Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-164/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Dubrovniku u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Bušković predsjednice vijeća, Emira Čustovića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Noemi Butorac članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Bojana Zustovića, Marina Matanovića i Zorana Slokovića u Pazinu, protiv tuženika Addiko Bank d. d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojega kao punomoćnici zastupaju odvjetnici u odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d. o. o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i novčane tražbine, odlučujući o tuženikovoj žalbi podnesenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Pazinu, broj P-765/2023-34 od 18. prosinca 2025., u sjednici održanoj 1. travnja 2026.

p r e s u d i o i r i j e š i o  j e

I. Žalba se djelomično uvažava a u pretežitom dijelu odbija kao neosnovana te se presuda i rješenje Općinskog suda u Pazinu, broj P-765/2023-34 od 18. prosinca 2025.,

a) preinačava :

- u dijelu točke II. izreke presude kojim je određena stopa zateznih kamata koja na iznose navedene u točki I. izreke teku od 1. srpnja 2025. do dana plaćanja tako da se stopa zateznih kamata od 1. srpnja 2025. do dana plaćanja određuje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope propisane člankom 29. stavkom 8. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

- u dijelu točke II. izreke rješenja kojim je određena stopa zateznih kamata koja na iznos parničnih troškova u svoti od 1.800,00 EUR teku od 18. prosinca 2025. do dana plaćanja tako da se stopa zateznih kamata od 18. prosinca 2025. do dana plaćanja određuje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope propisane člankom 29. stavkom 8. ZOO-a za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

b) potvrđuje:

- u preostalom dijelu točke II. izreke presude

- u preostalom dijelu točke II. izreke rješenja

- točki I. izreke presude

- točki I. i III izreke rješenja.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud presudio:

" I. Utvrđuju se u ugovoru o kreditu broj: 316-127/2005 koji je solemniziran kod javne bilježnice Tanje Ferenc, u Poreču, pod brojem OU-1383/05 dana 10. studenog 2005. ništetnima:

– odredbe iz članka 1. i 7. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF)

– odredba iz članka 3. koji glasi: „Naknada 1,50 % (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita.“.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 2.353,90 eura (dvije tisuće tristo pedeset i tri eura i devedeset centi) sa zateznim kamatama koje na pojedine novčane iznose teku kako slijedi:

– na iznos od 263,62 eura od 10. studenog 2005.

– na iznos od 3,81 eura od 31. listopada 2008.

– na iznos od 7,29 eura od 31. prosinca 2008.

– na iznos od 9,79 eura od 31. siječnja 2009.

– na iznos od 10,92 eura od 28. veljače 2009.

– na iznos od 7,80 eura od 31. ožujka 2009.

– na iznos od 8,40 eura od 30. travnja 2009.

– na iznos od 3,63 eura od 31. svibnja 2009.

– na iznos od 0,12 eura od 30. lipnja 2009.

– na iznos od 1,05 eura od 31. srpnja 2009.

– na iznos od 2,91 eura od 31. kolovoza 2009.

– na iznos od 2,74 eura od 30. rujna 2009.

– na iznos od 0,87 eura od 31. listopada 2009.

– na iznos od 4,38 eura od 30. studenog 2009.

– na iznos od 7,20 eura od 31. prosinca 2009.

– na iznos od 11,20 eura od 31. siječnja 2010.

– na iznos od 10,29 eura od 28. veljače 2010.

– na iznos od 15,72 eura od 31. ožujka 2010.

– na iznos od 14,69 eura od 30. travnja 2010.

– na iznos od 16,13 eura od 31. svibnja 2010.

– na iznos od 34,10 eura od 30. lipnja 2010.

– na iznos od 30,52 eura od 31. srpnja 2010.

– na iznos od 41,47 eura od 31. kolovoza 2010.

– na iznos od 37,69 eura od 30. rujna 2010.

– na iznos od 31,60 eura od 31. listopada 2010.

– na iznos od 44,44 eura od 30. studenog 2010.

– na iznos od 60,76 eura od 31. prosinca 2010.

– na iznos od 49,20 eura od 31. siječnja 2011.

– na iznos od 53,65 eura od 28. veljače 2011.

– na iznos od 48,49 eura od 31. ožujka 2011.

– na iznos od 49,43 eura od 30. travnja 2011.

– na iznos od 71,27 eura od 31. svibnja 2011.

– na iznos od 73,40 eura od 30. lipnja 2011.

– na iznos od 91,66 eura od 31. srpnja 2011.

– na iznos od 82,28 eura od 31. kolovoza 2011.

– na iznos od 72,02 eura od 30. rujna 2011.

– na iznos od 70,91 eura od 31. listopada 2011.

– na iznos od 70,12 eura od 30. studenog 2011.

– na iznos od 75,02 eura od 31. prosinca 2011.

– na iznos od 84,60 eura od 31. siječnja 2012.

– na iznos od 79,86 eura od 29. veljače 2012.

– na iznos od 76,91 eura od 31. ožujka 2012.

– na iznos od 78,90 eura od 30. travnja 2012.

– na iznos od 80,26 eura od 31. svibnja 2012.

– na iznos od 77,97 eura od 30. lipnja 2012.

– na iznos od 78,57 eura od 31. srpnja 2012.

– na iznos od 76,85 eura od 31. kolovoza 2012.

– na iznos od 73,19 eura od 30. rujna 2012.

– na iznos od 77,15 eura od 31. listopada 2012.

– na iznos od 79,05 eura od 30. studenog 2012., sve do isplate i po stopi do 30. lipnja 2011. od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. od 12 %, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. od 8,14 %, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. od 8,05 %, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. od 7,88 %, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. od 7,68 %, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. od 7,41 %, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. od 7,09 %, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. od 6,82 %, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. od 6,54 %, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. od 6,30 %, od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. od 6,11 %, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. od 5,89 %, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. od 5,75 %, od 1. srpnja 2021. do 31. pros inca 2021. od 5,61 %, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. od 5,49 %, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. od 5,31 %, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. od 5,5 %, od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. od 7 %, od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. od 7,50 %, od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024. od 7,25 %, od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025. od 6,15%, a od 1. srpnja 2025. po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011. – Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obveza, 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO), uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 (petnaest) dana,"

i riješio:

" I. Dopušta se preinaka tužbe od 1. srpnja 2025.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom 1.800,00 eura (tisuću osamsto eura) sa zateznim kamatama od 18. prosinca 2025. do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 (petnaest) dana. III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka."

2. Protiv prvostupanjske presude i rješenja tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 , 57/11 pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25– dalje: ZPP) s prijedlogom preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev a tužitelju naložiti plaćanje parničnih troškova uključujući i troškove žalbe ili ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je pravovremena i dopuštena.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba je djelomično osnovana i to samo na dio kojim je određena stopa zateznih kamata na iznos glavnice i parničnih troškova za period kako je navedeno u izreci ove drugostupanjske presude.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe članka 1. i 7. Ugovora o [broj kredita] od 10. studenoga 2005. (dalje: Ugovor) koji su sklopili tužitelj i tuženikov pravni prednik, kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te odredbe članka 3. Ugovora kojom je ugovorena naknada od 1,50% za obradu kredita. Predmet spora je i zahtjev za isplatom novčane svote od 263,62 EUR za obradu kredita i zahtjev za isplatu novčane svote od 1.725,40 EUR iz osnove stečenog bez osnove zbog tečajne razlike, koji zahtjev tužitelj temelji na ništetnoj odredbi Ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, sve sa zateznim kamatama od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa do dana plaćanja. Tužitelj zahtjev temelji na članku 323. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO).

7. Iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da su tužitelji i tuženik zaključili Ugovor i to tuženik kao kreditor, a tužitelj kao korisnik kredita, u iznosu kunske protuvrijednosti 27.700,00 CHF, kojim je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća;

- da je na temelju Ugovora tužitelju odobren kredit u iznosu od 27.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 84 mjeseca;

- da su u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vodio sudski postupak zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZZP/03) u razdoblju od 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 89/09, 78/12 i 56/13 dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. ZZP/07;

- da je navedena presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. jer je Visoki trgovački sud RH odbio žalbe izjavljene protiv te odluke odlukom Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.;

- da je tečaj CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja Ugovora rastao;

- da je razlika mjesečnih uplata zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita 1.725,40 EUR;

- da je člankom 3. Ugovora ugovorena naknada za obradu kredita od 1,5% iznosa odobrenog kredita, a koja se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu Ugovora;

- da se o ugovornoj odredbi iz prethodne alineje nije posebno pregovaralo

- da je tužitelj za obradu kredita platio tuženiku iznos od 263,62 EUR.

8. Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo, te prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku plaćanje svote od 2.353,90 eura sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinih obroka pa do isplate kako je to navedeno u točki II. izreke pobijane presude, jer je zaključio da je odredba ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula zbog čega tuženik nema pravo na naplatu tražbine po toj ugovornoj odredbi, već samo po početnom tečaju CHF, pa je obvezan vratiti tužitelju utuženu svotu, koja predstavlja razliku između početnog tečaja i tečaja koji je primjenjivan prilikom otplate kredita.

9. Prvostupanjski je sud pozivanje na utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača utemeljio na odredbi članka 502.c ZPP -a kojom je propisano pravo fizičkih i pravnih osoba da se u pojedinačnim postupcima za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa onih grupacija kojima te osobe pripadaju, a u kojem slučaju je sud pri odlučivanju o pojedinačnom postupku za naknadu štete vezan za pravna utvrđenja iz postupka po kolektivnoj tužbi.

9.1. Tužiteljevo pravo da se pozove na pravna utvrđenja iz navedenih presuda temelji se i na odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22) prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje i ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Pored navedenog prvostupanjski sud je u postupku utvrdio činjenice i dao razloge zbog čega smatra ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli ništetnom.

10. Prigovor zastare sud je otklonio smatrajući da je zastarni rok od 5 godina počeo teći pravomoćnošću presude donesene u kolektivnom sporu (P.1401/12), a ona je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. slijedom čega zaključuje da s obzirom da je tužba podnesena u ovom predmetu 12. lipnja 2023., nije nastupila zastara.

11. Na temelju financijskog vještačenja prvostupanjski je sud utvrdio koliko je tužitelj platio tuženiku više nego što bi bio platio da nije bilo ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, pa je tuženiku naložio navedeno vratiti tužitelju budući je isto stekao bez osnove.

12. Prvostupanjski sud zaključak o ništetnosti odredbe iz članka 3. Ugovora zasniva na utvrđenju da se o spornoj odredbi, a kojom je ugovorena tužiteljičina obveza na plaćanje troškova obrade kredita od 1,50% iznosa odobrenog kredita, nije pojedinačno pregovaralo niti je iz sadržaja odredbe vidljivo koje troškove je navedenim iznosom tužiteljica podmirila. Stoga je sud naložio tuženiku vratiti tužitelju plaćene troškove obrade kredita u svoti od 263,62 EUR.

13. Ispitujući presudu prema članku 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da nisu ostvarene bitne povreda odredaba parničnog postupka na koje s obzirom na početak postupka pazi po službenoj dužnosti, a to su one iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje općenito ukazuje žalitelj. Nije počinjena ni povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju također ukazuje žalitelj.

14. U ocjeni važnijih žalbenih navoda (članku 375. stavka 1. ZPP-a), valja kazati da je prvostupanjski sud pravilno zaključio o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljivši taj zaključak na pravnom utvrđenju iz presude na koju se tužitelj pozvao te na osnovi dugih provedenih dokaza.

14. 1. Žalitelj u žalbi navodi da sud zanemaruje okolnosti konkretnog slučaja, čime dovodi u sumnju ulogu suda u pojedinim parnicama koje pokreću korisnici kredita. U odnosu na ovaj žalbeni navod za istaknuti je da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na utvrđenja iz kolektivnih presuda pozivom i na članak 502.c. ZPP-a bez obzira što se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete jer se u suštini radi o ostvarivanju prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača, a odredbe valja tumačiti u skladu sa njihovom svrhom i ciljem. Nadalje, treba reći da se u kolektivnom sporu ispitivala valjanost pojedinih ugovornih odredbi s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima. Dakle, predmet ispitivanja nisu bile odredbe iz pojedinačnog ugovora, pa su stoga banke bile ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora obavijestile potrošača o rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na određivanje njihove novčane obveze, a da je potrošač, dakle, u ovom slučaju tužitelj, usprkos tome i nakon što je informiran odlučio sklopiti Ugovor, a te činjenice tuženik nije dokazao. Naime, na te okolnosti tuženik nije predložio dokaze.

