Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-165/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Milene Vukelić- Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov-Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja AA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sonji Bonifačić, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Novi list d.d., Rijeka, Zvonimirova 20, OIB: 44110106406, zastupanog po punomoćnici dr.sc. Ani Holjar, odvjetnici u Rijeci, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-286/2019-42 od 15. ožujka 2024., na sjednici održanoj 7. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-286/2019-42 od 15. ožujka 2024. u točki I. izreke.

II. Prihvaća se žalba tužitelja kao osnovana te se preinačava prvostupanjska presuda u točki III. izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.500,00 eura (slovima: tisućupetstoeura) sa zateznim kamatama od 15. ožujka 2024. do isplate, u roku od petnaest dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 250,00 eura (slovima: dvijestopedeseteura) u roku od petnaest dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke prihvaćen je tužben zahtjev za utvrđenje nedopuštenom Odluke tuženika broj 187, ur. broj 1710 od 06. svibnja 2019. o otkazu tužitelju zbog poslovno-uvjetovanih razloga s ponudom izmijenjenog ugovora za radno mjesto operater II sa osnovnom plaćom 6.210,46 kuna. Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev da se tuženiku naloži da tužitelja vrati na rad na radno mjesto i poslove koje je obnašao do donošenja Odluke o otkazu. Točkom III. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Protiv navedene presude žalbu su podnijele obje stranke.

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv odluke o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz žalbenog razloga propisanog člankom 353.st.1.toč.3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99. 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 153/23.,dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana odluka preinači i tužitelju dosude zatraženi troškovi postupka u cijelosti, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Tuženik je podnio žalbu protiv točke I. i III. izreke prvostupanjske presude iz svih žalbenih razloga propisanih čl.353. ZPP-a, sa prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog troška tuženiku, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

5. Tuženik u odgovoru na žalbu tužitelja osporava žalbene navode kao neosnovane, dok tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženika.

6. Žalba tužitelja je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

7. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.1.u vezi s čl. 8. i čl. 338.st.4. ZPP-a na koju se žalbom poziva tuženik, budući da je suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud odlučne činjenice utvrdio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka u skladu s čl. 8. ZPP-a, a obrazloženje pobijane presude sadržajno odgovara odredbi čl. 338.st.4. ZPP-a.

8. Također, tuženik se žalbom neosnovano poziva na počinjenu bitnu procesnu povredu iz čl. 354.st.2.toč.11. ZPP-a, budući da suprotno žalbenim navodima prvostupanjska presuda sadrži jasne i međusobno neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni niti sadržaju isprava priloženih spisu pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na bitne procesne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je nedopuštena odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju sa ponudom izmijenjenog ugovora, uz zahtjev za vraćanje tužitelja na rad.

11. Prvostupanjski sud utvrđuje da je između stranaka nesporno da su dugi niz godina bili u kontinuiranom radno-pravnom odnosu poslodavca i radnika, da je tuženik Odlukom broj 187, ur. broj 1710 od 6. svibnja 2019. otkazao tužiteljev Ugovor o radu br. 179/96 od 28. ožujka 1996. sa nastavnim Anexima od 1996. do 2009. zbog poslovno uvjetovanih razloga (gospodarskih i organizacijskih) s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, da tužitelj tu ponudi nije prihvatio, te da je u vrijeme donošenja sporne Odluke tužitelj imao više od šezdeset godina.

12. Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da je tužitelj protiv sporne odluke o otkazu pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik odbio, nakon čega je tužitelj podnio predmetnu tužbu unutar prekluzivnog roka propisanog čl. 133. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17., dalje: ZR).

13. Na temelju izvedenih dokaza prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljev ugovor o radu otkazan iz gospodarskih i organizacijskih razloga nastalih na strani tuženika kao poslodavca, da je tuženik prije donošenja sporne odluke proveo usporedbu radnika iz foto službe u kojoj je radio tužitelj na način da je bodovao osam radnika u Tablici od 24. travnja 2019., a kao kriteriji za usporedbu uzeti su stručno obrazovanje, korištenje digitalne tehnologije, maloljetna djeca, kvaliteta fotografija, sklonost timskom radu i broj fotografija u ožujku 2019., dok nije uzeo u obzir zakonske kriterije i to trajanje radnog odnosa i starost radnika propisane čl. 115. st. 2. ZR-a. Nadalje, utvrđuje da je usporedbu radnika i bodovanje izvršio KA, šef foto službe, koji je ujedno bio jedan od radnika u usporednoj skupini.

14. Imajući u vidu prethodna činjenična utvrđenja, posebice cijeneći da tuženik u postupku otkazivanja ugovora o radu tužitelju prilikom uspoređivanja radnika nije uzeo u obzir dva zakonska kriterija iz čl. 115.st.2. ZR-a (trajanje radnog odnosa i starost radnika), a što je bio dužan učiniti s obzirom da je riječ o kogentnoj pravnoj normi, prvostupanjski sud zauzima pravno shvaćanje da nisu bili ispunjeni uvjeti za donošenje sporne odluke o otkazu, slijedom čega je ta odluka nezakonita odnosno nedopuštana. Podredno, cijeneći da je bodovanje usporednih radnika izvršila ista osoba koja je ujedno jedan od radnika usporedne skupine, prvostupanjski sud zaključuje da zbog toga svi radnici u usporednoj skupini nisu bili u istom pravnom položaju što je temeljna pretpostavka objektivnog provođenja selekcije odnosno izbora viška radnika pa zauzima pravno shvaćanje da niti iz tog razloga usporedba radnika nije izvršena u skladu sa čl. 115. st.2. ZR-a zbog čega je sporna odluka nezakonita. Stoga, prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti sporne odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju kao osnovan.

