Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Ppž-4736/2025
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinje Katice Lučić kao predsjednice vijeća te Mladena Genca i Ivane Bosnić-Kovačić kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Hane Bogović kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog ČM, zbog prekršaja iz članka 172. stavka 2. točke 5. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22.) i dr., odlučujući o žalbi ovlaštenog tužitelja Državnog inspektorata, Područnog ureda Rijeka, Službe za nadzor zapošljavanja i upućivanja, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču, poslovni broj Pp-1838/2024 od 11. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 7. travnja 2026.
p r e s u d i o j e:
I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe ovlaštenog tužitelja Državnog inspektorata, Područnog ureda Rijeka, Službe za nadzor zapošljavanja i upućivanja, a povodom te žalbe i po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u točki 1. izreke u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni, na način da se okrivljenom ČM, zbog prekršaja činjenično i pravno opisanog u točki 1. izreke prvostupanjske presude, na temelju članka 150. stavka 2. i stavka 1. točke 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj: 80/23., 137/13., 90/19. i 33/23.), uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18., 114/22.), izriče novčana kazna u iznosu od 700,00 eura (sedamsto eura) koju kaznu je okrivljenik dužan platiti u roku od 3 (tri) mjeseca od dana primitka ove presude, s time da će se, ako dvije trećine izrečene novčane kazne plati u roku za plaćanje, smatrati da je novčana kazna plaćena u cijelosti.
II. Žalba ovlaštenog tužitelja Državnog inspektorata, Područnog ureda Rijeka, Službe za nadzor zapošljavanja i upućivanja u preostalom se dijelu odbija kao neosnovana te se pobijana presuda potvrđuje u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.
Obrazloženje
1. Uvodno citiranom prvostupanjskom presudom okrivljeni ČM proglašen je krivim zbog prekršaja iz članka 150. stavka 1. točke 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, činjenično opisanog u točki 1. izreke pobijane presude, te je primjenom članka 37. Prekršajnog zakona kažnjen ublaženom novčanom kaznom u iznosu od 500,00 eura. Istom presudom protiv okrivljenika je primjenom načela ne bis in idem odbijena optužba za djelo iz članka 172. stavka 2. točke 5. Zakona o mirovinskom osiguranju te za djelo iz članka 247. stavka 8. u vezi stavka 2. točke 1. Zakona o strancima („Narodne novine“ broj: 133/20., 114/22., 151/22.).
1.1. Okrivljenik je ujedno obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 30,00 eura.
2. Protiv navedene presude ovlašteni tužitelj je pravodobno podnio žalbu u kojoj u bitnome navodi kako u predmetnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu načela ne bis in idem i odbijanje optužbe protiv okrivljenika, pri čemu ističe i da je kazna izrečena okrivljeniku za djelo propisano Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju preblaga.
2.1. Žalitelj predlaže da se žalba, iz iznesenih razloga, prihvati.
3. Žalba je djelomično osnovana.
4. Odlučujući o žalbi te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, uz ocjenu žalbenih navoda, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Sud) je utvrdio da presudom nisu na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, kao i da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, na što ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti, no da je djelo okrivljenika činjenično opisano u točki 1. izreke pobijane presude pravno označeno kao prekršaj iz članka 150. stavak 1. točka 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, umjesto kao prekršaj iz članka 150. stavak 2. u svezi stavka 1. točke 2. istog Zakona, pa je ovaj Sud po službenoj dužnosti pravilno pravno označio djelo okrivljenika, kao u izreci.
5. Suprotno stavu izraženom u žalbi, ovaj Sud nalazi da je u odnosu na prekršaj iz članka 172. stavka 2. točke 5. Zakona o mirovinskom osiguranju prvostupanjski sud pravilno primijenio načelo ne bis in idem te odbio optužbu protiv okrivljenika.
-
- 5.1. Naime, prvostupanjski sud pravilno je primijenio Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovor broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - Ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10.) jer je u konkretnom slučaju za isti propust, odnosno za isti činjenični supstrat, već izrečena kazna rješenjem Državnog inspektorata RH pa bi vođenjem prekršajnog postupka za to djelo došlo do povrede načela ne bis in idem koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava RH, kao i člankom 4. Protokola br. 7. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
5.2. Presudom Europskog suda za ljudska prava u slučaju Č (Č v. [adresa], App. no. 55759/079) upozoreno je na načelnu neprihvatljivost konsekutivnog vođenja prekršajnog i kaznenog postupka protiv iste osobe, ako se u oba postupka počinitelju stavljaju na teret iste činjenice, a što je protivno načelu ne bis in idem propisanom u članku 4. protokola 7. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. U citiranoj presudi prvostupanjski sud je potvrdio stajalište iznijeto u slučaju L v. [adresa], App. no. 14939/03 u kojem se izjednačava sudsko (u našem slučaju prekršajno) i administrativno kažnjavanje ako je riječ o činjenično istom djelu.
5.3. Iz stanja spisa i činjenica utvrđenih u prvostupanjskom postupku proizlazi da je okrivljeniku rješenjem Državnog inspektorata RH, Područnog ureda Rijeka, Službe za nadzor zapošljavanja i upućivanja, Klasa: UP/I-116-02/24-01/487, Urbroj: 443-02-02-11-24-1 od 12. rujna 2024. naloženo da Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje podnese prijavu na obvezno mirovinsko osiguranje za neprijavljene radnike počevši od dana koji je utvrđen kao početak njihovog rada te da uplati iznos od 2.650,00 eura za svakog neprijavljenog radnika u roku od tri dana od dana dostave rješenja.
