REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-1367/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Biljani Pamić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željku Lubini, odvjetniku u Splitu protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn-682/2024 od 11. travnja 2025., 7. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženice i odbijanjem u cijelosti kao neosnovane žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-682/2024 od 11. travnja 2025. i sudi:

„I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti tužitelju LI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 37,16 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu u iznosu 308,13 eura sa zateznim kamatama tekućim od 4. ožujka 2012. do isplate, u dijelu u kojem se zatezne kamate na dosuđeni iznos od 37,16 EUR zahtijevaju od 4. ožujka 2012. do 9. travnja 2020. i u dijelu u kojem se u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. zahtijevaju zatezne kamate po stopi uvećanoj za dodatna dva postotna poena.

III. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, naknaditi tužitelju LI, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 29,76 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 11. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, za daljnji iznos od 105,74 EUR zahtjev tužitelja za naknadu troška odbija kao neosnovan.“

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

III Nalaže se tužitelju isplatiti tuženici trošak žalbenog postupka u iznosu od 24,38 EUR, u roku 15 dana, a u preostalom dijelu za daljnji iznos od 163,12 EUR zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog dijela postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju LI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 168,00 €, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do 31.prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, dok se u preostalom dijelu od dosuđenog tužbeni zahtjev odbija.

II. Dužan je tuženik u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 135,50 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 11. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu pobija tužitelj zbog bitne povrede odredba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnoga prava. Ukazuje da je sud naveo da ispravlja presudu na osnovu čl. 342. st.1. ZPP, a da nije obrazložio radi čega ispravlja presudu. Nadalje da sud nije pregledao spis Županijskog suda u Splitu broj K-13/2018 a da u obrazloženju spominje podatke iz toga spisa, osim toga da nije pribavio ni pregledao niti spis Ministarstvo pravosuđa i uprave UP/I702-03/20-01/52 te da nije obrazložio zašto nije izveo dokaze predložene već u tužbi, pa da je time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2. toč.11. ZPP. Ukazuje na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-766/2009-2 od 17. studenog 2011. te odredbu čl. 3. i 14. Ustava RH ističući da je valjalo odmjeriti naknadu prema navedenoj presudi i to u iznosu od najmanje 345,29 EUR za svaki dan. Ističe da je zatezne kamate valjalo odmjeriti od 3. ožujka 2012. Predlaže da se ukine ispravak presude, da se presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti a podredno pobijana presuda ukine. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Tuženica podnosi žalbu protiv dosuđujućeg dijela odluke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka čl. 354. st. 2. toč. 8., 11. i 14. ZPP i čl. 373. st. 1. toč. 1. i toč. 3. ZPP s obrazloženjem, u bitnome, da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je zastoj zastare trajao od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023., da je isti mogao trajati najviše tri mjeseca sukladno odredbi čl. 496. st. 2. (čl. 478. st. 2.) ZKP/97, pa da je zastara nastavila teći s danom 11. srpnja 2020., te da je s obzirom na propisani trogodišnji zastarni rok i tromjesečni zastoj zastare za predmetnu tražbinu nastupila zastara 4. travnja 2023., sve sukladno čl. 495. (čl. 477.) i čl. 496. (čl.478.) ZKP/97 u svezi odredbe čl. 215. st. 1. i čl. 238. ZOO te da je s tim u vezi neprihvatljivo stajalište prvostupanjskog suda da bi se postupkom Ministarstva, točnije dopisom, Klasa: UP/I-702-03/20-01/50 od 02. veljače 2023. prolongirao tijek zastoja zastare, odnosno da takav postupak treba tumačiti in favorem tužitelja. Navodi da u odnosu na nastupanje zastare nije od značaja dopis Ministarstvo pravosuđa i uprave pod Klasom: UP/I-702-03/20-01/50 od 02. veljače 2023. kojim je tužitelju ponuđeno zaključenje nagodbe na ukupan iznos od 47.078,40 EUR, budući se radi tek o ponudi za zaključenje nagodbe, koja nema značenja priznanja duga, a ako bi se prihvatilo stajalište je tim dopisom Ministarstva došlo do priznanja duga, a nije, onda bi se to priznanje duga odnosilo isključivo na, u tom dopisu navedeni iznos, od 47.078,40 EUR za sve vrijeme provedeno u pritvoru (iznos od 37,16 EUR po danu provedenom u pritvoru), a ne na cjelokupno potraživanje tužitelja, jer priznanje jednog dijela duga ne znači i priznanje drugog dijela duga. Nadalje, navodi da je tužitelj od nadležnog Ministarstva zatražio isplatu iznosa od 66,36 EUR po danu provedenom u pritvoru, dok predmetnom tužbom potražuje isplatu iznosa od 345,29 EUR po danu provedenom u pritvoru, te je u odnosu na razliku između ovih iznosa, dakle, za iznos od 278,93 EUR tužbu trebalo odbaciti budući u tom dijelu ne postoji identitet spora, odnosno u tom dijelu nije ispunjena procesna pretpostavka iz čl. 495. st. 2. (čl. 477. st.2.) ZKP/97, pa kako to sud nije učinio počinio je bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP. Ukazuje da spisu ne prileži valjana punomoć za zastupanje tužitelja u ovom postupku pa da je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 8. ZPP. Navodi da se prvostupanjski sud nije očitovao na prigovor tuženika da potraživanje naknade štete za svaki pojedini dan proveden u pritvoru ne može egzistirati kao samostalna cjelina čime da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP. Ističe da pravična novčana naknada predstavlja satisfakciju te kao takva ne smije pogodovati ciljevima koji su protivni njezinoj naravi i društvenoj svrsi a da postupanje tužitelja koji za svaki pojedini dan proveden u pritvoru podnosi posebnu tužbu predstavlja zlouporabu procesnih ovlaštenja kao i nedopušteno raspolaganje stranke iz čl. 3. st. 3. ZPP koje sud ili nije prepoznao ili je to namjerno dopustio. Pobija odluku o stopi zakonske zatezne kamate od 1. siječnja 2024. Pobija i odluku o parničnom trošku. Predlaže uvažiti žalbu i pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže na naknadu troška tuženog.

4. Sa žalbama je postupljeno u skladu s odredbom čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. dalje: ZPP).

4.1. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalba tužitelja nije osnovana. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

6. Predmet spora jest zahtjev tužitelja prema tuženici radi naknade štete (zbog povrede prava osobnosti - prava na slobodu, čast i ugled, te prava na uživanje u obiteljskom životu) koju je pretrpio zbog neutemeljenog boravka u pritvoru dana 3. ožujka 2012. u iznosu 345,29 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. ožujka 2012. do isplate.

7. Dakle, s obzirom na vrijednost predmeta spora od 345,29 EUR, u konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti zbog čega je u postupku trebalo primijeniti odredbe čl. 457. do 467. ZPP.

7.1. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP (osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP) te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Stoga žalbeni razlozi koji se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP nisu dopušteni i zato nisu razmatrani u ovoj fazi postupka u kojoj, dakle, valja odlučiti na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom postupku.

8. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj je sud utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi s čl.467. st.1. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Nije počinjena ni bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama o kojima nema proturječnosti između onoga što se navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Sud prvog stupnja je naveo dokaze koji su izvedeni u tijeku postupka, pa tako i što je utvrđeno uvidom u predmet K-13/18, kao i predmet Ministarstva pravosuđa UP/I-702-03/20-01/52, koji su, a kako to proizlazi iz zapisnika sa pripremnog ročišta održanog 21. veljače 2025., prema prijedlogu tužitelja pribavljeni te su na istom ročištu pregledani i pročitani pa su neosnovani žalbeni navodi tužitelja da sud nije izvršio uvid u iste, tim više što činjenice koje iz tih predmeta proizlaze i nisu sporne.

10. Neosnovano tuženica ukazuje na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, u smislu da punomoćnik tužitelja nema valjanu punomoć za zastupanje u ovom predmetu, jer prema odredbi čl. 354. st. 3. ZPP, takvu žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču, dakle, samo tužitelj.

11. Nije osnovan žalbeni navod tuženice da je u predmetnom slučaju počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP, jer prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ostvarivanja prava u odnosu na dio zahtjeva tužitelja u iznosu od 278,93 EUR pa da je tužbu u tom dijelu trebalo odbaciti, što da je sud prvoga stupnja propustio učiniti.

11.1. Naime, iz stanja predmeta proizlazi nespornim da je tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora, kojeg je podnio Ministarstvu pravosuđa i uprave, za svaki dan koji je proveo u pritvoru zatražio isplatu iznosa od 66,36 EUR, dok tužbom potražuje iznos od 345,29 EUR.

11.2. Prema odredbi čl. 495. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 178/04., 115/06., 152/08., 76/09., 80/11. i 143/12. - dalje: ZKP/97), prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete, te vrsti i visini naknade.

11.3. Međutim, prethodno navedenu odredbu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revr-530/2007) ne treba tumačiti kao procesnu pretpostavku za pokretanje parnice, kao što je to u slučaju odredbe čl. 186.a st. 1. i st. 6. ZPP (na koju odredbu se tužena također poziva), kojom je izričito propisano da će se u tom slučaju tužba odbaciti. Naime, tu odredbu ZKP treba tumačiti kao zakonom predviđeni način rješavanja spora bez intervencije suda, pri čemu propust oštećenika da se obrati nadležnom ministarstvu može imati nekih drugih posljedica u postupku npr. pitanje prava tužitelja za naknadu parničnog troška ako tuženik prizna tužbeni zahtjev i dr. Prema tome, kada se oštećenik prije podnošenja tužbe ne obrati Ministarstvu pravosuđa u smislu odredbe čl. 495. st. 2. ZKP/97 radi postizanja nagodbe o postojanju štete, nema mjesta odbacivanju tužbe.

11.4. U konkretnom slučaju to znači da, neovisno o činjenici što je svoj tuženi zahtjev za naknadu štete tužitelj postavio u iznosu koji je viši od onog kojim se obratio nadležnom Ministarstvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora, odnosno zahtjevom za postizanje nagodbe u pogledu štete, isto nema za posljedicu odbacivanje tužbe u dijelu zahtjeva za iznos od 278,93 EUR.

12. Iz spisa predmeta ne proizlazi da bi predmetna presuda bila ispravljana pozivom na odredbu čl. 342. st. 1. ZPP, pa nisu jasni žalbeni navodi tužitelja u tom pravcu i njegov prijedlog da se „ukine ispravak presude“.

13. U provedenom postupku prvostupanjski sud utvrđuje;

- da je protiv tužitelja vođen kazneni postupak pred Županijskim sudom u Splitu u predmetu poslovni broj K-13/2018, radi počinjenja kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 84/05., 51/05., 111/03., 190/03., 105/04., 71/06. i 110/07.), te da je presudom VSRH I Kž- 679/2018-7 od 17. prosinca 2019. odbijena kao neosnovana žalba državnog odvjetništva te potvrđena oslobađajuća prvostupanjska presuda poslovni broj K- 13/2018;

- da je punomoćnik tužitelja tu presudu VSRH I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. primio 3. siječnja 2020., a tužitelj osobno 9. siječnja 2020.,

- da je tužitelj bio u pritvoru/istražnom zatvoru 1240 dana, odnosno od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.,

- da se obratio Ministarstvu pravosuđa RH dana 10. travnja 2020. u skladu s odredbom iz čl. 480. st. 1. t. 1. ZKP/97, radi naknade štete koju je trpio za vrijeme dok je bio lišen slobode i dok se nalazio u istražnom zatvoru u visini od 66,36 EUR za svaki provedeni dan te da je time ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe;

-da je Ministarstvo pravosuđa i uprave u predmetu poslovni broj UP/I-702-

03/20-01/52 dopisom od 02. veljače 2023. utvrdilo da je zahtjev tužitelja osnovan te mu je ponuđena isplata od 46.078,40 EUR (za 1240 dana), odnosno po danu provedenom u pritvoru u visini od 37,16 EUR;

- da je tužitelj u pritvoru/istražnom zatvoru bio tjeskoban, deprimiran, bezvoljan jer je bio okrivljen za monstruozan zločin ubojstva vlastite majke, da su mu dani bili obilježeni osudom ostalih zatvorenika, da je znao i da su ga u medijima već proglasili ubojicom, da se i s tim morao nositi, da su uvjeti u zatvoru bili nehumani, da je bio smješten u ćeliji s deset zatvorenika, potpunih stranaca, s kojima nije želio kontakt, da se osuda javnosti, obitelji i prijatelja nastavila i nakon oslobađajuće presude jer je postupak koji se vodio protiv njega ostavio neizbrisiv trag, da je iz zatvora izašao obilježen i stigmatiziran za cijeli život, da mu je život upropašten i obitelj razorena zbog čega je trpio duševne boli jakog intenziteta, slijedom čega mu primjenom odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. -dalje: ZOO) dosuđuje kao primjerenu novčanu naknadu u iznosu od 168,00 eura, vodeći računa i o sudskoj praksi, sa zateznim kamatama od 10. travnja 2020., primjenom odredbe čl. 1103. ZOO.

13.1. Pritom zaključuje i da prigovor zastare nije osnovan jer je tužitelj podnio zahtjev Ministarstvu pravosuđa radi postizanja sporazuma o postojanju, vrsti i visini štete dana 10. travnja 2020. i od tog datuma ne teče zastarni rok jer iz formulacije citirane odredbe čl. 478. ZKP/97 iz koje proizlazi da dok traje postupak pred Ministarstvom pravosuđa ne teče zastara proizlazi da za to vrijeme traje zastoj zastarijevanja pa da bi to nadalje značilo, da je 10. travnja 2020. došlo je do zastoja zastarijevanja koje je nastavilo teći 2. veljače 2023. kada je Ministarstvo pravosuđa utvrdilo kako je zahtjev tužitelja pravno osnovan te mu je ponuđena isplata ukupnog iznosa od 46.078,40 EUR, odnosno 37,16 EUR po danu provedenom u pritvoru. To znači da je do 10. travnja 2020. proteklo 97 dana, a od 2. veljače 2023. do podnošenja tužbe 379 dana, pa da je prigovor zastare u cijelosti neosnovan. Osim toga, sud smatra da je sadržaj dopisa Ministarstva pravosuđa od 2. veljače 2023. predstavlja priznanje duga te da je time došlo do prekida zastare iz odredbe čl. 240. st. 1. ZOO, pa da od tog dana zastarni rok počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO) te da se vrijeme proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru, što znači da je prigovor zastare i iz ovog razloga u cijelosti neosnovan, a budući da je tužba podnesena 16. veljače 2024.

14. Prema sadržaju žalbe tužitelja, u ovoj fazi postupka sporno je da li je visina pripadajuće naknade neimovinske štete pravilno odmjerena, dok je prema žalbi tuženice sporno ima li tužitelj pravo na naknadu štete zbog istaknutog prigovora zastare potraživanja.

15. Prema odredbi čl. 477. st.1. ZKP pravo na naknadu štete zastarijeva u roku od tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višega suda.

15.1. Tužitelj je odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž- 679/2018-7 od 17. prosinca 2019. nesporno primio 3. siječnja 2020. pa je sukladno odredbi čl. 478. st. 1. ZKP tada počeo teći zastarni rok. Zastarni rok je prestao teći 10. travnja 2020. kada se tužitelj obratio nadležnom ministarstvu radi postizanja nagodbe o postojanju šteti i njenoj visini, u kom trenutku je nastupio zastoj postupka koji je trajao tri mjeseca, dakle, do 10. srpnja 2020.

15.2. Naime, prema odredbi iz čl. 478. st. 1. ZKP ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu iz čega proizlazi da tada, kada su ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje tužbe, zastarni rok počinje teći iznova, pa je u konkretnoj pravnoj situaciji zastarni rok za podnošenje tužbe računajući od 10. srpnja 2020. istekao s danom 10. srpnja 2023. Iz stanja spisa proizlazi da je tužba u predmetu podnesena 8. veljače 2024., kada je zastara već nastupila.

15.3. Međutim, među strankama nije sporno da je tuženica dopisom od 2. veljače 2023. utvrdila da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te mu je ponudila plaćanje iznosa od 46.078,40 EUR s osnova naknade štete, što znači da je priznala zahtjev tužitelja za iznos od 37,16 EUR po danu. Upravo za taj iznos koji je tuženica priznala došlo je do prekida zastare (čl.240. st. 1. ZOO) koja je ponovo počela teći od dana priznanja, odnosno od 2. veljače 2023. (čl. 245. st. 2. ZOO), a kako je tužba podnesena 8. veljače 2024., za taj iznos tražbina tužitelja nije u zastari, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja u zastari.

16. Slijedom navedenog, tužitelju pripada s osnova naknade štete iznos od 37,16 EUR.

17. U okolnostima konkretnog slučaja, kada je tuženica tužitelju ponudila plaćanje iznosa od 46.078,40 EUR s osnova naknade štete, na koji je način utvrdila postojanje štete i njenu visinu te mu priznala na ime novčane satisfakcije po danu iznos od 37,16 EUR, nije odlučan žalbeni navod tuženice da potraživanje naknade štete za svaki dan proveden u pritvoru ne može egzistirati kao samostalna cjelina. Nastavno na to, nisu od značaja žalbeni navodi tuženice da u situaciji kada tužitelj svaki dan utužuje posebnom tužbom postoji mogućnost da mu budu određeni različiti novčani iznosi na ime naknade štete jer to u konkretnom slučaju, uslijed već navedenog glede zastare, nije moguće.

18. Također ne može se činjenica ovakvog utuživanja dan po dan smatrati povredom odredbe čl. 3. st. 3. ZPP kako to smatra tužena.

19. Zatezne kamate na ovako dosuđeni iznos teku prema čl. 1103. ZOO od 10. travnja 2020. jer se tada tužitelj obratio zahtjevom za mirno rješenje spora Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske, pa nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja kojima zahtijeva da mu zatezne kamate budu dosuđene od 4. ožujka 2012. jer da mu je šteta nastala 3. ožujka 2012. kao danom kada je bio u pritvoru.

20. Osnovani su žalbeni navodi tuženice u pogledu visine stope zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade štete. Naime, Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 156/22.), koja je stupila na snagu 1. siječnja 2023. izmijenjen je čl. 29. st. 2. ZOO tako da zatezne kamate na „ostale odnose“ teku po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. Zbog toga je u preostalom dijelu, dakle za dva postotna poena zahtjev valjalo odbiti. Nadalje, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (“Narodne Novine“ broj:155/23.) koji je stupio na snagu 30. prosinca 2023. zatezna kamata na „ostale odnose“ određuje se za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

21. Slijedom svega gore iznesenog, primjenom odredbe čl. 373.toč.3. ZPP u vezi s čl. 457. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

22. Preinakom odluke o glavnoj stvari valjalo je preinačiti i odluku o parničnim troškovima sukladno čl. 166. st. 2. ZPP.

22.1. Tužitelj je uspio s osnovom svog zahtjeva u cijelosti dok je u pogledu visine uspio 10,76 % pa je njegov uspjeh u postupku 55,38 %. Kada se od toga oduzme tuženičin uspjeh od 44,62 % proizlazi da je tuženica dužna naknaditi tužitelju 10,76 % parničnih troškova prema čl. 154. st. 2. ZPP. S obzirom na to da visina troškova priznatih pobijanom presudom u iznosu od 276,54 EUR žalbama nije osporena, od tog je iznosa tuženica dužna isplatiti tužitelju 29,76 EUR sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

23. S obzirom da tužitelj nije uspio sa žalbom, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (čl. 166. st.1. u vezi s čl. 154. st.1 ZPP).

24. Tuženica žalbom nije uspjela osporiti osnovu zahtjeva dok je dosuđenu visinu uspjela smanjiti za 78 %, što čini njen uspjeh sa žalbom od 39 %, pa je u tom je omjeru tuženici priznat trošak žalbe koji ukupno iznosi 62,50 eura prema Tbr. 10. toč. 1. u vezi s Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25.), što daje 24,38 EUR (čl. 154. st.2. ZPP), dok je u preostalom dijelu do zatraženih 187,50 EUR zahtjev tužene za naknadu troška žalbenog postupka odbijen kao neosnovan.

Pula - Pola, 7. travnja 2026.

Sudac

Biljana Pamić