Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: Gž R-133/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Noemi Butorac kao predsjednice vijeća, Emira Čustovića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Kate Brajković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Dario Obradović, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku broj Pr-143/2022-14 od 7. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj Pr-143/2022-14 od 7. studenog 2023.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:
"I. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 12.033,80 eura (90.668,66 kuna) bruto sa zateznom kamatom koja teče na iznos od
- 261,25 eura (1.968,37 kuna) bruto od 16. siječnja 2017.,
- 227,11 eura (1.711,16 kuna) bruto od 16. veljače 2017.,
- 526,68 eura (3.968,29 kuna) bruto od 16. ožujka 2017.,
- 231,27 eura (1.742,54 kuna) bruto od 16. travnja 2017.,
- 72,29 eura (544,68 kuna) bruto od 16. svibnja 2017.,
- 359,72 eura (2.710,31 kuna) bruto od 16. lipnja 2017.,
- 40,93 eura (308,40 kuna) bruto od 16. srpnja 2017.,
- 228,12 eura (1.718,76 kuna) bruto od 16. kolovoza 2017.,
- 222,52 eura (1.676,58 kuna) bruto od 16. rujna 2017.,
- 237,77 eura (1.791,51 kuna) bruto od 16. listopada 2017.,
- 10,76 eura (81,06 kuna) bruto od 16. studenog 2017.,
- 47,85 eura (360,52 kuna) bruto od 16. prosinca 2017.,
- 491,69 eura (3.704,67 kuna) bruto od 16. siječnja 2018.,
- 175,14 eura (1.319,56 kuna) bruto od 16. veljače 2018.,
- 98,03 eura (738,60 kuna) bruto od 16. ožujka 2018.,
- 301,54 eura (2.271,94 kuna) bruto od 16. travnja 2018.,
- 228,73 eura (1.723,39 kuna) bruto od 16. svibnja 2018.,
- 186,69 eura (1.406,58 kuna) bruto od 16. lipnja 2018.,
- 220,42 eura (1.660,79 kuna) bruto od 16. srpnja 2018.,
- 163,21 eura (1.229,74 kuna) bruto od 16. kolovoza 2018.,
- 241,52 eura (1.819,70 kuna) bruto od 16. rujna 2018.,
- 138,33 eura (1.042,27 kuna) bruto od 16. listopada 2018.,
- 86,14 eura (649,03 kuna) bruto od 16. studenog 2018.,
- 266,06 eura (2.004,63 kuna) bruto od 16. siječnja 2019.,
- 182,73 eura (1.376,77 kuna) bruto od 16. veljače 2019.,
- 489,10 eura (3.685,14 kuna) bruto od 16. ožujka 2019.,
- 415,97 eura (3.134,15 kuna) bruto od 16. travnja 2019.,
- 26,57 eura (200,22 kuna) bruto od 16. svibnja 2019.,
- 436,72 eura (3.290,50 kuna) bruto od 16. lipnja 2019.,
- 187,56 eura (1.413,16 kuna) bruto od 16. srpnja 2019.,
- 167,15 eura (1.259,38 kuna) bruto od 16. kolovoza 2019.,
- 322,08 eura (2.426,68 kuna) bruto od 16. rujna 2019.,
- 334,32 eura (2.518,94 kuna) bruto od 16. listopada 2019.,
- 255,33 eura (1.923,82 kuna) bruto od 16. studenog 2019.,
- 394,09 eura (2.969,29 kuna) bruto od 16. prosinca 2019.,
- 368,51 eura (2.776,51 kuna) bruto od 16. siječnja 2020.,
- 578,42 eura (4.358,12 kuna) bruto od 16. veljače 2020.,
- 71,38 eura (537,84 kuna) bruto od 16. ožujka 2020.,
- 411,30 eura (3.098,93 kuna) bruto od 16. travnja 2020.,
- 44,50 eura (335,25 kuna) bruto od 16. svibnja 2020.,
- 423,64 eura (3.191,93 kuna) bruto od 16. lipnja 2020.,
- 501,93 eura (3.781,80 kuna) bruto od 16. srpnja 2020.,
- 158,47 eura (1.194,00 kuna) bruto od 16. kolovoza 2020.,
- 109,59 eura (825,68 kuna) bruto od 16. rujna 2020.,
- 55,02 eura (414,58 kuna) bruto od 16. studenog 2020.,
- 468,00 eura (3.526,15 kuna) bruto od 16. prosinca 2020.,
- 220,38 eura (1.660,45 kuna) bruto od 16. siječnja 2021.,
- 75,75 eura (570,72 kuna) bruto od 16. veljače 2021.,
- 279,46 eura (2.105,58 kuna) bruto od 16. ožujka 2021.,
- 2,27 eura (17,09 kuna) bruto od 16. travnja 2021.,
- 3,73 eura (28,10 kuna) bruto od 16. lipnja 2021.,
- 9,49 eura (71,51 kuna) bruto od 16.kolovoza 2021.,
- 1,64 eura (12,37 kuna) bruto od 16. rujna 2021. i
- 2,08 eura (15,66 kuna) bruto od 16. listopada 2021. do isplate
i to zateznu kamatu umanjenu za iznos poreza na dohodak i prireza na dohodak sadržanih u navedenim bruto iznosima, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
II. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.362,50 eura (17.800,00 kuna), sa zateznom kamatom tekućom od 8. studenog 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."
2. Protiv navedene presude tuženica je podnijela žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, i to onih iz članka 354. stavak 2. točka 11. i članka 354. stavak 1. u vezi sa stavkom 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP), zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. ZPP-a s prijedlogom drugostupanjskom sudu da presudu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev tužitelja ili da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Žalba je pravovremena i dopuštena.
4. Na žalbu nije odgovoreno.
5. Žalba nije osnovana.
6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja, policijskog službenika, za isplatu razlike plaće za razdoblje od prosinca 2016. pa do ožujka 2021. za prekovremeni rad tijekom službenih višednevnih plovidbi i zahtjev za isplatu razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad kada je uziman u obzir prosjek plaća bez obračuna sati prekovremenog rada.
7. Po stajalištu ovog suda tijekom prvostupanjskog postupka nije počinjena bitna povreda odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa. Dakle, presudu je moguće ispitati.
8. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom
8. ZPP-a jer je utvrđeno činjenično stanje rezultat pravilne ocjene provedenih dokaza. Isto tako, pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da su počinjene povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 13. i 14. ZPP-a.
9. Nakon što je utvrdio:
- da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen u Policijskoj upravi Dubrovačko- neretvanskoj, Pomorska policija na radnom mjestu policijskog službenika;
- da je rad tužitelja organiziran na način da je isti upućivan na višednevne plovidbe;
- da je tužitelj radio kao policijski službenik na višednevnim plovidbama po nalogu poslodavca;
- da rad tužitelja tijekom višednevne plovidbe nije bio organiziran u smjenama;
- da je tužitelj u utuženom razdoblju ostvarivao pravo na plaću za rad u redovnom radnom vremenu, prekovremenom radu, rad noću, subotom, nedjeljom, praznikom uz tzv. terenski dodatak i naknadu za tzv. pasivno dežurstvo;
- da je redovno radno vrijeme bilo jasno i određeno definirano radnim nalogom kao vrijeme u kojem je tužitelj morao obavljati poslove svog radnog mjesta i rasporeda;
- da je člankom 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 112/17 – u daljnjem tekstu: KU) regulirano pravo na terenski dodatak koji predstavlja naknadu koju službenik ostvari temeljem same činjenice da je radio izvan samog mjesta rada preko 8 sati i kao takvo ne ovisi o tome je li tužitelj radio i prekovremeno;
- da je naknada za pasivno dežurstvo u smislu odredbe članka 38. stavak 4. KU naknada koja se isplaćuje u unaprijed određenom postupku zbog činjenice da je službenik pripravan za rad, s time obvezan i spreman u svakom trenutku odazvati se pozivu poslodavca i obavljati poslove po njegovom nalogu i kao takav nije od utjecaja na pravo na plaću za prekovremeni rad;
