REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-515/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Roberta Fabrisa, predsjednika vijeća, Brune Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja te Biljane Pamić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Mišević, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mišević & Jarić, odvjetnicima iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-228/2020-33 od 20. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 7. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-228/2020-33 od 20. listopada 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju DK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF u iznosu od 2.803,51 EUR (slovima: dvijetisućeosamstotrieuraipedesetjedancent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

• na iznos od 2,03 EUR od 02. svibnja 2006.g.

• na iznos od 11,96 EUR od 04. kolovoza 2006.g.

• na iznos od 10,12 EUR od 28. rujna 2006.g.

• na iznos od 7,78 EUR od 24. srpnja 2007.g.

• na iznos od 12,04 EUR od 03. kolovoza 2007.g.

• na iznos od 4,36 EUR od 12. studenog 2007.g.

• na iznos od 4,69 EUR od 07. prosinca 2007.g.

• na iznos od 4,57 EUR od 12. siječnja 2008.g.

• na iznos od 2,03 EUR od 08. svibnja 2008.g.

• na iznos od 1,96 EUR od 11. studenog 2008.g.

• na iznos od 2,21 EUR od 03. prosinca 2008.g.

• na iznos od 2,05 EUR od 08. siječnja 2009.g.

• na iznos od 2,19 EUR od 03. veljače 2009.g.

• na iznos od 9,37 EUR od 03. ožujka 2009.g.

• na iznos od 9,16 EUR od 07. travnja 2009.g.

• na iznos od 35,49 EUR od 11. svibnja 2009.g.

• na iznos od 9,17 EUR od 08. lipnja 2009.g.

• na iznos od 35,56 EUR od 05. veljače 2010.g.

• na iznos od 35,85 EUR od 02. ožujka 2010.g.

• na iznos od 35,45 EUR od 06. travnja 2010.g.

• na iznos od 35,35 EUR od 07. svibnja 2010.g.

• na iznos od 34,58 EUR od 15. lipnja 2010.g.

• na iznos od 35,53 EUR od 05. srpnja 2010.g.

• na iznos od 31,71 EUR od 16. kolovoza 2010.g.

• na iznos od 35,37 EUR od 06. rujna 2010.g.

• na iznos od 31,19 EUR od 20. listopada 2010.g.

• na iznos od 35,60 EUR od 04. studenog 2010.g.

• na iznos od 72,92 EUR od 23. prosinca 2010.g.

• na iznos od 61,97 EUR od 05. siječnja 2011.g.

• na iznos od 62,30 EUR od 02. veljače 2011.g.

• na iznos od 2.128,95 EUR od 26. svibnja 2011.g.,

i to po godišnjoj kamatnoj stopi od 15 % za razdoblje do 31. prosinca 2007.g., za razdoblje od 1. siječnja 2008., do 31. srpnja 2015., po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023., po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.216,14 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

III/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.“

2. Protiv dijela navedene presude ( točke I. i II. izreke) žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog“ svih zakonom predviđenih razloga.“

Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka ili da se ona ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome

– dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda je pobijana presuda zakonita i pravilna.

6.1. Prije svega, u ovom postupku, obzirom na žalbene navode tuženika, valja istaknuti da tuženiku nije povrijeđeno pravo na pošteno suđenje jer pobijana presuda sadrži u svemu pravilne razloge ( čl. 338. st. 4. ZPP), a time što nisu prihvaćeni njegovi određeni dokazni prijedlozi nije povrijeđeno njegovo pravo na pošteno suđenje, već to za posljedicu može imati pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a što u konkretnom predmetu nije slučaj, pa posljedično tome valja istaknuti i da se tuženik u žalbi neosnovano poziva na pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske izražena u Odlukama poslovni broj: U-III-5038/2015 od 12.7.2018. i U-III-3874/2008 od 4.4.2012. jer su ta pravna shvaćanja izražena u odnosu na nešto drugačija činjenično pravna utvrđenja.

