Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-593/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja ME, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Vinka Brundula Tadić, odvjetnica u Donjoj Stubici, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7655/21-25 od 03. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2026.,

p r e s u d i o  je

1. Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7655/21-25 od 03. siječnja 2025. u točkama I do III te u usvajajućem dijelu točke V i sadržajno odbijajućim dijelu točke V izreke za iznos od 480,00 eur.

2. Preinačuje se citirana presuda u sadržajno odbijajućem dijelu točke V izreke za iznos od 130,50 eur-a sa zateznim kamatama od 03. siječnja 2025 do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana te se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos.

3. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 13,12 eura u roku 15 dana dok se preostali zahtjev za isplatu iznosa od 236,88 eur odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, utvrđen je ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 2. točka 1. Ugovora o kreditu broj 320- 50-3919230, od dana 13. veljače 2007., ovjeren kod javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek pod brojem: OV-2533/07, dana 19. veljače 2007., koji glasi: "u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora." Točkom II izreke utvrđen je ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 7. točka 1. navedenog Ugovora o kreditu koji glasi „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za chf važećem na dan dospijeća“. Točkom III izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 4.155,11 eura sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom IV izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatom na ime razlike preplaćenih iznosa od 1.061,84 eura sa zateznim kamatama dok je točkom V izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.204,05 eura sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke.

2. Protiv točke I do III i usvajajućeg dijela točke V izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje -ZPP) dok se protiv sadržajno odbijajućeg dijela točke V izreke žali tužitelj također zbog svih žalbenih razloga.

3. Tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja počinio relativno bitnu povredu postupka iz čl. 354. stavak 1 ZPP-a zbog povrede odredbe članka 190. i 191. ZPP-a prihvaćanjem preinake tužbe bez donošenja posebnog rješenja. Nastavno ističe i da je povrijeđena odredba članka 338. stavak 4. ZPP-a. Tvrdi da je povrijedio i odredbu članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Tvrdi da su odredbe Ugovora o kreditu jasne i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo i da je tužitelj i imao mogućnost izbora između kredita u eur- i chf, a te navode da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir. Nastavno ističe da se presuda u kolektivnom sporu ne može primijeniti na ovaj predmet jer da u kolektivnom sporu tuženik nije mogao dokazivati da se pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama. U konkretnom slučaju da ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača. Tvrdi i da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen pa da se ništetnost ne može isticati jer se radi o zabrani manjeg značaja. Zaključno navodi i da presuda ne sadrži utvrđenje o nesavjesnosti tuženika te da se poštenje presumira. Osporava i utvrđeni iznos naknade tvrdnjom da je vještačenje provedeno kao da je ugovorena tražbina u kunskom iznosu i da nije umanjena za negativnu tečajnu razliku. Tvrdi i da je zastarjela predmetna tražbina da nije prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe, a osporava i tijek zateznih kamata tvrdnjom da tuženik nije nepošten stjecatelj.

4. Tužitelj u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio njegov uspjeh u sporu u omjeru od 59,30 % jer da nije uspio samo sa jednom točkom tužbenog zahtjeva. Tvrdi da mu pripadaju ukupni troškovi postupka.

5. Svaka stranka predlaže uvažanje svoje žalbe.

6. Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

7. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, a žalba tuženika nije osnovana.

8. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Protivno žalbenim tvrdnjama, presuda nije nerazumljiva ni proturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati i u presudi je određeno i jasno navedeno koje odredbe ugovora se utvrđuju ništetnim i u kom dijelu.

9. Nije počinio ni relativno bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a i nije povrijedio odredbu članka 338. stavak 4. ZPP-a na koju se poziva tuženik jer je sud u pobijanoj presudi naveo odlučne činjenice na kojima temelji osnovanost tužbenog zahtjeva i izjasnio se o stavovima stranaka i određeno je naveo koje je dokaze proveo i analizom tih dokaza pravilno je utvrdio bitne činjenice.

