REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Vukovarska cesta 31

Poslovni broj: Us I-1342/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja MOLARIS d.o.o., Giletinci, Giletinci 200, OIB: 44304979783, kojeg zastupa Borna Lončar, odvjetnik u odvjetničkom društvu "Lovrić & Klobučar" j.t.d., Zagreb, Gundulićeva 19/I, protiv tuženika Ministarstva gospodarstva Republike Hrvatske, Zagreb, Radnička cesta 80, OIB: 19370100881, kojeg zastupaju službene osobe MT, te IT i MTC, radi obavijesti o namjeri raskida ugovora, 7. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva gospodarstva Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-442-01/24-01/167, URBROJ: 526-14-24-2 od 05. studenog 2024.

II. Svaka stranka snosi svoje troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-442-01/24-01/167, URBROJ: 526-14-24-2 od 05. studenog 2024., odbačen je prigovor tužitelja izjavljen na postupanje Hrvatske agencije za malo gospodarstvo, inovacije i investicije (dalje: HAMAG - BICRO) povodom donošenja Obavijesti o namjeri raskida Ugovora, KLASA: 984-01/24-21/47, URBROJ: 567-20-24-4 od 17. srpnja 2024. (dalje: Obavijest), kao nedopušten.

1.2. Citirani ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava, zaključen je 9. veljače 2024., za projekte koji se financiraju iz mehanizma za oporavak i otpornost, oznake:

NPOO.C1.1.R4-I1.01.0131, Tranzicija na energetski i resursno učinkovito poslovanje poduzeća MOLARIS d.o.o. (dalje: Ugovor).

2.1. Tužitelj tužbu podnosi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede pravila upravnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je pravilno podnio prigovor tuženiku i HAMAG-BICRO-u (9. kolovoza 2024.), na temelju čl. 122. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine" br. 47/09., 110/21., dalje: ZUP), smatrajući da je obavijest protivna ugovornim odredbama, postojećoj praksi upravljanja fondovima Europske unije, kao i pozitivnopravnim propisima Republike Hrvatske i pravnoj stečevini Europske unije. Tužitelj navodi da nije upoznat sa stvarnim razlozima raskida ugovora, niti je o raskidu donesena formalnopravna, meritorna odluka protiv koje bi tužitelj imao mogućnost zaštite svojih prava i pravnih interesa. Nadalje smatra da su navedenim postupanjem povrijeđena prava na pravično suđenje i djelotvoran pravni lijek u smislu čl. 6. i 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ističe da je, zbog propuštanja donošenja odluke u povodu izjavljenog prigovora u zakonom propisanom roku, podnio ovome sudu tužbu (10. rujna 2024.), pri čemu ne citira ishod navedenog upravnog spora. Smatra da je u postupku valjalo primijeniti odredbu članka 122. stavak 2. ZUP-a, uz podrednu primjenu članka 113. stavak 1. ZUP-a, u kontekstu odredbe članka 156. ZUP-a.