6.2. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 190. ZPP na koju ukazuje tuženik jer u okolnostima konkretnog slučaja, kada je tužitelj, nakon što mu je dostavljen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke postavio točno određeni kondemnatorni zahtjev za navedenu isplatu, a sve sukladno navedenom nalazu sudskog vještaka financijske struke ne radi o preinaci tužbe jer postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja nema značaj povećanja tužbenog zahtjeva (dakle preinake), već smanjenje, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, sve imajući pri tome u vidu da je prethodno tužiteljeva tužba bila utemeljena na odredbi čl. 186.b ZPP. Osim toga, i za slučaj da tome nije tako, tužitelju bi po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda pripadalo pravo na preinaku tužbe na način da je svoj zahtjev uskladio sa navedenim nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke budući se isti temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi budući je odredbom čl. 192. st. 2. ZPP propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka odnosno da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Naime, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja tužitelj u konkretnom slučaju doista nije mogao preinačiti svoju tužbu dok nije sačinjen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke jer ne raspolaže potrebnim znanjima financijske struke potrebnim za pravilno razrješenje ovog spora, radi čega je u konačnici i provedeno odgovarajuće financijsko vještačenje. Pri tome u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje valja ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudaca sa sucima Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-162/2021 od 26. studenog 2021.

6.3. Nadalje, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe 502.a i c ZPP na koju također ukazuje žalitelj jer je navedenom odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a koju je zakonsku odredbu je, u konkretnom slučaju, sud prvog stupnja pravilno primijenio.

6.4. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP na koju također u žalbi ukazuje žalitelj obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

6.5. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da u ovom postupku nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, radi čega je u ovom dijelu žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama ( čl. 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik u svojoj žalbi.

8. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

9. Predmet ovog spora, u ovom dijelu postupka, je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.803,51 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kako je to pobliže označeno u izreci navedene presude, smatrajući da je ovaj iznos tuženik od njega neosnovano naplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanoj u Ugovoru o kreditu broj: 528-50-3326189 od 9. ožujka 2006., solemniziranog i ovjerenog od strane javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka pod poslovnim brojem: OU-225/06. od 13. ožujka 2006., sklopljenim između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14.06.2018. i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019.) i poslovni broj: Revt- 249/2014-02 od 9. travnja 2015.

10. U ovom postupku nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora 9. ožujka 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 528-50-3326189, koji je solemniziran i ovjeren od strane javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka pod poslovnim brojem: OU-225/2006 od 13. ožujka 2006. temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita iznos od 31.276,34 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom vraćanja od 60 mjeseci i da je navedenim ugovorom o kreditu između njih ugovorena valutna klauzula.

11. Obzirom na žalbene navode žalitelja, sporno je, je li navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli ništetna i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati ovu isplatu navedenog novčanog iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem takve ništetne odredbe po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl.1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/24 - dalje: ZOO) u visini koja obzirom na žalbene navode žalitelja nije ni sporna. Osim toga, i dalje je sporna osnovanost tuženikova prigovora zastare.

12. Sud prvog stupnja je odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja, nakon ocjene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP ), kao osnovan prihvatio takav njegov zahtjev zaključujući, u bitnome, da je ugovorna odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržana u navedenom Ugovoru o kreditu nepoštena i posljedično tome ništetna budući se o njoj nije pojedinačno pregovaralo već je one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i na njen sadržaj tužitelj, kao potrošač nije imao utjecaja, pa posljedično tome ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača ( čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača – „Narodne novine“ broj: 96/03 - dalje ZZP/03 odnosno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača -„Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07), pri čemu, nadalje, zaključuje da je sukladno odredbi čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14) sud, glede utvrđenja o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, vezan za utvrđenja iz postupaka zaštite kolektivnih interesa potrošača, pa je cijeneći i pravna shvaćanja izražena u predmetima na koje se poziva i sam tužitelj zaključio o ništetnosti navedene ugovorne odredbe. Posljedično tome sud prvog stupnja zaključuje i da tužitelju pripada pravo zahtijevati isplatu onoga što je tuženik od njega naplatio temeljem takve ništetne ugovorne odredbe i to po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1111. i čl. 1115. ZOO) te je tuženika obvezao isplatiti tužitelju i navedeni novčani iznos. Pri tome je sud prvog stupnja kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare.

13. Ovakva pravna shvaćanja suda prvog stupnja i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na, za ovaj postupak, pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (čl. 8. ZPP), prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud jer je za to sud prvog stupnja dao ovom sudu u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nisu dovedeni u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika.

13.1. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u dijelovima u kojima ukazuje na zaključke suda prvog stupnja u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedene ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržane u navedenom Ugovoru o kreditu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.2. Na temelju odredbe čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13.3. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, pa je posljedično sud prvog stupnja već kraj ovih zakonskih odredbi mogao svoju odluku o osnovanosti pravne osnove zahtjeva tužiteljice utemeljiti na navedenim odlukama donesenim u postupcima kolektivne zaštite potrošača u kojima je kao tuženik sudjelovao i tuženik, a na kojima je tužiteljica i temeljila svoj tužbeni zahtjev, bez posebne potrebe da o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi i sam odlučuje, pa posljedično tome i imajući pri tome u vidu i činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, ocjena je i ovog suda drugog stupnja da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi i kada je posljedično tome zaključio o osnovanosti same pravne osnove zahtjeva tužitelja.

13.4. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i navedene odredbe čl. 118. ZZP vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), pa je posljedično tome sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice glede pravne osnove spora ocijenio osnovanim, radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

13.5. Pri tome, posebno u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem prigovara zaključku suda o ništetnosti ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli valja istaknuti da se zapravo radi o odredbi koja proizlazi iz odredbe čl. 22. stavka 1. ZOO, kao dispozitivnim odredbama koja se primjenjuje automatski. Naime, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda ugovaranje valutne klauzule je dopušteno budući je tako propisano u odredbi članka čl. 22. st. 1. ZOO, a sve obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u predmetnom Ugovoru o kreditu o izračunavanju obveze tužitelja na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ta ugovorna odredba nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime, predmetni Ugovor o kreditu sadržajno sadrži odredbe o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, nastalih za vrijeme trajanja ugovornog odnosa utemeljenog na navedenom Ugovoru, a takve odredbe nema u čl. 22. stavku 1. ZOO, niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije izrazio je pravno shvaćanje da izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje ( tako i u presudi od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. stavka 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadržajno sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO. Posljedično tome, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno, pa je posljedično tome, a cijeneći pri tome i navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud prvog stupnja pravilno zaključio o ništetnosti i ove ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

14. Posljedično prethodno navedenom, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedene ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanoj u navedenom Ugovoru o kreditu, sklopljenim između stranaka u postupku, tuženik od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

14.1. Osim toga, sud prvog stupnja je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja ( čl. 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorene odredbe bude primio ne pripada.

15. U odnosu pak na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare valja istaknuti da je sud prvog stupnja i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio ovaj prigovor tuženika. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ove ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ustanovljena u navedenom kolektivnom sporu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 5.svibnja 2020., to sud prvog stupnja, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključuje da u konkretnom slučaju u odnosu na navedenu isplatu stečenog od strane tuženika s osnove ništetene odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije protekao opći zastarni rok od pet godina ( čl. 225. ZOO) u kojem zastarijevaju ove novčane tražbine utemeljene na restitucijskom zahtjevu, kakav je i ovaj aktualan, pa je posljedično tome žalba tuženika, kao žalitelja neosnovana i u ovom dijelu.

16. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (,,Narodne novine,, broj: 138/23 – dalje u tekstu: Odvjetnička tarifa) pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti niti žalitelj svojom žalbom.

16.1. Pri tome u odnosu na žalbene navode žalitelja valja istaknuti da je sud prvog stupnja, odlučujući o troškovima postupka, pravilno primijenio materijalno pravo i kada je tužitelju priznao pravo na troškove postupka koji se odnose na trošak pristupa njegove punomoćnice na ročište za objavu presude jer je, suprotno shvaćanju žalitelja, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, ovaj parnični trošak bio potreban za vođenje ove parnice ( čl. 155. st. 1. ZPP).

16.2. Naime, odredbom Tbr. 9. točke 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („ Narodne novine“, broj 138/23 - dalje: Tarifa ), propisano je da odvjetniku pripada pravo na nagradu za ročište na kojima se presuda objavljuje u iznosu od 50% nagrade iz Tbr. 7. točke 1.,3.,6. i 7., ali ne više od 50 bodova, pa je cijeneći utvrđeno činjenično stanje i utvrđenu vrijednost predmeta spora, ocjena i ovog drugostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na nagradu za pristup punomoćnice tužitelja na ročište za objavu presude, budući je ovaj parnični trošak bio potreban za vođenje ove parnice ( čl. 155. st. 1. ZPP ), sve obzirom i na činjenicu da je na navedeno ročište punomoćnica tužitelja uredno pozvana i na isto se odazvala, a da i od dana objave navedene presude teku i rokovi za žalbu protiv prvostupanjske presude ( čl. 335. st. 9. ZPP ), pa je posljedično tome žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

17. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao žalitelj, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

Pula - Pola, 7. travnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Robert Fabris