Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Kž-147/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Vidjak, kao predsjednice vijeća te Siniše Pleše i Jasne Smiljanić kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optužene EH, zbog kaznenog djela protiv imovine – prijevara – iz članka 224. stavka 1. i 4. Kaznenog zakona (NN 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 125/11 i 143/12 - u daljnjem tekstu: KZ/97) i drugih, odlučujući o žalbi koju je protiv presude Općinskog suda u Čakovcu broj: K-66/2025- 61 od 21. siječnja 2026. podnijela optužena EH, u sjednici vijeća održanoj 7. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. U povodu žalbe optužene EH, a po službenoj dužnosti preinačuje se prvostupanjska presuda na način da se na temelju članka 452. točka 6. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18,126/19, 84/21, 114/22, 114/23, 36/24, 136/25 i 13/26 - u daljnjem tekstu: KZ/11), protiv optužene EH (s osobnim podacima kao u izreci prvostupanjske presude)
odbija optužba
da bi:
dana 10. veljače 2009. u Čakovcu, s nakanom pribavljanja veće nepripadne materijalne koristi, kod javnog bilježnika Ivana Marodija iz Čakovca kao povjerenika Općinskog suda u Čakovcu u ostavinskom postupku iza pokojnog ĐH rođenoga **.**.1940., s CH postignula Međusobni sporazum o diobi ostavinske imovine kojim je utvrđeno da CH u cijelosti pripada stan u [adresa]., površine cca 38,00 m2, pa kada je CH na navedeno pristala vjerujući da će joj u cijelosti pripasti stan u [adresa] i na temelju kojeg je sporazuma 16. veljače 2009. doneseno rješenje o nasljeđivanju, znajući da se ostavinski postupak u Republici Hrvatskoj ne može provoditi za nekretnine na području Republike Njemačke jer je na to upozorena od strane javnog bilježnika Ivana Marodija, dana 18. ožujka 2009. u Munchenu, pred prvostupanjskim sudom u Munchenu, u ostavinskom postupku koji se vodio nakon smrti pokojnog ĐH izjavila da u predmetnom postupku postupa u svoje ime i u ime CH, iako ju imenovana na to nije opunomoćila, te prešutjevši postojanje naprijed navedenog sporazuma, izjavila da imovinu ostavitelja u Republici Njemačkoj nasljeđuju svaka u jednoj polovici, iako je znala da to nije istina, budući su u Republici Hrvatskoj postignule drugačiji sporazum, na temelju koje je izjave Prvostupanjski sud u Munchenu dana 03. rujna 2009. donio Zajedničko rješenje o nasljeđivanju broj: 69 VI 3416/09 kojim je utvrđeno da imovinu pokojnog ĐH u [adresa] nasljeđuju EH i CH svaka u jednoj polovini, na koji je način CH oštetila za iznos oko 35.000,00 eura.
- dakle, s ciljem da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, dovela nekoga lažnim prikazivanjem činjenica u zabludu i time ga navela da na štetu svoje imovine nešto učini, a počinjenjem kaznenog djela je pribavljena znatna imovinska korist, i kao stranka u postupku dala lažni iskaz ako se na tom iskazu temelju konačna odluka u tom postupku,
- pa da bi time počinila kazneno djelo protiv imovine – prijevara – opisano po članku 224. stavku 1. i 4. KZ/97 i kazneno djelo protiv pravosuđa – davanjem lažnog iskaza – opisano po članku 303. stavku 2. KZ/97,
Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. te nužni izdaci okrivljenice i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.
II. Žalba optužene EH je bespredmetna.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinski sud u Čakovcu, na temelju članka 544. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17
– u daljnjem tekstu: ZKP), stavio je izvan snage kazneni nalog tog suda i nakon održane rasprave proglasio je krivom optuženu EH zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine – prijevara – iz članka 224. stavka 1. i 4. KZ/97 i kaznenog djela protiv pravosuđa – davanje lažnog iskaza – iz članka 303. stavka 2. KZ/97, činjenično pobliže opisanih u izreci presude te joj je, na temelju članka 224. stavka 4. KZ/97 i članka 303. stavka 2. KZ/97, za svako kazneno djelo utvrdio kaznu zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci i primjenom članka 60 KZ/97 osudio ju na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca te je primjenom članka 67. KZ/97 optuženoj EH izrekao uvjetnu osudu na način da kazna zatvora na koju je osuđena neće biti izvršena ako optuženica u roku 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.
