Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž - 1971/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja KŠ OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Petru Petroviću, odvjetniku iz Sesveta, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupane po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu poslovni broj P-68/2025-10 od 15. srpnja 2025., u sjednici vijeća 8. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

1.Odbija se žalba tuženika kao neosnovana I potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu poslovni broj P-68/2025-10 od 15. srpnja 2025. u točkama I. i II. izreke.

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

r i j e š i o  j e

3. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu poslovni broj P-68/2025-10 od 15. srpnja

Obrazloženje

4. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe članka 9.1. i 9.2.. Ugovora o kreditu broj 5108859347 sklopljenog 24. srpnja 2013. između tužitelja i tuženika, koje glase: „Za obradu kredita Korisnik kredita plaća naknadu u iznosu od 1,760 % ( jedancjelihsedamdesetšest posto) iznosa Kredita, odnosno maksimalno 10.000,00 (desettisuća) kuna. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati iz Kredita prilikom isplate Kredita. “

5. U točki II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju, iznos od 116,80 eura, kao i naknadi parnični trošak u iznosu od 263,27 eura, sve sa zateznim kamatama po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

6. U točki III izreke odbijen je preostali zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.000,00 eura.

7. Rješenjem suda prvog stupnja sadržanim u istom pisanom otpravku kao i presuda odbijen je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti

Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu.

8. Protiv te presude i rješenja žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

9. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava sve navode žalbe i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.

10. Žalba nije osnovana.

11. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) na koju ukazuje žalba jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

12. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9. 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih povreda.

13. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP- a jer je sud prvog stupnja pravilno odlučio o prigovoru mjesne nadležnosti.

14. Naime, utvrđuje da je tužitelj s tuženikom 24. srpnja 2013. sklopio ugovor o kreditu broj 5108859347 u iznosu od 50.000,00 kuna, da su stranke u članku 15.6. ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika kao kreditora pozivom na odredbu iz čl. 96 st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07 i 125/07 – dalje ZZP/07). Međutim, utvrđuje da ta odredba predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Takav zaključak sud prvog stupnja temelji na utvrđenju da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika, a da bi putovanje uzimajući u obzir udaljenost od 200 km u jednom smjeru od mjesta prebivališta tužitelja u mjestu [adresa] do suda u Rijeci, izazvalo dodatne troškove i dodatno vrijeme za dolazak na sud, a time i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana. Smatra da nadležnost suda u Sesvetama postoji i prema odredbi čl. 59. ZPP-a obzirom da je ugovor sklopljen u tuženikovoj poslovnici u Sesvetama, gdje tužitelj ima prebivalište.

15. No cijeneći okolnosti konkretnog slučaja i sadržaj navedene odredbe, ocjena je i ovog suda da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te da tužitelj na takvu ugovornu odredbu nije mogao utjecati i obzirom na takvu ugovornu odredbu i udaljenost njegovog prebivališta od mjesta ugovorene nadležnosti Općinskog suda u Rijeci ,ovaj drugostupanjski sud zaključuje da je time u znatnoj mjeri narušena procesno pravna ravnoteža položaja ugovornih strana, pa je posljedično tome valjalo zaključiti da u konkretnom slučaju između stranaka u postupku nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st.1. i 4. ZPP-a , a kako to pravilno smatra i prvostupanjski sud. Sud prvog stupnja se pri tom pravilno pozvao na odredbe ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. I prema čl. 3. Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su ispunjene temeljne pretpostavke da nije bilo posebnih pregovora i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Stoga tuženik neosnovano pobija prvostupanjsko rješenje pa je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu

i rješenje suda prvog stupnja potvrditi.

17. U ovoj fazi postupka među strankama nije sporno:

- da je između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita 24. srpnja 2013. sklopljen Ugovor o kreditu broj 5108859347 kojim je tuženik banka odobrila tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 50.000,00 kuna na rok od 84 mjeseca,

- da je odredbom čl. 9.1. i 9.2. Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužitelja za obradu kredita platiti naknadu u iznosu od 1,760% iznosa kredita, odnosno maksimalno 10.000,00 i da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati iz kredita prilikom isplate kredita,

- da je naknada naplaćena tužitelju u iznosu od 880,00 kn prilikom isplate kredita odnosno 25. srpnja 2013.,

- da je saslušanjem tužitelja utvrđeno da je u poslovnici tuženika tražio kredit u iznosu od 50.000,00 kn što je ugovarao sa službenicom banke koju ne poznaje i da mu je ona pripremila gotovi tekst ugovora koji je samo paušalno pročitao te ga je odnio javnom bilježniku na potpis i ovjeru potpisa, a isto tako da mu ništa nije pojašnjeno što plaća na ime naknade za obradu kredita već samo kolika će biti kamata i otplatna rata.

18. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je primjenjujući odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu sastavljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu što upućuje na zaključak da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a što proizlazi i iz stranačkog iskaza tužitelja. Navodi da tuženiku na kome je teret dokaza činjenice da se o spornoj ugovornoj odredbi pregovaralo, to nije dokazao. Utvrđuje da unatoč tvrdnji da je tužitelju odobrena povoljnija stopa za obračun sporne naknade od 1,760% umjesto 2,20% koja je tada obračunavana za te vrste kredite, čime očito želi reći da se o toj odredbi pregovaralo, to nije dokazao. Navodi, kako iz priloga odgovoru na tužbu poslanog sudu elektronskim putem ne prileži takav dokaz, a u sustavu e-Spis nije moguće učitati priloge zaprimljene pod P-68/2025-4-8 i P-68/2025-4-9 niti ih je tuženik po pozivu suda naknadno dostavio, a i odustao je od prvobitnog prijedloga za saslušanje službenice koja je vjerojatno obrađivala tužiteljev zahtjev. Stoga prema pravilima o teretu dokazivanja zaključuje da tuženik nije dokazao te svoje tvrdnje. Time je ispunjen prvi uvjet da se predmetna odredba smatra nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom, pri čemu je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer da tužitelj nije prihvatio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, isti bi bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz navedenoga zaključuje da su ispunjeni svi uvjeti iz čl. 96. st. 1. ZZP-a/07 da bi se odredba čl. 9.1. i 9.2.. Ugovora o kreditu smatrala nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Pored navedenog takvim postupanjem da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa sukladno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21,114/22 - dalje ZOO).

19. Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da predmetna tražbina za povrat stečenog bez osnove zastarijeva za pet godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO). Stoga, primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 9. ugovora o kreditu s obzirom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

20. U odnosu na tuženikovu tvrdnju da predmetni kredit nema potrošačko svojstvo te da tužitelj nije potrošač navodi da se radi o gotovinskom kreditu. Također iz iskaza tužitelja utvrđuje da je sporni kredit podigao kod tuženika radi potrebe zatvaranja ranijeg neotplaćenog kredita, a djelomično i za opremanje stana, a kojem iskazu tuženik nije ničim prigovarao niti ponudio dokaza iz kojih bi proizlazilo suprotno. Stoga je tuženikov prigovor otklonio kao neosnovan.

21. Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužitelj platio na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu, tuženik je stekao bez osnove te je naloženo tuženiku da navedeni iznos vrati tužitelju, odnosno da mu vrati primljeni iznos od 116,80 eura za trošak obrade zahtjeva i odobravanje kredita, kao stečeno bez osnove, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 26. srpnja 2013., kao dana nakon isplate kredita s obzirom da je za utuženi iznos troškova obrade kredita (tzv. ulazna naknada) umanjen iznos kredita prilikom isplate, pa do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a.

22. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je udovoljio zahtjevu tužitelja.

23. Naime, odredbom čl. 96. ZZP/07 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2).

24. Sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP/07, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i visini te naknade, što tuženik nije dokazao. Stoga ovaj sud prihvaća utvrđenje i zaključke suda prvog stupnja da se o dijelu odredbe čl. 9. ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade.

25. Prema odredbi čl. 99. ZZP/07, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne. Predmetna odredba predstavlja ugovornu odredbu o sporednim obvezama pa se navedena odredba na nju ne odnosi. Stoga su žalbeni navodi tuženika, kojima ističe da je sporna odredba ugovora o kreditu jasna i razumljiva, kao i da je iznos naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određen u postotku od iznosa kredita, bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

26. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da je odredba čl. 9.1.i 9.2. ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

27. Naime, zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 99. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Navedeno nužno ne traži da u ugovoru o kreditu specificirano budu navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što je sud prvog stupnja i raspravio.

28. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj prije sklapanja ugovora imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

29. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

30. Uzrokuje li se spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz utvrđenja suda proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

31. Upravo stoga takvom je ugovornom odredbom evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja pa je pravilna odluka prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba ništetna

sukladno odredbi čl. 324., u vezi s čl. 322. st. 1. ZOO-a.

32. Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama jer takva ugovorna odredba, ako je ništetna, ne može se ugovarati.

33. Neosnovano je i ukazivanje tuženika da ugovaranje naknada nije bilo protivno prisilnim propisima, jer okolnost što je zakonom dopušteno ugovaranje navedenih naknada, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

34. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

35. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim i prigovor zastare. Naime, kako to prvostupanjski sud navodi, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u odnosu na početak tijeka zastare na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. donio zaključak broj Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim i to kako u odnosu na glavnicu tako i na kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

36. Pitanje zatezne kamate također je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva za kredit u visini 1,760 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja – potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultirala time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja naknade.

37.Pritom valja reći da tuženik neosnovano osporava tijek zatezne kamate u razdoblju od 1. svibnja do 18. listopada 2020. pozivajući se pritom i na Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine br. 53/20.) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine br. 83/20.), a to iz razloga što su čl. 1. Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti propisane posebne interventne mjere (samo) u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2. Budući da se odredba čl. 7. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti o zastoju tijeka zateznih kamata ne odnosi i na parnični postupak, to je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o tijeku zatezne kamate.

38. Jednako tako odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbe čl 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23 dalje Tarifa ). Naime, prema odredbi čl. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura s time da je Tarifa stupila na snagu 25. studenog 2023. Dakle, u vrijeme podnošenja tužbe ( 17. veljače 2025. ), a jednako tako u vrijeme donošenja prvostupanjske presude ( 15. srpnja 2025.), primjenjuje se Tarifa kojom je utvrđena vrijednost boda u iznosu od 2,00 eura.

39. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovane i presudu suda prvog stupnja u točki I i II izreke potvrditi, a kako je odlučeno u točki 1. izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

40. Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na žalbu budući da nije bio potreban za postupak ( čl. 155. ZPP-a )

41. Presuda suda prvog stupnja u točki II izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 8. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan