REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U
ZAGREBU
Zagreb, Trg Johna
Fitzgeralda Kennedyja 11
Poslovni broj: P-2008/2025-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja AUTO KUĆA KOZINA d.o.o., Oroslavlje, Mokrice 180b, OIB: 89993018652, zastupanog po punomoćniku Krešimiru Librenjaku, odvjetniku u OD Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB 94472454976, zastupanog po punomoćnici Tamari Stanić Sertić, odvjetnici iz OD Grgić i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 20. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 7. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 170,43 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 29. kolovoza 2024. do isplate, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , te nakaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 238,66 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 7. travnja 2026. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II/ Odbija se kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu iznosa od 0,93 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatim počevši od 29. kolovoza 2024. do isplate, u dijelu u kojem potražuje naknadu parničnog troška u iznosu od 6,64 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatim počevši od 7. travnja 2026. do isplate te u dijelu u kojem zatezne kamate na dosuđeni iznos parničnog troška od 238,66 eur počevši od 7. travnja 2026. do isplate potražuje po stopi koja prelazi stopu koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine .
Obrazloženje
1./ Tužitelj je 10. rujna 2025. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi isplate, u kojoj navodi, u bitnome, da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 30. ožujka 2024. oštećeno vozilo registarske oznake [registarska oznaka], u vlasništvu ĆF, vlasnice obrta [obrt]. S obzirom da je u vrijeme nezgode predmetno vozilo kod tuženika bilo osigurano policom automobilskog kasko osiguranja, da je na zahtjev vlasnika vozila kao tuženikovog osiguranika, kod tuženik izvršen izvid i procjena štete. Vozilo je tuženikov osiguranik odlučio popraviti kod tužitelja, koji je za izvršeni popravak vozila izdao račun na iznos od 514,64 eur. Međutim, tuženik je samo djelomično izvršio isplatu troškova potrebnih za popravak vozila, i to u iznosu od 339,56 eur, temeljem predmetnog tužiteljevog računa. Preostala je razlika, u iznosu od 171,36 eur, koju tužitelj potražuje u ovoj parnici, i tvrdi da je posljedica različite cijene radnog sata potrebnih servisnih radova i različite cijene potrošnog materijala po kojima je tuženik obračunao potrebne troškove popravaka . Naime, tuženik je prilikom isplate odštete satnicu potrebnih radova servisera i potrošnog materijala obračunao po cijeni koju sam priznaje, uzimajući si time neosnovano pravo određivati cijene radnog sata drugog gospodarskog subjekta , tužitelja. S obzirom da je tuženikov osiguranik ugovorom o ustupu potraživanja tužitelju ustupio svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi isplate naknade iz osiguranja temeljem predmetnog računa izdanog radi popravka osiguranog vozila, tužitelj od tuženika potražuje isplatu preostalog iznosa potrebnog za izvršeni popravak vozila, sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim počevši od 29. kolovoza 2024. do isplate, po stopi mjerodavnoj za odnose iz trgovačkih ugovora.
2./ U odgovoru na tužbu tuženik osporava aktivnu i pasivnu legitimaciju i osnovanost i visinu istaknutog zahtjeva. Ukazuje da je, u skladu s ugovornim uvjetima predmetnog kasko osiguranja, svog osiguranika uputio vozilo popraviti u servisu po izboru tuženika, upozoravajući ga da će, ne postupili u skladu s uvjetima osiguranja, osigurninu isplatiti u visini kalkulacije troškova servisne radionice u koju je osiguranika uputio radi popravka vozila. Nadalje, osporava cijenu potrošnog materijala i radnog sata autoserviserskih radova po kojima je tužitelj obračunao troškove popravka te tvrdi da cijena iskazana u tužiteljevom cjeniku nije njegova mjerodavna cijena, već da je određena proizvoljno, kada se naknada naplaćuje od osiguravajućih društava. Tvrdi da popravak nije izvršen u skladu s tuženikovim izvidom štete, te osporava zatraženi tijek i stopu zateznih kamata.