- da je tužitelj redovito obavljao poslove za poslodavca izvan redovnog radnog vremena jer je po nalogu i za račun poslodavca vodio potrebne evidencije, nadzirao brod u vlasništvu poslodavca, sudjelovao u održavanju broda, a u slučaju potrebe sudjelovao i u intervencijama radi zaštite imovine poslodavca, a koje poslove poslodavac nije evidentirao;
- da je tužitelj za vrijeme višednevnih plovidbi brodom boravio na brodu dnevno 24 sata, od kojih se 8 sati odnosilo na njegov redovni rad, 8 sati ne prekovremeni rad i 8 sati na dnevni odmor;
- da je vještakinja financijske struke Jelena Ćurlica izračunala plaću tužitelja po osnovi prekovremenog rada na način da je kao prekovremeni rad računala sate izvan redovnog radnog vremena u okviru 24 sata, umanjene za 8 sati dnevnog odmora, u skladu s nalogom suda, a nakon što je pregledala isprave o prisutnosti na radu, radne naloga i obračun o isplati plaća u utuženom razdoblju, a pri tome je uzela u obzir one svote koje je poslodavac već platio na temelju prekovremenog rada, pa je na taj način utvrdila razliku plaće i naknade plaće za dane kada je tužitelj koristio godišnji odmor i bio privremeno nesposoban za rad u svoti od 12.033,80 EUR,
prvostupanjski sud je zaključio da vrijeme koje tužitelj tijekom boravka na višednevnim plovidbama na brodu po 24 sata, a koje se odnosi na sate nakon redovnog radnog vremena, ali bez 8 sati odmora, predstavlja prekovremeni rad, te je na temelju provedenog financijskog vještačenja utvrdio razliku između isplaćene plaće i plaće koja bi tužitelju pripadala s obzirom na činjenicu da se njegov rad smatrao prekovremenim radom, pozivajući se na odredbe članaka 94. stavak 1., 60. stavak 1., 62. stavak 2., 194. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17, 98/19 - u daljnjem tekstu: ZR), Direktivu 2003.-88 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenog 2003. određenim vidovima organizacije radnog vremena, članak 38. stavak 9 i 10. KU prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.
10. Ta odluka suda je pravilna.
11. Kod utvrđivanja broja prekovremenih sati prvostupanjski sud je pravilno primjenom odredbe članka 223. ZPP-a utvrdio broj sati na način da je prekovremenim radom smatrao razdoblje izvan redovnog radnog vremena umanjeno za 8 sati odmora, a koji je tužitelj nesporno imao tijekom višednevnih plovidbi uz činjenicu da ni ovaj odmor nije uvijek bio neprekidan i da između dva radna dana tužitelj nije ostvarivao dnevni odmor u smislu neprekidnog odmora u trajanju od 12 sati, a pri tom je smatrao da činjenica da tužitelj ostvaruje pravo na naknadu za tzv. pasivno dežurstvo nije od utjecaja na prekovremeni rad jer se naknada za pasivno dežurstvo isplaćuje zbog činjenice da je bio na raspolaganju poslodavcu tijekom 24 sata u danu, s tim da u broj sati na koji ima pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad nije uračunao prekovremene sate koje je evidentirao i platio poslodavac. Pri tome se sud pravilno pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojemu nije životno prihvatljivo da bi efektivni rad radnika trajao neprekidno 24 sata dnevno, više dana uzastopno već da je životno i logično da djelatnik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme odnosno vrijeme za odmor u trajanju od 8 sati, te da tako provedeno vrijeme izvan stvarno određenih sati, unatoč tome što tužitelj ne može napustiti mjesto rada se ne može smatrati prekovremenim radom.