2.2. Također smatra da tuženik u osporavanom rješenju nije obrazložio razloge zašto bi prigovor tužitelja bio nedopušten, te stoga smatra da je donošenjem osporavanog rješenja povrijeđena odredba članka 98. stavak 5. ZUP-a. Poziva se na sadržaj presude Upravnog suda u Zagrebu posl. br. Usl-542/23-5 od dana 11. rujna 2023. koja definira cilj prigovora u smislu pravne zaštite od nezakonitog postupanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava u odnosima javnopravnih tijela koji ne završavaju donošenjem upravnog akta. Smatra da je tuženik pogrešno prigovor odbacio kao nedopušten ne ulazeći u meritum prigovora te ne ispitujući da li je postupanjem iz područja upravnog prava o kojem se ne donosi rješenje povrijeđeno pravo ili pravni interes tužitelja. Smatra da se tuženik neosnovano poziva na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Usž-303/19-2 od 10. srpnja 2019., obzirom da je u navedenom sporu tuženik donio meritornu odluku o prigovoru. Ističe da se u odnosu na Ugovor primjenjuju Opći uvjeti koji se primjenjuju na projekte financirane iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti 2021. - 2026. (NPOO). Navodi da je odredbom čl. 11. Ugovora propisano da se na rješavanje mogućih međusobnih sporova proizašlih iz tumačenja ili primjene ovog Ugovora, primjenjuje članak 29. Općih uvjeta, koja odredba propisuje (Postupanje u dobroj vjeri i međusobna suradnja) da strane Ugovora suglasno utvrđuju da će prilikom izvršavanja prava i obveza iz Ugovora postupati u dobroj vjeri, i međusobno surađivati (stavak 1.), te da u odnosu na Ugovor strane utvrđuju nadležnost suda u Republici Hrvatskoj (stavak 2.). Navodi da se u citiranom sporu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Usž- 303/19 radilo se o primjeni drugih općih uvjeta pod nazivom: Opći uvjeti koji se primjenjuju na projekte financiranja iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova u financijskom razdoblju 2014.-2020. (koji su predviđali i prethodni korak provedbe mirnog rješavanja spora, nakon kojeg je bila propisana nadležnost suda u Republici Hrvatskoj, prema odredbi članka 28. tih Općih uvjeta). Poziva se na sadržaj presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl. br. Usž-1776/22, gdje je meritorno odlučeno o prigovoru korisnika bespovratnih sredstava. U pogledu merituma odlučivanja o prigovoru navodi da osporava da bi na strani tužitelja bile izvršene statusne promjene od utjecaja na valjanost Ugovora. Slijedom navedenog predlaže da sud poništi osporavano rješenje tuženika i predmet vrati na ponovni postupak te da sud naloži tuženiku naknadu troškova upravnog spora.

3.1. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da tužba nije osnovana, iz razloga navedenih u osporavanom rješenju. Smatra da je pobijano rješenje doneseno u skladu sa člankom 98. stavkom 3. i 5. ZUP­ a. Nadalje, smatra da se u osporavanom rješenju nije samo formalno pozvao ili citirao određene propise kao mjerodavne, već je obrazložio njihovu primjenu na temelju činjenica i okolnosti koje su utvrđene u konkretnoj upravnoj stvari. Tuženik ističe da se o zakonitosti Obavijesti ne može raspravljati u okviru ovog upravnog spora te ocjenjuje pogrešnim pozivanje tužitelja na primjenu odredbe članka 156. ZUP-a, pri čemu tuženik uopće nije donositelj Obavijesti, već HAMAG-BICRO. Smatra da se stav iznesen u citiranoj presudi Upravnog suda u Zagrebu posl. br. Usl-542/23-5 od dana 11. rujna 2023. ne može primijeniti u ovome sporu budući da od strane tuženika kao javnopravnog tijela nije bilo postupanja kojim bi bilo povrijeđeno pravo, obveza ili pravni interes tužitelja. Ističe da je u Uputama za prijavitelje predmetnog poziva bilo propisano u kojim (ograničenim) slučajevima prijavitelji imaju pravo podnijeti prigovor Ministarstvu gospodarstva. Sukladno točki 4.3. Prigovor u postupku dodjele Uputa za prijavitelje propisano je da u postupcima dodjele bespovratnih sredstava prijavitelji imaju pravo podnijeti prigovor, ako nisu zadovoljni ishodom postupka, zbog sljedećih razloga: povrede postupka opisanog u ovim Uputama i dokumentaciji predmetnog Poziva, povrede načela jednakog postupanja, načela zabrane diskriminacije, načela transparentnosti, načela razmjernosti, načela sprječavanja sukoba interesa, načela tajnosti postupka dodjele bespovratnih sredstava. Također, točkom 5.6. Prigovori tijekom provedbe projekta Uputa za prijavitelje bilo je propisano da korisnik koji smatra da je oštećen zbog nepravilnog postupanja tijekom donošenja Odluke o utvrđenoj nepravilnosti ima pravo čelniku nadležnog tijela (izjaviti) izjaviti prigovor u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka Odluke. Uzimajući u obzir Upute za prijavitelje te mogućnosti podnošenje prigovora sukladno istima, tuženik je utvrdio da se u konkretnoj situaciji ne radi o prigovoru izjavljenom zbog razloga propisanih točko 4.3. i 5.6. Uputa za prijavitelje, već da se u konkretnom slučaju radi o osporavanju raskida ugovora od strane provedbenog tijela, odnosno HAMAG BICRO-a. Poziva se na sadržaj (citirane) presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Usž-303/19-2 od 10. srpnja 2019. koju je moguće primijeniti u ovoj pravnoj stvari.

