udarila o tlo.

10. Ocjenjujući provedene dokaze, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je iskaz svjedokinje jasan, neproturječan te u bitnim dijelovima istovjetan iskazu kojeg je dala u prekršajnom postupku, pri čemu zaključuje da se radi o osobi koja je kao medicinska sestra dolazila pomagati tužiteljici u skrbi oko supruga tužiteljice, odnosno oca tuženice, s obzirom na činjenicu da je on bio nepokretan te je tužiteljici bila potrebna pomoć oko održavanja njegove higijene, presvlačenja i ostalih potreba.

11. Pored toga da o ozljedama tužiteljice koje je pretrpjela u štetnom događaju govori i medicinska dokumentacija te nalaz vještaka traumatologa dr. Željka Cesarca koji je potvrdio postojanje ozljede desnog koljena tužiteljice.

12. Stoga na temelju tako provedenog dokaznog postupka, ocjenjuje da je tuženica isključivo odgovorna za štetu koju je pretrpjela tužiteljica u smislu članka 1045. i članka 1049. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) pa da je stoga dužna tužiteljici naknaditi nastalu štetu. U odnosu na neimovinsku štetu, primjenom članka 1100. stavak 2. ZOO-a, a na temelju nalaza vještaka ortopeda i psihijatra, utvrđuje koliko su dugo trajali bolovi, koliki je postotak trajnog smanjenja životne aktivnosti te koliko dugo je trajao strah, sve kao posljedica štetnog događaja, pri čemu odluku zasniva na nalazima vještaka, uz primjenu Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu Orijentacijski kriteriji VSRH). Ocjenjuje da tužiteljici pripada pravo na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u zatraženom novčanom iznosu od 9.290,60 eura, a glede imovinske štete, ocjenjuje da, unatoč tome što tužiteljica o tome nije dostavila račune, da je moguće o tome odluku donijeti primjenom članka 223. ZPP-a, pri čemu troškove putovanja na liječenje utvrđuje vodeći računa o udaljenosti mjesta prebivališta tužiteljice te ustanova u kojima se liječila. U konačnici prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezuje tuženicu isplatiti tužiteljici iznos od 11.613,25 eura sa kamatom od dana podnošenja tužbe, a o troškovima odlučuje primjenom članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a te tužiteljici priznaje troškove zastupanja odvjetnika, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023-dalje Tarifa) te troškove vještačenja i sudskih pristojbi, ukupno 3.682,03 eura sa zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate.

13. Iako su točni navodi tuženice da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer su izostali razlozi o odlučnim činjenicama, posebice glede prigovora (su)odgovornosti tužiteljice za štetu te visine neimovinske i imovinske štete, bitne činjenice je moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza, neovisno o tome što prvostupanjski sud te dokaze nije uzeo u obzir, sve u skladu s člankom 373.a ZPP-a.

14. Glede odgovornosti tuženice za štetu koju je tužiteljica pretrpjela u štetnom događaju, treba reći da bi iz provedenih dokaza proizlazilo da su tužiteljica i tuženica (supruga i kćer TU) bile u lošim odnosima i prije štetnog događaja, s tim što su se sukobi intenzivirali u svezi načina korištenja nekretnine u [adresa], nakon dolaska tuženice iz Njemačke u Krk. Iz provedenih dokaza bi tako proizlazilo da je prijepor nastao oko načina korištenja prostora u prizemlju obiteljske kuće, da je tužiteljica htjela ući u posjed te je nasilno, s odvijačem pokušala ući u taj prostor, što je vidjela tuženica te ju je pokušala spriječiti te je očigledno došlo do naguravanja i pada tužiteljice na tlo. O tome da je tužiteljica pritom ozlijeđena doista govori medicinska dokumentacija te nalaz i mišljenje vještaka ortopeda dr. Željka Cesarca.