1.1 Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP optužena EH dužna je naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP u iznosu 583,18 eura te iz članka 145. stavka 2. točka 6. ZKP u paušalnom iznosu 132,72 eura, sve u roku 15 dana od dana pravomoćnosti presude te nagradu i nužne izdatke opunomoćenice oštećenice, Andreje Fileš Ružić odvjetnice iz Čakovca, o čemu će sud donijeti posebno rješenje.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela optužena EH po braniteljici Majdi Damjanović, odvjetnici iz Čakovca, a žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i optuženicu oslobodi optužbe.
2.1. Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da se žalba optužene odbije kao neosnovana.
2.2. Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
3. Žalba optužene EH je bespredmetna.
4. Ispitujući pobijanu presudu povodom podnesene žalbe, a po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavka 1. ZKP, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je na štetu optuženice povrijeđen kazneni zakon u odredbi članka 469. točka 3. ZKP i to na način da je u odnosu na kazneno djelo iz članka 224. stavka 1. i 4. KZ/97 nastupila zastara kaznenog progona optuženice, a u odnosu na kazneno djelo iz članka 303. stavka 2. KZ/97 postoje okolnosti koje isključuju kazneni progon optuženice.
4.1. Uvodno treba istaknuti da se optuženici inkriminira da je kaznena djela počinila za vrijeme važenja KZ/97, dakle prije 1. siječnja 2013. kada je stupio na snagu KZ/11, pa imajući na umu odredbu članka 3. stavka 3. KZ/11 treba navesti da nije sporno postojanje pravnog kontinuiteta u odnosu na oba inkriminirana kaznena djela jer su zakonski opisi kaznenih djela u bitnome isti. Nadalje, prema odredbi članka 3. stavku 1. i 2. KZ/11 na počinitelja kaznenog djela se primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, međutim, ako se zakon nakon počinjenog kaznenog djela izmijeni jednom ili više puta primijenit će se najblaži zakon. Jedna od okolnosti koja se razmatra prilikom ocjene koji je zakon za počinitelja kaznenog djela blaži jesu i zakonska obilježja kaznenog djela, propisana kazna zatvora kao i opće odredbe koje propisuju vrijeme počinjenja kaznenog djela, a što je u konkretnom slučaju od značaja za odluku je li za kazneno djelo iz članka 224. stavka 4. KZ/97 nastupila zastara kaznenog progona optuženice. Imajući na umu samo propisanu kaznu zatvora za optuženicu bi bio blaži KZ/97 jer je za kazneno djelo iz članka 224 stavka 4. KZ/97 propisana kazna od šest mjeseci do pet godina, dok je za kazneno djelo iz članka 236. stavka 2. KZ/11 propisana kazna od jedne do osam godina, međutim, s obzirom na neodređene vrijednosti koje tvore obilježje tih kaznenih djela (znatna imovinska korist ili prouzročena šteta) za optuženicu bi bio blaži KZ/11 jer za ostvarenje obilježja kaznenog djela iz članka 236. stavka 2. KZ/11 počinitelj kaznenog djela mora pribaviti imovinsku korist ili prouzročiti štetu veću od 7.963,37 eura (članak 87. stavak 29. KZ/11), dok za kazneno djelo iz članka 224. stavka 4. KZ/97 treba pribaviti imovinsku korist ili prouzročiti štetu veću od 30.000,00 kuna/3.981,68 eura (pravno shvaćanje Kaznenog odjela VSRH broj Su- 726-IV/97 od 24. studenog 1997.). S obzirom da je propisana kazna zatvora za optuženicu prema KZ/11 stroža, ali bi zbog prethodno navedenog KZ/11 bio blaži, u slučaju da je optuženica kazneno odgovorna za počinjenje kaznenog djela prijevare ne bi joj se mogla izreći kazna zatvora preko pet godina, koliko je prema KZ/97 propisana gornja granice kazne zatvora, dakle postoji kombinacija ta dva zakona. Slijedeće pitanje koje je potrebno razmotriti za odluku koji je zakon za optuženicu blaži i je li za kazneno djelo iz članka 224. stavka 4. KZ/97 nastupila zastara kaznenog progona optuženice je vrijeme inkriminacije počinjenja kaznenog djela i to dovesti u vezu sa odredbama oba navedena zakona u pogledu rješavanja tog pitanja. Naime, optuženici se inkriminira da je radnju kaznenog djela prijevare poduzela 10. veljače 2009. u ostavinskom postupku prilikom sklapanja sporazuma