15. U odnosu na zahtjev za vraćanje tužitelja na rad, prvostupanjski sud imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužitelj tijekom postupka odnosno do zaključenja glavne rasprave stekao uvjete za starosnu mirovinu, a među strankama ne postoji dogovor o nastavku radnog odnosa, slijedom čega je tužitelju na temelju čl. 112.toč. 4 ZR-a prestao ugovor o radu, u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev.

16. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 4. ZPP-a pa cijeneći da je tužitelj uspio u odnosu na deklaratorni zahtjev, dok nije uspio u odnosu na kondemnatorni zahtjev, zaključuje da su stranke uspjele u parnici u jednakim dijelovima, slijedom čega odlučuje da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

17. Neosnovan je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenim sporne odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju.

18. Tuženik žalbom neosnovano osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da u postupku otkazivanja ugovora o radu nije uzeo u obzir sve zakonske kriterije propisane čl. 115.st.2. ZR-a, navodeći da prvostupanjski sud nije analizirao i ocijenio Tablicu od 24. travnja 2019. u cijelosti odnosno u dijelu u kojem su navedeni zakonski kriteriji, već samo u dijelu u kojem su navedeni dodatni kriteriji. Naime, točno je da Tablica od 24. travnja 2019. kojom je izvršena usporedba radnika u foto službi u kojoj je radio tužitelj, sadrži dva dijela, gornji dio u kojem su navedeni usporedni radnici, njihova stručna sprema, radno mjesto, radni staž kod tuženika, ukupan staž, bodovi za plaću, djeca, s time da navedeni kriteriji nisu bodovani, te donji dio u kojem su istim radnicima bodovani stručno obrazovanje, korištenje digitalnih tehnologija, maloljetna djeca, kvaliteta fotografija, sklonost timskom radu i broj fotografija u ožujku 2019.. Dakle, iz sadržaje Tablice nedvojbeno proizlazi da zakonski kriteriji iz čl. 115.st.2. ZR-a i to trajanje radnog odnosa i starost nisu bodovani, već su bodovani dodatni kriteriji (uz jedan zakonski, maloljetna djeca), pa je pravilno prvostupanjski sud analizom i ocjenom cjelokupne Tablice utvrdio da je bodovanje izvršeno u odnosu na dodatne kriterije, a da tuženik nije uzeo u obzir sve zakonske kriterije prilikom usporedbe radnika.

19. Odredbom čl. 115.st.1. toč.1. ZR-a propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Prema st. 2. istoga članka, pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

20. Autonomno je pravo poslodavca da pored zakonskih kriterija iz čl. 115.st.2. ZR-a odredi i druge dodatne kriterije na temelju kojih će ocijeniti radnike te da odredi kojim kriterijima će dati prednost i na temelju bodovanja svih kriterija dati prednost radniku koji na temelju ukupnog bodovanja ima najbolji rezultat. Nadalje, poslodavac je dužan sve kriterije, kako zakonske tako i dodatne, primijeniti na jednak i transparentan način na sve usporedne radnike. Naime, cilj odredbe čl. 115.st.2. ZR-a nije ograničiti slobodu odlučivanja poslodavca u slučaju viška radnika zbog poslovno uvjetovanih razloga na način da poslodavac mora zadržati na radu starije radnike, odnosno radnike sa dužim trajanjem radnog odnosa i većim obvezama uzdržavanja, a otkazati ugovore o radu mlađim radnicima, sa kraćim trajanjem radnog odnosa i manjim ili bez obveza uzdržavanja. Poslodavac je ograničen u odlučivanju time što mora primijeniti zakonske kriterije (trajanje radnog odnosa, starost i obveze uzdržavanja), ali ima pravo odrediti i primijeniti i druge dodatne kriterije. Stoga je otkaz dopušten ako je poslodavac na temelju bodovanja zakonskih i dodatnih kriterija, dakle na temelju rezultata ukupnog bodovanja, utvrdio koji od radnika predstavlja višak. Pri tome poslodavac ne smije zloupotrijebiti pravo tako da mu dodatni kriteriji, koje određuje sam poslodavac, posluže samo za to da njihovom primjenom u potpunosti isključi primjenu zakonskih kriterija koje je dužan primijeniti.

21. U konkretnom slučaju tuženik nije postupio na opisani način budući da u Tablici od 24. srpnja 2019. kojom je izvršio usporedbu radnika prije donošenjas porne odluke, iako je naveo zakonske kriterije trajanje radnog odnosa i obveze uzdržavanja iste nije bodovao, a niti je naveo zakonski kriterij starost radnika, već je bodovao isključivo dodatne kriterije koje je samostalno odredio, iz čega slijedi da prilikom usporedbe radnika tuženik nije izvršio ukupno bodovanje zakonskih i dodatnih kriterija kako je to bio dužan učiniti sukladno čl. 115.st.2. ZR-a. Pored toga, tuženik nije postupio niti sukladno svojim internim aktima važećim u vrijeme donošenja sporne odluke odnosno čl.111. Pravilnika o radu prema kojem pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, kao i čl. 35. Kolektivnog ugovora kojim su propisani dodatni kriteriji pri odlučivanju o višku radnika, između ostalog dužina radnog staža koja se boduje do 5 bodova što prema sadržaju Tablice od 24. travnja 2019. tuženik nije primijenio niti pri bodovanju dodatnih kriterija.

22. S obzirom da je tuženik prilikom donošenja sporne odluke o otkazu ugovora o radu postupio protivno čl. 115.st.2. ZR-a, pravilno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je sporna odluka nezakonita odnosno nedopuštena, pa je tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza prihvaćen pravilnom primjenom materijalnog prava.

23. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na navodnu ostavku tužitelja i ponuđeni ugovor o radu na radnom mjestu zamjenika foto službe prije donošenja sporne odluke o otkazu, nisu od odlučnog značaja s obzirom da je sporna odluka nedopuštena iz prethodno iznesenih razloga.

24. Tužitelj žalbom osnovano osporava pravilnost primjene materijalnog prava prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

25. Naime, u konkretnom slučaju riječ je o radnom sporu između tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca, u kojem je tužitelj zatražio utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu uz vraćanje na rad, s time da je tuženik osporio pravnu osnovu tog zahtjeva. Tužitelj je u postupku u cijelosti uspio sa zahtjevom za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, dok nije uspio sa zahtjevom za vraćanje na rad isključivo iz razloga jer je tijekom trajanja postupka ostvario uvjete za starosnu mirovinu pa je ugovor o radu prestao po sili zakona zbog čega nije bilo uvjeta za vraćanje tužitelja na rad. Stoga, imajući u vidu da se u postupku raspravljalo isključivo o zakonitosti odluke o otkazu odnosno o pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva koju je tuženik osporio, to su troškovi postupka nastali isključivo vezano za taj dio tužbenog zahtjeva, a sa kojim je tužitelj uspio u cijelosti, dok u odnosu na zahtjev za vraćanje na rad nisu nastali posebni troškovi. Stoga je u okolnostima konkretnog slučaja, prema ocijeni ovog suda odlukom da svaka stranka snosi svoj trošak postupka, tužitelju nametnut prekomjeran teret koji nije bio razmjeran legitimnom cilju odredbi ZPP-a koje uređuju troškove postupka (financiranje pravosudnog sustava i izbjegavanje neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od pokretanja neutemeljenih sporova ili postavljanja previsokih vrijednosti predmeta spora bez snošenja posljedica) pa je pobijanom odlukom o troškovima postupka došlo do povrede prava tužitelja na pristup sudu zajamčenog čl. 6. st. 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" br. 18/97, 14/02, 98/05, 1/06, 2/10 - dalje: Konvencija) te povrede čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju zbog nerazmjernog miješanja u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva.

26. Slijedom navedenog, tužitelju pripada pravo na naknadu troškova postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno čl. 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 138/23., dalje: Tarifa) za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 30.t.2. i Tbr. 54.), sastav tužbe, zastupanje na ročištu 20. rujna 2019. i 8.studenog 2019. te sastav podneska od 3. listopada 2019. u ukupnom iznosu od 500,00 eura (Tbr.7.t.2.st.2.al.4. i Tbr. 54.), zastupanje na ročištima 3. ožujka 2020., 13. siječnja 2023., 25. travnja 2023., 9. listopada 2023. i 30. siječnja 2024. te sastav podneska od 8. svibnja 2023. u ukupnom iznosu od 600,00 eura (Tbr.7.st.2. i Tbr. 54.) sa PDV-om u iznosu od 300,00 eura (Tbr.46.), odnosno u sveukupnom iznosu od 1.500,00 eura, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude sukladno čl. 151.st.3.ZPP-a (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-956/2025 od 30. rujna 2025.).

27. Iz navedenih razloga valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, kao u točki I. izreke, a prihvaćanjem žalbe tužitelja kao osnovane primjenom čl. 373. ZPP-a preinačiti pobijanu presudu u pobijanoj odluci o troškovima postupka, kao u točki II. izreke.

28. S obzirom da je tužitelj uspio sa žalbom u cijelosti, na temelju čl. 166. ZPP-a odlučeno je o troškovima žalbenog postupka. Tužitelju s obzirom na vrijednost pobijanog djela presude od 1.500,00 eura sukladno čl. 155.ZPP-a pripada pravo na naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr.10.t.2. i Tbr.54. Tarife) sa PDV-om u iznosu od 50,00 eura (Tbr.46. Tarife) tj. u ukupnom iznos od 250,00 eura, slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke.

U Rijeci 7. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan