Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: Gž-221/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Bušković predsjednice vijeća, Emira Čustovića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Noemi Butorac članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg kao punomoćnik zastupa Hrvoje Matić odvjetnik u Zagrebu, radi novčane tražbine, odlučujući o tuženikovoj žalbi podnesenoj protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-5789/2021-32 od 19. prosinca 2025., u sjednici održanoj 1. travnja 2026.
p r e s u d i o i r i j e š i o j e
I. Žalba se odbija kao neosnovana te se potvrđuju presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-5789/2021-32 od 19. prosinca 2025.
II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski je sud presudio:
"Nalaže se tuženiku, Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju, ŠĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.980,80 eura sa zateznim kamatama koje teku na:
- iznos od 4,67 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2007. sve do isplate,
- iznos od 0,75 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2007. sve do isplate,
- iznos od 0,26 EUR s kamatom tekućom od 01.11.2007. sve do isplate,
- iznos od 1,68 EUR s kamatom tekućom od 04.12.2007. sve do isplate,
- iznos od 2,07 EUR s kamatom tekućom od 01.01.2008. sve do isplate,
- iznos od 6,56 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2008. sve do isplate,
- iznos od 9,04 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2008. sve do isplate,
- iznos od 13,27 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2008. sve do isplate,
- iznos od 6,90 EUR s kamatom tekućom od 01.05.2008. sve do isplate,
- iznos od 4,39 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2008. sve do isplate,
- iznos od 7,66 EUR s kamatom tekućom od 02.07.2008. sve do isplate,
- iznos od 2,94 EUR s kamatom tekućom od 01.08.2008. sve do isplate,
- iznos od 3,16 EUR s kamatom tekućom od 02.09.2008. sve do isplate,
- iznos od 5,86 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2008. sve do isplate,
- iznos od 26,30 EUR s kamatom tekućom od 01.11.2008. sve do isplate,
- iznos od 12,60 EUR s kamatom tekućom od 02.12.2008. sve do isplate,
- iznos od 30,87 EUR s kamatom tekućom od 03.01.2009. sve do isplate,
- iznos od 32,70 EUR s kamatom tekućom od 07.02.2009. sve do isplate,
- iznos od 33,89 EUR s kamatom tekućom od 03.03.2009. sve do isplate,
- iznos od 31,12 EUR s kamatom tekućom od 02.04.2009. sve do isplate,
- iznos od 31,19 EUR s kamatom tekućom od 01.05.2009. sve do isplate,
- iznos od 26,10 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2009. sve do isplate,
- iznos od 22,35 EUR s kamatom tekućom od 01.07.2009. sve do isplate,
- iznos od 23,34 EUR s kamatom tekućom od 01.08.2009. sve do isplate,
- iznos od 25,32 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2009. sve do isplate,
- iznos od 25,15 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2009. sve do isplate,
- iznos od 23,15 EUR s kamatom tekućom od 01.11.2009. sve do isplate,
- iznos od 26,90 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2009. sve do isplate,
- iznos od 29,91 EUR s kamatom tekućom od 01.01.2010. sve do isplate,
- iznos od 34,18 EUR s kamatom tekućom od 02.02.2010. sve do isplate,
- iznos od 33,20 EUR s kamatom tekućom od 02.03.2010. sve do isplate,
- iznos od 40,10 EUR s kamatom tekućom od 02.04.2010. sve do isplate,
- iznos od 37,91 EUR s kamatom tekućom od 01.05.2010. sve do isplate,
- iznos od 41,49 EUR s kamatom tekućom od 03.06.2010. sve do isplate,
- iznos od 59,11 EUR s kamatom tekućom od 02.07.2010. sve do isplate,
- iznos od 54,80 EUR s kamatom tekućom od 01.08.2010. sve do isplate,
- iznos od 69,74 EUR s kamatom tekućom od 02.09.2010. sve do isplate,
- iznos od 62,45 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2010. sve do isplate,
- iznos od 55,96 EUR s kamatom tekućom od 01.11.2010. sve do isplate,
- iznos od 71,02 EUR s kamatom tekućom od 09.12.2010. sve do isplate,
- iznos od 87,08 EUR s kamatom tekućom od 01.01.2011. sve do isplate,
- iznos od 74,74 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2011. sve do isplate,
- iznos od 79,49 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2011. sve do isplate,
- iznos od 73,98 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2011. sve do isplate,
- iznos od 74,98 EUR s kamatom tekućom od 01.05.2011. sve do isplate,
- iznos od 98,30 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2011. sve do isplate,
- iznos od 91,95 EUR s kamatom tekućom od 05.07.2011. sve do isplate,
- iznos od 120,05 EUR s kamatom tekućom od 01.08.2011. sve do isplate,
- iznos od 110,04 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2011. sve do isplate,
- iznos od 99,09 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2011. sve do isplate,
- iznos od 97,91 EUR s kamatom tekućom od 01.11.2011. sve do isplate,
- iznos od 97,07 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2011. sve do isplate,
- iznos od 102,30 EUR s kamatom tekućom od 01.01.2012. sve do isplate,
- iznos od 106,85 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2012. sve do isplate,
- iznos od 107,46 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2012. sve do isplate,
- iznos od 104,31 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2012. sve do isplate,
- iznos od 106,44 EUR s kamatom tekućom od 01.05.2012. sve do isplate,
- iznos od 107,89 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2012. sve do isplate,
- iznos od 105,44 EUR s kamatom tekućom od 04.07.2012. sve do isplate,
- iznos od 105,37 EUR s kamatom tekućom od 03.08.2012. sve do isplate, a koja kamata je od dospijeća do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana,"
i riješio:
„I. Dopušta se preinaka koju je tužitelj učinio podneskom od 26. travnja 2023.
II. Nalaže se tuženiku, Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, da tužitelju, ŠĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu 1.928,07 eura eura sa zateznom kamatom tekućom od 19. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se zahtjev tuženika, Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan."
2. Protiv prvostupanjske presude i rješenja tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25– dalje: ZPP) s prijedlogom preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev, a tužitelju naložiti plaćanje parničnih troškova, uključujući i troškove žalbe ili ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Žalba je pravovremena i dopuštena.
4. Na žalbu nije odgovoreno.
5. Žalba nije osnovana.
6. Predmet ovog spora je tužiteljeva novčana tražbina koju je tuženik stekao na osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu u kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica pa tužitelj zahtijeva isplatu stečenog bez osnove na temelju tih ništetnih odredaba ugovora, sa zateznim kamatama od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa do dana plaćanja. Zahtjev temelji na člancima 323. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO).
7. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu 17. srpnja 2007., broj: 016-640/2007 (Dalje: Ugovor) te da je kreditor odobrio korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti iznos od 21.847,00 CHF, a obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s otplatom od 60 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.
8. Prvostupanjski je sud utvrdio:
- da se u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vodio sudski postupak zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81, 82 i 90 a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. tog Zakona;
- da je navedena presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. jer je Visoki trgovački sud odbio žalbe izjavljene protiv te odluke;
- da je tečaj CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja ugovora rastao,
- da je razlika mjesečnih uplata koja je proizašla zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita 2.980,80EUR.
9. Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo, kada je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku plaćanje svote od 2.980,80 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinih obroka pa do isplate kako je to navedeno u točki I. izreke pobijane presude. Prvostupanjski je sud utvrdio da je odredba ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula zbog čega tuženik nema pravo na naplatu tražbine po toj ugovornoj odredbi, već samo po početnom tečaju CHF, pa je obvezan vratiti tužitelju utuženu svotu, koja predstavlja razliku između početnog tečaja i tečaja koji je primjenjivan prilikom otplate kredita.
10. Prvostupanjski je sud pozivanje na utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača utemeljio na članku 502.c ZPP-a kojom je propisano pravo fizičkih i pravnih osoba da se u pojedinačnim postupcima za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa onih grupacija kojima te osobe pripadaju, a u kojem slučaju je sud pri odlučivanju o pojedinačnom postupku za naknadu štete vezan za pravna utvrđenja iz postupka po kolektivnoj tužbi.
10.1 Tužiteljevo pravo da se pozove na pravna utvrđenja iz navedenih presuda temelji se i na članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22) prema kojemu odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje i ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Pored navedenog prvostupanjski sud je u postupku utvrdio činjenice i dao razloge zbog čega smatra ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli ništetnom.
11. Prigovor zastare sud je otklonio zaključivši da je rok zastare od 5 godina počeo teći pravomoćnošću presude donesene u kolektivnom sporu (P.1401/12), a ona je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. slijedom čega zaključuje da s obzirom da je tužba podnesena u ovom predmetu 8. srpnja 2021., nije nastupila zastara.
12. Na temelju financijskog vještačenja prvostupanjski je sud utvrdio koliko je tužitelj platio tuženiku više nego što bi bio platio da nije bilo ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, pa je tuženiku naložio navedeno vratiti tužitelju budući je isto stekao bez osnove.
13. Ispitujući presudu na osnovu članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povreda odredaba parničnog postupka na koje, s obzirom na početak parničnog postupka, pazi po službenoj dužnosti, a to su one iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.
13.1 Nije počinjena ni povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju također ukazuje žalitelj jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku.
14. Ocjenjujući važnije žalbene navode prema odredbi iz članka 375. stavka 1. ZPP-a valja kazati da je protivno shvaćanju žalitelja pravilan zaključak o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koju je sud utemeljio na pravnom utvrđenju iz presude na koju se tužitelj pozvao. U vezi ovog postupka suda u žalbi se navodi da se sud nije mogao pozivati na presudu iz parnice donesene po kolektivnoj tužbi jer se članak 502. c. ZPP i članak 118. Zakona o zaštiti potrošača propisuju da se odredbe tih članaka odnose samo na naknadu štete, a ne i na stjecanje bez osnove, a da se kasnija izmjena ZPP-a, kojom je proširena primjena te odredbe, ne može retroaktivno primjenjivati. U odnosu na ovaj žalbeni navod za istaknuti je da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na utvrđenja iz kolektivnih presuda oslonom i na članak 502.c. ZPP-a bez obzira što se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete jer se u suštini radi o ostvarivanju prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača, a odredbe valja tumačiti u skladu sa njihovom svrhom i ciljem.
15. Žalbenim navodima ponavljaju se tvrdnje o dopuštenosti valutne klauzule, jasnoći, razumljivosti i lakoj uočljivost valutne klauzule, o tome da je tužitelj mogao birati u kojoj će valuti kredit uzeti, ali sve navedeno nije od utjecaja na valjanost utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi vezanih za valutu CHF koje se temelji na utvrđenjima iz presude donesene po kolektivnoj tužbi (prema odredbi članka 502.c ZPP-a).
16. I prema pravnom shvaćanju ovog suda rok zastare kod stjecanja bez osnove je opći zastarni rok od pet godina. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 6632/17, od 14. lipnja 2018. postala je pravomoćna 14. lipnja 2018, a kako je tužba podnesena 8. srpnja 2021., pravilno je sud odbio prigovor zastare.
17. U odnosu na žaliteljeve navode da nije utvrđeno jesu li utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj, obzirom da se presuda donesena po kolektivnoj tužbi odnosi na "prosječnog potrošača", treba reći da se u kolektivnom sporu ispitivala valjanost pojedinih ugovornih odredbi s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima. Dakle, predmet ispitivanja nisu bile odredbe iz pojedinačnog ugovora, pa su stoga banke bile ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora obavijestile potrošača o rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na određivanje njihove novčane obveze, a da je potrošač, dakle, u ovom slučaju tužitelj, usprkos tome i nakon što je informiran donio odluku o sklapanju ugovora.
17.1 Tuženik je, dakle, mogao dokazivati da je informirao tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, odnosno vezivanja glavnice kredita za valutu CHF.
17.2. Tuženik predložio saslušanje tuženikovog zaposlenika, IĆ na okolnosti da su tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bile predočene sve okolnosti vezivanja kredita za valutu CHF koje su tuženiku u tom momentu bile poznate. Od ovog prijedloga tuženik je odustao.
17.3. Tuženik je mogao dokazivati da je tužitelju kao potrošaču dao informacije tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora koje su relevantne za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača, tj. da je Banka u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu tužitelju pružila odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.
17.4. Na takve okolnost tuženik je trebao predložiti saslušanje tuženikovog osobnog bankara koji je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi o valuti, koji mu je jedini mogao i trebao ponuditi sve informacije temeljem kojih je mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju ugovora o kreditu, odnosno koji je trebao tužitelja "informirati o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF". Međutim, t uženik nije predlaže saslušanje tuženikovog osobnog bankara.
18. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik nesavjestan od dana stjecanja pa je stoga dužan platiti zatezne kamate na preplaćene svote od dana stjecanja do dana plaćanja. Tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle, treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne.
19. Protivno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj ima položaj potrošača, jer je tužitelj fizička osoba te je dokazao da je automobil kupio u privatne svrhe. Na tuženiku je bio teret dokaza da je uzimanje kredita bilo za potrebe tužiteljeve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a to u postupku nije dokazao.
20. Pravilno je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe primjenom članka 190. stavak 2. ZPP-a prema kojemu je preinaka iznimno dopuštena do zaključenja glavne rasprave ako je tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV- 162/2021, od 26. studenog 2021., zaključeno je da u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima je dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Pravilno je prvostupanjski sud dopustio preinaku ocijenivši je svrsishodnom.
21. Budući je tuženik u cijelosti izgubio spor pravilno mu je naloženo platiti parnične troškove, a u žalbi se ne navodi zbog čega je sud donio pogrešnu odluku o troškovima, samo žalitelj tvrdi da je odluka o troškovima pogrešna jer je pogrešna i odluka o glavnoj stvari.
21.1. Suprotno žaliteljevom shvaćanju tužitelj ima pravo na trošak nagrade odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude jer se radi o radnji koja je bila potrebna za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. ZPP-a, s obzirom da se na tom ročištu stranci uručuje pisani otpravak presude, a od toga dana teče i rok za izjavljivanje žalbe. Pri tom valja dodati da objava presude na internetskim stranicama e-oglasne ploče ne supstituira pravo stranke na pristup ročištu za objavu presude i s tim u vezi njezino pravo na nadoknadu troška koji se odnosi na nagradu odvjetnika koji je bio nazočan na tom ročištu. Iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljičin punomoćnik pristupio ročištu za objavu presude i taj trošak popisao. Sudska praksa o ovom pitanju je ujednačena.
22. Kako je tuženikova žalba odbijena, to je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti.
23. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a.
Dubrovnik, 1. travnja 2026.
Predsjednica vijeća.
Marija Bušković