Republika Hrvatska
Poslovni broj Gž R-23/2024-3
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Radolović Kuprešak, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB: 52634238587, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV br. 1, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, rješavajući žalbu tuženice, izjavljenu protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-8341/2020 od 22. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 7. travnja 2026.
r i j e š i o j e
Prihvaća se žalba tuženice, ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-8341/2020 od 22. studenog 2023. u točkama I., III. i V. izreke te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju bruto iznos od 2.321,93 eur / 17.494,48 kn sa zakonskim zateznim kamatama preciziranim u stopi i tijeku na pojedinačne iznose (točka I. izreke), zatim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 77,18 eur / 581,50 kn (točka II. izreke), nadalje je naloženo tuženici da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.752,95 eur / 20.742,10 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka III. izreke), te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 250,00 eur / 1.883.63 kn sa zateznim kamatama (točka IV. izreke) dok je odbijen u cijelosti zahtjev tuženice za naknadom troškova parničnog postupka (točka V. izreke).
2. Protiv presude sadržane u točkama I., III. i V. izreke žalbu podnosi tuženica pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. , 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje ZPP), s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinači uz naknadu troškova postupka tuženici, uključujući i trošak žalbe.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba je osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica kao poslodavac isplati naknadu plaće za više odrađene sate rada preko 40 sati tjedno i to po redovnoj cijeni sata rada u ukupnom iznosu od 2.321,93 eur te naknadu plaće za subote i nedjelje koje je tuženica evidentirala kao slobodne dane u iznosu od 77,18 eur, sve za razdoblje od mjeseca kolovoza 2015. do mjeseca srpnja 2020.
6. Dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 77,18 eur na ime naknade plaće za subote i nedjelje evidentirane kao slobodne dane, pravomoćno je odbijen točkom II. izreke prvostupanjske presude koju tužitelj nije pobijao žalbom, stoga ovaj osnov nije predmet razmatranja u žalbenom postupku.
7. Vezano za sporni dio tužbenog zahtjev koji se odnosi na naknadu plaće za više odrađene sate rada preko 40 sati tjedno izračunate po redovnoj cijeni sata rada, u provedenom postupku je utvrđeno:
- tužitelj je u predmetnom razdoblju bio zaposlen kod tuženice - poslodavca, kao djelatna vojna osoba Ministarstva obrane Republike Hrvatske, ustrojstvenoj jedinici Pristožerne postrojbe, Dom Glavnog stožera oružanih snaga, Prometni odjel na ustrojbenom mjestu Logistički dočasnik - tehničar za cestovna vozila, sa sjedištem zapovjedništva u Zagrebu - Vojarna „Croatia“,
- u relevantnom razdoblju tužitelj je povremeno obavljao službene poslove i zadaće po nalogu nadređenih osoba izvan redovnog radnog vremena, koje je bilo organizirano od 8,00-16,00 sati kroz pet radnih dana, odnosno odradio je radne sate preko redovnog mjesečnog fonda sati koji se računa po 40 sati tjedno,
- tužitelj ne osporava da mu kao djelatnoj vojnoj osobi ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, već tužbom potražuje da mu se sati koje je u utuženom razdoblju odradio preko mjesečnog fonda isplate po redovnoj cijeni sata,
- u relevantnom razdoblju nalozima nadležnih osoba tuženice, tužitelju je odobreno pravo na korištenje ukupno 41 slobodni dan s osnova rada duljeg od redovnog radnog vremena,
- tužitelj je iskazao kako nije bio u mogućnosti iskoristiti dobivene slobodne dane zbog pomanjkanja ljudi, radi čega da nije iskoristio sve slobodne dane,
- provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno je da tužitelju po osnovi više odrađenih sati u relevantnom razdoblju pripada iznos od 2.321,93 eur, pri čemu nisu uzeti u obzir eventualno iskorišteni slobodni dani.
8. Prvostupanjski sud, u odnosu na spornu osnovu potraživanja tužitelja ima u vidu odredbu članka 155. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj: 73/13., 75/15., 50/16. i 30/18. - dalje ZSOS) kojom je propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, subotom, nedjeljom, blagdanom, neradnim danom, stanju pripravnosti i sl., nego ostvaruju dodatke na plaću u skladu s člankom 139. ZSOS-a.
9. Dalje sud uvažava odredbe Odluke o rasporedu radnog vremena („Narodne novine“ broj: 66/14., 23/15., 84/15., 106/17., 39/18. i 46/18. - dalje Odluka/14) koja:
- točkom I. regulira raspored radnog vremena djelatnih vojnih osoba, oblike organiziranja rada i način evidentiranja radnog vremena,
- točkom IV. propisuje da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke na plaću u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba,
- točkom V. propisuje da se redovno radno vrijeme, koje se smatra punim radnim vremenom, utvrđuje u trajanju od 40 sati tjedno te je raspoređeno na pet dana, u pravilu od ponedjeljka do petka, te u pravilu traje od 8,00 do 16,00 sati,
- točkom VI. propisuje da ako potrebe službe to zahtijevaju, zapovjednik samostalne bojne odnosno zapovjednik ili čelnik jednake ili više razine, može pisanim nalogom odrediti preraspodjelu redovnoga radnog vremena tako da tijekom razdoblja koje ne može biti dulje od četiri mjeseca, radno vrijeme u jednom razdoblju traje dulje, ali ne više od 48 sati tjedno, a u drugom razdoblju kraće, s time da prosječno radno vrijeme tijekom trajanja preraspodjele ne prelazi 40 sati tjedno,
- točkom VII. je određeno da je djelatna vojna osoba obvezna po zapovijedi ili nalogu nadređene osobe raditi i dulje od redovnog radnog vremena iz točke V. zbog iznenadnog povećanja opsega poslova, žurnih izvanrednih zadaća, završetka poslova u određenom roku ili drugih potreba službe, pri čemu se sati rada dulji od redovnog radnog vremena preraspodjeljuju u skladu s točkom VI. Odluke/14,
- točkom XXII. je određeno da kada djelatna vojna osoba ostvari pravo na slobodan dan u skladu sa Odlukom, vrijeme korištenja pisanim nalogom određuje zapovjednik bojne odnosno zapovjednik ili čelnik jednake ili više razine, u skladu s potrebama službe, najkasnije u roku od četiri mjeseca od ostvarivanja prava na slobodan dan, te da će se slobodni dani ostvareni u skladu sa Odlukom plaćati kao da je djelatna vojna osoba radila u redovno radno vrijeme.
10. Primjenjujući citirane propise na utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj osnovano potražuje cjelokupni iznos utvrđen financijskim vještačenjem u visini od 2.321,93 eur. Pritom smatra da, iako je tuženica dostavila naloge o odobrenju prava tužitelju na 41 slobodni dan, u prilog svojih tvrdnji kako tužitelju ne pripada naknada za sate rada odrađene iznad 40-satnog radnog tjedna jer su mu odobreni slobodni dani, nije dovoljno za zaključak kako je tuženica tužitelju isplatila sve sate koje je isti u utuženom razdoblju odradio iznad 40 sati tjedno. Dalje, iznosi stajalište kako na temelju navedenih naloga kao ni ostale dokumentacije koju je tuženica dostavila u spis, sud nije mogao utvrditi je li, kada i na koji način tuženica možebitno organizirala preraspodjelu radnog vremena sukladno točki VI. Odluke/14, a slijedom koje preraspodjele bi tužitelj možebitno ostvario pravo na slobodne dane.
11. Slijedom svega, sud prvog stupnja prihvaća kao osnovan tužbeni zahtjev u tom dijelu dok o naknadi troškova postupka odlučuje primjenom članka 154. stavak 5. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a.
12. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a.
13. Osnovano tuženica u žalbi ukazuje na pogrešan zaključak prvostupanjskog suda vezano za okolnost preraspodjele radnog vremena i u svezi s time donesenih naloga kojima se odobrava tužitelju pravo na slobodne dane. Tuženica u žalbi tvrdi da samim izdavanjem naloga o korištenju slobodnih dana se smatra da je izvršena preraspodjela radnog vremena.
14. Iz obrazloženja pobijane presude bi proizlazilo da sud ne uvažava činjenicu odobrenih/korištenih slobodnih dana zbog činjenice što nadležni zapovjednik odnosno čelnik nije pisanim nalogom odredio preraspodjelu redovnoga radnog vremena sukladno točki VI. Odluke/14.
15. Međutim, pored nesporne činjenice da je tužitelju pisanim nalozima u relevantnom razdoblju odobreno korištenje 41 slobodni radni dan upravo na temelju točke XXII Odluke/14, odnosno umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi rada dulje od redovnog radnog vremena, koje naloge je tuženica dostavila u spis (list 55 - 82 spisa), tada činjenica što ne postoji pismeno rješenje o preraspodjeli radnog vremena ne znači da se ostvareni slobodni dani koji su odobreni i iskorišteni za rad dulji od redovnog radnog vremena ne trebaju uzeti u obzir (tako Vrhovni sud RH broj Rev- 123/2023 od 14 siječnja 2024.).
16. Sud prvog stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa nije utvrđivao je li tužitelj iskoristio sve odobrene slobodne dane prema izdanim pismenim nalozima odnosno koliko je odobrenih slobodnih dana iskoristio u relevantnom razdoblju, s obzirom da je tužitelj iskazao kako zbog manjka ljudi nije koristio odnosno nije iskoristio sve slobodne dane. Stoga je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je presudu u pobijanom dijelu valjao ukinuti kako bi sud prvog stupnja raspravio ove sporne okolnosti. Naime, tužitelju ne bi pripadalo pravo na zahtijevanu isplatu plaće za više odrađeno radno vrijeme ukoliko bi se utvrdilo da je iskoristio slobodne dane odobrene mu po tom osnovu (tako Vrhovni sud RH broj Rev-1229/2025 od 10. veljače 2025.). Dakle, od ostvarenih sati rada duljeg od redovnog radnog vremena treba oduzeti slobodne dane koji su iskorišteni po toj osnovi, tako da će sud prvog stupnja o tome u ponovljenom postupku voditi računa kada bude zadavao nalog vještaku financijske struke.
17. Jednako tako, u slučaju da utvrdi da je potraživanje tužitelja osnovano i u kojoj visini, tada će prvostupanjski sud voditi računa da obveza tuženice kao dužnika da isplati porez i prirez na porez na dohodak na plaću tužitelja dospijeva tek trenutkom isplate tog iznosa, pa tuženica još nije došla u zakašnjenje s ispunjenjem te novčane obveze, zbog čega tužitelj ne bi mogao osnovano zahtijevati zateznu kamatu na taj dio dosuđenog iznosa bruto plaće sukladno odredbama Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj:115/16., 106/18. 121/19., 32/20.) i Pravilnika o porezu na dohodak.
18. Radi navedenog, presudu je u pobijanom dijelu valjalo ukinuti, kako bi sud prvog stupnja u nastavku postupka, raspravio relevantne činjenice na koje mu je ukazao ovaj sud, isključivo u okviru dokaznih prijedloga stranaka, nakon čega će donijeti novu odluku o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva kojom će odlučiti o svim troškovima postupka (članak 166. stavak 3. ZPP-a).
19. Stoga je odlučeno kao u izreci ovoga rješenja pozivom na članak 370. ZPP-a.
20. Prvostupanjska presuda u točkama II. i IV. izreke, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.
U Rijeci 7. travnja 2026.
Predsjednica vijeća
Lidija Oštarić Pogarčić