3./ Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu, osnovanost kojih osporava, tužitelj je naveo da je cijena radnog sata (od 61,25 eur) po kojoj je obračunao popravak vozila cijena iskazana u njegovom cjeniku i da je ovo upravo redovita cijena na tržištu mjerodavnom za popravak vozila, ukazujući na cijene po kojoj drugi osiguratelji, pa i sam tuženik, isplaćuje odštete.
4./ U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: tužiteljev račun (list 9 spisa), izvid štete (list 10 spisa), tuženikova uputa osiguraniku o radionici od 8. travnja 2024. (list 116-117 spisa) i suglasnost o ovoj uputi (list 120-121 spisa), tuženikova ponuda osiguraniku za popravak od 23. kolovoza 2024. (list 11 spisa) i obavijest o isplati osigurnine s potvrdom o plaćanju (list 12 -13 spisa), tužiteljev cjenik (list 15 spisa), ugovor o ustupu tražbine radi ispunjenja (list 16-18 spisa), obavijest o ustupu (list 18-19 spisa), sudska praksa (list 20-31, 36-59 spisa), očitovanje Agencije za nadzor financijskih usluga (list 26-27 spisa), očitovanje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (list 32-35 spisa), tuženikovi uvjeti kasko osiguranja (list 74-113 spisa), polica kasko osiguranja tuženika (list 114-115 spisa), računi drugih servisa s potvrdama o plaćanju (list 125-130 spisa).
5./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje ZPP) , ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u pretežitom dijelu.
6./ Predmet spora je zahtjev tužitelja kao novog vjerovnika za isplatom naknade iz osiguranja u visini preostalog dijela računa ispostavljenog za popravak osiguranog vozila.
7./ Na temelju priloženih isprava i navoda stranaka utvrđene su odlučne činjenice kako sijedi.
8./ ĆF, vlasnica obrta [obrt], kao ugovaratelj osiguranja te tuženik, kao osiguratelj zaključili su ugovor o kasko osiguranju vozilo registarske oznake tada registarske oznake [registarska oznaka] (a u vrijeme nezgode [registarska oznaka] (da se radi o istom vozilu razvidno je iz istovjetnog podatka o broju šasije navedeno u polici osiguranja i izvidu štete), za razdoblje od 28. rujna 2023. do 28. rujna 2024. (polica kasko osiguranja broj 03068200089072 (list 114-115 spisa). Tuženik tvrdi da se na predmetni ugovor o osiguranju primjenjuju njegovi Uvjeti za kasko osiguranje cestovnih vozila 2022. (list 74-113 spisa), koji činjenicu tužitelj ne osporava. Iz izvida štete od 8. travnja 2024. i tuženikovog dopisa od 23. kolovoza 2024., razvidno je da je osiguranik tuženiku, temeljem predmetne police kasko osiguranja, podnio odštetni zahtjev te je kod tuženika, povodom predmetne prometne nezgode od 30. ožujka 2024., pregledano oštećeno osigurano vozilo. Dopisima od 8. travnja 2024., 6. svibnja 2024. i 23. kolovoza 2024. tuženik je obavijestio osiguranika da je utvrdio postojanje obveze na isplatu osigurnine temeljem predmetnog odštetnog zahtjeva, u iznosu od 339,56 eur, te mu je stoga dostavio i Uputu o radionici za popravak vozile jer se, na temelju Uvjeta za kasko osiguranje cestovnih vozila, koji se na predmetni ugovor o osiguranju primjenjuju, s obzirom da su ugovaratelju osiguranja urečeni prilikom sklapanja ugovor o osiguranju, popravak ima izvršiti u radionici po izboru tuženika, slijedom čega je uputio osiguranika na mogućnost popravka vozila u radionici koje se nalazi na osiguranikovom području. Osiguranik je nadalje upućen obratiti s tuženiku za slučaju poteškoća oko predaje vozila na popravak u ovim servisima. Nadalje, tuženik je u predmetnim dopisima naveo da će, za slučaj da osiguranik upute ne poštuje, troškove popravka vozila koji nastanu u drugoj radionici priznati u visini iz kalkulacije troškova popravka u radionicama u koje ga je sam radi popravka uputio.