10. Nije povrijedio ni odredbe čl. 190. i 191. ZPP-a već je pravilno postupio kada je dopustio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka. Naime, prvostupanjski sud je pravilno primjenom odredbe 190. st. 2. ZPP-a dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka koja je uslijedila nakon što je vještak financijske struke dostavio nalaz i mišljenje i izvršio obračun preplate po osnovi promjenjive valutne klauzule. Stoga iako procesnim rješenjem (protiv kojega nije dopuštena posebna žalba) nije izričiti dopustio tu preinaku, sadržajno je pravilno o njoj odlučio kada je udovoljio konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Naime, provedenim vještačenju utvrđeni su elementi koji opravdavaju povećanje tužbenog zahtjeva, što opravdava dopustivost preinake.

11. Protivno žalbenim tvrdnjama, sud prvog stupnja je analizom svih provedenih dokaza pravilno utvrdio bitne činjenice dok tuženik nije dokazao ni predlagao relevantan dokaz na okolnosti utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

12. Presuda donesena u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača ima obvezujući učinak na ovaj predmet i utvrđenje o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz tog predmeta ima učinak i na ovaj predmet.

13. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13.

lipnja

2014. povodom

koje

je

donesena presuda VSRH broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

14. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženi povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

15. Nastavno, odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

16. Iako je do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine" broj 70/19), sud bio vezan za utvrđenja iz predmeta kolektivnih tužbi samo u postupcima za naknadu štete, dok je predmet ovog postupka stjecanje bez osnova valja reći da su obje kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvan ugovorne obveze, te pravnu osnovu za isplatu), a šteta je u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08. - dalje ZOO) i umanjenje nečije imovine. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku

glede ništetnosti valutne klauzule i

ugovorne odredbe o

promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, temeljem članka 502.c ZPP-a, vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

17. Pritom treba napomenuti da tuženik tijekom postupka, nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njegovih obveze i da je unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Tuženik je trebao dokazati da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu ili pak da su tužiteljici jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, odnosno promjenjiva kamatna stopa, a to tuženik sadržajem iskaza saslušane svjedokinje ni priloženom materijalnom dokumentacijom nije dokazao.

18. Naime, prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato, da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

19. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da tuženik u ovom predmetu nije predlagao relevantne dokaze ni dokazao da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila razumljiva u smislu da bi tuženik dao tužitelju sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, pa su žalbene tvrdnje kojima se iskazuje drugačije neosnovane.

20. Osim toga tužitelj nije ni mogao znati zašto se mijenja kamatna stopa jer predmetnim Ugovorom o kreditu promjenu ugovorne kamate stranke čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno tuženika, a da u isto vrijeme tim Ugovorom precizno ne određuju uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, već vjerovnik (ovdje tuženik) jednostrano određuje obvezu dužniku (ovdje tužitelju) koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

21. Nije osnovan žalbeni razlog kako sud ne može utvrditi ništetnom odredbu ugovora koji je u cijelosti izvršena jer na temelju odredbe članka 327. stavak 1. ZOO- a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti. Osim toga ne radi se ni o zabrani manjeg značaja jer je zaštita potrošača javni interes zaštićen odredbama ZZP-a, ali i drugim zakonima te se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne može smatrati povredom manjeg značaja.

22. Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u visini razlike između iznosa koji je platio i koji bi platio da je plaćao anuitet po tečaju švicarski franak u odnosu na kunu važeći na dan korištenja kredita i tuženik na matematički izračun nije imao nikakve primjedbe. To pravo proizlazi iz odredbe članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18:dalje-ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika da tužitelju isplati iznos od 4. 155,11 eur.

23. Neosnovano žalitelj prigovara da su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučne tzv. negativne tečajne razlike. Predmet spora je povrat uplate za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužiteljice prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, utvrđena ništetnom. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice, prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike.

24. Nisu osnovane ni žalbene tvrdnje o zastari predmetne tražbine jer tražbina po osnovi restitucijskog zahtjeva, vraćanju primljenog zbog ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, u smislu odredbe članka 225. ZOO-a. Protivno žalbenim navodima zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u predmetu zaštite kolektivnih prava, pokrenute podnošenjem kolektivne tužbe Udruge '' Potrošač '', pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P - 1401/12 od 4. travnja 2012., a koja je u odnosu na valutnu klauzulu i ovdje tuženika postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. i do podnošenja tužbe u ovom predmetu, 29. rujna 2021., nije istekao rok zastare od pet godina. Naime, podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu bila je prekinuta zastara, u smislu odredbe članka 241. ZOO-a i rokovi zastare ponovno su počeli teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu.

25. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja i da tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos od 4. 155,11 eur pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem i to utvrđenje suda glede samog izračuna visine razlike po toj osnovi određenim žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje.

26. Pogrešno žalitelj ističe obvezu suda na umanjenje dosuđenog iznosa za negativnu tečajnu razliku. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužiteljice prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđena ništetnom. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike.

27. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata na valjano dosuđeni iznos od svake uplate ističući da banka nije nesavjesni

stjecatelj.

U konkretnom

predmetu

utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Savjesnost se prosuđuje prama okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

28. Iz navedenih razloga svi žalbeni navodi tuženika u dijelu glavne tražbene su neosnovani.

25. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio koji su opravdanim troškove postupka tužitelja u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a i protivno navodima tuženika sastava podneska od 11. listopada 2023. bio je potreban i predstavlja opravdani trošak postupka.

26. Nisu osnovane ni žalbene tvrdnje za priznanjem cjelokupnih troškova postupka pozivanjem na praksu EU-a jer je tužitelj morao predvidjeti, a s obzirom na ustaljenu sudsku praksu u tom dijelu da je tražbina po osnovi promjenljive kamatne stope u zastari.

27. Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja, pozivom na odredbu čl. 154. stavak 2. ZPP-a, tužitelju dosudio troškove postupka u omjeru od 59,30 %. Naime, u ovom predmetu tužitelj je uspio s dva deklaratorna tužbena zahtjev čija je vrijednost označena u tužbi iznosom od 1. 327,23 eur (10.000,00 kn ) i sa kondemnatornim tužbenim zahtjevom u iznosu od 4.155,11 eur dok je odbijen s kondemnatornim tužbenim zahtjevom za isplatu iznosa od 1.061,84 eur. U toj situaciji uspjeh tužitelja u sporu iznosi 84% (6.544,81-1.061,84=5.482,97: 6.544,81) dok je uspjeh tuženika 16. % . Kada se od uspjeha tužitelja odbije uspjeh tuženika, tuženik je dužan nadoknaditi tužitelju troškove postupak u omjeru od 68 %(84-16).

28. Sukladno tome, pravilnom primjenom odredbe čl. 154. stavak 2. ZPP-a valjalo je preinačiti pobijanu presudu u sadržajno odbijajućem dijelu troškova postupka i tužitelju na ime troškova postupka dosuditi daljnji iznos od 130,50 eur, odnosno potvrditi sadržajno odbijajući dio troškova postupka za preostali iznos od 480,00 eur.

29. Tužitelj koji je djelomično uspio sa žalbom, razmjerno tom uspjehu, primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a, ostvaruje pravo na naknadu troška sastava žalbe protiv rješenja u omjeru od 21 % (130,50 : 610,50%) što iznosi 10,5 eur (vps je 610,50 eur to je 25 bodova x 2 eur x 21 % ) primjenom tbr. 10. točka 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" br. 138/23 dalje: Tarifa) što uvećano za PDV po stopi od 25 % iznosi 13,12 eura.

30. Iz navedenih razloga, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. i čl. 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci presude.

31. Nepobijeni dio točke IV izreke rješenja, ostaje neizmijenjen.

U Rijeci 8. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić