Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru-Stalna služba u Daruvaru

Stjepana Radića 27

43500 Daruvar

Poslovni broj: P-383/2022-70

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru po sucu toga suda Damiru Palatinušu kao sucu pojedincu na temelju prijedloga višeg sudskog savjetnika - specijaliste Narcise Bukač, u parničnom predmetu tužitelja UU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Matku Pavičić, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, zastupanog po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 3. ožujka 2026., uz objavu 2. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju UU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati novčani iznos od 2.536,37 eura, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekuću od 1. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa sve do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom da mu tuženik isplati iznos od 738,35 eura na ime povećanja glavnice u konverziji zajedno sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 1. listopada 2015. do isplate, kao neosnovanim.

III. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 28,04 eura sa zakonskom zateznom kamatom s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, te u iznosu od 492,51 eura s osnove odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi uslijed ništetne odredbe o kamatnoj stopi, te se odbija prigovor tuženika radi prijeboja, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da tužitelju UU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.250,39 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 2. travnja 2026. kao dana donošenja prvostupanjske presude po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope, odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine do isplate, u roku od 15 dana, dok se tužitelj odbija za zahtjevom za isplatom zakonske zatezne kamate od 11. lipnja 2019. do 1. travnja 2026. kao neosnovanim.

Obrazloženje

1.Kod ovog suda tužitelj AU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, podnio je tužbu, radi isplate.

2. U tužbi se navodi da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu, broj ugovora: 2402006-1031262160/51400607- 5103475403 od 16. ožujka 2007., a kojim ugovorom je tuženik omogućio tužitelju korištenje stambenog kredita u novčanom iznosu od 29.100,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunata prema srednjem tečaju banke tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Otplata kredita je u 180 mjesečna anuiteta, a kredit dospijeva na platu svakog prvog u mjesecu. Člankom 8. navedenog ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 5,390% godišnje. Stavkom 2. istog članka ugovorena je promjenjivost kamatne stope na način da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplete u skladu s važećim odlukama banke tuženika. Relativno brzo nakon zaključenja ugovora, a kao i većina drugih potrošača koji su sa drugim bankama imali kreditne aranžmane koji datiraju iz istog vremenskog razdoblja i u kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak uz promjenjivu kamatnu stopu na način kako je ugovoreno i u predmetnom ugovoru, mjesečne rate tužitelja su značajno porasle, sve zbog opće poznate činjenice naglog porasta tečaja CHF, a sve s dodatnim utjecajem promjenjive kamatne stope. S obzirom na navedeno, a kako bi tužitelj mogao redovno financirati mjesečne obveze po predmetnom kreditu, tužitelj je dana 26. siječnja 2016. zaključio Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103475403, a kojim Aneksom je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iako je predmetni kredit konvertiran, a sukladno posljednjoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., tužitelj smatra da neprijeporno ima pravni interes za podnošenje tužbe i postavljanja zahtjeva za povrat neosnovano stečenih novčanih sredstava od strane tuženika, a na ime nepoštenih, te samim time i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, posebno imajući u vidu činjenicu da provedenom konverzijom uopće nisu obuhvaćeni iznosi koje je tužitelj pretplatio s osnove nepoštene, a samim time i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, a sukladno stavu kojeg su izrazili sudovi u niže citiranim presudama, kao i u nizu pojedinačnih sporova ostalih potrošača protiv banaka tuženih u kolektivnom sporu. Prilikom ugovaranja predmetnog kredita, tuženik tužitelju nije omogućio sudjelovanje u određivanju uvjeta predmetnog kredita ni na koji način. Dapače, ugovor je očiti primjer tipskog ugovora, bez bilo kakve mogućnosti tužitelja da utječe na sadržaj predmetnog ugovora, odnosno njegovih ugovornih odredbi. Potencijalni rizici uzimanja kredita u valuti švicarski franak tužitelju nisu bili podrobnije objašnjeni. Dapače, osim gore navedenog uvjeravanja kako je kredit u valuti švicarski franak „jeftini“, a švicarska valuta i švicarska država stabilne i bez bilo kakvog rizika za tužitelja, ništa drugo tužitelju nije bilo dano do znanja, niti mu je bilo što objašnjeno ili predočeno. Prilikom zaključenja ugovora, tužitelju ni na koji način nije bilo predočeno, niti dano do znanja na koji se način kamatna stopa mijenja, već je samo rečeno da je ista promjenjiva i da se mijenja odlukom banke. Tužitelj u trenutku zaključenja ugovora, a ni kasnije tijekom njegovog izvršavanja nije znao, niti je mogao znati na koji se način kamatna stopa mijenja ili će biti mijenjana u budućnosti. Nikakva metodologija izmjena kamatne stope tužitelju nije predočena, niti mu je išta o načinu promjene kamatne stope bilo rečeno. Tužitelju u trenutku zaključenja ugovora o kreditu nisu dani nikakvi opći, ni posebni uvjeti poslovanja banke, nikada mu nisu dostavljene bilo kakve odluke tužene banke o promjenama kamatne stope, osim obavijesti o promjenama kamatne stope. Iz svega navedenog tužitelj smatra da je jasno da je tužena predmetni ugovor o kreditu s tužiteljem zaključila, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, pa i tijekom njegovog izvršavanja, kao trgovac potrošač, nije tužitelja u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje ponašanje tužene banke je u konačnici sankcionirano donošenjem pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača. Kao što je navedeno, tužena banka u ugovor o kreditu ugradila je odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke banke o kamatnim stopama, ali o kojoj se odredbi ni na koji način nije pojedinačno pregovaralo. Zbog navedenog nedostatka pojedinačnog pregovaranja, uglavak o promjenjivoj kamatnoj stopi je protivan kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" br. 79/07, 125/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, a kako to proizlazi i iz odredbe članka 102. citiranog Zakona o zaštiti potrošača, kao i pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu. O ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke, a o kojoj se odredbi ni na koji način nije pregovaralo, već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a o čemu postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4 srpnja 2013., a koja presuda je u cijelosti potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom presudom su u cijelosti odbijene žalbe svih sedam tuženika banaka, te potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Naglašava se da je da je posljednja presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske još ranije odbio revizije sedam tuženih banaka protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na nepošten način ugovaranja promjenjive kamatne stope, dok se posljednja presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. odnosi i na ugovorenu odredbu kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Naime, donošenjem posljednje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. nedvojbeno je utvrđeno da je svih sedam tuženih banaka postupalo nepošteno kada su u ugovore o kreditima glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a isto je tako pravomoćno odlučeno da su i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi također nerazumljive, bez jasnih parametara na koji se način kamatne stope mijenjaju, bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o konkretnoj odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a slijedom čega je takva odredba nepoštena, a u konačnici kako je ranije i opisano, ništetna. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj kao korisnik kredita ima pravo tužbom postaviti zahtjev prema tuženiku kao kreditoru za isplatom – vraćanjem (restitucijom) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi pravomoćno utvrđenih ništetnih odredaba ugovora o kreditu, a koje odredbe se odnose na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak, te u odnosu na odredbe o promjenjivim kamatnim stopama. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesen u posljednjem rješenju broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. kojom se tužitelju priznaje pravni interes na podnošenje tužbe, a uvažavajući stav sudske prakse prema kojem su banke obuhvaćene pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a na osnovu ugovora nepoštenih, a samim time i ništetnih odredbama o glavnici kredita vezanoj uz valutu švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj smatra da su banke dužene svojim klijentima vratiti sve ono što je na ime ugovorena ništetne valutne klauzule i promjenjive kamatne stope više plaćeno, a uzimajući u obzir parametra koji proizlaze iz zaključenog ugovora na dan njegovog zaključenja, odnosno uzimanja tečaja CHF na dan zaključenja ugovora i početno ugovorenu kamatnu stopu, te stoga tužitelj smatra da ima nedvojbeni pravni interes za podnošenje tužbe. Kada se uz navedeno uzme u obzir da prema računici tužitelja, na način da se u obzir uzme analitička kartica koja je priložena uz tužbu, svaki plaćeni anuitet plaćen u kunama, a koji je umanjen za prvi anuitet u kunama, sve zaključno s danom 30. rujna 2015. kao danom kojim je provedena konverzija proizlazi da je tužitelj ukupno preplatio novčani iznos od 25.407,64 kn na ime nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF. Budući da je u konkretnom slučaju tijekom izvršavanja kredita proveden postupak konverzije temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim postupkom konverzije tužitelj kao potrošač nije u potpunosti obeštećen odnosno, nije doveden u isti pravni položaj s potrošačima koji nisu proveli postupak konverzije (uzimajući kao da je umjesto konverzije na dan kad je izvršena donesena presuda radi ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi) odnosno onih potrošača koji imaju pravo na isplatu svega što je više plaćeno po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tužitelj smatra kako je nužno u ovom sudskom postupku utvrditi razliku efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu na način da se od kunskog iznosa konvertirane glavnice odbije kunski iznos preostale glavnice po početnom tečaju, odnosno da se od iznosa otpisa glavnice iz konverzije oduzme umanjenje preostale glavnice na temelju početnog tečaja. Ističe se da je sama konverzija izvršena na način da se nije uvažavala činjenica ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope, već se izračun vršio usporedbom plaćenih anuiteta i anuiteta iz simuliranog EUR kredita. Primjenom gore opisane formule i uvažavanjem činjenica početnog stvarnog tečaja i početke ugovorene kamatne stope, tužitelj je došao do izračuna od 5.372,87 kn na ime razlike u glavnicama prije i nakon izvršene konverzije, a sve s stanjem na dan 30. rujna 2015. S obzirom na sve navedeno, tužitelj smatra kako je sukladno gore citiranim presudama odredba o valutnoj klauzuli i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnom slučaju nepoštena, a samim time i ništetna, a o čemu se predlaže tijekom ovog parničnog postupka odlučiti kao o prethodnom pitanju i isto navesti u obrazloženju presude, te u konačnici, a nakon održane glavne rasprave i izvođenja predloženih dokaza, donijeti presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 30.780,51 kuna, te iznos od 5.372,87 kn na ime razlike glavnice, odnosno razlika efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, kao i da tuženik naknadi troškove tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe, sve u roku od 15 dana.

3.Dana 12. kolovoza 2019. zaprimljen je prigovor mjesne nenadležnosti i odgovor na tužbu tuženika (list 40-47) u kojem odgovoru tuženik je prije upuštanja u raspravljanje stavio prigovor mjesne nenadležnosti. U odgovoru na tužbu je naveo da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova. Tuženik je istaknuo prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Tuženik smatra da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom članka 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz navedenog članka, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, tuženik ističe da je zakonodavac jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Nadalje, tuženik ističe da je između tužitelja i tuženika sklopljen Aneks 1 Ugovora o kreditu dana 26. siječnja 2016. kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZIDZPK/15) . Tim aneksom parnične stranke izmijenile su osnovni ugovor o kreditu, bez značajne obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR-o. Tuženik navodi da je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, te je na navedeni način omogućena provjera informacija o izračunu konverzije, te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Nadalje se ističe da je sukladno odredbi članka 19.c točka 4. ZIDZPK/15 uzet u obzir cjelokupni iznos uplaćen radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF, te su navedeni cjelokupni iznosi uplaćen radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF, te su cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR po tečaju primijenjenom na datum uplate, a sukladno članku 19.c stavak 1. točka 3. ZIDZPK/15. Pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Ističe se da je postupak konverzije proveden sukladno odredbama ZIDZPK/15 na način da je utvrđen iznos glavnice kredita s valutnom klauzulom u EUR-ima na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita; definirana je kamatna stopa koja je vrijedila za kredit s valutnom klauzulom u eurima iste namjena, roka i iznosa na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Također su uzete u obzir i promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja koji su primijenjene na korisnike kredita s valutnom klauzulom u eurima; kreiran je otplatni plan za novi EUR kredit na način da su rok i dinamika otplate preuzeti iz ugovornog kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima; te iznosi koji su uplaćeni u korist partije kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima preračunati su u EUR po tečaju na dan uplate te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno planu za EUR kredit. Tuženik naglašava da i sam visoki trgovački sud je istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjive na pojedinačne postupke budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi, a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se stoga u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, tuženik smatra kako je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveza. Ističe se da s u tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Navodi se da tuženik nije ostvario, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sam zadužen u CHF, te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Slijedom navedenog, tuženik navodi da je tužitelj, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i ni jedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno su, prema procjeni vlastitih interesa, pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek je opće prihvaćen od svih subjekata u društvu. Tuženik smatra da je svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Slijedom navedenog, tuženik ističe da se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, tuženik smatra da je navedena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik je istaknuo kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Nadalje se ističe da deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovom postupku usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa, te tuženik spori da bi na strani tužitelja nastala šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

4.U pogledu prigovora tuženika mjesne nenadležnosti, sud je donesao rješenje broj P- 837/2019-7 od 24. rujna 2019. (list 134-135) kojim je odbio prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Dubrovnik broj Gž-996/2019-2 od 22. travnja 2019. (list 151-153).

5. Dana 27. svibnja 2020. zaprimljen je podnesak tuženika ( list 155-168) u kojem je istaknuo prigovor radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 374,14 kn sa zakonskom zateznom kamatom, te s osnove razlike u kamati u iznosu od 5.145,46 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

6.Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom koji je kod ovog suda zaprimljen 29. listopada 2025. (list 449-450) uredio tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 3.274,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do isplate, te troškove postupka , dok je tuženik je podneskom koji je kod ovog sud zaprimljen 9. siječnja 2026. (list 456-459) uredio prijebojni zahtjev na način da s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta potražuje iznos od 28,04 eura, do s osnove kamatne stope potražuje iznos od 492,51 euro.