9./ Tuženik ponude ovih radionica nije priložio, no iz njegovih navoda proizlazi da je plaćanje utuženog iznosa osporio jer je osiguranik postupio protivno obvezama iz predmetnog ugovora o kasko osiguranju, stoga što oporavak nije izvršio u radionici u koju ga je tuženik uputio, slijedom čega da tuženik ima pravo osigurninu isplatiti u visini kalkulacije troškova popravka koju su dale radionice u koje je osiguranika uputio, a koja je kalkulacija troškova popravka očito manja od cijene po kojoj je osiguranik vozilo popravio, slijedom čega je osigurnina isplaćena u manjem iznosu od cijene prema kojoj je vozilo popravljeno, odnosno, očito u visini prema kojoj bi, prema kalkulaciji popravka, vozilo bilo moguće popraviti u jednoj od radionica u koje je, radi popravka vozila, tuženik uputio osiguranika.
10./ Na temelju tužiteljevog računa od 21. kolovoza 2024. (list 9 spisa), utvrđeno je da je predmetno oštećeno vozilo osiguranik odlučio popraviti kod tužitelja, a za izvršeni popravak vozila tužitelj je obračunao naknadu u iznosu od 514,64 eur, i to za rad prema količini radnih sati navedenoj i u tuženikovom izvidu (limarski 2 sata i lakirerski 3,90 sati), pri čemu je sat obračunat po cijeni od 49,00 eur (bez PDV-a). Naime, iz tužiteljevog cjenika od 15. siječnja 2024. (list 15 spisa) razvidno je da je cijena serviserskih radova limara i lakirera određena u iznosu od 49,00 eur (uvećano za PDV od 25% iznosi 61,25 eur). Nadalje, u predmetnom je računu obračunat trošak žarulje (3,72 eur, uvećano za PDV od 25% iznosi 4,65 eur) te trošak potrošnog materijala, lakirera u iznosu od 109,09 eur (kako je predviđeno i izvidom štete tuženika), odnosno 9,80 eur (dok je izvidom štete kod tuženika predviđena cijena od 3,26 eur).
11./ Nadalje, iz tuženikove ponude za isplatu odštete povodom predmetne prijave osiguranog slučaja od 23. kolovoza 2024., utvrđeno je da je tuženik obavijestio osiguranika da je utvrdio postojanje svoje osigurateljne obveze . S obzirom na priloženi tužiteljev račun o troškovima popravka, tuženik je u predmetnoj ponudi naveo da je osigurnina obračunata prema procijenjenoj visini štete od 339,56 eur, i to na temelju izvida štete, fotografija oštećenog vozila i predmetnog tužiteljevog računa za popravak. Iznos iz predmetnog računa da je umanjen za iznos od 175,08 eur zbog cijene radnog sata, limarskog potrošnog materijala i žarulje koja da nije evidentirana izvidom štete. Iz potvrde o izvršenom plaćanju utvrđeno je da je tuženik isplatio iznos prema navedenoj ponudi, odnosno 5. rujna 2024. plaćen je izravno tužitelju iznos od 339,56 eur.
12./ Dakle, tuženik je trošak popravka podmirio bez osporavanja broja potrebnih radnih sati, koji svakako odgovara i njegovom izvidu štete. Osporena je cijena radnog sata i cijena limarskog potrošnog materijala, te stavka žarulje jer da nije bila evidentirana izvidom štete. Dakle, osim u odnosu na trošak zamjene žarulje obračunat u predmetnom računu, očito je da u konkretnom slučaju nije sporan niti opseg radova potrebnih za popravak oštećenog vozila, niti njihova količina, već je sporna jedino cijena radnog sata i cijena limarskog potrošnog materijala, a po kojima je trošak popravka obračunat na predmetnom tužiteljevom računu.
