Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1681/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ivani Mandić, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d. d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-100/2025-8 od 29. travnja 2025., u sjednici vijeća koja je održana dana 01. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-100/2025-8 od 29. travnja 2025. u točki I. izreke, zatim u dijelu točke II. izreke za dosuđeni novčani iznos od 27,92 eura, kao i za dosuđene zatezne kamate na taj iznos za razdoblje od 28. veljače 2006. godine do isplate, te u točki III. izreke.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-100/2025-8 od 29. travnja 2025. godine u dijelu točke II. izreke za dosuđene zatezne kamate na dosuđeni novčani iznos od 27,92 eura za razdoblje od 22. veljače 2006. godine do 28. veljače 2006. godine, te se u tom dijelu odbija zahtjev tužiteljice za isplatu pripadajućih zateznih kamata.

III Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tuženika za naknadu troškova postupka po žalbi.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) utvrđen je ništetnim dio odredbe članka 6. Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2006 zaključenog između tužiteljice i tuženika dana 22. veljače 2006. godine, potvrđenog po javnom bilježniku Dragici Dumančić pod poslovnim brojem OV-3735/06 dana 17. ožujka 2006. godine, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 0,5% jednokratno, unaprijed.“

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos od 27,92 eura, sa zateznim kamatama tekućima od 22. veljače 2006. godine do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

3. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici parnični trošak u iznosu od 200,78 eura, sa zateznom kamatom koja teče od 29. travnja 2025. godine do konačne isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

4. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a uz žalbu prilaže izvadak s web stranice Hrvatske narodne banke, te podnosi zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

5. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže da se žalba odbije, pri čemu prilaže presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. godine, a potražuje i trošak u vezi odgovora na žalbu.

6. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

7. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije i iskaza tužiteljice u bitnome utvrđuje da je predmet ovog spora zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnim dijela odredbe članka 6. Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2006 zaključenog između tužiteljice kao korisnice kredita i pravnog prednika tuženika Slavonske banke d. d. iz Osijeka kao kreditora dana 22. veljače 2006. godine, potvrđenog po javnom bilježniku Dragici Dumančić pod poslovnim brojem OV-3735/06 dana 17. ožujka 2006. godine, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 0,5% jednokratno, unaprijed“, kao i zahtjev radi isplate novčanog iznosa kojeg je tužiteljica platila tuženiku po gore navedenoj osnovi.

8. U vezi toga utvrđuje da su pravni prednik tuženika Slavonska banka d. d. kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita zaključili dana 22. veljače 2006. godine gore navedeni ugovor (u nastavku teksta: Ugovor), kojim je tužiteljici odobren nenamjenski kredit u iznosu od 9.000,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, na rok vraćanja od 11 godina, te da je odredbom članka 6. stavak 1. tog Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 0,50% jednokratno, unaprijed, a da je tužiteljica temeljem te odredbe isplatila tuženiku navedenu ulaznu naknadu dana 28. veljače 2006. godine u iznosu od 210,34 kuna (sada 27,92 eura).

9. Nadalje utvrđuje da u konkretnom slučaju Ugovorom nisu utvrđeni parametri za procjenu i izračun troškova za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita, a koja naknada je određena paušalno kao postotak od iznosa kredita, te da je evidentno da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarnih troškova odnosno štete koju je tuženik navodno trpio u vezi obrade zahtjeva i administracije kredita, iz čega da slijedi da tuženik kod sklapanja Ugovora, a niti kod određivanja i naplate naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, nije te troškove odnosno navodno postojanje štete uopće izračunavao, niti je procjenjivao njezino postojanje, a da nisu bili utvrđeni niti stvarni opseg i njezina visina, te da u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta.

10. Prvostupanjski sud utvrđuje da je predmetni Ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te da iz provedenih dokaza proizlazi da se o spornoj Ugovornoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je tužiteljica kao potrošač faktički mogla utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što da je protivno načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa utvrđuje da je sporna Ugovorna odredba nepoštena, pa stoga i ništetna, a da tuženik nije dokazao da je imao ikakve troškove zbog obrade zahtjeva i administracije kredita.

11. Iz navedenih razloga, a pozivom na odredbe članaka 81. stavak 1. i 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u nastavku teksta: ZZP), te odredbe članaka 327. i 328. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZOO), odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.

12. Posljedično tome usvaja i zahtjev tužiteljice za isplatu novčanog iznosa od 27,92 eura, a pozivom na odredbe članaka 1115. i 29. ZOO-a i njezin zahtjev za isplatu pripadajućih zateznih kamata na taj iznos od 22. veljače 2006. godine do isplate, jer utvrđuje kako iz gore utvrđenih činjenica proizlazi da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tog novčanog iznosa.