3.2. Smatra da tužitelj nepravilnim kompariranjem Općih uvjeta koji se primjenjuju na projekte financirane iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti 2021. - 2026. sa Općim uvjetima koji se primjenjuju na projekte financirane iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova u financijskom razdoblju 2014. -2020. (OPKK 2014. – 2020.) zaključuje da je tuženik pogrešno odbacio njegov prigovor te ističe da iako se radi o dva različita programa dodijele bespovratnih sredstava koji se odvijaju u različitim vremenskim razdobljima te čiji se Opći uvjeti neznatno razlikuju, oba programa imaju za cilj sklapanje Ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava. Također, usporedbom citiranih odredbi članka 29. Općih uvjeta iz NPOO 2021. -2026. programa i članka 28. Općih uvjeta programa 2014. -2020. razvidno je da se odredbe koje se odnose na rješavanja sporova razlikuju jedino u tome što je Općim uvjetima programa 2014.-2020. propisana obaveza mirnog rješavanja spora te da se tek nakon neuspjelog postupka mirenja spor pokreće pred nadležnim sudom u Republici Hrvatskoj. Dakle, Općim uvjetima oba programa dodjele bespovratnih sredstava propisano je da se sporovi u vezani uz Ugovor rješavaju pred nadležnim sudom u Republici Hrvatskoj.

3.3. Osporava i pravilnost pozivanja tužitelja na praksu iznesenu u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž 1776/2022-2, jer je u navedenom sporu predmet spora bio stavljanje izvan snage (odnosno raskid) Odluke o financiranju (što je razvidno iz točaka 2., 6., 7., 8. obrazloženja presude), a ne raskid Ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava. Dakle, u predmetu na koji se tužitelj poziva nije došlo do sklapanja Ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava između tužitelja, tuženika i provedbene agencije. Za razliku od navedenog slučaja tužitelj je sklopio ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava te je isti raskinut od strane HAMAG BICRO-a. Predmet ovoga spora je provedba projekta (nakon sklopljenog Ugovora), a ne postupak dodjele. Provedba projekta se odvija nakon što uspješno završe procesi postupka dodjele i procesi ugovaranja odnosno sklapanja Ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava. Navedena presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (poslovni broj: Usž 1776/2022-2) se odnosi na postupak koji prethodi provedbi projekta i postupku sklapanja Ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava, te se stoga ne može primijeniti u ovom predmetu.

3.4. Zaključno, smatra nespornim kako NPOO 2021-2026. i OPKK 2014.-2020. predstavljaju različite programe, imaju različite pravne osnove i različita nadležna tijela, te se oba programa odnose na postupke dodjele bespovratnih sredstava, odnosno javnog novca iz EU izvora, za provedbu projekata koji doprinose ostvarivanju javnih ciljeva, a koje programe provode nadležna državna/javna tijela. I u ovom sporu kao i u sporu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Usž-303/19 radi se o provedbi postupaka dodjele javnih sredstava (iako iz dva različita izvora financiranja) posredstvom istog procesnog ciklusa: poduzetnici se prijavljuju za dodjelu bespovratnih sredstava, nadležno tijelo provodi postupak dodjele, za uspješne prijavitelje nadležno tijelo donosi Odluke o financiranju, na temelju donesenih Odluka o financiranju i dodatnih ispunjenih uvjeta nadležna tijela (u ovom slučaju tuženik i HAMAG-BICRO) sklapaju s poduzetnikom Ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava kojim se pobliže određuju postupci provedbe projekta, a u oba programa se utvrđuje nadležnost sudova u slučaju sporova tijekom provedbe Ugovora. Stoga odluku Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-303/19-2 od 10. srpnja 2019. kojom je utvrđeno da je za institut raskida Ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava u procesu provedbe projekata nadležan redovni sud predstavlja sudsku praksu smatra u cijelosti primjenjivom u ovom predmetu, koji se također odnosi upravo na raskid Ugovora. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

4. Podneskom od 9. svibnja 2025. tužitelj je osporio navode iz odgovora na tužbu te je ponovio tužbene navode.

5.1. Kako bi se strankama omogućilo izjašnjavanje Sud je održao raspravu 3. ožujka 2026., u nazočnosti opunomoćenika tužitelja i službenih osoba tuženika, te su stranke ostale kod prethodno iznesenih navoda.

5.2. Službena osoba tuženika priložila je presliku rješenja Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Usž-3964/2021-2 od 26. studenog 2021. kao i presliku presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž- 4122/20-2 od 16. veljače 2022. u smislu razlike nadležnosti sudova u povodu odlučivanja o nadoknadi financijskih sredstava u postupku dodjele bespovratnih sredstava, te je naglasila da se u ovoj upravnoj stvari koja se tiče dodjele sredstava prema NPOO podredno primjenjuju procedure kao u provedbi europskih strukturnih i investicijskih fondova, sukladno odluci Vlade o sustavu upravljanja i praćenju provedbe aktivnosti u okviru Nacionalnog plana oporavka i otpornosti 2021-2026. („Narodne novine“ broj 78/2021). Službena osoba tuženika istaknula je da je mogućnost izjavljivanja prigovora specificirana u uputama za prijavitelje koje su sastavni dio poziva te ne postoji predviđena mogućnost izjavljivanja prigovora protiv obavijesti o namjeri raskidanja ugovora.

5.3. Opunomoćenik tužitelja naveo je da se tužitelj nije obraćao drugim (redovnim) sudovima u svezi raskida ugovora, te je naveo da iz priložene presude Visokog upravnog suda poslovni broj Usž-4122/20 proizlazi dužnost donošenja meritorne odluke u povodu izjavljenih prigovora pa tako i u povodu obavijesti o namjeri raskidanja ugovora. Opunomoćenik tužitelja na upit sutkinje iznio je kronologiju događanja nakon sklapanja ugovora te je naveo da je najprije zaprimio obavijest o namjeri raskidanja ugovora (17. srpnja 2024.) te je 24. srpnja 2024. dostavio očitovanje, a protekom roka od osam dana, s danom 30. srpnja 2024. u NPOO sustavu je zabilježen raskid ugovora. Prigovor protiv postupanja tuženika izjavljen je dakle nakon saznanja o raskidu ugovora.

5.4. Na navedenoj raspravi naknadu troškova zatražili su i opunomoćenik tužitelja, kao i službene osobe tuženika (trošak prijevoza i dnevnice).

6. Tijekom dokaznoga postupka Sud je izvršio uvid u spis, spis tuženika te u sve isprave koje prileže istima.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi iz članka 114. stavka 3. ZUS-a, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u smislu da je osporavano rješenje valjalo poništiti ali ne iz razloga koje navodi tužitelj.

8. Najprije valja istaknuti da iz spisa ovoga suda poslovni broj Us I - 1118/2024, radi propuštanja tuženika da u zakonom propisanom roku odluči o prigovoru tužitelja, proizlazi da je isti okončan 9. siječnja 2025., donošenjem (pravomoćnog) rješenja o obustavi, poslovni broj Us I – 1118/2024-7 od 9. siječnja 2025., primjenom članka 103. stavka 1., članka 100. stavka 2. i članka 106. stavka 1. točke 2. ZUS-a.

9. Iz spisa tuženika proizlazi da je Ugovor zaključen 9. veljače 2024., između tuženika (Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja - sada Ministarstva gospodarstva), u svojstvu Tijela nadležnog za komponentu 1. Gospodarstvo; Hrvatske agencije za malo gospodarstvo, inovacije i investicije (dalje: HAMAG), u svojstvu Provedbenog tijela, i tužitelja u svojstvu Korisnika bespovratnih sredstava.