7.Tužitelj se je protivio prijebojnom zahtjevu tuženika.

8.Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu od 16. ožujka 2007. (list 5-6), aneks ugovora o kreditu od 26. siječnja 2016. (list 7-9), pregled prometa (list 10-16), otplatne planove i obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu (list 18-31), obrazac za prihvat izračuna konverzije (list 50), reklamni materijal (list 91-105), nalaz i mišljenje vještaka (list 260-267), nalaz i mišljenje vještaka Marinele Vuković (list 420-444), te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja (list 467-468).

9.Koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je u smislu odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - dalje: ZPP), odlučio prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu svega što je pretplaćeno po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba u pogledu kamatne stope i valutne klauzule sadržanih u ugovoru o kreditu od 16. ožujka 2007.

11. Sporno je da li se na predmetni postupak mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze švicarski franak. Sporni su pravni učinci konverzije kredita, odnosno ništetnosti ugovornih odredaba, obzirom da je tužitelj prihvatio konverziju kredita, povećanje glavnice kredita, te je sporno da li je potraživanje tužitelja u zastari. Sporan je i prijebojni zahtjev istaknu od strane tuženika.

12.Uvidom u Ugovor o kreditu od 16. ožujka 2007. (list 5-6) utvrđeno je da su isti zaključili tuženik, kao banka, i tužitelj, kao korisnik kredita, za iznos 29.100,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita. U točki 7. određeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan odobrenja žiro-računa banke, dok je točkom 8. navedenog Ugovora ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,390 % godišnje.

13.Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio ko lektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14.Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., potvrđena.

15.Nadalje, uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način da je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16.Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena.

17.Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/09, dalje ZZP/09) dodan je članak 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18.Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19.U smislu odredbe članka 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu, što, po ocjeni ovoga suda, uključuje i parnice zbog stjecanja bez osnove, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502.a. stavak 1. ZPP-a, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20.Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. jasno je izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe članka 502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Navedeno iz razloga, jer je svrha odredbe članka 118. ZZP/14 da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu kako bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli ostvariti u pojedinačnim postupcima.

21.Navedeni direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji obvezuje sudove proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

22.Tužitelj saslušan kao stranka, u svom iskazu je naveo da su mu djelatnici banke savjetovali da podigne kredit koji je vezan uz valutu švicarski franak s obzirom da je to bila najpovoljnija varijanta u tom trenutku kada je podizao kredit, a pri tome uzimajući u obzir da je švicarski franak stabilna valuta. Tužitelj je nadalje naveo da nije ništa posebno pregovarao o uvjetima kredita s obzirom da kada dođeš podignuti kredit u banku imaš mogućnost "uzmi ili ostavi" i s bankom se ne može nešto posebno pregovarati. Radilo se o namjenskom kreditu koji je podignut za izgradnju kuće, a koja kuća služi isključivo za stanovanje tužitelja i njegove obitelji. Prije nego što je potpisao ugovor o kreditu, tužitelj je naveo, da ga je pročitao, no mislim kako bi se detaljno ugovor mogao razmutiti, da bi mu u tom slučaju trebao netko stručniji od njega npr. nekakav bankar. Djelatnici banke pripremili su ugovor prije potpisivanja, te stoga smatram da se radilo o tipskom ugovoru. Konverziju je prihvatio s obzirom da se rata kredita povećala za nekih 30 do 40 % i stoga se je konverzija kredita u euro nudila kao rješenje. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj nije bio vlasnik obrta, niti bilo kakvog trgovačkog društva.

23.Uzimajući u obzir iskaz tužitelja, te predmetni ugovor iz kojeg proizlazi da se je radilo o namjenskom kreditu za izgradnju kuće koja je služila isključivo za stanovanje, a za koju nije utvrđeno da bi služila zanimanju tužitelja, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, proizlazi da u predmetnom postupku tužitelj imala status potrošača sukladno odredbi članka 3. točka 1. ZPP/03, kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

24.Sud smatra da iz svega navedenog proizlazi da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, tuženik svjesno propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, te promjenjivom kamatnom stopom koja se je mijenjala odlukama tuženika. Tuženik nije upoznao tužitelja o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro (jer se taj tečaj u određenoj mjeri u odnosu na kunu štiti), da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan (s obzirom na nisku razinu u vrijeme sklapanja ugovora), kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. O toj odredbi se prilikom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već je tuženik odredbu unaprijed formulirao, te tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na takvu odredbu. Takvim postupanjem tuženik je počinio povredu ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i u konačnici je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukama tuženika, te o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne. Ništetnost navedenih odredbi u ugovorima o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koja se je mijenjala odlukama tuženika, te s valutnom klauzulom u CHF potvrđene su pravomoćnim presudama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a kako je to ranije navedeno. Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je tužitelj tijekom otplate kredita plaćala tuženiku uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se je mijenjala odlukama tuženika i valutnoj klauzuli definitivno potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja budući da je kompletan rizik takvih odredbi prenesen na teret tužitelja koji se manifestirao upravo kroz izuzetno visok porast anuiteta. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se je mijenjala odlukama tuženika i valutnoj klauzuli su jasno uočljive, no nisu lako razumljive. Naime, u tako složenim ekonomskim poslovima u koj ima cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta, samo saznanje da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj druge valute, kao i promjenjiva kamatna stopa koja se je mijenjala odlukama tuženika, nije dovoljna informacija koja bi klijenta upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na ukupni trošak kredita. Tuženik kao pravna osoba koja se bavi davanjem kredita, te ima službu za makroekonomske analize je mogao u bitnom predvidjeti utjecaj valutne klauzule i promjenjive kamatne stope koja se je mijenjala odlukama tuženika na ukupan trošak kredita. Naime, banke su pri sklapanju ugovora osigurale svoje interese na način da su ugovorile niz instrumenata osiguranja - sudužnici, suglasnosti o zapljeni, prijenos prava vlasništva i dr. pa su one u konačnici svoju tražbinu još zaštitile i ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i odredbama o promjenjivoj stopi kamate, čime tuženik u pravnom poslu nije preuzeo nikakav rizik za razliku od tužitelj ice na koju je u cijelosti prebačen rizik od eventualnih promjena na tržištu i posljedično izloženost u odnosu na ukupni trošak kredita. Stoga, okolnost da je tuženik upravo ovakve stipulacije u tipskom ugovoru predvidio, kao i da je predvidio niz instrumenata osiguranja, upućuje na zaključak da je znao za rizik sklapanja ugovora o kreditu u CHF i od tog rizika se zaštitio prevaljujući svaki rizik na drugu ugovornu stranu odnosno tužitelja. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje su tužitelja stavile u neravnopravan položaj, a koje odredbe stvaraju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, što je suprotno osnovnim načelima obveznog odnosa, savjesnosti i poštenja.

25.Prema odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi članka 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

26.Odredbama članka 81. stavak 2. i 3. ZZP/03 i člankom 96. ZZP/09, koji su bili na snazi u spornom periodu, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Stoga, opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje. S obzirom na utvrđenja u ovom postupku iz kojih, po ocjeni ovoga suda, nedvojbeno proizlazi da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu i trajanja ugovornog odnosa postupao suprotno načelima obveznog prava, Zakona o zaštiti potrošača i pravu EU , što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, slijedom čega je takvo postupanje tuženika nepošteno, a ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, nepoštene, a time i ništetne.

27. S obzirom na utvrđenu ništetnost ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa i valutna klauzula, a na koju ništetnost sud prema odredbi članka 327. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 156/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZOO), pazi po službenoj dužnosti, to se na ugovorni odnos primjenjuje tečaj koji je važio u trenutku sklapanja ugovora, te kamatna stopa koja je bila ugovorena u trenutku sklapanja ugovora, kako bi se uspostavila jednaka vrijednost činidaba u smislu odredbe članka 7. stavak 1. ZOO.

28.Takvo pravno shvaćanje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.

29.Nadalje, odredbom članka 324. stavak 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila, ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Iz iskaza tužitelja, ne proizlazi da bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile uvjet ugovora ili odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, pa je sud zaključio da ugovor može opstati i unatoč ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su ništetni dijelovi odredaba ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula, te promjenjiva kamatna stopa.

30. Uzimajući u obzir sve navedeno, kao i pravno utvrđenje iz postupaka kolektivne pravne zaštite, te činjenicu da je tužitelj u predmetnom slučaju imao status potrošača, proizlazi da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu od 16. ožujka 2007. o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne te se na pravni odnos stranaka primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa (5,390 %) kroz cijelo vrijeme otplate kredita po osnovnom ugovoru do 1. siječnja 2014., od kada je u primjeni kamatna stopa od 3,23 % koja je određena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13), te ju je tuženik kao takvu i primjenjivao, pa sve do dana izvršene konverzije 30. rujna 2015., te tečaj CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja Ugovora o kreditu.

