REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2549/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Kamelija Parać, u pravnoj stvari tužitelja WIENER OSIGURANJE VIENNA INSURANCE GROUP d.d., Zagreb, Slovenska ulica 24, OIB: 52848403362, kojeg zastupa punomoćnik Mario Puškar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnica Lidija Klepo, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 1.866,14 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1642/2023-27 od 14. ožujka 2025., 7. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1642/2023-27 od 14. ožujka 2025. u točkama I. II., i IV. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 266,59 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku da plati tužitelju iznos od 1.866,14 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.381,24 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. ožujka 2025. do isplate (točka II. izreke), odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 864,05 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka III. izreke), te je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka IV. izreke).

2. Tako je prvostupanjski sud presudio na temelju odredaba čl. 1063. i čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), te čl. 80. st. 6. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj : 99/18, 32/19 i 32/20; dalje: ZL) ocijenivši da postoji odgovornost tuženika za štetu koju je divljač na cesti prouzročila tužiteljevom osiguraniku. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP).

3. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je u točkama I. , II. i IV. izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Smatra da odluka prvostupanjskog suda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer presuda proturječi sama sebi ili razlozima presude, dok o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku. Istaknuo je da ne postoji odgovornost lovoovlaštenika iz razloga što nema dokaza da bi predmetna šteta na vozilu osiguranika tužitelja nastala zbog provođenja lova od strane lovoovlaštenika. Odredba čl. 80. st. 6. ZL-a u cijelosti uređuje odgovornost lovoovlaštenika za štetu nastalu naletom vozila na divljač te ne ostavlja prostora primjeni odredaba Zakona o obveznim odnosima. Naime, iz sporne odredbe čl. 80. st. 6. ZL-a jasno proizlazi da je intencija zakonodavca bila da lovoovlaštenik odgovara isključivo po principu krivnje, dakle, samo ako postoji njegova skrivljena protupravna radnja ili propust, stoga se takva navodna praznina ne bi mogla popunjavati odredbama Zakona o obveznim odnosima koje reguliraju objektivnu odgovornost, već odredbama Zakona o obveznim odnosima koje reguliraju odgovornost po principu krivnje. Nadalje, do predmetnog štetnog događaja, pa posljedično i do štete došlo je na javnoj cesti, odnosno izvan područja lovišta tj. na nelovnoj površini, gdje nije dopušteno provođenje lova, pa se ne radi o šteti za koju odgovaraju lovoovlaštenici i davatelji prava lova sukladno Zakonu o lovstvu, već osobe koje upravljaju predmetnom javnom cestom, pa je i u ovom dijelu razvidno nepostojanje pasivne legitimacije na strani tuženika, kao i odgovornosti za naknadu utuženog iznosa. Što se tiče tijeka zateznih kamata, smatra da tužitelju, sve i kad bi njegov tužbeni zahtjev bio osnovan, pripada zatezna kamata tekuća od presuđenja, a ne prije toga. Predložio je uvažiti žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tužitelj je podnio odgovor na tuženikovu žalbu, usprotivio se iznesenim žalbenim navodima, predložio je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku.

6. Pobijana odluka ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. U predmetnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti sukladno odredbi čl. 502. st. 1. ZPP-a, a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toga Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ovoga Zakona (čl. 467. st. 1. ZPP-a). U postupku u povodu žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe čl . 370. toga Zakona.

8. Nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena ni bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tuženik izričito upire u žalbi. Prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovao svoju odluku, a koji nisu proturječni sadržaju isprava u spisu.

9. Predmet spora je regresno potraživanje tužitelja s osnove naknade štete koju je tužitelj isplatio oštećeniku po osnovi osiguranja, nastalu u prometnoj nezgodi 11. studenog 2021. Tijekom postupka tuženik je osporavao odgovornost za nastalu štetu.

10. Iz spisa proizlazi da je do predmetne prometne nezgode došlo 11. studenog 2021. oko 6,35 sati na kolniku ŽC 2248 u mjestu Sveti Križ, općina Tuhelj, u kojoj je sudjelovao CI kao vozač osobnog vozila reg. znake [registarska oznaka] u vlasništvu društva PORSCHE LEASING d.o.o., osigurano kod tužitelja policom kasko osiguranja, i to na način da je navedeno vozilo naletjelo na divljač - srnu koja je pretrčavala navedeni kolnik iz smjera juga prema sjeveru, pri čemu je nastala materijalna šteta na vozilu, a srna se udaljila u nepoznatom smjeru. Na predmetnom vozilu, koje je bilo osigurano kod tužitelja policom automobilskog kasko osiguranja, došlo je do materijalne štete, te je tužitelj isplatio osiguraniku iznos od 1.866,14 EUR na ime naknade štete.

11. Prvostupanjski sud je nakon izvedenog dokaznog postupka utvrdio da tužitelj potražuje od tuženika iznos od 1.866,14 EUR na ime prethodno isplaćene osigurnine po osnovi police automobilskog kasko osiguranja na ime nastale štete u vlasništvu osiguranika tužitelja, da je tuženik osiguratelj Lovačke udruge „Srndač C“, da je prometna nezgoda isključivo rezultat iznenadnog istrčavanja divljači - srne na cestu kada se nije provodio lov, da je divljač koja se kreće cestom opasna stvar, da tuženik nije iznio ni dokazao razloge za oslobađanje od odgovornosti za štetu prema odredbi čl. 1067. ZOO-a, dok je sama visina štete bila nesporna među strankama. Stoga je primjenom odredba čl. 1063. i čl. 1064. ZOO-a i čl. 80. st. 6. ZL-a prihvatio tužbeni zahtjev.

12. Prvostupanjski sud je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, odredbom čl. 80. st. 6. ZL-a je propisano da za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara vozač ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi odnosno lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova. Međutim, u slučaju kada je došlo do štete na vozilu naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov, za odgovornost za štetu mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 76. st. 2. ZL -a propisano je da u pogledu uzroka i odgovornosti za štetu važe odredbe zakona kojim se uređuju obvezni odnosi, ako Zakon o lovstvu ne propisuje drugačije.

13. Prema tome, budući da Zakonom o lovstvu kao lex specialis nije propisano tko odgovara za štetu nastalu na vozilu u slučaju naleta divljači na motorno vozilo izlijetanjem na javnu cestu, u situaciji kada se nije provodio lov, tada valja primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima kojima se uređuje odgovornost za štetu. Pri tome, ovaj sud napominje da je i Ustavni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke poslovni broj U-I-4249/2018 od 18. lipnja 2019. dao svoje mišljenje o zakonskom rješenju čl. 80. st. 6. ZL-a i odštetnoj odgovornosti za štete od divljači koje treba tumačiti sukladno općim načelima odštetne odgovornosti.

14. Slijedom navedenog, na odgovornost lovoovlaštenika za štetu koju divljač počini na javnoj cesti primjenjuju se odredbe čl. 1064. -1067. ZOO-a kojim je uređena odgovornost za štetu od opasne stvari jer je prema stajalištu sudske prakse divljač na cesti opasna stvar. Tim odredbama je propisano da za štetu od opasnih stvari odgovara njezin vlasnik (čl. 1064. ZOO-a), odnosno, umjesto vlasnika stvari i isto kao i on odgovara osoba kojoj je vlasnik povjerio stvar da se njome služi ili koja je inače dužna da je nadgleda. Kako je divljač dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu (čl. 3. ZL-a), to za štetu od divljači odgovara osoba koja je stekla pravo lova na temelju zakupa ili koncesije (lovoovlaštenik). Odgovornost lovoovlaštenika je objektivna odgovornost, po načelu kauzaliteta, a teret dokazivanja ekskulpacijskih razloga za oslobođenje odgovornosti za štetu iz čl. 1067. ZOO -a je na tuženiku.

15. Stoga, budući da je tuženik kao lovoovlaštenik lovišta u konkretnom predmetu odgovoran za nastanak štete nastale na motornom vozilu osiguranom kod tužitelja, neovisno od toga što šteta nastala tužiteljevu osiguraniku nije nastala zbog provođenja lova, a ne postoje razlozi za isključenje odgovornosti tuženika (njegova osiguranika) za štetu iz čl. 1067. ZOO-a, prvostupanjski je sud pravilno prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

16. Neosnovano tuženik upire da je do predmetnog štetnog događaja, pa posljedično i do štete došlo na javnoj cesti, odnosno izvan područja lovišta, pa ne postoji njegova odgovornost. Okolnost da se šteta dogodila na cesti, odnosno izvan granica lovišta nije odlučna jer se odgovornost lovoovlaštenika proteže i na štete nastale na cestama koje se nalaze u blizini lovišta u situacijama kad divljač koja je uzrokovala štetu potječe iz lovišta.

17. Nije osnovan ni tuženikov žalbeni navod kojim osporava tijek zateznih kamata. Naime, odredba čl. 963. st. 1. ZOO-a propisuje da isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu. U smislu odredbe čl. 963. st. 1. ZOO-a osiguratelj koji je naknadio štetu oštećenoj osobi i na kojega je prešlo pravo osiguranika ima pravo od štetnika, odnosno njegovog osiguratelja naplatiti isplaćeni iznos štete. Isto tako, ima pravo na zatezne kamate na svotu isplaćene naknade štete od dana kada je izvršio isplatu. Takvo pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-643/2022-2 od 6. prosinca 2023. Prvostupanjski sud je stoga pravilnom primjenom materijalnog prava dosudio tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos štete od dana kada je tužitelj izvršio isplatu svom osiguraniku.

18. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a žalba tuženika je odbijena kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena u točkama I., II. i IV. izreke.

19. Odluka iz točke II. izreke ove odluke temelji se na odredbi čl. 166. ZPP -a u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a.

Zagreb, 7. travnja 2026.

Sutkinja

Kamelija Parać