5.4. U skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava, pravno nazivlje nacionalnog zakonodavstva ne može biti jedni kriteriji relevantan za primjenu pravila „ne bis in idem“ u smislu članka 4. Protokola 7. uz Konvenciju, već je u konkretnom slučaju potrebno promatrati u skladu s tzv. mjerilima ''Engel'' (Europski sud u svojoj praksi je postavio tri mjerila koja su poznata kao mjerila ''Engel'', predmet Engel i drugi protiv Nizozemske od 8. lipnja 1976. godine) ima li izrečena upravna mjera preventivni ili kazneni karakter.
5.5. S obzirom da izrečena upravna mjera u konkretnom slučaju predstavlja sredstvo kažnjavanja za okrivljenika, dakle ima penalni karakter, to vođenje predmetnog prekršajnog postupka povodom optužnog prijedloga istog tijela koje je izreklo i upravnu mjeru (Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Rijeka, Službe za nadzor zapošljavanja i upućivanja) kojim optužnim prijedlogom je okrivljeniku stavljeno na teret da je počinio prekršaj iz članka 172. stavka 2. točke 5. Zakona o mirovinskom osiguranju, a nakon što je izrečena upravna mjera izvršena, jer iz stanja spisa proizlazi da je okrivljenik platio iznos od 5.300,00 eura za isti propust odnosno za isti činjenični supstrat, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari u smislu odredbe članka 196. stavka 1. točke 3. Prekršajnog zakona, uslijed čega je optužba protiv okrivljenika za taj prekršaj na temelju članka 181. točke 4. Prekršajnog zakona odbijena, za koju je odluku prvostupanjski sud dao dostatne i relevantne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.
6. Jednako tako ovaj Sud nalazi da je i u odnosu na prekršaj iz članka 247. stavka 8. u vezi stavka 2. točke 1. Zakona o strancima prvostupanjski sud pravilno primijenio načelo ne bis in idem te odbio optužbu protiv okrivljenika. Naime, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je okrivljenik upravnom mjerom - usmenim rješenjem o zabrani obavljanja djelatnosti na rok od 30 dana, odnosno alternativno uplatom iznosa od 3.981,68 eura za državljanina treće zemlje koji je kod okrivljenika radio bez dozvole za boravak i rad, koja upravna mjera je donesena u skladu s ovlaštenjima iz članka 240. Zakona o strancima, već kažnjen za taj prekršaj.
6.1. S obzirom da su činjenice zbog kojih je prema okrivljeniku izrečena i izvršena navedena mjera istovjetne činjenicama zbog kojih je protiv okrivljenika podnesen optužni prijedlog, jer se radi o zapošljavanju stranca koji je kod okrivljenika obavljao poslove pomoćnog kuhara bez dozvole za boravak i rad, to je okrivljenik plaćanjem prethodno navedenog novčanog iznosa prije podnošenja optužnog prijedloga, već kažnjen za isti događaj.
6.2. S obzirom na navedeno, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari u smislu odredbe članka 196. stavka 1. točke 3. Prekršajnog zakona, uslijed čega je optužba protiv okrivljenika, za taj prekršaj, na temelju članka 181. točke 4. Prekršajnog zakona ispravno odbijena, za koju je odluku prvostupanjski sud dao dostatne i relevantne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, pa je istu odluku, u tom dijelu, trebalo potvrditi.
7. Ispitujući pobijanu presudu u odnosu na odluku o kazni, uz ocjenu navoda žalbe, ovaj Sud smatra da su opravdani navodi tužitelja da je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja visine novčane kazne, unatoč svim okolnostima koje je opravdano ocijenio naročito olakotnima, okrivljeniku izrekao preblagu novčanu kaznu.
7.1. Naime, okolnosti koje je prvostupanjski sud cijenio olakotnima na strani okrivljenika u svojoj ukupnosti predstavljaju naročite olakotne okolnosti u smislu članka 37. Prekršajnog zakona, no prvostupanjski je sud, po mišljenju ovog Suda, prilikom odmjeravanja visine kazne ipak precijenio značaj tih okolnosti.
7.2. Stoga je ovaj Sud, prihvaćanjem žalbe tužitelja u tom dijelu, preinačio pobijanu presudu u odluci o kazni te je okrivljeniku, uz primjenu instituta ublažavanja kazne iz članka 37. Prekršajnog zakona, izrekao ublaženu novčanu kaznu u nešto višem iznosu od kazne koju je izrekao prvostupanjski sud. Takvu kaznu ovaj Sud smatra razmjernom prirodi i težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika, kao i ostalim okolnostima odlučnim za odmjeravanje kazne te da će se izrečenom kaznom postići svrha kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.
8. Budući da je člankom 152. stavkom 3. Prekršajnog zakona propisano da će se novčana kazna smatrati u cjelini plaćenom ako osuđena osoba plati dvije trećine izrečene novčane kazne u roku određenom odlukom kojom je ta kazna izrečena, odlučeno je kao u izreci.
9. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.
Zagreb, 7. travnja 2026.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Hana Bogović v.r.
Katica Lučić v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Pazinu u 4 otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.
