REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-496/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saja Oulovski i dr. iz Pakraca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima poslovni broj P-361/2023-16 od 12. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 7. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima poslovni broj P-361/2023-16 od 12. siječnja 2026.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja pod točkom I izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.312,79 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine dijelove tog iznosa za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točki izreke presude te je pod točkom II izreke tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.482,34 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 12. siječnja 2026., kao dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate.

2. Tu presudu u cijelosti pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženik „zbog svih zakonom predviđenih razloga“. Navodi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost, pri čemu ukazuje na zaključke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Ukazuje da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 338. st. 4. ZPP. Navodi da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i posljedično tome ništetne jer su one tužitelju bila jasne i razumljive te su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor o kredit te je tužitelj imao mogućnost odabira između više vrsta ugovora o kreditu, posljedično čemu smatra da ove odredbe nisu izazivale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ističe da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir ni jedan od navoda tuženika, iako su svi obrazloženi i potkrijepljeni dokazima, a ako je iste smatrao neosnovanim, sud ih je trebao primjereno obrazložiti na način koji ne dovodi u sumnju pristranost suda. Smatra da se u konkretnom slučaju prvostupanjski sud pogrešno poziva na pravna shvaćanja izražena u tzv. kolektivnoj tužbi potrošača, pri čemu ukazuje na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2018. Navodi da prvostupanjski sud ne obrazlaže zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO pa da se presuda u tom dijelu ne može ispitati. Smatra da je pogrešno primijenjena odredba čl. 81. i 84. ZZP. Ustraje i na prigovoru zastare, a smatra i da je pogrešno primijenjena odredba čl. 326. st. 2. ZOO. Prigovara i odluci o troškovima postupka. Ukazuje da je tužitelju dosuđen trošak pristupa ročištu na dan 22. listopada 2019., a da je tužba podnesena sudu 18. travnja 2023. iz čega jasno proizlazi da se radi o omašci, odnosno da takvo ročište nije moglo biti održano u ovom postupku. Smatra kako se trošak pristupa na ročište za objavu presude ne može smatrati nužnim u smislu odredbe čl. 155. ZPP, a osobito zbog činjenice da se sve presude javno objavljuju na e-oglasnim pločama suda. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženiku, uvećano za trošak žalbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. ZPP.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi žalitelja i po službenoj dužnosti, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st.2. ZPP. Osim toga nije počinjena ni bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuje žalitelj jer je izreka presude razumljiva, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te nema proturječnosti ni nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost.

7. Nisu osnovani ni žalbeni navod tuženika da mu je povrijeđeno Ustavom zajamčeno pravo na pravično suđenje koje, između ostalog, obuhvaća pravo na dokaz i pravo na procesnu jednakost, jer da je sud navode i dokazne prijedloge tuženika u cijelosti zanemario a čime sadržajno upućuje na povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP. Naime, tuženik je jednako kao i tužitelj, imao pravo i dužnost iznijeti činjenice na kojima temelji svoje prigovore i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (čl. 7. st.1. ZPP). Koristeći se tim pravom tuženik je u tijeku prethodnog postupka predložio saslušanje javnog bilježnika Ljubice Papac koji je dokazni prijedlog sud prihvatio, da bi potom na ročištu 5. studenog 2025. (str.88) izrijekom povukao taj dokazni prijedlog, pa su stoga neosnovani njegovi žalbeni navodi da mu je povrijeđeno pravo na procesnu jednakost i „jednakost oružja“. Posljedično tome valja istaknuti i da se tuženik u žalbi neosnovano poziva na pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske izražena u Odlukama poslovni broj: U-III-5038/2015 od 12.7.2018. i U-III-3874/2008 od 4.4.2012. jer su ta pravna shvaćanja izražena u odnosu na nešto drugačija činjenično pravna utvrđenja.

8. Također, u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st.1. u vezi s čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st.2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice, a isto tako je i obrazložio koje činjenice je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, kao i koje dokaze izvodio te kako ih je ocijenio te koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevu tužitelja te se očitovao o prigovorima tuženika.

9. Predmet spora u ovoj fazi postupka je potraživanje tužitelja s osnova stjecanja bez osnove u iznosu od 4.312,79 EUR (preplata zbog promjene tečaja CHF) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a koji je novčani iznos prešao u imovinu tuženika na temelju odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (čl. 7.Ugovora) a koje odredbe tužitelj ocjenjuje nepoštenim u smislu čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03; dalje ZZP), a posljedično tome i ništetnim sukladno čl. 87. st. 1. ZZP, pri čemu se tužitelj poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

10. U ovom postupku nije sporno da je između tuženika, kao davatelja kredita i tužitelja kao korisnika kredita, 14. lipnja 2007. sklopljen ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.023,42 CHF koji se isplaćivao u 84 jednaka mjesečna anuiteta po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Nadalje, nije sporno da je u ugovoru ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20% (članak 2. Ugovora), pri čemu je ugovoreno da se promjena kamatnih stopa vrši u skladu sa odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora. Također, odredba članka 7. Ugovora sadrži ugovorenu valutnu klauzulu obzirom da je navedeno kako se iznosi glavnice kredita i otplata u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule po srednjem tečaju kreditora za CHF. Nije sporno niti da je kredit u cijelosti otplaćen.

