Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-4638/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinje Nade Horvatović, predsjednice vijeća, te sudaca Gordane Korotaj i Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. UĆ, zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90., 29/94. i 114/22.), odlučujući o žalbi okrivljenice, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu od 20. ožujka 2025., broj: Pp-397/2025-14, u sjednici vijeća održanoj 7. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. UĆ kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. UĆ je obvezna naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 70,00 EUR (sedamdeset eura) u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu od 20. ožujka 2025., broj: Pp-397/2025-14, okr. UĆ je proglašena krivom da je, na način činjenično opisan izreci pobijane presude, počinila prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji joj je izrečena kazna zatvora pet dana i, na temelju čl. 41. u vezi čl. 44. st. 1., 2. i 3. Prekršajnog zakona, primijenjena uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako okrivljenica u roku 12 mjeseci po pravomoćnosti presude ne počini jedan ili više prekršaja za koje joj je izrečena ista ili teža kazna od izrečene ovom uvjetnom osudom. U odnosu na troškove prekršajnog postupka, odlučeno je da je okrivljenica obvezna naknaditi 50,00 eura.

2. Protiv te presude, žalbu je podnijela okrivljenica, putem branitelja odvjetnika Čede Prodanovića, iz čijeg sadržaja proizlazi da se žali zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenicu oslobodi optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenica pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenica ističe povredu iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona, upirući na 19. odlomak obrazloženja pobijane presude uz navode da je takvo obrazloženje samo paušalno i ne sadrži pojedinačnu ocjenu svakog dokaza posebno i u svezi s ostalim dokazima te navodeći da prvostupanjski sud nije postupio sukladno čl. 185. st. 7. Prekršajnog zakona jer nije izložio nesporne činjenice, nije naveo koje su činjenice sporne, niti na koji način ih je našao dokazanim ili nedokazanim.

6. Neosnovano okrivljenica ističe da je obrazloženje pobijane presude paušalno i da ne sadrži pojedinačnu ocjenu svakog dokaza posebno i u vezi s ostalim dokazima. Prvostupanjski sud je, nakon vjernog iznošenja sadržaja svakog izvedenog dokaza, dao ocjenu njihove vjerodostojnosti, kako samog za sebe, tako i u vezi s drugim dokazima (odlomci 14 – 19). Pretenciozno je pozivanje okrivljenice samo na 19. odlomak obrazloženja, zanemarujući sve prethodne odlomke u kojima prvostupanjski sud vrši detaljnu analizu izvedenih dokaza. U odlomku na koji okrivljenica upire, prvostupanjski sud je, zapravo, samo iznio konačan zaključak. U odnosu na žalbene navode kojima se okrivljenica poziva na čl. 185. st. 7. Prekršajnog zakona treba navesti da je točno da prvostupanjski sud nije taksativno nabrojao sporne i nesporne činjenice, ali to vrlo jasno i nedvojbeno proizlazi iz cjelokupne analize izvedenih dokaza pa se ne radi ni o kakvoj manjkavosti ili nedostatnosti iznesenih razloga. Dakle, prvostupanjski sud je dao sveobuhvatnu i dostatnu analizu i ocjenu dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenice, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni pa, dakle, presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni. Druga je stvar što se okrivljenica ne slaže sa zaključcima i razlozima prvostupanjskog suda, ali, po ocjeni ovog suda, pobijana presuda sadrži dostatne, jasne i neproturječne razloge. Stoga, žalba okr. UĆ zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona nije osnovana.

7. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenica iznosi tijek inkriminiranog događaja i tvrdi da iz navedenog jasno proizlazi da je postupala u nužnoj obrani i od sebe odbijala napad ZĆ, da činjenicu da je bila napadnuta potvrđuje i iskaz svjedokinje UĆT, a u daljnjem dijelu žalbe obezvređuje vjerodostojnost iskaza svjedoka ZĆ.

8. Suprotno takvim žalbenim navodima, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica. Osnovano je prvostupanjski sud povjerovao iskazu nepristrane i za ishod postupka nezainteresirane svjedokinje UĆT, koja je inkriminirani događaj promatrala s balkona, i iz čijeg iskaza jasno i nedvojbeno proizlazi da je okrivljenica na javnom mjestu vikala i svađala se s još jednom osobom koju ona nije mogla vidjeti s mjesta gdje se nalazila te da je ta svađa trajala neko vrijeme, nakon čega je vidjela da je okrivljenica u jednom momentu išla unatrag, ostala na nogama ali su joj pale naočale pa je pretpostavila da je ta osoba koju nije mogla vidjeti udarila okrivljenicu, a što ju je ponukalo da poviče „ostavi ženu, zvat ću policiju“. Opisujući svoja posredna saznanja, svjedokinja je rekla da je naknadno, od dvoje djece koji su bili neposredni očevici, saznala kako su ta djeca bila užasnuta prizorom jer su vidjeli da se gospođa i gospodin svađaju, da se u jednom momentu gospođa unijela u privatni prostor gospodina i da je u jednom momentu gospođa njega primila za košulju, a da je on nju pljunuo u lice i udario. Dakle, dinamika događaja kako ju opisuje nepristrana i za ishod postupka nezainteresirana svjedokinja UĆT i u vjerodostojnost kojeg opisa (i neposredna i posredna saznanja) nema razloga za bilo kakvu sumnju, potpuno opovrgava žalbenu tvrdnju da je okrivljenica postupala u nužnoj obrani. Protupravna radnja vikanja na javnom mjestu, za koju je okrivljenica proglašena krivom, ni ne može biti obuhvaćena institutom nužne obrane, dok je u odnosu na drugu protupravnu radnju za koju je proglašena krivom izlišno pozivanje na ovaj institut jer je nedvojbeno utvrđeno da je upravo okrivljenica bila ta koja je prva manifestirala svoju volju za tjelesnim obračunom (unijela se u „privatni prostor“ ZĆ i uhvatila ga za košulju, nakon čega je on nju pljunuo i udario), čime je nedvojbeno isključena mogućnost primjene instituta nužne obrane.

9. Bezuspješan je pokušaj okrivljenice da obezvrijedi vjerodostojnost iskaza svjedoka ZĆ jer je njegov iskaz potvrđen posrednim saznanjima svjedokinje UĆT (koja je dobila od dvoje djece koja su bila očevici inkriminiranog događaja), a osim toga svjedok je, opisujući predmetni događaj, sam sebe inkriminirao u mnogočemu, što također ukazuje na njegovu vjerodostojnost. Okrivljenica nije iznosila dosljednu obranu pa je s pravom prvostupanjski sud nije prihvatio. Neosnovani su žalbeni navodi kojima okrivljenica smatra da je ekskulpira činjenica da ju je ZĆ slijedio i potom zapriječio put, onemogućivši je time da uparkira vozilo, jer razlog zbog kojeg je djelo počinjeno ne opravdava njen postupak, ne ekskulpira je od prekršajne odgovornosti, a niti je na bilo koji način relevantan za ocjenu krivnje u ovom postupku, nego može biti relevantno, a u ovom prekršajnom postupku je očigledno i bilo, jedino kod odmjeravanja kazne.

10. Slijedom navedenog, žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

11. Iako je u uvodu žalbe okrivljenica naznačila da istu podnosi i zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, iz sadržaja žalbe proizlazi da se ova žalbena osnova uopće ne obrazlaže. No, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

12. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji koja je primijenjena okr. UĆ, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja te je okrivljenici za počinjeni prekršaj izrekao vrstu i mjeru prekršajnopravne sankcije primjerenu stupnju njene krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. I ovaj sud smatra da je sankcija koja čini prijetnju zatvorom i više nego primjerena prekršajnopravna sankcija, pogotovo imajući na umu da je okrivljenica proglašena krivom za djelo koje se sastoji od dvije protupravne radnje, a ujedno se napominje da se radi o najblažoj mogućoj prekršajnopravnoj sankciji koja se za ovaj prekršaj uopće može primijeniti.

13. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenice. Iz podataka u spisu proizlazi da je okrivljenica zaposlena i da ima redovna primanja te ne proizlazi da bi bila lošeg imovnog stanja pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 70,00 eura, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njeno uzdržavanje.

14. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 7. travnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nina Lukić, v.r.

Nada Horvatović,v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Novom Zagrebu u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenicu, branitelja i tužitelja.