15. Žalbenim navodima ponavljaju se tvrdnje o dopuštenosti valutne klauzule, jasnoći, razumljivosti i lakoj uočljivost valutne klauzule, o tome da je tužitelj ica mogla birati u kojoj će valuti ugovoriti kredit, ali sve navedeno nije od utjecaja na valjanost utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi vezanih za valutu CHF jer je taj zaključak pravilno utemeljen na utvrđenjima iz presude donesene povodom kolektivne tužbe (prema članku 502.c ZPP-a).

16. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tražbine valja kazati da je pravilno utvrđenje suda da nije nastupila zastara tražbine jer je presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž 6632/17 donesena 14. lipnja 2018. , a tužba u ovom predmetu je podnesena 12 lipnja 2023. pa nije protekao rok zastare od pet godina.

17. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik nesavjestan od dana stjecanja, pa je stoga obvezan platiti zatezne kamate na preplaćene svote od dana stjecanja do dana plaćanja. Tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle, treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne

18. Prema ocjeni ovog suda prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo prihvativši tužiteljev zahtjev da mu tuženik vrati iznos od 263,62 EUR koji se odnosi na troškove obrade kredita jer je odredba iz članka 3. Ugovora sastavljena od strane tuženika i stranke o istoj nisu pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj. Navedena odredba nije razumljiva prosječnom potrošaču te je njome potrošač (tužitelj) stavljen u poziciju platiti troškove za koje ne zna na što se odnose i ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

19. Prvostupanjski sud je sve odlučne činjenice pravilno utvrdio, a ta utvrđenja nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima. Iz izvedenih dokaza jasno proizlazi kako se o spornoj ugovornoj odredbi nije moglo pregovarati niti je tužitelj na njezin sadržaj mogao utjecati jer je ista unaprijed nametnuta, a sama činjenica da je ista utvrđena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu pokriveni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog zahtjeva i odobravanju kredita.

19.1. Tuženik nije dokazao opravdanost naknade obrade kredita u fiksnom postotku pa je jasno da je ta ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača te je sukladno članku 81. i 82. ZZP/03 nepoštena i ništetna, pa je tuženik dužan i vratiti ono što je primio temeljem te nepoštene i ništetne odredbe.

20. Tuženik je taj koji je tužitelju nametnuo nepoštenu i ništetnu odredu te je radi toga i nepošten i to od dana stjecanja navedenog iznosa, a to je dan isplate odnosno u konkretnom slučaju dan "ustezanja" naknade od ugovorenog kredita pa je pravilno prvostupanjski sud tijek zateznih kamata odredio temeljem članka 1115. ZOO od prvog dana nakon dana stjecanja, odnosno dana nakon izvršene uplate.

21. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje Broj: Su- IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, jer zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

22. Pravilno je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe primjenom članka 190. stavak 2. ZPP-a prema kojemu je preinaka iznimno dopuštena do zaključenja glavne rasprave ako je tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV - 162/2021, od 26. studenog 2021., zaključeno je da u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima je dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Pravilno je prvostupanjski sud dopustio preinaku ocijenivši je svrsishodnom.

23. Budući je tuženik u cijelosti izgubio spor pravilno mu je naloženo platiti parnične troškove, a u žalbi se ne navodi zbog čega je sud donio pogrešnu odluku o troškovima, samo žalitelj tvrdi da je odluka o troškovima pogrešna jer je pogrešna i odluka o glavnoj stvari. Kako ovaj sud, a s obzirom na početak prvostupanjskog postupka (postupak je započeo nakon 1. rujna 2019. kada je stupio na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-u "Narodne novine" broj: 70/19, dalje: ZID ZPP) ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka valjalo je potvrditi odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. izreke prvostupanjske presude.

24. Stopu zateznih kamata trebalo je uskladiti s odredbom iz članka 29. stavka 2. i 8. ZOO-a.

25. Kako je žalba tuženika odbijena, to je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti.

26. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude temeljem članka 373. točka 3. članka 368. stavak 1. ZPP-a i drugostupanjskog rješenja temeljem članka 380. točka 2. i 3. ZPP-a.

Dubrovnik, 1. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Marija Bušković