31.Nakon izvršene konverzije sa stanjem na dan 30. rujna 2015. pravni odnos između stranaka uređen je Aneksom Ugovora o kreditu od 26. siječnja 2016. (list 7-9), kojim je utvrđen obveza korisnika kredita na dan 30. rujna 2015. na ime nedospjele glavnice nakon provedbe konverzije.

32.Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19. c točka 6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

33. Odredbama ZID ZPK-a, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona, izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu te u ugovorima o kreditu ugovarale nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle dodacima ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK -a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvan ugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

34. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu od 26. siječnja 2016. kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj u navedenom Aneksu odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

35. Stoga, tužitelju unatoč sklopljenom Aneksu kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

36. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., IU protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmet riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.

37.Na navedeno pravno shvaćanje poziva se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. iz koje slijedi da „sklapanjem dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 se ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji.“, a koje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaća i ovaj sud.

38.Neosnovano tuženik osporava tužitelju pravo na obeštećenje zbog činjenice da je tužitelj pristao na sklapanje aneksa ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija, pozivajući se na stajalište Vrhovni sud Republike Hrvatske iz oglednog postupka gdje se u slučaju dodatka osnovnom ugovoru radi o novom sporazumu koji predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, uslijed čega tužitelj po ranijoj pravnoj osnovi (osnovni Ugovor o kreditu) ne može potraživati daljnju isplatu. Naime, pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Rješenju Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem shvaćanju Sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora na koje se tuženik poziva tijekom postupka ne isključuje pravo tužitelja kao korisnika kredita na obeštećenje temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko isti nije u cijelosti obeštećena provedenom konverzijom. Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci se nije bavio pitanjem kondemnacije, a to je da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, već je na postavljeno pitanje: "je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZPK/15 nepostojeći i ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli" odgovorio da: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli". Osim toga, sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru stranke su samo izmijenile uvjete i način otplate kredita, što potvrđuje i činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, pa je stoga neprihvatljivo i pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao.

39.U odnosu na tuženikove prigovore o nedostatku pravnog interesa, treba reći da je tužitelj istaknuo samo kondemnatori zahtjev, tj. zahtjev za isplatu, kod kojeg se postojanje pravnog interesa presumira. Osim toga, o postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a stranke ugovora su zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u spisu predmeta Rev-2868/18 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje, da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.

40.Korisnik kredita tvrdi da provedbom konverzije nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane temeljem članak 326. stavak 1. ZOO, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO. Potpuno identičan pravni stav Vrhovni sud Republike Hrvatske je izrazio u odluci Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. Isto tako u svojoj odluci broj Rev-2743/2018-6 od 11. listopada 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje svoje dosadašnje pravno shvaćanje o utvrđivanju ništetnosti - odnosno da samim sklapanjem konverzije tužitelj nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu jer sklapanjem Dodatka kojim je izvršena konverzija nije moglo doći do konvalidacije osnovnog ugovora o kreditu.

41.Provedenim vještačenjem koje je povjereno stalnom sudskom vještaku Marineli Vuković iz Križevaca (list 420-444), utvrđeno je da pretplata utvrđena konverzijom kredita u euro iznosi 2.270,06 eura, zakonske zatezne kamate za preplaćene anuitete do 30. rujna 2015. iznose 1.240,97 eura, dok ukupno potraživanje tužitelja za preplaćene anuitete po osnovi tečajnih razlika i promjenjive kamatne stope iznose 3.566,16 eura. Potraživanje tužitelja radi povećanja glavnice u konverziji iznosi 738,35 eura.

42. Na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, odnosno njegov matematički izračun punomoćnici stranaka nisu imali primjedbi, pa kako nisu inzistirali na neposrednom saslušanju vještaka sud istoga niti nije neposredno saslušavao. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka s obzirom da se vještak očitovao o svim spornim okolnostima sukladno pravilima struke i znanosti, te je nalaz i mišljenje vještaka u skladu s ostalim provedenim dokazima i ni na koji način nije doveden u sumnju.

43.Slijedom navedenog proizlazi da među strankama nije sporno da je tuženik proveo konverziju sukladno zakonu, te tužitelj ne pobija Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija i stoga isti obvezuje stranke. Sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15, tužitelj nije izgubio pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te je zadržao pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana 30. rujna 2015. u pogledu ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o promjenjivosti kamate jednostranom odlukom tuženika, te o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, radi se o iznosu koji je tužitelj preplatio zbog nepoštenih ugovornih odredbi kojima je tuženik jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu i kojima su se budući anuiteti vezali uz neizvjesni tečaj u CHF, no pri odlučivanju o osnovanosti tužbenog zahtjeva, sud je pošao i od pravnog shvaćanja izraženog u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. da korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji.

