Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1701/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Nicole Kwiatkowski, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3090/2023-39 od 20. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 8. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

1.Odbija se žalba tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3090/2023-39 od 20. kolovoza 2025.

2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, utvrđena je ništetnom dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu od 19. prosinca 2006. broj ugovora 5140030244- 60010466221/2006 , sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: ", u iznosu od...............198.000,00 CHF odnosno u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita..........''. Točkom II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 13.129,26 eura sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom III izreke utvrđena je ništetnom dio odredbe članka 9. navedenog Ugovora o kreditu koja glasi: '' Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke.'' Točkom IV izreke naloženo je tuženiku isplati tužitelju iznos od 3.803,90 eur sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom V izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe članka 7. navedenog Ugovora o kreditu koja glasi: '' Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed......'' Točkom VI izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.437,39 eur sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom VII izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 4.899,67 eura sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke dok je točkom VIII izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 5.375,00 eura sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Rješenjem suda utvrđeno je da je tužbe djelomično povučena u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva isplatu iznosa od 2.316,79 eur sa zateznim da se kamatama.

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje-ZPP).

3. Tuženik u žalbi tvrdi da se presuda iz Kolektivnog spora ne može primijeniti na ovaj predmet jer da jer da u postupku kolektivne zaštite Slavonska banka nije bila stranka. Pobijana presuda ne sadrži razlog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli već da sud samo paušalno navodi utvrđenja iz kolektivne tužbe. Tvrdi da su odredbe Ugovora o kreditu jasne i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo. Tečaj valute da je bio svima poznat i objavljen te da sud nije utvrdio u čemu se sastoji neravnoteža i nesavjesnost tuženika. Tužiteljica da je imala pravo promijeniti valutu obveze, ali da to nije učinila. Banka da nije znala za rast valute te da se promjena tečaja nije mogla predvidjeti. Tvrdi i da je zakonom dopušteno ugovoriti valutnu klauzulu. Nastavno ističe da je primijenjena pogrešna metodologija kod izrade nalaza vještaka jer da je izračun trebalo izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u kunama. Zatezne kamate da se mogu obračunati samo od dana kad je pojedini anuitet preplaćen do isplate. Tvrdi da je trebalo uzeti u obzir negativnu tečajne razlike koju da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir. Poziva se na zastaru tražbine za koju tvrdi da nije prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe kao i na pogrešno dosuđen tijek zateznih kamata. Zaključno navodi i da presuda ne sadrži utvrđenje o nesavjesnosti tuženika te da se poštenje presumira. Osporava odluku suda u dijelu utvrđenja ništetnim ugovorne odredbe o obradi kredita i prijevremenu otplatu kredita i za te odredbe tvrdi da su transparentne i lako uočljive te da iz tog razloga ne podliježu testu nepoštenosti. Tvrdi da to nije sporna odredba jer da su troškovi obrade jasno definirani. Sporna naknada o obradi kredita da se treba smatrati dijelom ukupne cijene što da proizlazi i iz instituta efektivne kamatne stope. Sud da nije ni obrazložio u čemu se sastoji neravnoteža kao pretpostavka nepoštenosti i da je kasnijim Zakonom o potrošačkom kreditiranju bankama priznato pravo na naplatu zbog prijevremene otplate kredita. Sporne odredbe ugovora da su odredive u smislu odredbe čl. 50. ZOO- a i da sud prvog stupnja nije proveo test nepoštenosti tih odredaba. Tuženik da nije specificirao štetu zbog prijevremenog raskida u točno određenom iznosu jer bi utvrđenje stvarno nastalih troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima.

4. Predlaže uvaženje žalbe.

5.Odgovor na žalbu nije dostavljen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Protivno žalbenim tvrdnjama, presuda nije nerazumljiva ni proturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati. Pozivajući se na utvrđenje iz Kolektivne tužbe u situaciji kada tuženik nije drugačije dokazao u ovom predmetu sud prvog stupnja je naveo razloge nerazumljivim i netransparentnim sporne odredbe ugovora o kreditu a sukladno tome i razloge ništetnosti tog ugovora

8. Pravilno je sud prvog stupnja analizom svih provedenih dokaza u ovom predmetu te pozivom na presudu u kolektivnom sporu utvrdio bitne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu i to utvrđenje prvostupanjskog suda žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje.

9. Protivno žalbenim tvrdnjama, Slavonska banka d.d. s kojom je ovdje tužitelj sklopio Ugovor o kreditu pripojila se Hypo Alpe Adria banci 2009., koja je bila jedan od tuženika u kolektivnom sporu, a njezin slijednik je sadašnji tuženik pa kako je tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena tek 2012., Slavonska banka d.d. dakle nije niti mogla biti tuženica u tom postupku, već je to bila Hypo Alpe Adria H. A. A. B. d.d., pod kojim nazivom je tuženica poslovala u vrijeme pokretanja spora. Sukladno tome, a budući da je tuženik pravni sljednik Hypo Alpe Adria bank d.d., tužiteljica se može pozvati na pravna utvrđenja iz navedenih presuda jer je u tom sporu kao V. tuženik sudjelovala Addiko bank d.d. (ranije Hypo Aple Adria bank d.d., pravni prednik tuženika i pravni sljednik Slavonske banke d.d.), sve u smislu čl. 502. c. ZPP-a.

10. Sukladno tome pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da presuda donesena u kolektivnom sporu, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., ima obvezujući učinak u dijelu ništetnosti valutne klauzule i na ovaj predmet jer je i predmetni ugovor sklopljen na isti način i u isto vrijeme kao i ugovori na koje se odnosi utvrđenje ništetnosti glede valutne klauzule iz tog predmeta.

11. Tom je presudom, između ostaloga utvrđeno, da je pored ostalih i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) te je utvrđeno da da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača pa da je time uz ostale banke i ovdje tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007.(razdoblju u kojem je sklopljen predmetni ugovor 19. prosinca 2006.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima zbog čega ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

12. Odredbom članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, br. 41/14., 110/15. i 14/19.:dalje-ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz tog članka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dok je člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe,

propisan učinak presude

donesene

po tužbi za

zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

14. Valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), na koji žalbenim navodima ukazuje tuženik, kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

15. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo i da sud ne bi utvrdio u čemu se sastoji neravnoteža i nesavjesnost tuženika.

16. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da tužiteljica nije bila upoznata s rizicima konkretnog ugovora jer tuženik u ovom predmetu nije predlagao relevantne dokaze na okolnosti da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila razumljiva, u smislu da bi tuženik dao tužiteljici sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, pa su žalbene tvrdnje kojima se iskazuje drugačije neosnovane.

17. Naime, prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

17. U odnosu na žalbene navode tuženice o dispozitivnosti sklapanja ugovora s valutnom klauzulom treba reći da je nesporno odredbama ZOO-a dopušteno zaključivanje ugovora valutnom klauzulom, no u konkretnom slučaju djelomična ništetnost predmetnog ugovora o kreditu nije utvrđena zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF već iz razloga tuženik nije na pravilan način informirao tužitelja o rizicima takve klauzule, a što je dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka.

18. Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda da s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu u dijelu ugovorene valutne klauzule, tužiteljici pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u visini razlike između iznosa koji je platila i koji bi platila da je plaćala anuitet po tečaju švicarski franak u odnosu na kunu važeći na dan korištenja kredita i tuženik na matematički izračun nije imao nikakve primjedbe. To pravo proizlazi iz odredbe članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18:dalje-ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa tužiteljici.

19. Neosnovano žalitelj prigovara da su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu valutne klauzule odlučna tzv. negativne tečajne razlike. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužiteljice prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, utvrđena ništetnom. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice, prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike. Osim toga negativne tečajne razlike automatizmom se ne uzimaju u obzir, već tuženik, da bi ostvario svoju tražbinu treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja.

20. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da sporna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita u visini od 1, 50% iznosa kredita (čl. 5. Ugovora o kreditu) očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, obzirom da je bila unaprijed formulirana i pripremljena od strane tuženika, a sama tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na njezin sadržaj. U smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, a što tuženik u postupku nije učinio.

21.Točno je da tuženik kao trgovac ima određene troškove prilikom obrade i odobravanja kredita, koji se pokrivaju predmetnom naknadom (operativni i materijalni troškovi poput troškova djelatnika banke uključenih u pojedinim fazama obrade kredita koji uključuju pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, sastavljanje ugovora o kreditu, i slično), no sama činjenica da je trošak obrade kredita i naknada za obradu zahtijeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita i da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, ukazuje da tako ugovorenom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, jer da su spornom naknadom plaćeni zaista stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu uvjetovani visinom odobrenog iznosa.