12. Dakle, pravilno je utvrđeno da je tužitelj nakon redovnog rada po nalogu poslodavca obavljao poslove koji se odnose na redovito održavanje broda, vodio potrebe evidencije, nadzirao brod, te u slučaju potrebe sudjelovao u intervencijama radi zaštite imovine, a koje poslove poslodavac nije evidentirao, s tim da broj prekovremenih sati u kojima je tužitelj obavljao ove poslove u danim okolnostima nije bilo moguće utvrditi za svaki konkretan dan jer o tim poslovima nisu vođene pisane evidencije niti su poslovi takve naravi da bi uvijek trajali isto vrijeme jer su ovisili o okolnostima poput dnevnog opsega posla tijekom redovnog radnog vremena, vremenskim prilikama, vezu i stanju broda.
13. Tuženica neuspješno osporava vjerodostojnost iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja kao parnične stranke jer se za njihove iskaze ne može prihvatiti ocjena da su iskazivali pristrano budući su navedeni svjedoci iskazivali o činjenicama u vezi s načinom organiziranja poslova na brodu, za vrijeme višednevne plovidbe na moru u kojoj su i sami sudjelovali, a i sasvim je logično i prihvatljivo da brod treba nadzirati i čuvati, da ga treba održavati i popravljati.
14. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se obračun plaće tužitelja koji je boravio više dana na brodu po 24 sata vrši na način da se obračunava 8 sati redovnog rada, 8 sati dnevnog odmora i 8 sati prekovremenog rada, a takvo stajalište je u skladu sa pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u više odluka (primjerice Rev-400/2022 od 11. siječnja 2024. i Rev-487/2023-2 od 22. studenog 2023).
15. Pravo na uvećanje plaće zbog prekovremenog rada proizlazi iz odredbi članaka 60. stavak 1., 62. stavak 2., 94. stavak 1. i 194. ZR-a i odredbi članka 38. stavak 9. i 10. KU.
16. Tuženica u biti ne osporava to pravo, već tvrdi da takvog neplaćenog prekovremenog rada nije bilo. Međutim, ne može se prihvatiti kao točna tvrdnja tuženice (vidjeti točku 11. i 12. obrazloženja).
17. Protivno shvaćanju tuženice prvostupanjski sud je pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Jelene Ćurlice kao stručan i objektivan. Matematički obračun tuženica ne osporava, već osporava činjenicu da je vještakinja uzela da se prekovremenim radom smatraju sati provedeni nakon redovnog radnog vremena i prekovremenog rada kojeg je odredio poslodavac, s tim da se prekovremenim radom ne smatra vrijeme od 8 sati tijekom kojeg je tužitelj odmarao, dakle u biti osporavanju shvaćanja suda da se prekovremenim radom smatra vrijeme od 8 sati nakon redovnog radnog vremena, a zbog toga što je u to vrijeme tužitelj obavljao poslove održavanja broda, vodio potrebe evidencije, nadzirao brod vlasništva poslodavca, u slučaju potrebe sudjelovao u intervencijama radi zaštite imovine a koje poslove poslodavac nije evidentirao niti platio. Međutim, vještakinja je nalaz dala u skladu s nalogom prvostupanjskog suda a pravni pristup prvostupanjskog suda je pravilan.
18. Vještak je prilikom izračuna razlike plaće i naknade plaće uzeo u obzir da je tuženica plaćala djelomično prekovremeni rad, i to prekovremene sate i to koje je ona odredila, i te prekovremene sate nije uzao u obzir kod izračuna razlike plaće.
19. Pravilo je naloženo tuženici platiti parnične troškove tužitelju jer je u cijelosti izgubila spor (članak 154. stavak 1. ZPP-a).
20. U žalbi se ne ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a drugostupanjski sud, imajući u vidu vrijeme pokretanja parnice (19. svibnja 2022.), ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava (članak 365. stavak 2. ZPP- a).
21. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci.
Dubrovnik, 1. travnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Noemi Butorac