13./ U konkretnom slučaju tužitelj potražuje plaćanje manjeg iznosa po osnovi razlike između iznosa koji je na računu popravka obračunat i iznosa koji je tuženik kao osiguratelj isplatio. Naime, prema tužiteljevom računu popravak je iznosio 514,64 eur, a tuženik je platio 339,56 eur, pa ostaje razlika od 175,08 eur. No, tužitelj potražuje iznos od 171,36 eur (dakle 175,08 eur – 171,36 eur = 3,72 eur). Kada se umanjeni iznos koji tužitelj potražuje dovede u vezu s pojedinim stavkama na računu popravka i tuženikovim obračunom, u kojem je osporio obvezu plaćanja troška žarulje koja da nije evidentirana izvidom štete, te navodima stranaka tijekom postupka, to je za zaključiti da tužitelj ne potražuje upravo stavku koja se odnosi na žarulju (3,72 eur). No, kod takvog umanjivanja iznosa koji od tuženika potražuje, tužitelj je, iako je potraživanje umanjio za stavku žarulje (3,72 eur), propustio umanjiti iznos prema računu i za porez na dodanu vrijednost obračunat na ovu stavku, a koji iznosi 0,93 eur (jer je 3,72 eur + 25% = 4,65 eur). Stoga je, jer je tužitelj očito zahtjev za isplatu umanjio za stavku žarulje, uvažavajući tuženikovu primjedbu da ovaj dio nije izvidom štete bio evidentiran, tužiteljev zahtjev koji je predmet spora neosnovan za PDV obračunat na ovu stavku, dakle za iznos od 0,93 eur.
14./ Ugovorom o ustupu tražbine radi ispunjenja od 25. studenog 2024., osiguranica ĆF, kao vlasnica obrta, ustupila je tužitelju tražbinu prema tuženiku u iznosu od 171,36 eur, a po osnovi preostalog dijela tužiteljevog računa za izvršeni popravak vozila, te je tuženik 20. veljače 2025. obaviješten o izvršenom ustupu.
15./ U skladu s odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO), vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o novčanoj tražbini osiguranika po osnovi naknade temeljem kasko osiguranja prema tuženiku kao osiguratelju, to se ne radi o tražbini koja bi sukladno citiranoj odredbi bila neprenosiva. Sukladno odredbi čl. 82. st. 1. ZOO -a za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju, što je u konkretnom slučaju učinjeno. Tužitelj kao p rimatelj ima prema tuženiku kao dužniku ista prava koja je njegov osiguranik kao ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a). U konkretnom se slučaju, prema sadržaju ugovora o ustupu, radi o ustupu tražbine radi ispunjenja pa se obveza tuženikovog osiguranika prema tužitelju, po osnovi isplate naknade za izvršeni popravak vozila, gasi tek kad tužitelj naplati od tuženika ustupljenu mu tražbinu po osnovi naknade iz osiguranja.
16./ Neosnovano stoga tuženik osporava aktivnu legitimaciju tužitelja, jer je tužitelj vjerovnik kojem je vlasnik vozila kao osiguranik ustupio svoju tražbinu prema tuženiku, odnosno svoju pasivnu legitimaciju kao osiguratelja temeljem zaključene police automobilskog kasko osiguranja za oštećeno vozilo. S obzirom da je tuženik nakon prijave odštetnog zahtjeva obavijestio osiguranika o utvrđenju svoje obveze na isplatu i potom djelomično isplatio naknadu iz osiguranja po predmetnom štetnom događaju, očito neosnovano tuženik osporava svoju odgovornost za isplatu naknade iz kasko osiguranja u konkretnom slučaju. Tuženik naime, iako je osiguranika obavijestio da je njegov odštetni zahtjev pravno osnovan, nije tijekom ove parnice iznio činjenice kojima bi potkrijepio svoje navode kojima osporava osnovanost osnove istaknutog zahtjeva s obzirom na postojanje osigurateljnog pokrića, slijedom čega su takvi njegovi navodi očito paušalni.
17./ S obzirom da je na tužitelja prenesena tražbina prema tuženiku kao osiguratelju po osnovi sklopljenog ugovora o kasko osiguranju vozila, to isti prema tuženiku ima ista prava kao i njegov osiguranik, pa je dakle tuženik isplatu osigurnine dužan izvršiti u skladu s ugovorenim uvjetima, sadržaj kojih među strankama nije sporan.
18./ Neosnovano, po shvaćanju ovog suda, tuženik navodi, pa tako i u dopisima koje je uputio svom osiguraniku povodom predmetnog štetnog događaja, da bi, u skladu s uvjetima osiguranja, imao pravo odštetu u visini potrebnih troškova za popravak vozila (djelomična šteta) isplatiti samo u visini kalkulacije troškova popravaka radionice u koju je radi popravka uputio osiguranika. Navedeno naime, po shvaćanju ovog suda, ne proizlazi iz sadržaja ugovorenih uvjeta osiguranja.