44. S obzirom da tužitelj ne može kumulirati preplatu utvrđenu u konverziji s onom koja proizlazi iz ništetnih ugovornih odredbi, a pri tome uzimajući u obzir odredbu čl. 172. ZOO-a kojim je određeno da ako dužnik pored glavnice duguje kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica, sud je od pretplate koja je tužitelju priznata u konverziji u iznosu od 2.270,76 eura oduzeo obračun kamata na preplaćene iznose na dan 30. rujna 2015. iskazane u apsolutnom iznosu te je dobiven iznos od 1.029,79 eura (2.270,76 eura –1.240,97 eura = 1.029,79 eura). Nakon toga, od iznosa ukupnog potraživanja tužitelja, po osnovi preplate temeljem ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF od 3.566,16 eura oduzeo je iznos od 1.029,79 eura koliko je preostalo od pretplate priznate u konverziji te dobio iznos od 2.536,37 eura (3.566,16 eura - 1.029,79 eura). Uzimajući u obzir navedeno, točkom I izreke sud je dosudio tužitelju navedeni iznos jer je tuženik isti primio temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, te isti je dužan vratiti temeljem odredbi članka 323. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. ZOO.

45.Tužitelju su priznate kamate koje teku od dana 1. listopada 2015., a pri tome uzimajući u obzir da je pretplatom priznatom u konverziji djelomično prebijena zakonska zatezna kamata izračunata na preplaćene iznose zaključno do 30. rujna 2015. kao dana kada je izvršena konverzija. Tužitelju je priznato pravo na kamatu koja je djelomično prebijena iznosom priznatim u konverziji s obzirom da je odredbom članka 1115. ZOO, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene pojedine odredbe ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je stekao nepoštenim postupanjem prilikom ugovaranja valutne klauzule i kamatne stope od dana stjecanja. Uzimajući u obzir navedeno, odlučeno je kao u izreci u pogledu kamate, te je visina kamatne stope određena je sukladno članku 29. stavak 2. i 8. ZOO.

46.Uzimajući u obzir sve navedeno, odlučeno je kao u točki I izreke presude.

47.Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje i iznos od 738,35 euro koji se odnosi na uvećanje glavnice nakon konverzije kredita sa zakonskom zateznom kamatom. Navedeni iznos predstavlja razliku kredita uz valutnu klauzulu u eurima nakon konverzije i iznosa kredita u CHF po početnom otplatnom planu.

48.S obzirom da predmet ove parnice nije ništetnost odredaba Aneksa Ugovoru, sud smatra da tužitelju ne pripada pravo na isplatu razlike u obračunu glavnice u iznosu od 738,35 euro sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate. Naime, Aneks ugovora o kreditu isključen je iz ispitivanja nepoštenosti obzirom da je njegov sadržaj u cijelosti uređen zakonom, dok je računska ispravnost konverzije potvrđena provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Osim toga, Aneks je ocijenjen valjanim i odlukom Vrhovnog suda u oglednom postupku iz koje slijedi da je isti valjan i u situaciji kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora. Kako navedeni dio tužbenog zahtjeva podrazumijeva preispitivanje valjanosti pojedinih ugovornih odredbi Aneksa ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija valute obveze, a sam sadržaj tog dodatka u cijelosti je uređen zakonskim odredbama, sud nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan radi isplate razlike glavnice jer bi se radi ocjene osnovanosti tog dijela zahtjeva, koji nije posebno činjenično obrazložen, morale preispitivati i odredbe Aneksa Ugovoru o kreditu, a obzirom da je Aneks Ugovoru o kreditu isključen od ispitivanja poštenosti te da se na takve tvrdnje ne bi mogla primijeniti utvrđenja iz spora radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II izreke ove presude, te je odbijen zahtjev tužitelja radi isplate razlike glavnice u iznosu od 738,35 eura, kao neosnovan (tako i Županijski sud u Bjelovaru Gž-379/2024- 2 od 3. listopada 2024., Gž-109/2023-2 od 23. kolovoza 2023.).

49.U odnosu na prigovor zastare tuženika, sud je uzeo u obzir pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

50.Stoga, u predmetima u kojima se primjenjuje pravno shvaćanje iz presude o kolektivnoj tužbi na temelju članka 502.c ZPP, a u ovoj pravnoj parnici se kako je naprijed obrazloženo primjenjuje, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba predana neposredno na sud 11. lipnja 2019., zastara nije nastupila, te stoga prigovor zastare sud smatra neosnovan.

51.Po ocjeni ovoga suda, istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja u iznosu od 28,04 eura sa zakonskom zateznom kamatom s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, te u iznosu od 492,51 eura s osnove odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi uslijed ništetne odredbe o kamatnoj stopi sa zakonskom zateznom kamatom, nije osnovan.

52.Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom člankom 323. st. 1. ZOO-a, te je određeno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. S obzirom da u spornom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika, već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja pa da bi na taj način tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja, sud slijedom navedenog prijebojni zahtjev tuženika nije utvrdio osnovanim.

53.Osim toga, odredbom članka 323. stavak 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

54.U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju

– ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe članka 323. stavak 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužiteljica, a ne i tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uzimajući u obzir sve navedeno u pogledu prijebojnog zahtjeva tuženika, sud je odlučio kao u točki III izreke presude.

55.Punomoćnik tužitelja potraživao je troškove i to za sastav tužbe 100 bodova, za sastav obrazloženih podnesaka od 26. kolovoza 2019., 3. lipnja 2020., 7. prosinca 2020., 16. ožujka 2022., 3. rujna 2025. i 29. listopada 2025. iznos od 100 bodova za svaki podnesak, za podnesak od 24. listopada 2019. 25 bodova, te zastupanje na raspravama 15. listopada 2020. i 3. ožujka 2026. iznos od 100 bodova za svaku raspravu, te za zastupanje na raspravi za objavu presude iznos od 50 bodova. Tužitelj je nadalje potraživao za sudsku pristojbu na tužbu iznos od 87,33 eura te na ime predujma za vještačenje iznos od 565,45 eura, a što sveukupno iznosi 3.090,28 eura.

56.U pogledu tako zatraženih troškova sud nije utvrdio osnovanim zatraženi trošak punomoćnika tužitelja na ime više od 4 obrazložena podneska, a pri tome uzimajući u obzir Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje Tarifa), već je tužitelju za obrazložene podneske kojih je više od 4 podneska priznao nagradu od 100,00 eura temeljem Tbr. 8. točka 3. Tarife. Nije osnovan niti zatraženi trošak za zastupanje na ročištu za objavu presude jer punomoćnik tužitelja na isto nije pristupio.

57.Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 155. stavka 1. istog Zakona. Prilikom ocjene uspjeha tužitelja u postupku, sud je uzeo u obzir njegov uspjeh u pogledu tužbenog zahtjeva, kao i da tuženik nije uspio s prijebojnim zahtjevom. U odnosu na konačno postavljeni zahtjev, te prijebojni zahtjev tuženika, sud cijeni da je tužitelj uspio u ovom postupku u omjeru od 88,73 % ( 77,45 % (tužbeni zahtjev je postavljen u visini od 3.274,72 eura, dok je tužitelj uspio sa 2.536,37 eura), te u pogledu prijebojnog zahtjeva tuženika 100,00 %), a tuženik u omjeru od 11,27 % ( tužbeni zahtjev 22,55 %, prijebojni zahtjev 0 %). Kada se od postotka uspjeha tužitelja od 88,73% oduzme postotak uspjeha tuženika od 11,27 % jer je tužitelj stranka koja je u većoj mjeri uspjela proizlazi da je tužitelj uspio sa 77,46 %, te je u tom omjeru tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su nastali vođenjem ove parnice, a koji su mu bili nužni i potrebni. Sukladno prethodno izloženom u svezi novčanog iznosa koji se odnosi na opravdani trošak tužitelja od 2.062,50 eura, tužitelju pripada pravo na novčani iznos od 1.597,61 eura (77,46 % od 2.062,50 eura). Kada se navedenom iznosu pribroje troškovi tužitelja na ime sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 87,33 eura, te troškovi vještačenja u iznosu od 565,45 eura, proizlazi da je tuženik dužan naknaditi trošak tužitelju u iznosu od 2.250,39 eura sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude, odnosno od 2. travnja 2026. pa do isplate, te je stoga odlučeno kao u točki III. izreke presude.

58.Naime, tužitelj je potraživao zakonsku zateznu kamatu na troškove postupka od dana 11. lipnja 2019. kao dana podnošenja tužbe, no istome pripada zakonska zatezna kamata od dana presuđenja, a sve s obzirom na odredbu članka 151. stavak 3. ZPP-a kojom je određeno parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, te je stoga sud odbio zahtjev tužitelja za zakonskom zateznom kamatom koja teče na troškove postupka od 11. lipnja 2019. do 1. travnja 2026., kao neosnovan.

59.Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Daruvaru 2. travnja 2026.

Sudac

Damir Palatinuš

P O U K A : Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. Odvjetnik Matko Pavičić, Bjelovar

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb