Poslovni broj: Usž-3283/2025-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, dr.sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, kao zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice VD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenica Snježana Posavec Mitrov, odvjetnica u Zagrebu, Savska 144/A, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi nepripadne isplate obiteljske mirovine, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-17/2025-8 od 10. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-17/2025-8 od 10. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda poništeno je rješenje tuženika KLASA: UP/II 140-03/24-01/03207146782, URBROJ: 341-99-05/3-24-4598 od 2. prosinca 2024. i rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Područnog ureda u Karlovcu, KLASA: UP/I 140-03/24-01/03207146782, URBROJ: 341-07-05/3-24-6698 od 8. srpnja 2024. (točka I.) i naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove upravnog spora u iznosu od 1.250,00 eura u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima upravnog spora (točka II.).

2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela od 8. srpnja 2024. kojim je tužiteljici utvrđena nepripadna isplata obiteljske mirovine za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 12. srpnja 2021. u svoti od ukupno 19.957,69 eura (točka I.) i utvrđena obveza povrata navedenog iznosa nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja uplatom u roku od 15 dana, računajući od dana primitka rješenja, u korist žiro računa Državnog proračuna (točka II.), primjenom članka 166. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22.; dalje: ZOMO).

3. Tuženik žalbom pobija presudu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 126. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 36/24. - dalje: ZUS). Ističe da je rješenje o nepripadnoj isplati pravilno doneseno u skladu s člankom 166. ZOMO-a, pri čemu za primjenu navedenog članka nije odlučno postojanje eventualne krivnje. Dalje navodi da pozivanje prvostupanjskog suda na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III/11/2018 od 8. studenoga 2018. nije od utjecaja na donošenje drugačijeg rješenja jer je ta odluka donesena u postupku priznavanja svojstva osiguranika na mirovinsko osiguranje, a ne u postupku utvrđivanja nepripadne isplate mirovine. Stoga smatra da je prvostupanjski sud neosnovano poništio rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe od 2. prosinca 2024. i rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Karlovcu od 8. srpnja 2024. Tuženik nadalje smatra da je i trošak, koji je određen točkom II. osporene presude neopravdan, odnosno preuranjen, jer je tuženiku dana zakonska mogućnost korištenja pravnog lijeka kako bi eventualno uspio u sporu. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da Visoki upravni sud Republike Hrvatske poništi prvostupanjsku presudu u cijelosti i odbije tužbeni zahtjev za poništenje osporenih rješenja kao i za naknadu troškova upravnog spora.

4. Tužiteljica u odgovoru na žalbu ističe da žalba nije osnovana i predlaže ju odbiti u cijelosti. Navodi da je tuženik imao saznanja o svim činjenicama koje su bile bitne za donošenje pravilnih i zakonitih odluka o pravima tužiteljice iz mirovinskog osiguranja. Dalje ističe da je tuženik raspolagao svim podacima bitnim za pravilno odlučivanje o njezinom zahtjevu za isplatu obiteljske mirovine jer je u skladu sa ZOMO-om, obvezno voditi evidencije o osiguranicima i njihovim pravima povezanim sa statusom osiguranika, pa je imao i saznanja isplaćuje li se tužiteljici obiteljska mirovina u skladu sa zakonom ili ne. Navodi da je u trenutku podnošenja zahtjeva za obiteljsku mirovinu imala status direktora društva i bila po toj osnovi evidentirana u evidencijama koje vodi upravo tuženik. U razdoblju od 1. kolovoza.2017. do 12.srpnja 2021. tužiteljica je plaćala obvezne doprinose za mirovinsko osiguranje jer je bila direktorica trgovačkog društva. Tužiteljica stoga predlaže da Visoki upravni sud odbije žalbu tužen ika te da naloži tuženiku da joj naknadi trošak sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući presudu Upravnog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija.

7. Prvostupanjski sud je presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u upravnom postupku, kao i tijekom upravnog spora, nakon čega je zaključio da u konkretnom slučaju nije primjenjiv članak 166. stavak 1. i stavak 2. ZOMO -a jer je tužiteljica zakonito ostvarila pravo na obiteljsku mirovinu u pripadajućoj svoti prema pravomoćnom rješenju.

8. U upravnom postupku i upravnom sporu utvrđeno je da je rješenjem javnopravnog tijela od 13. studenoga 2017. tužiteljici, s danom 31. srpnja 2017., obustavljena isplata starosne mirovine radi uspostave isplate obiteljske mirovine, priznate rješenjem od 10. studenog 2017., u svoti od 5.607,01 kuna mjesečno, počevši od 1. kolovoza 2017.

9. Prvostupanjsko javnopravno tijelo je u postupku nadzora i kontrole poništilo rješenje od 13. studenoga 2017. (kojim je tužiteljici obustavljena isplata starosne mirovine s danom 31. srpnja 2017.) uz obrazloženje da se tužiteljica u navedenom razdoblju nalazila u radnom odnosu do polovice radnog vremena, pa je radi izbora prava na obiteljsku mirovinu, isplata starosne mirovine neosnovano obustavljena pozivom na odredbu članka 99. ZOMO-a.

10. S obzirom na to da je tužiteljici obiteljska mirovina u razdoblju od 1. srpnja 2019. do 12. srpnja 2021. isplaćivana, doneseno je ovdje osporeno rješenje prvostupanjskog javnopravnog tijela kojim je utvrđena nepripadna isplata.

11. Odredbom članka 99. stavka 1. ZOMO-a propisano je da se korisniku mirovine koji se zaposli ili počne obavljati djelatnost na temelju koje postoji obveza na osiguranje isplata mirovine obustavlja.

12. Odredbom članka 166. stavka 1. ZOMO-a propisano je da osoba koja primi mirovinu ili neko drugo primanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada, dužna ga je vratiti Zavodu zbog stjecanja bez osnove. Stavkom 2. istog članka propisano je da obveza vraćanja davanja stečenog bez osnove postoji: 1. kada je pravo iz mirovinskog osiguranja ostvareno protivno tome Zakonu, 2. kada je mirovina ili drugo primanje isplaćeno u većoj svoti od pripadajuće, 3. kada je mirov ina ili drugo primanje isplaćeno pravnoj ili fizičkoj osobi kojoj ne pripada. Stavkom 3. istog članka propisano je da Zavod rješenjem u upravnom postupku po službenoj dužnosti utvrđuje visinu nepripadno isplaćenih sredstava stečenih bez osnove prema tom članku. Stavkom 4. istog članka propisano je da Zavod može potraživanje s osnove nepripadne isplate iz stavaka 1. i 2. tog članka namiriti prijebojem iz mirovinskih primanja korisnika.

13. Odredbom članka 104. ZOMO-a propisano je da Zavod obvezno vodi matičnu evidenciju o osiguranicima, poslovima iz članka 38. tog Zakona, korisnicima prava iz mirovinskog osiguranja te obveznicima doprinosa na način i u skladu s odredbama tog Zakona.

14. Sud je, u obrazloženju osporene presude, među ostalim, naveo da među strankama nije sporno da je tužiteljica do priznanja prava na obiteljsku mirovinu (1. kolovoza 2017.) bila korisnica starosne mirovine te da je u razdoblju od 1. ožujka 2017. do 12. srpnja 2021. bila u radnom odnosu do polovice radnog vremena kod poslodavca Veronika d.o.o.

15. Tužiteljici je, kao korisnici starosne mirovine priznato pravo na obiteljsku mirovinu, nakon čega je četiri godine kasnije, tuženik utvrdio da tužiteljica zbog radnog odnosa na pola radnog vremena, dakle pozivajući se na činjenicu koja je već postojala i u vrijeme podnošenja zahtjeva o obiteljskoj mirovini i odlučivanja tijela o istom , nije imala pravo na obiteljsku mirovinu.

16. Iz navedenog prvostupanjski sud zaključuje da ne postoji krivnja niti propust na strani tužiteljice koji bi doveli do nepripadne isplate, zbog čega se u konkretnom slučaju mogu primijeniti stajališta iz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III- 1172018 od 8. studenoga 2018. i Europskog suda za ljudska prava (Gashi protiv Hrvatske, Vijatović protiv Hrvatske) koje se odnose na članak 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17.).

17. Prvostupanjskom je tijelu već u trenutku odobravanja prava na obiteljsku mirovinu bilo poznato da je tužiteljica bila u radnom odnosu, što je po ZOMO-u zapreka za isplatu takve mirovine. Međutim, tuženik je tek u postupku nadzora i kontrole rješavanja u upravnim stvarima, provedenom na temelju članka 103. ZOMO-a, utvrdio da je rješenje kojim se tužiteljici uspostavlja isplata obiteljske mirovine doneseno na temelju pogrešno utvrđene činjenice da korisnica nije u radnom odnosu te retroaktivno tužiteljici obustavio isplatu mirovine, odnosno zatražio isplatu nepripadne obiteljske mirovine.

18. Budući da je prvostupanjsko javnopravno tijelo, kao nadležno tijelo, donijelo rješenje od 10. studenoga 2017. kojim je tužiteljici priznalo pravo na obiteljsku mirovinu i nastavilo ju isplaćivati iako je imalo saznanja da tužiteljica na istu nema pravo, tužiteljica je osnovano pretpostavila da je isplata obiteljske mirovine zakonita. Zbog pogreške i pasivnosti prvostupanjskog javnopravnog tijela tužiteljici je od 1. srpnja 2019. do 12. srpnja 2021. isplaćivana obiteljska mirovina, iako ona na nju nije imala pravo, što je rezultiralo nepripadnom isplatom iznosa od 19.957,69 eura.

19. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da prvostupanjsko javnopravno tijelo nije ispunilo svoju dužnost postupanja na vrijeme, na prikladan i dosljedan način, s posljedicom nametanja prekomjernog tereta tužiteljici jer joj je naloženo vraćanje isplaćene obiteljske mirovine, iako je prvostupanjsko javnopravno tijelo znalo da je u spornom razdoblju tužiteljica bila u radnom odnosu do polovice radnog vremena, pri čemu tužiteljica svojim postupanjem nije ni na koji način pridonijela spornom stanju u kojem je isplata nastavljena. Tuženik i prvostupanjsko javnopravno tijelo, zbog čije je pogreške obiteljska mirovina nepripadno isplaćena, osporenim su rješenjima obvezu povrata nepripadno isplaćene obiteljske mirovine, prebacili isključivo na tužiteljicu i time izbjegli posljedice vlastite pogreške.

20. S obzirom na sve navedeno, Sud žalbene navode tuženika smatra neosnovanima i bez utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja odnosno sudske samovolje.

21. Slijedom navedenog, trebalo je, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I. izreke.

22. Budući da tužiteljičino očitovanje o žalbi tuženika nije od utjecaja na odlučivanje o žalbi, Sud je na temelju članka 144. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u točki II. izreke.

U Zagrebu 1. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Radmila Bolanča Vuković