11. Sporno je da li je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem takve odredbe po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO) te je sporna osnovanost tuženikova prigovora zastare.

12. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP), kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužitelja zaključujući, u bitnom, da je tužitelj dokazao svojstvo potrošača sukladno čl. 3. st. 1. ZZP/03 jer je iz sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja utvrđeno da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i to za kupovinu automobila kojeg je koristio za osobne potrebe; da osnovanost njegovog zahtjeva, kao potrošača, proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u navedenim pravomoćnim presudama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača kojima je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana; da je sukladno čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača; da su se i u konkretnom slučaju pregovori stranaka prije sklapanja predmetnog ugovora sveli samo na podatak o iznosu kredita, visini rate kredita i trajanju otplate kredita, dok se tužitelj u svemu ostalom oslonio na informacije koje je dobio od strane ovlaštenika tuženika, zaposlenika društva Auto kuće Bratoš u Koprivnici te da tužitelju nije na valjan i razumljiv način bilo objašnjeno da postoji rizik da će tečaj tijekom trajanja otplate kredita rasti; da su odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu za tužitelja korisnika kredita bile neodređene i nejasne i isti nije mogao ocijeniti kako će se kretati tečaj CHF u odnosu na kunu; da je ugovaranje takve odredbe dovelo do znatnog povećanja mjesečnog anuiteta time i do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, da je slijedom navedenog, odredba predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula nepoštena i posljedično ništetna radi čega je tuženik dužan vratiti tužitelju novčani iznos koji je primio osnovom ove ništetne odredbe sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO u iznosu od 4.312,79 EUR (koja visina među strankama nije bila sporna) uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja svake pojedine uplate do plateža.

13. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na, za ovaj postupak, pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (čl. 8. ZPP), prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu jasne i na zakonu osnovane razloge, a isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika.

14. U odnosu na žalbene razloge tuženika kao žalitelja u dijelovima kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu utemeljenim na pravnim shvaćanjima izraženima u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i presudi Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14.1. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), pa je posljedično tome prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja glede pravne osnove spora ocijenio osnovanim.

14.2. Osim toga, takvo je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u cijelosti podudarno sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u odluci broj Rev 2221/2018-11 kojom je odbijena revizija protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke, pa tako i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81, čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP). Iz toga razloga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

14.3. Iz predmetnog Ugovora o kreditu i provedenih dokaza proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na sporne odredbe, te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi.

14.4. Glede pozivanja žalitelja na odredbu čl. 84. ZZP/03 prema kojoj nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, navesti je kako nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su mu bile načelno jasne obveze koje njime preuzima. Međutim, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze.

14.5. Naime, presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 je odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morale na jasan način biti objašnjene posljedice intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze .

14.6. Naime, tuženik je u ovom sporu mogao (tvrditi i) dokazivati da je predniku tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe na određivanje njegove novčane obveze, a što je temeljni preduvjet da bi potrošač uopće mogao informirano pregovarati s bankom o sadržaju ugovora, i da je tužitelja kao potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora u kojem bi se slučaju radilo o informiranom pristanku. Međutim, tuženik tijekom postupka to nije dokazao kako je pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

14.7. Okolnost da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF, a na što ukazuje tuženik u žalbi, samo po sebi nije dokaz da je tuženik prije sklapanja ugovora tužitelju dao sve potrebne informacije o rizicima valute CHF pa su dokazni prijedlozi tuženika radi utvrđenja mogućnosti takvog izbora irelevantni. Iz priloženih promotivnih uvjeta tuženika za odobravanja kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u razdoblju od 1. travnja 2007. do 30. lipnja 2007. ne proizlaze ikakve informacije o rizičnosti valute CHF utvrđene u postupku kolektivne zaštite potrošača, upravo su krediti u toj valuti promovirani kao tada najpovoljniji obzirom na najnižu kamatnu stopu, pa su stoga i žalbeni navodi tuženika da mogućnost izbora između više vrsta kredita predstavlja pojedinačno pregovaranje, u cijelosti neosnovani.

15. Prvostupanjski sud je, nadalje pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu utuženog novčanog iznosa zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik nezakonito ugovorenom valutnom klauzulom od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog anuiteta dužan platiti tužitelju.

15.1. Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Dakle, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne. Među strankama u postupku nije bilo sporno da je tužitelj preplatio tuženiku iznos od 4.312,79 EUR, zbog promjene tečaja CHF u odnosu na početno ugovoreni tečaj u vrijeme isplate kredita, pa je tuženik dužan isplatiti tužitelju taj iznos.

