Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: Gž-804/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Bušković predsjednice vijeća, Emira Čustovića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Noemi Butorac članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice LE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici odvjetnici u zajedničkom odvjetničkom uredu Crnogaća &Crnogaća iz Šibenika protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb Magazinska cesta 69, kojega kao punomoćnik zastupa Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, radi novčane tražbine, odlučujući o tuženikovoj žalbi podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, broj P-63/2024-13 od 30. listopada 2025., u sjednici održanoj 1. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se djelomično uvažava a u pretežitom dijelu odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Šibeniku, broj P-63/2024-13 od 30. listopada 2025.:
a) preinačava:
- u dijelu točke I. izreke kojim je određena stopa zateznih kamata koje na iznose navedene u točki I. izreke teku od 30. prosinca 2023. do dana plaćanja tako da se stopa zateznih kamata od 30. prosinca 2023. do dana plaćanja određuje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope propisane člankom 29. stavkom 8. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,
- u dijelu točke II. izreke kojim je određena stopa zateznih kamata koje teku na troškove parničnog postupka u svoti od 2.213,81 EUR od 30. listopada 2025 . do dana plaćanja tako da se stopa zateznih kamata od 30. listopada 2025. do dana plaćanja određuje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope propisane člankom 29. stavkom 8. ZOO-a za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,
b) potvrđuje u preostalom dijelu točke I. i II. izreke.
II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski je sud presudio:
" I. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 2.499,65 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:
- 11,24 EUR teku od 31.10.2008. godine do isplate,
- 14,32 EUR teku od 31.12.2008. godine do isplate,
- 16,54 EUR teku od 31.01.2009. godine do isplate,
- 17,54 EUR teku od 28.02.2009. godine do isplate,
- 19,07 EUR teku od 31.03.2009. godine do isplate,
- 19,61 EUR teku od 30.04.2009. godine do isplate,
- 15,30 EUR teku od 31.05.2009. godine do isplate,
- 12,13 EUR teku od 30.06.2009. godine do isplate,
- 12,98 EUR teku od 31.07.2009. godine do isplate,
- 14,65 EUR teku od 31.08.2009. godine do isplate,
- 14,50 EUR teku od 30.09.2009. godine do isplate,
- 12,81 EUR teku od 31.10.2009. godine do isplate,
- 15,98 EUR teku od 30.11.2009. godine do isplate,
- 18,52 EUR teku od 31.12.2009. godine do isplate,
- 22,14 EUR teku od 31.01.2010. godine do isplate,
- 21,31 EUR teku od 28.02.2010. godine do isplate,
- 26,22 EUR teku od 31.03.2010. godine do isplate,
- 25,29 EUR teku od 30.04.2010. godine do isplate,
- 27,10 EUR teku od 31.05.2010. godine do isplate,
- 42,80 EUR teku od 30.06.2010. godine do isplate,
- 39,57 EUR teku od 31.07.2010. godine do isplate,
- 49,44 EUR teku od 31.08.2010. godine do isplate,
- 46,03 EUR teku od 30.09.2010. godine do isplate,
- 40,54 EUR teku od 31.10.2010. godine do isplate,
- 52,12 EUR teku od 30.11.2010. godine do isplate,
- 66,85 EUR teku od 31.12.2010. godine do isplate,
- 56,42 EUR teku od 31.01.2011. godine do isplate,
- 60,07 EUR teku od 28.02.2011. godine do isplate,
- 55,42 EUR teku od 31.03.2011. godine do isplate,
- 56,26 EUR teku od 30.04.2011. godine do isplate,
- 76,00 EUR teku od 31.05.2011. godine do isplate,
- 77,93 EUR teku od 30.06.2011. godine do isplate,
- 94,42 EUR teku od 31.07.2011. godine do isplate,
- 85,95 EUR teku od 31.08.2011. godine do isplate,
- 76,67 EUR teku od 30.09.2011. godine do isplate,
- 73,80 EUR teku od 31.10.2011. godine do isplate,
- 73,09 EUR teku od 30.11.2011. godine do isplate,
- 77,49 EUR teku od 31.12.2011. godine do isplate,
- 81,32 EUR teku od 31.01.2012. godine do isplate,
- 81,83 EUR teku od 29.02.2011. godine do isplate,
- 79,18 EUR teku od 31.03.2011. godine do isplate,
- 80,97 EUR teku od 30.04.2011. godine do isplate,
- 82,20 EUR teku od 31.05.2011. godine do isplate,
- 80,14 EUR teku od 30.06.2011. godine do isplate,
- 80,68 EUR teku od 30.07.2012. godine do isplate,
- 79,13 EUR teku od 30.08.2012. godine do isplate,
- 75,80 EUR teku od 30.09.2012. godine do isplate,
- 79,35 EUR teku od 30.10.2012. godine do isplate,
- 81,06 EUR teku od 30.11.2012. godine do isplate,
- 79,86 EUR teku od 30.12.2012. godine do isplate, s time da kamata na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.213,81 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."
i riješio:
„Odbacuje se prigovor radi prebijanja tražbine tužiteljice sa tražbinom tuženika prema tužiteljici, kao neutemeljen".
2. Protiv prvostupanjske presude tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 , 57/11 pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25– dalje: ZPP) s prijedlogom preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev, a tužiteljici naložiti plaćanje parničnih troškova, uključujući i troškove žalbe ili ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Žalba je pravovremena i dopuštena.
4. Tužiteljica je odgovorila na žalbu i predložila žalbu odbiti kao neosnovana.
5. Žalba je djelomično osnovana i to samo u odnosu na stopu zateznih kamata.
6. Predmet ovog spora je tužiteljičina novčana tražbina koju je tuženik stekao na osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu u kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica pa tužiteljica zahtijeva isplatu stečenog bez osnove na temelju tih ništetnih odredaba ugovora, sa zateznim kamatama od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa do dana plaćanja. Zahtjev temelji na člancima 323. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO).
7. Među strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženik zaključili ugovor o kreditu 13. prosinca 2005., broj: 168-5003187506 (Dalje: Ugovor) te da je kreditor odobrio korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti iznos od 23.642,00 CHF, a obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s otplatom od 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.
8. Prvostupanjski je sud utvrdio:
- da se u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vodio sudski postupak zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81, 82 i 90 a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. tog Zakona;
- da je navedena presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. jer je Visoki trgovački sud odbio žalbe izjavljene protiv te odluke;
- da je tečaj CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja ugovora rastao,
- da je razlika mjesečnih uplata koja je proizašla zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita 2.499,65EUR.
9. Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo, kada je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku plaćanje svote od 2.499,65 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinih obroka pa do isplate kako je to navedeno u točki I. izreke pobijane presude. Prvostupanjski je sud utvrdio da je odredba ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula zbog čega tuženik nema pravo na naplatu tražbine po toj ugovornoj odredbi, već samo po početnom tečaju CHF, pa je obvezan vratiti tužiteljici utuženu svotu, koja predstavlja razliku između početnog tečaja i tečaja koji je primjenjivan prilikom otplate kredita.
10. Prvostupanjski je sud pozivanje na utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača utemeljio na članku 502.c ZPP-a kojom je propisano pravo fizičkih i pravnih osoba da se u pojedinačnim postupcima za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa onih grupacija kojima te osobe pripadaju, a u kojem slučaju je sud pri odlučivanju o pojedinačnom postupku za naknadu štete vezan za pravna utvrđenja iz postupka po kolektivnoj tužbi.
10.1. Tužiteljičino pravo da se pozove na pravna utvrđenja iz navedenih presuda temelji se i na članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22) prema kojemu odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje i ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Pored navedenog prvostupanjski sud je u postupku utvrdio činjenice i dao razloge zbog čega smatra ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli ništetnom.
11. Prigovor zastare sud je otklonio zaključivši da je rok zastare od 5 godina počeo teći pravomoćnošću presude donesene u kolektivnom sporu (P.1401/12), a ona je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. slijedom čega zaključuje da s obzirom da je tužba podnesena u ovom predmetu 7. siječnja 2022., nije nastupila zastara.
12. Na temelju financijskog vještačenja prvostupanjski je sud utvrdio koliko je tužitelj ica platila tuženiku više nego što bi bila platila da nije bilo ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, pa je tuženiku naložio navedeno vratiti tužitelj ici budući je isto stekao bez osnove.
13. Ispitujući presudu na osnovu članka 365. stavak 2. ZPP -a, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povreda odredaba parničnog postupka na koje, s obzirom na početak parničnog postupka, pazi po službenoj dužnosti, a to su one iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.
13.1 Nije počinjena ni povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju također ukazuje žalitelj jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku.
14. Ocjenjujući važnije žalbene navode prema odredbi iz članka 375. stavka 1. ZPP-a valja kazati da je protivno shvaćanju žalitelja pravilan zaključak o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koju je sud utemeljio na pravnom utvrđenju iz presude na koju se tužitelj pozvao. U vezi ovog postupka suda u žalbi se navodi da se sud nije mogao pozivati na presudu iz parnice donesene po kolektivnoj tužbi jer članak 502. c. ZPP i članak 118. Zakona o zaštiti potrošača propisuju da se odredbe tih članaka odnose samo na naknadu štete, a ne i na stjecanje bez osnove, a da se kasnija izmjena ZPP-a, kojom je proširena primjena te odredbe, ne može retroaktivno primjenjivati. U odnosu na ovaj žalbeni navod za istaknuti je da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na utvrđenja iz kolektivnih presuda oslonom i na članak 502.c. ZPP- a bez obzira što se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete jer se u suštini radi o ostvarivanju prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača, a odredbe valja tumačiti u skladu sa njihovom svrhom i ciljem.
15. Žalbenim navodima ponavljaju se tvrdnje o dopuštenosti valutne klauzule, jasnoći, razumljivosti i lakoj uočljivost valutne klauzule, o tome da je tužiteljica mogla birati u kojoj će valuti kredit uzeti, ali sve navedeno nije od utjecaja na valjanost utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi vezanih za valutu CHF koje se temelji na utvrđenjima iz presude donesene po kolektivnoj tužbi (prema odredbi članka 502.c ZPP-a).
16. I prema pravnom shvaćanju ovog suda rok zastare kod stjecanja bez osnove je opći zastarni rok od pet godina. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. postala je pravomoćna 14. lipnja 2018, a kako je tužba podnesena 7. siječnja 2022., pravilno je sud odbio prigovor zastare.
17. U odnosu na žaliteljeve navode da nije utvrđeno jesu li utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj, obzirom da se presuda donesena po kolektivnoj tužbi odnosi na "prosječnog potrošača" , treba reći da se u kolektivnom sporu ispitivala valjanost pojedinih ugovornih odredbi s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima. Dakle, predmet ispitivanja nisu bile odredbe iz pojedinačnog ugovora, pa su stoga banke bile ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora obavijestile potrošača o rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na određivanje njihove novčane obveze, a da je potrošač, dakle, u ovom slučaju tužiteljica, usprkos tome i nakon što je informirana donijela odluku o sklapanju ugovora.
17.1 Tuženik je, dakle, mogao dokazivati da je informirao tužiteljicu kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, odnosno vezivanja glavnice kredita za valutu CHF. Tuženik na okolnosti da su tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bile predočene sve okolnosti vezivanja kredita za valutu CHF koje su tuženiku u tom momentu bile poznate nije predložio dokaze.
17.2. Tuženik je mogao dokazivati da je tužiteljici kao potrošaču dao informacije tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora koje su relevantne za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača, tj. da je Banka u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu tužiteljici pružila odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora.
17.3. Na takve okolnost tuženik je trebao predložiti saslušanje tuženikovog osobnog bankara koji je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi o valuti, koji joj je jedini mogao i trebao ponuditi sve informacije temeljem kojih je mogla donijeti informiranu odluku o sklapanju ugovora o kreditu, odnosno koji je trebao tužiteljicu "informirati o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF". Međutim, tuženik nije predložio saslušanje tuženikovog osobnog bankara.
18. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik nesavjestan od dana stjecanja pa je stoga dužan platiti zatezne kamate na preplaćene svote od dana stjecanja do dana plaćanja. Tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle, treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne.
19. Protivno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica ima položaj potrošača, jer je tužiteljica fizička osoba te je dokazala da je automobil kupila u privatne svrhe. Na tuženiku je bio teret dokaza da je uzimanje kredita bilo za potrebe tužiteljičine trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a to u postupku nije dokazao.
20. Budući je tuženik u cijelosti izgubio spor pravilno mu je naloženo platiti parnične troškove, a u žalbi se ne navodi zbog čega je sud donio pogrešnu odluku o troškovima, samo žalitelj tvrdi da je odluka o troškovima pogrešna jer je pogrešna i odluka o glavnoj stvari. Kako ovaj sud, a s obzirom na početak prvostupanjskog postupka (postupak je započeo nakon 1. rujna 2019. kada je stupio na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-u "Narodne novine" broj: 70/19, dalje: ZID ZPP) ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka valjalo je potvrditi odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. izreke prvostupanjske presude.
21. Stopu zateznih kamata trebalo je uskladiti s odredbom iz članka 29. stavka 2. i 8. ZOO-a.
22. Kako je tuženikova žalba odbijena, to je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti.
23. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a.
Dubrovnik, 1. travnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Marija Bušković