10. Potpisivanju Ugovora prethodila je Odluka o financiranju od 20. prosinca 2023., KLASA: 983-01/23-01/13, URBROJ: 517-11-4-1-2-23-250, donesena od strane tuženika na temelju koje je tužitelju dodijeljen iznos bespovratnih sredstava u iznosu od 992.158,32 EUR/ 7.475.416,86 kn.

11. Nadalje, 17. srpnja 2024. HAMAG-BICRO je izdao Obavijest, kojom se prema čl. 26.1. toč. c) Općih uvjeta koji se primjenjuju na projekte financirane iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti 2021. - 2026. (NPOO) (dalje: Opći uvjeti) obavještava tužitelja kao korisnika o namjeri raskida Ugovora (o dodjeli bespovratnih sredstava) s obzirom da je korisnik izvršio statusne promjene, uključujući promjenu pravne osobnosti, na način za koji je utvrđeno da je od utjecaja na postupak dodjele bespovratnih sredstava (uzimajući u obzir kriterije na temelju kojih se dodjeljuju bespovratna sredstva) zbog kojih nije moguća izmjena Ugovora, kada ta promjena nije posljedica provedbe projekta i postizanja pokazatelja projekta, u skladu s uvjetima poziva na dodjelu bespovratnih sredstava i Ugovora ili je očito da je, uvažavajući sve okolnosti slučaja, posljedica namjernog postupanja s ciljem stjecanja bespovratnih sredstava

12. Naime, društvo MOLARIS d.o.o., promijenilo je vlasničku strukturu na način da je društvo OSIJEK-KOTEKS d.d. preuzelo 100% vlasničkog udjela u istom.

13. Tužitelj je najprije dostavio očitovanje 24. srpnja 2024., te je HAMAG-BICRO dostavio kao provedbeno tijelo (PT) i tuženik kao tijelo nadležno za komponentu i podkomponentu (NT) u kojem se navodi da predmetna promjena vlasničke strukture utječe na rezultate postupka dodjele bespovratnih sredstava, da je ista nastala u vrlo kratkom vremenskom periodu nakon donošenja Odluke o financiranju, a prije stupanja na snagu Ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava, te da nije stečeno razumno uvjerenje da nije postojala namjera stjecanja bespovratnih sredstava s većim intenzitetom potpore, pozivajući se na odredbu čl. 6.9. Općih uvjeta.

14. Odredba čl. 6.9. Općih uvjeta glasi: Potpisom Ugovora Korisnik jamči da od trenutka podnošenja projektnog prijedloga na poziv na dodjelu bespovratnih sredstava nisu nastale okolnosti koje bi utjecale na dodjelu bespovratnih sredstava i sklapanje Ugovora te da su svi podatci, dokumentacija, informacije i izjave koje je Korisnik te partner Korisnika dao u postupku dodjele bespovratnih sredstava, kao i prije sklapanja Ugovora istiniti i točni.

15. Tužitelj je 09. kolovoza 2024. podnio prigovor tuženiku (i HAMAG-BICRO- u), na temelju čl. 122. ZUP-a, smatrajući da je riječ o području upravnog prava.

16. Najprije valja navesti da je u citiranoj presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-303/19-2 od 10. srpnja 2019., u bitnome za ovaj spor, zauzet stav da se u povodu Obavijesti o namjeri jednostranog raskida ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava ne radi o postupku povodom prigovora čelniku na obavijest u svezi postupanja upravnih tijela već o postupku kojim jedna ugovorna strana obavještava drugu ugovornu stranu da ne ispunjava uvjete iz ugovora radi čega bi se ugovor mogao jednostrano raskinuti a što nije predmet upravnih postupaka niti upravnog spora već se rješava u postupku pred redovnim sudom.

17. Također, pravilan je navod tuženika da iako se u navedenoj presudi poziva na primjenu OPKK 2014 – 2020., dok je u ovome predmetu potrebno primijeniti odredbe Općih uvjeta, suštinski se radi o nadležnosti redovnih sudova, kako to i propisuje odredba članka 29. Općih uvjeta u smislu članka 11. Ugovora.