sa oštećenicom. Treba istaknuti da je, prema činjeničnom opisu, šteta za oštećenicu nastupila nakon što je optuženica pred sudom u [adresa] dala iskaz na temelju kojeg je taj sud 3. rujna 2009. donio svoju odluku da polovina stana pripada optuženici. Prema članku 82. stavku 1. KZ/11 zastara kaznenog progona počinje teći danom kad je kazneno djelo počinjeno, a ako posljedica koja je obilježje kaznenog djela nastupi kasnije, zastara počinje teći od tog trenutka, što bi u konkretnom slučaju značilo da bi zastara počela teći od donošenja odluke suda u Munchenu, odnosno od 3. rujna 2009. Međutim, kao što je već prethodno navedeno sud treba razmotriti primjenu blažeg zakona jer se optuženici inkriminira da je radnje koje tvore obilježje kaznenog djela poduzela za vrijeme važenja KZ/97. Iz odredbe članka 86. KZ/11, koji propisuje primjenu rokova zastare, proizlazi da se u slučaju promjene rokova zastare kaznenog progona ili izvršenja kazne primjenjuju zastarni rokovi iz KZ/11. To prema stavu ovog drugostupanjskog suda znači da navedena odredba propisuje samo primjenu odredbi iz KZ/11 koje određuju potreban protok vremena za nastupanje zastare kaznenog progona ili izvršenja kazne, odnosno konkretno članke 81. KZ/11 i 83 KZ/11, a ne i druge odredbe Glave Sedam (VII.) u kojoj su navedene i druge odredbe vezano na pitanje zastare. Prema članku 26. KZ/97 kazneno djelo je počinjeno kada je počinitelj radio ili bio dužan raditi bez obzira kada je nastupila posljedica iz zakonskog opisa kaznenog djela. To u konkretnom slučaju znači da je za optuženicu blaži KZ/97 jer prema tom Zakonu u pogledu vremena počinjenja kaznenog djela nije od značaja nastup posljedice kao obilježja kaznenog djela, pa prema tome optuženici zastara počinje teći od postignutog sporazuma kod javnog bilježnika, odnosno od 10. veljače 2009., a kada se imaju na umu odredbe članka 81. stavka 3. KZ/11 i članka 81. stavka 1. alineja 4. KZ/11, prije zaprimanja spisa na ovaj sud (25. veljače 2026.), nastupila je zastara kaznenog progona optuženice jer je proteklo 17 godina od vremena kada joj se inkriminira da je počinila kazneno djelo prijevare iz članka 224. stavka 1. i 4. KZ/97.
4.2. Što se tiče optuženici inkriminiranog kaznenog djela davanja lažnog iskaza iz članka 303. stavka 2. KZ/97 u odnosu na to kazneno djelo, kako je to uvodno navedeno, postoje okolnosti koje isključuju kazneni progon optuženice. Prije svega treba istaknuti da je navedeno kazneno djelo u KZ/11 opisano u članku 305. Naime, optuženici se inkriminira da je kazneno djelo počinila pred Prvostupanjskim sudom u Munchenu, dakle u Saveznoj Republici Njemačkoj. Kako je to već prethodno obrazloženo sud je prema odredbi članka 3. stavak 2. KZ/11 obavezan primijeniti zakon koji je najblaži na počinitelja, a u konkretnom slučaju za optuženicu je blaži KZ/11 jer postoje okolnosti koje isključuju kazneni progon optuženice. Prema članku 13. KZ/11, koji propisuje primjenu kaznenog zakonodavstva za kaznena djela počinjena izvan Republike Hrvatske, a protiv njezinog pravnog interesa, prema stavku 1. točka 4. kazneno zakonodavstvo Republike Hrvatske primjenjuje se prema svakome tko izvan njezina područja počini kazneno djelo davanja lažnog iskaza iz članka 305 KZ/11, ako je lažni iskaz dan u postupku pred hrvatskim nadležnim tijelima. S obzirom da je optuženica iskaz, za koji se tvrdi da je lažan, dala pred njemačkim sudom na optuženicu se, prema navedenoj odredbi članka 13. KZ/11, ne primjenjuje kazneno zakonodavstvo Republike Hrvatske jer je kazneno djelo počinjeno protiv njemačkog pravnog interesa koji se, u konkretnom slučaju, ne štiti primjenom hrvatskih propisa. Slijedom navedenog radi se o okolnosti koja isključuje kazneni progon optuženice, pa je iz navedenih razloga u odnosu na oba inkriminirana kaznena djela optužba protiv optuženice odbijena, a uslijed te odluke žalba optuženice je bespredmetna.
5. S obzirom na navedeno trebalo je primjenom članka 486. stavka 1. ZKP odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 7. travnja 2026.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Lidija Vidjak
