Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1790/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov-Kozomara, predsjednice vijeća te Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4827/2024-15 od 13. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4827/2024-15 od 13. listopada 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je utvrđena ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 501270 od 20. rujna 2010., u dijelu u kojem je ugovorena naknada od 1,00% za obradu kredita, u točki II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.790,06 eura sa zateznom kamatom od 29. listopada 2010. do isplate, dok je u točki III. izreke tuženiku naloženo naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.632,72 eura sa zateznom kamatom od 13. listopada 2025. do isplate, sve u roku od petnaest dana.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

3. U žalbi ističe da je u ugovoru o kreditu koji je sklopljen između stranaka određeno da se od iznosa kredita naplaćuje naknada u iznosu od 1,00 % iznosa kredita, koja odredba da je lako uočljiva i jasna svakoj poslovno sposobnoj osobi pa da ne može biti predmetom ocjene poštenosti. U prilog tvrdnji da se o toj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo da ukazuje solemnizacija ugovora kojom je tužitelj upoznat sa svim pravnim posljedicama tog pravnog posla. Ukazuje da tužitelj nije ničim dokazao da se o predmetnim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te da se radilo o tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Ističe da je netočna tvrdnja da je donio jednostranu odluku naplate naknade za obradu i administraciju kredita, bez znanja korisnika, pri čemu naglašava da je tužitelj u svakom trenutku bio u mogućnosti dodatno se informirati o značenju prijeporne odredbe ugovora o kreditu. Stoga zaključuje da se o naknadi pregovaralo, da je naplaćivanje takve naknade u vrijeme sklapanja ugovora bila uvriježena u praksi banaka pa da ništetnost takve odredbe nije moguće utvrđivati. Pored toga da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da bi plaćanje te naknade prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu tvrdi da je prethodno trebalo provesti test poštenja, što da nije učinjeno. Ističe da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te da nije točno da se koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući prijepornu naknadu, budući da iz samog ugovora proizlazi da nije prikrivao sporne odredbe niti ih je formulirao na nerazumljiv način. Stoga tvrdi da ugovor o kreditu odražava pravu volju tužitelja iskazanu nakon potpunog informiranja o svim značajkama ugovora, a da je teret dokaza u smislu nepoštenosti bio na strani tužitelja.

4. Tuženik tvrdi da je postupao u skladu s mjerodavnim odredbama Zakona o bankama pa da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača da bi se prijeporna odredba mogla smatrati nepoštenom.

5. Osporava i odluku o parničnom trošku, uz obrazloženje da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti tužbeni zahtjev pa da bi mu u tom slučaju pripadalo pravo na nadoknadu parničnog troška od tužitelja.

6. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

7. Žalba tuženika nije osnovana.

8. Prije svega treba reći da sud prvog stupnja nije počinio neku od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, da je relevantno činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno te da je mjerodavno materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

9. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu 20. rujna 2010. temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 184.000,00 eura te da mu je naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1,00% od iznosa kredita u skladu s čl. 3.3. Ugovora o kreditu, kojim je određeno da se naknada naplaćuje „jednokratno na iznos odobrenog kredita“.

10. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je predmetni kredit podigao za refinanciranje kredita kojeg je sklopio u valuti CHF, da je novac od kredita koristio za gradnju kuće te da ga nitko nije upozorio da će morati platiti naknadu za obradu kredita. Prema stajalištu suda prvog stupnja, dopušteno je bilo ugovoriti naknadu za obradu kredita, budući da takva mogućnost nije bila zabranjena, a sama po sebi takva ugovorna odredba ne mora biti ništetna ako su stranke o njoj posebno pregovarale i ako naknada ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na navedene kriterije, prije svega utvrđuje da je prijeporni ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed sastavljenom standardnom obrascu, zbog čega da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj odredbe o pravu banke na naknadu za troškove obrade kredita . Nadalje ocjenjuje da je u odnosu na naknadu za obradu kredita ugovorena činidba sasvim određena i transparentna u smislu čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. („Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09- dalje; ZZP/07), budući da je tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice koje iz te odredbe proizlaze. Međutim, unatoč tome što je odredba o visini naknade za obradu kredita bila jasna, sud prvog stupnja zauzima stajalište da ta odredba nije izuzeta od ocjene poštenosti, budući da ne potpada pod kriterije iz čl. 99. ZZP/07, zbog čega je dopušteno ocjenjivati poštenje takve odredbe. Kako odredba čl. 3.3. Ugovora ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, ocjenjuje da tuženik nije mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na ugovaranje takve naknade u pojedinačnim pregovorima, pa zaključuje da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 96. ZZP/07. Iako ugovaranje prijeporne naknade nije bilo zabranjeno nekim propisom, utvrđuje da je takvo ugovaranje nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača, budući da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koje se naplaćuju, a da tuženik ni tijekom postupka nije dokazao da je imao bilo kakve dodatne troškove vezano za obradu zahtjeva. Ovo tim više što je ugovorena naknada zavisna o visini odobrenog kredita, iako troškovi obrade nisu o tome zavisni, već su jednaki za sve kredite, bez obzira na iznos koji je klijentu odobren. Stoga je zaključak suda da je tuženik prijepornim ugovornim odredbama prenio na tužitelja obvezu plaćanja troškova koji ne odgovaraju stvarno nastalim troškovima, čime je na njegovu štetu stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Glede istaknutog prigovora zastare, ocjenjuje da se u nazočnom slučaju primjenjuje čl. 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje ZOO) kojim je propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, zbog čega da nije protekao zakonom propisani zastarni rok za podnošenje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti.

12. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev te je tuženiku naloženo isplatiti iznos naknade sa zateznom kamatom od dana stjecanja, a tužitelju je priznat parnični trošak koji se odnosi na nagradu za zastupanje odvjetnika, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje Tarifa) te trošak sudske pristojbe u ukupnom iznosu od 1.632,72 eura, sve primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

13. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio da je ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika, a kojom je ugovorena naknada tuženika za troškove obrade kredita ništetna, zbog čega tužitelju pripada pravo na podnošenje zahtjeva kojim se ništetnost utvrđuje te zahtjeva za povrat isplaćene naknade sa zateznom kamatom od dana stjecanja.

14. Kako je uvodno navedeno, tužitelj je s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu 20. rujna 2010., u vrijeme važenja ZZP/07. Prema odredbi čl. 96. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Prema odredbi čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

15. Tuženik u žalbi ponavlja da su odredbe ugovora koji je sklopljen između stranaka glede pitanja ugovaranja naknade za obradu kredita jasne, razumljive i uočljive pa da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene. Međutim, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, u ugovoru je navedeno da naknada iznosi 1,00% jednokratno na iznos odobrenog kredita, bez ikakvih dodatnih pojašnjenja o vrsti naknade i troškova te njihovoj specifikaciji. Nesumnjivo je da je cijeli ugovor prethodno pripremio tuženik, da stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora pa tako ni o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita pa kako je evidentno da se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi. Kako je ukazano i u pobijanoj presudi, kod ocjene ovog potonjeg kriterija nije važan samo kvantitativni element, već je bitno ocijeniti što bi se dogodilo u slučaju da korisnik kredita ne prihvati takvu obvezu, odnosno bi li u tom slučaju bio ograničen u ostvarivanju mogućnosti sklapanja ugovora. Kako je utvrđeno da se radi o ništetnoj odredbi, tužitelju pripada pravo na podnošenje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti u skladu s čl. 187. ZPP-a te zahtjeva za povrat naknade kao posljedice ništetnosti u smislu čl. 322. ZOO-a.

16. Treba navesti da je u svezi s narečenim pitanjima pravno shvaćanje izneseno i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023, prema kojem shvaćanju zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, pri čemu nije nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita ( takvo stajalište je izneseno i u presudi Suda Europske unije od 3. listopada 2019., u predmetu Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820). Međutim, kod provođenja testa poštenosti da se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. U narečenom predmetu je ocijenjeno da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) pa kako kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, zaključeno je da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Glede pitanja uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, izraženo je stajalište da za donošenje ocjene o tome nije bitan samo kvantitativni odnos iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjena o tome bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Stoga je u konačnici prihvaćeno kao pravilno stajalište nižih sudova o tome da banka nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Kako je u ovom postupku sud prvog stupnja pravilno ocijenio sve okolnosti koje su nastale prije i prilikom sklapanja prijepornog ugovora u smislu narečenih odredbi ZZP/07, u skladu s izraženim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH, proizlazi da je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je utvrđeno da se u nazočnom slučaju radi o ništetnoj odredbi pa tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je tuženik stekao bez osnove, primjenom čl. 1111. ZOO-a, sa zateznom kamatom od dana stjecanja, primjenom čl. 1115. ZOO-a, budući da je vraćanje posljedica utvrđene ništetnosti.

18. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine, s obzirom na činjenicu da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, kako propisuje čl. 328. ZOO-a.

19. Glede odluke o parničnom trošku, treba navesti da je tužitelj uspio u parnici pa mu primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika, pri čemu treba navesti da pravilnost obračuna parničnog troška tuženik žalbom ne dovodi u pitanje.

20. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci,8. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov-Kozomara