19./ Naime, u skladu s odredbama tuženikovih Općih uvjeta za kasko osiguranje cestovnih vozila 2022. (dalje Opći uvjeti), postupak naknade štete podrazumijeva naturalnu restituciju (uspostavu stanja osiguranog vozila koje je bilo prije no što je šteta nastala) odnosno isplatu odgovarajućeg iznosa novca na ime naknade štete (E. I. 1. Općih uvjeta). Naturalna restitucija osiguranog vozila, u skladu s Općim uvjetima, podrazumijeva popravljanje oštećenih dijelova vozila, pod uvjetom da je popravak vozila ekonomski opravdan, pri čemu tuženik ima pravo odrediti mjesto popravka vozila ili organizirati i izvršiti popravak vozila (E. I. 2. Općih uvjeta). U slučaju neslaganja osiguranika s procedurom navedenom u prethodnom stavku, tuženik može isplatiti naknadu iz osiguranja u opsegu koji proizlazi iz primjene ove i sljedećih odredbi Općih uvjeta (E. I. 3. Općih uvjeta).
20./ Dakle, prema uvjetima osiguranja, obveza je tuženika štetu naknaditi uspostavom ranijeg stanja, pri čemu ima pravo odrediti mjesto popravka ili organizirati i izvršiti popravak, ili isplatiti odgovarajući iznos novca na ime naknade štete.
21./ Po shvaćanju ovog suda, iz odredaba Općih uvjeta ne proizlazi da bi tuženik imao pravo izabrati na koji će od ova dva načina, naturalnom restitucijom ili isplatom odgovarajućeg iznosa novca kod djelomične štete ((E. III Općih uvjeta), o kakvoj je u konkretnom slučaju nedvojbeno riječ, osiguraniku naknaditi štetu. Upravo suprotno, proizlazi da pravo izbora ima osiguranik, koji očito nije odabrao naturalnu restituciju kako ju Opći uvjeti predviđaju, na način da tuženik ima pravo odrediti mjesto popravka ili organizirati i izvršiti popravak vozila, već, unatoč tome što mu je tuženik takvu mogućnost navođenjem radionica za popravak vozila ponudio, svoje je vozilo odlučio popraviti kod tužitelja kao servisera, a od tuženika je naknadu štete potraživao u isplatom odgovarajuće iznosa novca, u visini nastalih troškova popravka prema tužiteljevom računu. Već stoga, prema sadržaju odredbe čl. E. I. 3. Općih uvjeta, iz koje proizlazi da se odnosi na slučaj u kojem osiguranik odabere naknadu štete od tuženika naturalnom restitucijom kako ju predviđaju predmetni Opći uvjeti, a što konkretan slučaj nije, nema mjesta primjeni odredbe E. I. 3. Općih uvjeta jer je u njoj navedeno da se odnosi na prethodni stavak (odredbu čl. E. I. 2. Općih uvjeta) kojim je uređena upravo naturalna restitucija predviđena Općim uvjetima (uz pravo tuženika odrediti mjesto popravka), kao jedan od dva načina naknade štete.
22./ No, sve i kada bi se, unatoč navedenom, iako osiguranik vozilo nije odlučio popraviti na mjestu koje tuženik odredio, niti je tuženik učinjeni popravak vozila organizirao i izvršio, mogla primijeniti odredba čl. E. I. 3. Općih uvjeta, predmetnu odredbu nije moguće tumačiti na način kako to tuženik predlaže, i navodi osiguraniku u svojem dopisu, na način da bi troškove popravka oštećenja nastalih na osiguranom vozilu u osiguranom slučaju, dakle osigurninu, imao pravo i dužnost isplatiti samo u visini kalkulacije troškova popravka u radionici u koju je osiguranika uputio da izvrši popravak vozila.