18. Sud ocjenjuje pogrešnim stav tužitelja da iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž 1776/2022-2, proizlazi potreba o meritornom odlučivanju o prigovoru protiv obavijesti, jer je u navedenom sporu predmet spora bio raskid Odluke o financiranju, kao upravnog akta, te ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava nije niti bio sklopljen, a ne ocjena zakonitosti obavijesti o raskidu Ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava, niti odluke o prigovoru protiv Obavijesti.

19. Člankom 3. stavkom 1. točkom 1. ZUS-a propisano je da je predmet upravnog spora ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt) protiv koje nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek.

20. Odredbom članka 2. ZUP-a propisano je da se upravnom stvari smatra svaka stvar u kojoj javnopravno tijelo u upravnom postupku rješava o pravima, obvezama ili pravnom interesu fizičke ili pravne osobe ili drugih stranaka neposredno primjenjujući zakone, druge propise i opće akte kojima se uređuje odgovarajuće upravno područje, a i svaka stvar koja je zakonom određena kao upravna stvar.

21. Sud ne nalazi da bi presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž – 4122/20-2 od 16. veljače 2022. bila od izravnog utjecaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, obzirom da je predmet spora bila ocjena zakonitosti rješenja Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije, KLASA: UP/I-910-04/19-02/792, URBROJ: 538-05-2-2-2/343-19-4 od 20. studenog 2019. kojim je odbijen prigovor tužitelja M. d.o.o. izjavljen na postupanje Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost u postupku odobravanja troškova po Zahtjevu za nadoknadom sredstava (točka 1. izreke) te je odbijen zahtjev za naknadom troška u iznosu od 12.015,63 kn u korist suvlasnika zgrade (točka 2. izreke). Dakle u tom sporu radi se o situaciji utvrđene nepravilnosti u postupku koji vode tijela u sustavu upravljanja i kontrole korištenja europskih strukturnih i investicijskih fondova, a vezano uz administrativnu provjeru zahtjeva za nadoknadom izdataka, odnosno (ne)odobravanja troškova po Zahtjevu za nadoknadom sredstava.

22. Prema članku 34. stavku 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025, dalje: ZPP) propisano je u kojim sporovima sude općinski sudovi u parničnom postupku te je stavkom 2. predviđeno i da općinski sudovi sude u prvom stupnju i u svim drugim sporovima iz članka 1. ovoga Zakona koji nisu u prvostupanjskoj nadležnosti trgovačkih ili kojih drugih sudova.

23. Iz odredbe članka 11. Ugovora proizlazi da se na rješavanje međusobnih sporova proizašlih iz tumačenja ili primjene ugovora primjenjuje članak 29. Općih uvjeta, dok je odredbom članka 29. Općih uvjeta propisano da će strane ugovora prilikom izvršavanja prava i obveza iz ugovora postupati u dobroj vjeri i međusobno surađivati te da se u odnosu na ugovor utvrđuje nadležnost suda Republici Hrvatskoj.

24. Dakle, u predmetnom slučaju radi se o sporu iz ugovornog odnosa, odnosno provedbi ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava, te je korisnicima prema navedenom članku 29. Općih uvjeta (odnosno članku 11. Ugovora) sudska zaštita zajamčena pred nadležnim općinskim, odnosno trgovačkim sudom. Pri tome je Obavijest donesena u neupravnom postupku, odnosno tuženik, kao i HAMAG-BICRO svoje odluke, vezane uz nepravilnosti utvrđene u provedbi ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava, donose u neupravnom postupku.

25. Odredbom članka 156. ZUP-a propisano je da osoba koja smatra da joj je drugim postupanjem javnopravnog tijela iz područja upravnog prava, o kojem se ne donosi rješenje, povrijeđeno pravo, obveza ili pravni interes, može izjaviti prigovor sve dok takvo postupanje traje ili traju njegove posljedice.

26. Stoga sud ocjenjuje da je tuženik u povodu podnesenog prigovora tužitelja pogrešno odlučio i donio rješenje (upravni akt) jer nije ispunjena pretpostavka iz članka 122. ZUP-a (u kontekstu članka 156. ZUP-a), u smislu da se ne radi o upravnoj stvari (području upravnog prava), te stoga niti upravni sud nije ovlašten odlučivati o meritumu prigovora (razlozima raskida Ugovora). Iz navedenog razloga valjalo je osporavano rješenje tuženika poništiti kao nezakonito.

27. Također, iz rješenja Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj Usž – 3964/21-2 od 26. studenog 2021. (također pitanje nadležnosti upravnih sudova za obavijest o raskidu ugovora) proizlazi, između ostaloga, da činjenica što su uz tužitelja potpisnici ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava i javnopravna tijela sama po sebi ne znači da je predmetni ugovor upravni. Naime, odredbom članka 150. stavka 1. ZUP- a, propisano je da će javnopravno tijelo i stranka sklopiti upravni ugovor o izvršenju prava i obveza utvrđenih u rješenju kojim je riješena upravna stvar, ako je zakonom propisano sklapanje takvog ugovora, što ovdje nije slučaj.

28. U skladu s pravnim shvaćanju Visokog upravnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Usž-303/2019-2 od 10. srpnja 2019., proizlazi da se u sličnoj pravnoj situaciji radi o postupku kojim jedna ugovorna strana obavještava drugu ugovornu stranu da ne ispunjava uvjete iz ugovora radi čega bi se ugovor mogao jednostrano izmijeniti, a što nije predmet upravnih postupaka niti upravnog spora već se rješava u postupku pred redovnim sudom, dok se prigovor tužitelja može rješavati u okviru postupka sporazumnog rješavanja spora, koji se ne rješava u upravnom postupku. Sud ocjenjuje pravilnim stav tuženika da neovisno o tome što se u citiranom sporu radilo o primjeni OPKK 2014- - 2020., a ne Općih uvjeta, suštinski radi o pravno usporedivoj situaciji.

29. Stoga se u konkretnom slučaju ne radi o upravnoj stvari koja je zakonom određena kao takva, niti o odluci donesenoj u upravnom postupku već o situaciji jednostranog raskida ugovornog odnosa. Obavijest nema karakter upravnog akta, niti je podložna ocjeni zakonitosti u upravnom sporu, već je sporan ugovorni odnos između tužitelja i drugih ugovornih strana, a u vezi kojega je sudska zaštita osigurana izvan upravnog spora, kako je to i predviđeno Ugovorom.

30. Sud zaključuje da u ovome sporu nije riječ o postupanju javnopravnog tijela u postupku u kojem to tijelo odlučuje o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke neposredno primjenjujući navedene propise kojima se uređuje odgovarajuće upravno područje, odnosno područje u sustavu upravljanja programima i projektima koji se u Republici Hrvatskoj financiraju iz proračuna Europske unije.

31. Sud ne nalazi da bi odlučivanjem u ovoj pravnoj stvari bili povrijeđeni pravo na pravično suđenje i djelotvoran pravni lijek u smislu čl. 6. i 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, jer tužitelj ostvaruje pravo na zaštitu drugim mehanizmom.

32. Stoga je Sud osporeno rješenje tuženika ocijenio nezakonitim i odlučio kao pod toč. I. izreke presude, u skladu s odredbom članka 117. stavka 1. ZUS-a.

33. U pogledu zatraženih troškova upravnog spora od strane tužitelja i tuženika, Sud je donio odluku primjenom odredbi članka 147. stavak 2. ZUS-a. Naime, temeljno načelo priznavanja prava stranke na naknadu troškova spora je načelo uspjeha u sporu (načelo causae), odnosno, da stranka ima pravo, ovisno o uspjehu u upravnom sporu, na naknadu opravdanih troškova spora. Kako niti jedna stranka nije uspjela u cijelosti u sporu, u pogledu troškova Sud je donio odluku kao u točki II. izreke presude.

U Osijeku 7. travnja 2026.

Sutkinja

Blanka Sajter

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćeniku

2. Tuženiku