22. Imajući u vidu da je tuženik sastavio spornu odredbu o naknadi za obradu i odobrenje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da ona ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, to svakako utječe na pravni položaj tužiteljice i stvara značajnu neravnotežu na štetu tužiteljice, koja je u suprotnosti sa načelom dobre vjere, dok tuženik pritom ni na koji način nije dokazao da predmetna naknada za obradu kredita odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima pa je pravilno utvrdio sud prvog stupnja da je predmetna odredba ništetna.

23. Visina plaćene naknade za obradu kredita pravilno je utvrđena u iznosu od 1. 437,39 eur i to utvrđenje suda prvog stupnja, tuženik određenim žalbenim tvrdnjama nije osporio.

24. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnom i ugovornu odredbu o naknadi zbog prijevremenog raskida ugovora sadržajnom primjeno ZZP-a/ 03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

25. Za istaknuti je da bi tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljenu štetu, odnosno naknadu onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastalih troškova), dok se ta naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

26. Kako tuženik, koji je sastavio predmetni ugovor o kreditu kojemu se kako je utvrđeno nije pojedinačno pregovaralo nije činjenično obrazložio troškove koji su nastali uslijed prijevremene otplate kredita pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja odredbu koja protivno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je kao takva ništetna.

27. Visina plaćene naknade za obradu kredita pravilno je utvrđena u iznosu od 3. 803,90 eur i to utvrđenje suda prvog stupnja, tuženik određenim žalbenim tvrdnjama nije osporio.

28. Nisu osnovane ni žalbene tvrdnje o zastari predmetne tražbine jer tražbina po osnovi restitucijskog zahtjeva, vraćanju primljenog zbog ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, u smislu odredbe članka 225. ZOO-a. Protivno žalbenim navodima zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u predmetu zaštite kolektivnih prava, pokrenute podnošenjem kolektivne tužbe Udruge '' Potrošač '', pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P - 1401/12 od 4. travnja 2012., a koja je u odnosu na valutnu klauzulu i ovdje tuženika postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. i do podnošenja tužbe u ovom predmetu, 28. travnja 2023., nije istekao rok zastare od pet godina. Naime, podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu bila je prekinuta zastara, u smislu odredbe članka 241. ZOO-a i rokovi zastare ponovno su počeli teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu. Nastavno zastara restitucijskog zahtjeva za isplatom jednokratne naknade za obradu kredita, odnosno naknade za prijevremenu otplatu kredita počinje teći tek pravomoćnošću ove presude kojom su i utvrđene ništetnom te odredbe Ugovora o kreditu.

29. U odnosu na dosuđenu tražbinu pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

30. Iz navedenih razloga neosnovani su svi žalbeni navodi kojima se osporava utvrđenje suda prvog stupnja. Pozivanje na odluke suda istog stupnja u drugim predmetima nije odlučno jer te odluke nisu obvezujuće za ovaj sud kod odnošenja predmetne odluke.

31. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici koja je uspjela u sporu dosudio opravdane trošak postupka primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 155. ZPP-a.

32. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava visinu vrijednosti boda nije opravdan jer je odredbom Tbr. 48. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14.,107/15. i 37 /22, dalje: Tarifa/12) koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, kao i odredbom Tbr. 52. stavak 3.Tarife („Narodne novine br 138/23) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, određeno je da sud ili drugo tijelo, kada odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sukladno tome pravilno je sud prvog stupnja na sve poduzete radnje u postupku odlučio primjenom Tarife koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke, dakle u konkretnom slučaju prema Tarifi/23 kojom je u Tbr. 50 propisana vrijednost boda u iznosu od 2,00 eur.

33. Sukladno predmetnom utvrđenju, primjenom odredbe čl. 368. stavka 1. ZPP-a, odlučeno kao u točki 1. izreke.

34. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a) te je odlučeno kao u točki 2. izreke.

35. Nepobijani dio izreke rješenja, ostaje neizmijenjen.

U Rijeci, 8. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Tajana Polić