15. Tuženica je tijekom postupka iznosila prigovor tužiteljičine isključive odgovornosti, odnosno suodgovornosti u visokom postotku za nastanak štete, o kojem prigovoru se sud prvog prvog stupnja nije izjasnio niti je prilikom donošenja odluke ocijenio postupanje tužiteljice neposredno prije štetnog događaja. Prema stajalištu ovog suda, a imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, za zaključiti je da postoji suodgovornost tužiteljice za nastanak štete, s obzirom na činjenicu da je nasilno pokušala ući u prostor koji je bio zaključan. Pritom treba naglasiti da nisu isticane i utvrđivane činjenice o eventualnom pravu tužiteljice na poduzimanje takvih radnji, pa prema stajalištu ovog suda, suodgovornost tužiteljice za štetu iznosi 20%, što znači da za taj postotak treba umanjiti iznos štete koju je tužiteljica pri tome pretrpjela, u skladu s člankom 1092. ZOO-a.

16. Glede visine štete, treba navesti da bi iz priloženih isprava te nalaza vještaka ortopeda i psihijatra proizlazilo da je tužiteljica u štetnom događaju zadobila udarac u područje desnog koljena, da je istog dana obrađena u Domu zdravlja Krk gdje je postavljena dijagnoza natuka koljena, a potom je nastavila liječenje u KBC Rijeka Klinici za kirurgiju, da je u prosincu 2008. provedena fizikalna terapija, da bi tužiteljica u veljači 2009. ponovno ozlijedila desno koljeno te je tijekom 2009. tužiteljica u više navrata liječena u Poliklinici Terme Selce, pri čemu zadnja medicinska dokumentacija datira iz listopada 2010., nakon čega nisu vršeni daljnji dijagnostički i terapijski postupci, već povremeni pregledi fizijatra. Treba istaknuti da je pregled ortopeda izvršen 2023., dakle petnaest godina nakon nastanka ozljede te je vještak obrazložio da se zaključak o smanjenju životne aktivnosti tužiteljice od 10% odnosi na kliničku sliku u vrijeme izvršenog pregleda, što uključuje dodatne traume te razvoj degenerativnih promjena u oba koljena. S druge strane, iz nalaza vještaka psihijatra bi proizlazilo da je kod tužiteljice došlo do poremećaja prilagodbe koji spada u skupinu psihijatrijskih poremećaja koji je inače uzrokovan značajnom životnom promjenom ili je posljedica stresnog životnog događaja, pri čemu tom događaju prethodi dijagnoza akutne reakcije na stres, što je prolazni poremećaj koji traje nekoliko sati ili dana. I u tom dijelu treba naglasiti da se vještak ogradio izjavljujući da se psihičko stanje tužiteljice i liječenje u dnevnoj bolnici u Psihijatrijskoj bolnici Rab dvije godine nakon događaja ne može povezati isključivo s događajem koji se zbio 29. travnja 2008., tim više što se i u kasnijim nalazima psihijatara spominju različiti sukobi između stranka koji su se zbivali u narednim godinama, pri čemu bi proizlazilo da je posljednje psihijatrijsko liječenje tužiteljice bilo 2013.

17. Imajući u vidu sve relevantne okolnosti koje se moraju uzeti u obzir primjenom članka 1100. stavak 2. ZOO-a pri odlučivanju o visini naknade neimovinske štete, a primjenjujući Orijentacijske kriterije VSRH, kriterij pretrpljenih fizičkih boli utječe na visinu štete iznosom od 1.200,00 eura, kriterij pretrpljenih duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti, koji bi se odnosili isključivo na trajne tegobe vezane za štetni događaj iznosom od 1.300,00 eura, a kriterij pretrpljenog straha iznosom od 700,00 eura, odnosno ukupno 3.200,00 eura pa kada se od tog iznosa obije postotak suodgovornosti tužiteljice za štetu, proizlazi da tužiteljica ima pravo na naknadu neimovinske štete u iznosu od 2.560,00 eura.

18. Glede imovinske štete, treba navesti da tužiteljica zahtijeva isplatu iznosa od 2.322,65 eura (17.500,00 kuna), uz obrazloženje da je tijekom liječenja ozljede koljena morala kupovati razne lijekove, gelove za ublažavanje bolova, elastične čarape, ampule, te da je plaćala troškove puta u mjesta u kojima se liječila i to u Rijeci, Selcu, Lovranu i Rabu, pri čemu ni za jedan trošak nije dostavila odgovarajući račun. Sud prvog stupnja je u tom dijelu tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim u cijelosti, uz obrazloženje da bi samo izdaci puta opravdavali dosuđenje nakade u zatraženom iznosu. Međutim, osnovano tuženica u žalbi ukazuje da se svi medicinski zahvati pa time i troškovi liječenja ne mogu povezati s ozljedom koja je nastala u štetnom događaju, prije svega s obzirom na činjenicu da je tužiteljica 23. veljače 2009. pretrpjela novu ozljedu desnog koljena koja nije u vezi sa štetnim događajem, da je psihijatrijsko liječenje započeto krajem 2009. te da bi iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra proizlazilo da je psihičko stanje tužiteljice posljedica nerazriješenih imovinskih te narušenih obiteljskih odnosa između stranaka te sukoba i nesporazuma koji su bili prisutni učestalo i nakon štetnog događaja pa je i vještak izričito naglasio da liječenje tužiteljice u dnevnoj bolnici dvije godine nakon štetnog događaja ne može biti isključivo posljedica samog događaja. U takvoj činjeničnoj situaciji, a kako je teret dokaza o visini štete na tužiteljici, prema stajalištu ovog suda tužiteljici bi pripadalo pravo na naknadu imovinske štete koja se odnosi na troškove putovanja na liječenje koje bi bilo u svezi s štetnim događajem do nove ozljede koju je pretrpjela u veljači 2009., jer je u tom dijelu nesumnjivo da je liječenje bilo vezano za ozljede pretrpljene u tom štetnom događaju. Glede nastavka liječenja, tužiteljica nije dokazala da bi troškovi bili povezani isključivo s liječenjem posljedica štetnog događaja, budući da se vještaci nisu izjasnili koji troškovi liječenja su bili opravdani i koji su bili u vezi s štetnim događajem. Utoliko, imajući u vidu medicinske postupke koji su poduzeti u narečenom razdoblju te s tim u svezi udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice i ustanova u kojima se u tom razdoblju liječila, a daljnjom primjenom članka 223. ZPP-a, tužiteljici bi pripadalo pravo na naknadu imovinske štete u iznosu od 500,00 eura, pa s obzirom na suodgovornost tužiteljice za štetu proizlazi da joj je tuženica dužna naknaditi imovinsku štetu u iznosu od 400,00 eura. Tako tužiteljici pripada pravo na naknadu imovinske i neimovinske štete koju je pretrpjela u štetnom događaju u ukupnom iznosu od 2.960,00 eura sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, primjenom članka 1086. i 1103. ZOO-a., dok u preostalom dijelu zahtjev nije osnovan.

19. S obzirom na drugačiji uspjeh u parnici, proizlazi da je tužiteljica uspjela s osnovom zahtjeva u omjeru od 80%, a s visinom u omjeru od 27% (zahtijevala isplatu iznosa od 11.613,25 eura, a uspjela s iznosom od 2.960,00), odnosno ukupno u omjeru od 53,50%. U tom omjeru tužiteljici pripada pravo na naknadu troška koji se odnosi na nagradu odvjetnika za zastupanje te plaćanje sudskih pristojbi. Sud prvog stupnja je obračunao da bi nagrada odvjetnika iznosila 2.200,00 eura, pravilnom primjenom važeće Tarife, pa kada se tome pridoda iznos sudskih pristojbi od 487,74 eura, proizlazi da bi tužiteljici srazmjerno uspjehu u parnici pripadao trošak zastupanja odvjetnika od 1.177,00 eura te trošak sudskih pristojbi od 260,94 eura, dok trošak vještačenja treba priznati u cijelosti, budući da je bio potreban radi utvrđivanja visine štete. Dakle, ukupan trošak na koji tužiteljica ima pravo iznosi 2.594,81 euro.

20. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženice uvažiti i presudu suda prvog stupnja preinačiti i dosuditi tužiteljici po osnovi naknade imovinske i neimovinske štete iznos od 2.960,00 eura te parnični trošak u iznosu od 2.594,81 eura, primjenom članka 373.a ZPP-a, a u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice odbiti kao neosnovan.

21. Tuženica je djelomično uspjela sa žalbom i to u omjeru od 25,50% pa kako je zatražila nadoknadu troškova u visini sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 162,58 eura, priznat joj je trošak srazmjerno uspjehu u žalbenom postupku u iznosu od 41,46 eura, primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a.

U Rijeci, 8. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov-Kozomara