23./ Odredbama čl. E. III. Općih uvjeta, kojima je uređeno utvrđivanje iznosa štete za slučaj djelomične štete, kao niti ostalim odredbama Općih uvjeta, nije ugovoreno da bi se iznos naknade štete (osigurnine) imao računati u visini kalkulacije troškova popravka u radionici u koju je tuženik osiguranika uputio da izvrši popravak vozila. Opći uvjeti ne sadrže u odredbi abecednog pojmovnika (čl. A. Općih uvjeta) definiciju pojma "opseg" navedenog u odredbi čl. E. I. 3. Općih uvjeta, prema kojoj tuženik naknadu može isplatiti u opsegu koji proizlazi iz primjene ove i sljedećih odredaba Općih uvjeta. Nije stoga iz citirane odredbe čl. E. I. 3. Općih uvjeta jasno odnosi li se pojam "opsega naknade", odnosno ograničenje naknade na primjenu kojeg tuženik upire, na novčani iznos koji iz računa popravka proizlazi, neovisno o pojedinim njegovim stavkama (uobičajeno dijelovi za zamjenu, rad servisera, potrošni materijal, i sl.) ili pak na opseg radova prema njihovoj vrsti i količini (primjerice količina radnih sati servisera). Pri tome valja imati u vidu da se nejasne odredbe u konkretnom slučaju, s obzirom da su sadržane u tuženikovim Općim uvjetima, dakle unaprijed otisnutom sadržaju ugovora koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana, imaju tumačiti u korist druge strane, odnosno u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih činidaba (čl. 320. ZOO-a), dakle u korist osiguranika tuženika, odnosno tužitelja koji je u njegov pravni položaj vezano uz isplatu osigurnine ustupom tražbine stupio. Stoga u konkretnoj situaciji, s obzirom da među strankama opseg radova i potrebni radni sati za popravak osiguranog vozila nisu sporni, kao niti da je cijena radnog sata po kojoj je popravak izvršen određena upravo u skladu s uvjetima na tržištu mjerodavnom za popravak vozila, citiranu odredbu čl. E. I. 3. Općih uvjeta nije moguće tumačiti na način da tuženiku daje pravo ograničiti osigurninu prema nekoj cijeni radnog sata. Naime, ograničenje cijene radnog sata Općim uvjetima nije predviđeno, niti iz njih proizlazi da bi tuženik obračun osigurnine imao pravo vršiti prema najpovoljnijoj, od više na tržištu ponuđenih, cijeni radnog sata za popravak vozila. Takovo ograničenje obveze tuženika prilikom isplate osigurnine ne proizlazi niti iz zakona. Stoga pogrešno smatra tuženik da bi, u konkretnom slučaju, pozivanjem na odredbe Općih uvjeta imao pravo odbiti isplatu osigurnine prema utvrđenim troškovima popravka osiguranog vozila, pri čemu opseg radova nije sporan, umanjenjem računa popravka za neki dio cijene radnog sata.
24./ U odnosu na odredbu čl. G. II. 7.5. Općih uvjeta, o dužnostima osiguranika nakon nastanka osiguranog slučaja, valja navesti da tuženik nije osporavao da je osiguranik ugovorene obveze u ovom dijelu ispunio, s obzirom da je njegov zahtjev za isplatu osigurnine utvrdio pravno osnovanim, i djelomično je štetu naknadio, a pravo tuženika dati detaljne upute u pogledu odabira prikladnog servisa nije od utjecaja u konkretnom slučaju imajući u vidu da tuženik ne tvrdi da tužiteljev servis ne bi bio prikladan, već pogrešno smatra da ima pravo osigurninu isplatiti umanjujući cijenu radnog sata i potrošnog materijala po kojoj je popravak izvršen, odnosno u visini kalkulacije troškova popravka u radionici u koju je radi popravka vozila uputio osiguranika.
25./ U konkretnom slučaju tužitelj je troškove radnih sati za usluge limarije i lakiranja obračuna po cijeni iskazanoj u njegovom cjeniku (49,00 eur). S obzirom da tuženik nije iznio činjenice kojima bi potkrijepio svoju tvrdnju, da se radi o cijeni koja kod tužitelja ne bi bila službena (redovita), već o cijeni koju tužitelj iskazuje kada popravak naplaćuje od osiguravajućih društava, sud je ove navode tuženika ocijenio paušalnima. Osim toga, da cijena po kojoj je tužitelj izvršio popravak predstavlja upravo cijenu koja je mjerodavna na tržištu ukazuju i računi drugih servisera, izdani u sličnom razdoblju, a iz kojih je razvidno da se cijena servisnih radova koji su predmet spora obračunava u iznosu od 80,00 eur (list 125 spisa), odnosno 60,00 eur (list 128 spisa) (i to iskazano bez pripadajućeg PDV-a). Konačno, iz potvrde o plaćanju (list 129 i 130 spisa) utvrđeno je da i sam tuženik troškove popravka kao odgovorni osiguratelj podmiruje po cijeni radnog sata većoj od tužiteljeve, odnosno po cijeni od 60,00 eur bez uračunatog PDV-a pa su i stoga neosnovane tvrdnje tuženika da se ne bi radilo upravo o cijeni mjerodavnoj na tržištu popravka vozila. Konačno, tuženik pogrešno smatra da bi oštećenik, odnosno njegov osiguranik imao obvezu popravak izvršiti u servisu koji je na tržištu najpovoljniji. Takva obveza ne proizlazi niti iz mjerodavnih propisa niti, kako je prethodno izloženo, iz mjerodavnih ugovornih odredaba u konkretnom slučaju. Utvrđeno je stoga da je tuženik osigurninu glede obračunatih troškova servisnih radova bio dužan podmiriti po cijeni po kojoj je tužitelj radove popravka i obračunao.
26./ U odnosu na tuženikovo osporavanje cijene po kojoj je obračunat limarski potrošni materijal za ukazati je da je u izvidu štete tuženik je ovaj materijal obračunao u iznosu od 3,26 eur (bez PDV-a), dok je prema tužiteljevom računu ova stavka obračunata po jediničnoj cijeni od 4,90 eur, a za dva komada. Imajući u vidu da se radi o neznatnoj razlici (9,80 eur (4,90 eur x 2) – 3,26 eur = 6,54 eur (s PDVom 8,17 eur), a da tuženik nije iznio činjenice kojima bi potkrijepio osporavanje cijene ove stavke računa popravka, tuženikov je prigovor i u ovom dijelu ocijenjen paušalnim. Naime, radi se o cijeni potrošnog materijala koju je tužitelj u računu obračunao, pri čemu tuženik ne osporava da je potrošni materijal bio potreban ( i predvidio ga je izvidom štete), no smatra da je njegova cijena manja. Dakle, tuženik niti tvrdi niti dokazuje da cijena po kojoj je tužitelj obračunao ovaj potrošni materijal ne bi bila mjerodavna tržišna cijena, već plaćanje osporava jer očito smatra da je isplatu dužan izvršiti u visini najpovoljnije (najniže) cijene na tržištu, koje je međutim shvaćanje tuženika, s obzirom na prethodno izloženo, utvrđeno neosnovanim.
27./ Slijedom navedenog, tuženik je dužan isplatiti preostali iznos osigurnine u visini troškova potrebnih za popravak vozila u iznosu od 170,43 eur (umanjenje po osnovi cijene radnih sati i potrošnog materijala), dok neosnovano tužitelj potražuje isplatu iznosa od 0,93 eur (PDV obračunat na stavku žarulje plaćanje koje tužitelj ne potražuje).
28./ Nadalje, uz primjenu odredbe čl. 943. ZOO-a, s obzirom da je kod tuženika izvid štete obavljen 8. travnja 2024., a tuženik isplatu nije izvršio u rokovima predviđenim Općim uvjetima, tužitelju pravo na zatezne kamate pripada počevši od 29. kolovoza 2024., kako tužbom potražuje (čl. 2. st. 1. ZPP-a) do isplate. S obzirom da je na tužitelja prenesena tražbina koja proizlazi iz trgovačkog ugovora (ugovor o osiguranju s obrtnikom), te s obzirom da ustupom na primatelja prelaze i sporedna prava (čl. 81. st. 1. ZOO-a), osnovano tužitelj zatezne kamate potražuje po višoj stopi, propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.
29./ Slijedom navedenog, utvrđeno je da su odlučne činjenice u dovoljnoj mjeri raspravljene pa su kao nepotrebni odbijeni preostali tužiteljevi dokazni prijedlozi. Tuženikovi dokazni prijedlozi radi saslušanja njegovog djelatnika (procjenitelja) i vještačenja na okolnost da li je vozilo moglo biti popravljeno prema cijeni radnog sata radionica u koje je tuženik uputio osiguranika i obračunao osigurninu (od 27,00 eur po radnom satu), kao i da se tužitelju naloži dostava računa izdanih za popravak vozila s potvrdama da su plaćeni u spornom razdoblju, odbijeni su jer su usmjereni na utvrđenje činjenica koje nisu odlučne za donošenje odluke. Po shvaćanju ovog suda, pogrešno je tuženikovo protivljenje korištenju kao dokaza isprava koje je tužitelj priložio uz podnesak od 5. studenog 2025. Naime, radi se o ispravama koje je tužitelj dostavio očitujući se na tuženikov odgovor na tužbu, u kojima pobija prigovore tuženika vezane uz mjerodavnu visinu cijene radnog sata, dostavljajući račune drugih servisera u kojim je obračunata i viša cijena radnog sata no u konkretnom slučaju , s potvrdama o plaćanju, između ostalih i tuženika. S obzirom da je predmetni podnesak dostavljen pravovremeno, prije održavanja pripremnog ročišta 20. veljače 2026., to po shvaćanju ovog suda nema zapreke uzimanju ovih isprava kao dokaza u obzir. Naime, prema odredbi čl. 461.a st. 9. i 10. ZPP-a, u sporovima male vrijednosti, tek za činjenice iznijete i dokaze predložene na pripremnog ročištu vrijedni pravilo procesne prekluzije vezano uz opravdanost propusta stranke ove činjenice i dokaze iznijeti do održavanja pripremnog ročišta. Naime, po shvaćanju ovog suda, a imajući u vidu smisao i svrhu procesnih odredaba vezanih uz ograničavanje stadija u kojem, u sporovima male vrijednosti, stranke mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, odredbu čl. 461.a st. 2. ZPP-a, na koju se očito poziva tuženik, prigovarajući procesnoj prekluziji, valja tumačiti imajući u vidu i sadržaj odredaba čl. 461.a st. 9. i 10. ZPP-a. Okolnost da za predmetno pisano očitovanje tužitelj prethodno nije tražio odobrenje suda nije od utjecaja (razlog iz odredbe čl. 299.a st. 5. ZPP-a.
30./ Tužitelj je s tužbenim zahtjevom u sporu uspio u pretežitom dijelu, a zbog raspravljanja dijela kojim nije uspio (0,93 eur) nisu nastali posebni troškovi, pa se odluka o njegovom zahtjevu za naknadu troškova postupka osniva na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje Tarifa). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (T.br. 7/1 Tarife u iznosu od 50,00 eur), obrazloženog podneska od 5. studenog 2025. kojim se očitovao na odgovor na tužbu (T.br. 8/1 Tarife u iznosu od 50,00 eur), zastupanja na ročištu 20. veljače 2026. (T.br. 9/1 Tarife u iznosu od 50,00 eur) te zastupanja na ročištu za objavu presude (T.br. 9/3 Tarife u iznosu od 25,00 eur), dakle ukupno 175,00 eur, što uvećano za PDV (T.br. 46 Tarife), iznosi 218,75 eur.
31./ Sudska pristojba za tužbu priznata je u plaćenom iznosu od 6,63 eur, a za presudu u iznosu od 13,27 eur, u skladu s odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.).
32./ Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka tužitelju u iznosu od 238,66 eur osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi utvrđenoj na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, u visini stope mjerodavne za ostale odnose. Naime, svi i kada glavna tražbina koja je predmet spora proizlazi iz trgovačkog ugovora, na sporednu tražbinu po osnovi naknade parničnih troškova zatezne kamate se obračunavaju po stopi mjerodavnoj za ostale odnose (tako VSRH Rev-1114/2023- 2 od 4. lipnja 2024.).
U Zagrebu 7. travnja 2026.
Sutkinja:
Tina Šimović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda, u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.
U postupku u sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. točke 3. ovog Zakona.