15.2. Naime, s obzirom na to da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj pa tužitelj ima pravo na kamate od dana izvršenih uplata. Naime, nepoštene odredbe su ugrađene u tipske obrasce kojima se služio tuženik kod ugovaranja predmetne vrste pravnih poslova. Tuženiku, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.) što ukazuje na zaključak o nepoštenju. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odredio tijek zakonskih zateznih kamata koje teku od plaćanja pojedinih mjesečnih iznosa a ne od podnošenja tužbe jer je tuženik koristio nepoštenu ništetnu odredbu prilikom sklapanja ugovora tako da se isti može smatrati nesavjesnim stjecateljem pa je na stečeni novčani iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta.

16. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio o neosnovanosti tuženikova prigovora zastare potraživanja iako je, pozivajući se na Zaključak sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/11 – dalje ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, pogrešno zaključio da bi zastarijevanje za predmetnu utuženu tražbinu počelo teći tek pravomoćnošću odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

16.1. Naime, postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 1. ožujka 2022. glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju članka 502.c. ZPP, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To dalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, počinje teći od 14. lipnja 2018. godine, te do pokretanja ovog parničnog postupka 18. travnja 2023. nije istekao, stoga je žalba tuženika i u tom dijelu neosnovana.

17. Valja nadalje navesti da je neosnovan i tuženikov prigovor o isključenju prava na isticanje ništetnosti obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen. Naime, iako je točno da odredba čl. 326. st. 2. ZOO propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se međutim, u okolnostima konkretnog slučaja u kojem je tužitelj kao potrošač sklopio ugovor o kreditu koji sadrži ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, koja je posljedično dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika, ne može podvesti pod tezu tuženika - da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja - pa je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen jer pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi naplaćeno, suprotno žalbenim navodima tuženika, postoji.

18. Neosnovana je žalba tuženika i protiv odluke o trošku postupka jer je odluka o trošku pravilno utemeljena na odredi čl. 154. st.1. u vezi s čl. 155. ZPP i po visini pravilno odmjerena prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („narodne Novine“ broj:138/23.) iako se sud u obrazloženju u točki 22. pogrešno pozvao na odredbu čl. 154.st.2. ZPP i nevažeći Tarifu.

18.1. Naime, u pravu je žalitelj da je prvostupanjski sud u navođenju radnji za koje je priznao trošak tužitelju naveo i ročište od 22. listopada 2019. koje ročište sa na navedenim nadnevkom u ovom predmetu nije održano i nije moglo biti održano s obzirom je tužba sudu podnijeta 18. travnja 2023. Međutim, iz odluke o trošku i preostalog dijela obrazloženja pod točkom 22. razvidno je da trošak tog ročišta u visini od 100 bodova odnosno 250,00 EUR nije priznao i nije pribrojao ukupno priznatom trošku kao opravdanom (čl.155.ZPP) u visini od 575 bodova (za sastav tužbe - 100 bodova, sastav podneska od 14. svibnja 2024. - 100 bodova, trošak sastava podneska od 15. listopada 2025. - 25 bodova, za zastupanje na ročištu od 4. svibnja 2024. - 100 bodova, na ročištu od 15. listopada 2025. - 100 bodova, na ročištu od 5. studenog 2025. - 100 bodova te na ročištu za objavu presude - 50 bodova) pa je očito da se radi samo o greški u pisanju obrazloženja, koja nije bila od utjecaja na zakonitost i pravilnost odluke o trošku.

18.2. Suprotno žalbenim prigovorima tuženika prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 154. st.1. u vezi s 155. ZPP kada je tužitelju priznao trošak pristupa na ročište za objavu na koje je pristupila zamjenica punomoćnika tužitelja. Naime, ročište za objavu presude predstavlja sudsku radnju koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude, koju određuje sud i poziva stranke na ročište (čl.335. ZPP) i na kojem ročištu se osim objave sadržaja presude, ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude (čl. 336. st.1. ZPP) iz čega dalje proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano s pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 76/10., 85/10., 5/14.) i čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj: 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17.). Stajalište o opravdanosti takvog troška potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u odluci od 22. ožujka 2023. broj Rev 832/2022-2, dao odgovor koji glasi "Stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154.st.1. i čl. 155. st.1. ZPP ."

19. Stoga, imajući stoga u vidu da niti jedan žalbeni razlog zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu nije osnovan, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st.1. ZPP potvrditi pobijanu presudu te odlučiti kao pod točkom I izreke ove presude.

20. Kako je žalba tuženika neosnovana, to je odbijen i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 166.st.1.ZPP) posljedično čemu je odlučeno kao pod točkom II izreke ove presude.

Pula - Pola, 7. travnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković