Republika Hrvatska
Poslovni broj Gž R-44/2024-3
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske OIB: 52634238587, Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture, zastupana po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, protiv tuženice ČLC OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], radi isplate stečenog bez osnove, rješavajući žalbu tuženice, izjavljenu protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-13167/2021 od 20. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2026.
r i j e š i o j e
Prihvaća se žalba tuženice, ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-13167/2021 od 20. prosinca 2023. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici neto iznos od 59.180,75 € / 445.897,36 kn (točka I. izreke) te naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 9.531,81 € / 71.817,42 kn (točka II. izreke), sve naprijed sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom preciziranom u stopi i tijeku u izreci presude.
2. Protiv presude žalbu podnosi osobno tuženica pozivajući se sadržajno na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje ZPP), s prijedlogom da se njezini žalbeni navodi uvaže.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba je osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao poslodavca za povratom stečenog bez osnove, odnosno za povratom naknade plaće isplaćene tuženici kao radnici u razdoblju od 13. siječnja 2014. do 15. ožujka 2017., odnosno u razdoblju kad je tuženica prekinula rad zbog podnošenja tužbe radi uznemiravanja do trenutka kad je tuženici prestao radni odnos kod tužiteljice.
6. U provedenom postupku je utvrđeno:
- da je tuženica bila zaposlena kod tužiteljice u Ministarstvu pomorstva, prometa, i infrastrukture, na radnom mjestu Voditelja samostalne službe za odnose s javnošću ,
- da je tuženica prekinula rad 23. siječnja 2014. tvrdeći da je na radnom mjestu uznemiravana čime da joj je povrijeđeno dostojanstvo te je zatražila sudsku zaštitu tužbom zbog uznemiravanja protiv ovdje tužiteljice kao poslodavca,
- da je Općinski radni sud u Zagrebu pravomoćnom presudom poslovni broj Pr-262/2014 od 29. rujna 2017. (potvrđena presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-488/17 od 21. lipnja 2019.) odbio tužbeni zahtjev ovdje tuženice,
- da je tuženica cijelo vrijeme trajanja spomenutog radnog spora u postupku zaštite od uznemiravanja, koristila zakonsko pravo prekida rada i nedolaska na posao te je primala plaću sukladno članku 134. stavak 4. i 6. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14. - dalje ZR/14),
- da je tuženici radni odnos kod tužiteljice prestao po sili zakona temeljem Rješenja odbora za državnu službu od 17. veljače 2017.,
- da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da je za vrijeme prekida rada tuženice u razdoblju od 13. siječnja 2014. do 15. ožujka 2017., tužiteljica na ime plaće tuženice isplatila bruto iznos od 59.180,75 € / 445.897,36 kn.
7. Sud prvog stupnja ima u vidu odredbu članka 134. stavak 4. i 6. ZR/14, koji se odnosi na zaštitu dostojanstva radnika, prema kojoj odredbi za vrijeme prekida rada zbog vođenja postupka radi zaštite dostojanstva radnika, radnik ima pravo na naknadu plaće u iznosu plaće koju bi ostvario da je radio. Sud dalje uvažava da prema članku 134. stavak 7. ZR/14, ako je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeno da nije povrijeđeno dostojanstvo radnika, poslodavac može zahtijevati povrat isplaćene naknade plaće. Kako je utvrđeno da je tuženica primila naknadu plaće za vrijeme dok nije radila, na temelju valjane pravne osnove koja je naknadno otpala, sud smatra da je dužna vratiti primljeni iznos po pravilima vraćanja onoga što je stečeno bez osnove primjenom članka 1111. stavak 1. i 3. i članka 1115. . Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 112/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - dalje: ZOO). Stajalište je suda da je tuženica kao radnica prekidom rada preuzela na sebe rizik da se u sudskom postupku utvrdi da poslodavac nije povrijedio obvezu iz radnog odnosa te da je prekid rada bio neopravdan, kao što poslodavac kada otkazuje Ugovor o radu zbog radnikove povrede radnih obveza, preuzima na sebe rizik da će morati ispuniti ugovor i isplatiti naknadu plaće ako se u sudskom postupku dokaže da je odluka o otkazu nedopuštena, radi čega takav rizik postoji i kod radnika koji odluči koristiti se svojim pravom na prekid rada tvrdeći da je diskriminiran ili uznemiravan na radnom mjestu.
8. Slijedom svega, sud prvog stupnja prihvaća kao osnovan tužbeni zahtjev dok o naknadi troškova postupka odlučuje primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.
9. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a.
10. Neosnovano tuženica u žalbi ukazuje da prethodno utuženju nije zaprimila zahtjev za mirnim rješenjem spora, s obzirom da su tužbi priloženi dokazi (list 34 i 35 spisa) o tome da se tužiteljica obratila tuženoj sa zahtjevom za mirno rješenje spora u smislu članka 186.a stavak 1. i 8. ZPP-a, na koji je tuženica negativno odgovorila, što ista i sama potvrđuje u svome odgovoru na tužbu.
11. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, ovaj sudu prihvaća stajalište prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva i postojanju obveze tuženice u konkretnom slučaju da vrati tužiteljici ono što je neosnovano stekla, primjenom materijalno pravnih odredbi ZR/14 i ZOO-a na koje se sud prvog stupnja pravilno pozvao. Polazeći od utvrđenja da je tuženica prekinula rad i primala plaću za vrijeme prekida rada, a pravomoćno je odbijen njezin tužbeni zahtjev radi zaštite zbog uznemiravanja na radnom mjestu, proizlazi da je prekid rada bio neopravdan te da je tuženica dužna vratiti tužiteljici naknadu plaće koju je primala za vrijeme dok nije radila (tako Vrhovni sud RH u odlukama broj Rev-1189/2011 od 11. travnja 2012, Rev-143/2018 od 5. lipnja 2020.).
12. Bez uporišta tuženica u žalbi osporava zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva, iznoseći tvrdnje vezane za zaštitu koju je tražila kod poslodavca prije pokretanja sudskog postupka radi zaštite od uznemiravanja kao i žalbeni navodi vezani za dužinu trajanja provedenog radnog spora poslovni broj Pr-262/2014. Radi se o pravomoćno okončanom postupku u kojem je tužiteljica ostvarivala zatraženu zaštitu iz radnog odnosa, koji je zahtjev pravomoćno odbijen, stoga izneseni žalbeni navodi nisu relevantni za odluku u ovoj parnici.
13. Međutim, činjenično stanje u pogledu opsega i visine vraćanja stečenog bez osnove nije dovoljno i potpuno utvrđeno, radi čega ovaj sud ne može ispitati pravilnost primjene materijalnog prava.
14. Tužiteljica konačno preciziranim tužbenim zahtjevom iz podneska od 19. listopada 2023. traži povrat „bruto“ iznosa od 59.180,75 € / 445.897,36 kn, sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke. Tim je vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica u relevantnom razdoblju isplatila ukupan bruto iznos od 59.180,75 € / 445.897,36 kn od čega iznos od 8.631,73 € / 65.035,92 kn na ime doprinosa na bruto plaću, iznos od 10.109,84 € / 76.172,45 kn na ime doprinosa iz bruto plaće, iznos od 1.983,02 € / 14.941,29 kn na ime poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak i iznos od 38.456,20 € / 289.748,35 kn na ime neto plaće isplaćene na račun tuženice. Sud prvog stupnja obvezao je tuženicu na povrat cjelokupnog utuženog iznosa od 59.180,75 € / 445.897,36 kn dosuđujući ga tužiteljici kao „neto“ iznos.
15. Sukladno recentnoj sudskoj praksi Vrhovnog suda RH (broj Rev-1427/2021 od 7. ožujka 2023., Rev-1308/2021 od 4. listopada 2022., Rev-900/2023 od 22. studenog 2023., Rev-212/2024 od 14. veljače 2024.) koja se razvila nakon odjelne sjednica Vrhovnog suda RH od 27. veljače 2023., a koje stajalište je potvrdio i Ustavni sud RH u odluci broj U-III/6611/2022 od 26. lipnja 2024., proizlazi da: „U situaciji kada je preinačena presuda na osnovi koje je radniku isplaćena naknada plaće dosuđena u bruto iznosu, pored obveze vraćanja poslodavcu uplaćenih mu neto iznosa naknade plaće i zakonskih zateznih kamata na temelju pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. stavka 3. ZOO-a, radnik nije istodobno pasivno legitimiran još i na vraćanje obveznih doprinosa, poreza i prireza koje nije neposredno primio, već su iz bruto plaće ustegnuti u korist države ili državnih tijela i ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave.“
16. Naime, poslodavac koji isplaćuje plaću obveznik je obračunavanja i plaćanja svih doprinosa (članak 19. stavak 2. Zakona o doprinosima - „Narodne novine'' broj: 84/08., 152/08., 94/09., 18/11., 22/12., 144/12., 148/13., 41/14. i 143/14.) odnosno obveznik je uplate poreza na dohodak od nesamostalnog rada (članak 45. Zakona o porezu na dohodak - „Narodne novine“' broj: 177/04., 73/08., 70/10., 114/11., 22/12., 144/12., 120/13., 125/13., 148/13., 183/14., 143/14. i 136/15.). Stoga poslodavac nije niti ovlašten, u slučaju plaćanja poreza i prireza i obveznih doprinosa po osnovi koja je kasnije otpala, zahtijevati od radnika povrat tih plaćenih iznosa. Navedene zakonske odredbe ovlašćuju poslodavca da plaćene iznose zahtjeva od primatelja tih uplata a ne od radnika koji ove iznose neposredno nije primio, odnosno ti iznosi uvećane plaće nisu prešli u imovinu radnika.
17. Međutim, za razliku od sredstava obveznih doprinosa, poreza i prireza koji su ustegnuti u korist države ili državnih tijela i ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave, drugačija je situacija sa sredstvima koja su uplaćena na osobni račun radnika kao doprinos za mirovinsko osiguranje na temelju individualizirane kapitalizirane štednje. Radi se sredstvima koja se uplaćuju na osobni račun radnika kao člana Mirovinskog fonda, te taj iznos predstavlja imovinu radnika, koji bi u slučaju utvrđenja da ih je stekao bez osnova, trebao vratiti isplatitelju (VS RH broj Rev - 1427/2021 od 7. ožujka 2023., Revd-1041/2025 od 11. ožujka 2025.).
18. U konkretnom slučaju provedenim financijskim vještačenjem utvrđena je visina cjelokupnog bruto iznosa kojeg je isplatila tužiteljica te visina pojedinih iznosa koji se odnose na neto plaću, doprinose, porez i prirez. Međutim, nije raspravljeno niti vještačenjem utvrđeno (jer vještak nije niti dobio takav nalog) je li na osobni račun tuženice uplaćivan doprinos za mirovinsko osiguranje na temelju individualizirane kapitalizirane štednje, te koliki iznos u bruto plaći predstavlja obvezne doprinose za tuženicu a koliki iznos se eventualno odnosi za mirovinsko osiguranje na temelju individualizirane kapitalizirane štednje.
19. Radi navedenog, pobijanu presudu je valjalo ukinuti, kako bi sud prvog stupnja u nastavku postupka, a radi odgovora na pitanje u kojem je opsegu i visini tuženica dužna vratiti tužiteljici ono što je neosnovano stekla, raspravio relevantne činjenice na koje mu je ukazao ovaj sud, isključivo u okviru dokaznih prijedloga stranaka, nakon čega će donijeti novu odluku o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva kojom će odlučiti o svim troškovima postupka (članak 166. stavak 3. ZPP -a).
20. Stoga je odlučeno kao u izreci ovoga rješenja pozivom na članak 370. ZPP-a.
U Rijeci 1. travnja 2026.
Predsjednica vijeća
Lidija Oštarić Pogarčić