13. Prethodno tome, pozivom na odredbu članka 215. stavak 1. ZOO-a utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa da s obzirom na navedeno nije nastupila zastara.

14. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 151. stavak 3. ZPP-a, kao i na odredbi članka 29. ZOO-a.

15. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda.

16. Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer pobijana odluka nema postupovnih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla valjano ispitati.

17. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je sporna odredba članka 6. Ugovora nepoštena, a posljedično tome i ništetna, pa je pravilnom primjenom naznačenih odredaba ZZP-a i ZOO-a odlučio kao u točkama I. i II. izreke pobijane presude, osim u dijelu točke II. izreke za dosuđene zatezne kamate na dosuđeni novčani iznos od 27,92 eura za razdoblje od 22. veljače 2006. godine do 28. veljače 2006. godine.

18. Za svoja činjenična i pravna utvrđenja u navedenom pravcu prvostupanjski sud je naveo jasne i pravno utemeljene razloge, koje kao takve prihvaća i ovaj sud i na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tuženika, pa su slijedom toga neosnovani svi oni žalbeni navodi kojima tuženik sadržajem žalbe ukazuje na pogrešno i/ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te na pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer su izraz i posljedica subjektivne ocjene provedenih dokaza.

19. Na tvrdnje tuženika da u ovom predmetu nije trebalo provoditi test poštenosti, u skladu s odredbama ZZP-a, valja odgovoriti da je sporna Ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi jasna, lako uočljiva i razumljivo sastavljena, odnosno radi se o transparentnoj Ugovornoj odredbi, ali ta odredba nije omogućila tužiteljici da u trenutku zaključivanja Ugovora precizno odredi visinu te naknade, a samim time i ekonomske učinke njezinog ugovaranja, pri čemu se ne radi o odredbi kojom je određena cijena, u smislu odredbe članka 84. ZZP-a, kako pogrešno smatra žalitelj, jer je sporna odredba Ugovora akcesornog (sporednog) značaja, pa samim time ne može biti obuhvaćena pojmom glavnog predmeta ugovora, odnosno cijenom. To znači da plaćanje takve ulazne naknade, kao financijska obveza tužiteljice kao potrošača koja proizlazi iz Ugovora, podliježe testu poštenosti.

20. Pri tome valja navesti da se, kako pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, o spornoj Ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženika (njegovog pravnog prednika), iz čega i po stajalištu ovog suda proizlazi da je imajući u vidu sve navedeno ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača (neosnovano tuženik ističe da sud prvog stupnja nije obrazložio postupanje tuženika koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja, te u kojoj mjeri je tužiteljica u tom pogledu oštećena), pri čemu je u tom pogledu neodlučna visina Ugovorene naknade.

21. Protivno žalbenim navodima, pravilno je i utvrđenje prvostupanjskog suda o neosnovanosti istaknutog prigovora zastare, a to stoga jer je ništetnost sporne Ugovorne odredbe utvrđena tek u predmetnom parničnom postupku, pa bi zastara zahtjeva tužiteljice radi isplate novčanog iznosa od 27,92 eura mogla početi teći tek od pravomoćnosti pobijane presude, te ista s obzirom na navedeno nije nastupila.

22. Isto tako, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tuženik bio nepošteni stjecatelj potonjeg novčanog iznosa, što znači da tužiteljici u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate na taj iznos od dana neosnovanog stjecanja, što je prema pravilnom utvrđenju suda bilo dana 28. veljače 2006. godine, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava tužiteljici na naznačeni novčani iznos dosuđena pripadajuća zatezna kamata od tog dana pa do isplate, ali ne i za razdoblje od 22. veljače 2006. godine do 28. veljače 2006. godine, slijedom čega je u tom dijelu trebalo odbiti zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata.

23. Iako iz navedenog proizlazi da tužiteljica nije u cijelosti uspjela u sporu, nema mjesta izmjeni odluke o parničnim troškovima, jer ista nije uspjela s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva, zbog čega nisu nastali posebni troškovi (članak 154. stavak 5. ZPP-a).

24. Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku u dijelu naznačenom u točki I izreke ove drugostupanjske presude, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, dok je djelomičnim uvaženjem njegove žalbe i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke iste presude.

25. S obzirom na to da je tuženik u žalbenom postupku uspio u neznatnom dijelu ožalbene presude, a zbog tog dijela istome nisu nastali posebni troškovi, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, a na jednaki način odlučeno je i o zahtjevu tužiteljice za naknadu troškova u vezi odgovora na žalbu, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje predmetne parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

U Rijeci, 01. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Brankica Malnar