Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-74/2025-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupaju punomoćnici VA, Kristina Marinov i dr., odvjetnici iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3376/2024 od 4. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3376/2024 od 4. studenog 2024. u točkama I, II, III, dosuđujućem dijelu točke IV izreke, te odbijajućem dijelu točke IV izreke, osim za iznos od 125,00 eur sa zateznom kamatom.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3376/2024 od 4. studenog 2024. u odbijajućem dijelu točke IV izreke u odnosu na iznos od 125,00 eur sa zateznom kamatom i rješava:

„ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju daljnji parnični trošak od 125,00 eur sa zateznom kamatom tekućom od 04. studenog 2024. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

III Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju trošak žalbenog postupka od 51,56 eur, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška tužitelj odbija kao neosnovanim.

Obrazloženje

1.Presudom je suda prvog stupnja u toč. I. izreke usvojen deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu od 25. travnja 2005. u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, te čl. 13. Ugovora o kreditu u kojem je ugovoreno da je banka za prijevremenu otplata kredita ovlaštena zaračunati naknadu određenu aktom kreditora. U toč. II. i III. izreke na ime odredbi koje su utvrđene ništetnim naloženo je tuženiku da tužitelju plati (vrati) iznos na ime ulazne naknade od 132,72 eur i izlazne naknade od 349,60 eur, sve sa zakonskom zateznom kamatom. U toč. IV. izreke tužitelju je dosuđen trošak postupka od 1.412,04 eur sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Protiv presude žale se obje stranke i to tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava prilikom donošenja odbijajuće odluke o trošku, te tuženik protiv dosuđujućeg dijela presude pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP) uz prijedlog da se uvaženjem žalbi presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine.

3. Stranke nisu dostavile odgovor na žalbu.

4. Žalba tužitelja djelomično je osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

5. Predmet spora predstavlja zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbi čl. 8. i čl. 13. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena obveza tužitelja radi isplate tzv. ulazne naknade koja podrazumijeva troškove obrade zahtjeva i odobravanja kredita, te isplatu izlazne naknade po osnovi prijevremene otplate kredita.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je prvog stupnja utvrdio da su tužitelj kao potrošač i tuženik kao banka sklopili namjenski Ugovor o kreditu od 25. travnja 2005. kojim je tuženik odobrio kredit za kupnju stana iz Programa poticajne stanogradnje, te u osobne svrhe u kunskoj protuvrijednosti 29.819,28 CHF. Utvrdio je da je prema čl. 8. Ugovora tužitelj preuzeo obvezu isplate ulazne naknade od 1,00% od iznosa odobrenog kredita i da je to na dan obračuna i isplate iznosilo 1.000,00 kn/132,72 eur. Jednako tako, utvrđeno je kako je odredbom čl. 13. Ugovora o kreditu ugovoreno kako tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita za što je tuženik ovlašten zaračunati naknadu sukladno aktima banke. Tužitelj je prijevremeno otplatio kredit i na ime izlazne naknade platio 2.634,00 kn/507,57 eur. Ove činjenice nisu bile sporne, dok je bilo sporno jesu li odredbe čl. 8. i čl. 13. Ugovora ništetne.

7. Polazeći od odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. u svezi sa čl. 59. toč. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.- dalje ZZP) te evidentno primjenjujući odredbe čl. 322., 323. st. 1., 324. st. 1., 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - dalje ZOO), te analizirajući isprave u spisu i iskaz tužitelja, sud je prvog stupnja ocijenio da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo jer je Ugovor kao i sporne odredbe unaprijed formulirao tuženik na standardiziranom obrascu bez da je tužitelj kao potrošač imao odnosno mogao imati utjecaja na njezin sadržaj. Na taj je način tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. K tome tužitelju nije pojašnjena struktura troškova koji se odnose na ulaznu i izlaznu naknadu čime se radi o netransparentnim odredbama, niti su troškovi bili specificirani u Ugovoru, pa bez takvih obavijesti tužitelj nije mogao donijeti informiranu odluku za zaključak odgovaraju li troškovi stvarno pruženim uslugama, a niti je tuženik u postupku dokazao suprotno.

8. Kako je sud prvog stupnja našao osnovanim zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u tom je dijelu usvojio deklaratorni tužbeni zahtjev pozivom na prednje citirane zakonske odredbe, te je usvojio i zahtjeve radi isplate nakon što je otklonio tuženikov prigovor zastare. Naime, sud je prihvaćajući pravno stajalište Vrhovnog suda RH (Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.) ocijenio kako novčani zahtjev nije u zastari jer da ista teče tek od pravomoćnosti sudske odluke (ove) o ništetnosti ugovorne odredbe, čime je tužba podnesena pravovremeno u okviru roka iz čl. 225. ZOO.

9. Suđena je i zatezna kamata budući je utvrđeno da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i nametnuo tužitelju sklapanje Ugovora s ništetnim odredbama zbog čega kao nepošteni stjecatelj mora platiti kamatu tekuću od dana stjecanja (uplata), sve to primjenom odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

10. Tuženik u žalbi tvrdi kako sud prvog stupnja nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Naprotiv radi se o jasnim, laku uočljivim i razumljivim odredbama, dok je ugovaranje spornih naknada u vrijeme sklapanja ugovora predstavljalo uobičajenu poslovnu praksu, pri čemu ove naknade po svojoj prirodi predstavljaju cijenu na ime troškova obrade kredita i naknade štete zbog prijevremene otplate kredita. Takve odredbe nisu mogle ostati nejasne tužitelju koji je imao mogućnost zatražiti dodatne informacije, na koji način nije postupio pa tuženik smatra kako tužitelj nije dokazao da bi se radilo o netransparentnim odredbama o kojima se nije pregovaralo. Kako je sve ove okolnosti uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, sud prvog stupnja ocijenio na pogrešan način, time po stajalištu tuženika nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama i činjenično je stanje pogrešno utvrđeno.

11. Ovaj se žalbeni navod ne prihvaća jer je prvostupanjska presuda jasna, razumljiva, neproturječna sebi i dokazima iz spisa predmeta, te sadrži razloge o svima odlučnim činjenicama koje su izvedeni ocjenom svih dokaza i u okviru tvrdnji i prigovora stranaka u odnosu na konkretan predmet. Stoga nije ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11., a ni jedna druga povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema čl. 365. st. 2. ZPP pa je presudu moguće ispitati.

12. Nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

13. Tuženiku valja odgovoriti kako je sud prvog stupnja pravilno iz iskaza tužitelja te Ugovora o kreditu utvrdio kako je tužitelj nastupao u svojstvu potrošača kojem su sredstva kredita isplaćena radi kupovine stana u okviru Programa poticajne stanogradnje. Ugovor je sklopljen na standardiziranom obrascu, pa je na tuženiku ležao teret dokaza za suprotno, a na te okolnosti, kao ni na sve ostale koje se tiču osporavanja utvrđenja iz provedenog testa nepoštenosti nije predložio dokaze. Stoga su u svemu prihvatljiva utvrđenja suda prvog stupnja da su sporne odredbe ništetne. Ujedno je za reći kako tuženik neosnovano upire da bi se radilo o transparentnim odredbama, naprotiv s pravom je sud prvog stupnja ocijenio da tome nije tako i o tome dao razloge nalazeći da su odredbe neodređene i neodredive jer tužitelj nije bio upoznat sa strukturom troškova iz čega se izvodi zaključak da se nije radilo o razumljivim odredbama. To zato jer, iako je prihvatljiva tuženikova tvrdnja da je imao određene troškove na ime obrade kredita iste nije specificirao i naveo u nominalnom iznosu, već u postotku od glavnice kredita, što ukazuje na zaključak da se ne radi o realnim troškovima budući ovise o visini kredita čime citirana ugovorna odredba odstupa od čl. 59. st. 1. ZZP. Razumljivost ugovorne odredbe ne promatra se na gramatičkoj razini, već je potrebno udovoljiti uvjetu da se potrošaču daju sve potrebne obavijesti kako bi donio informiranu odluku i shvatio koje ekonomske posljedice proizlaze iz preuzete obveze. Tome u ovom slučaju nije udovoljeno jer odredba o ulaznoj naknadi nije razumljiva, kao ni ona o izlaznoj naknadi koja se vezuje za buduće akte banke čiji sadržaj ni samoj banci ne može biti poznat jer nije izvjesno da li će i kada doći do prijevremene otplate kredita.

14. Stoga iako je visina ulazne naknade tužitelju na gramatičkoj razini bila poznata i tužitelj je o istoj na ovaj način bio informiran, dok o visini odnosno parametrima koji utječu na visinu izlazne naknade nije imao nikakvih informacija, za zaključiti je kako informiranost podrazumijeva znanje o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknada, te svrsi istih odnosno znanje za koju se to uslugu troškovi podmiruju, što je sve u konkretnom slučaju izostalo kako je to sud prvog stupnja pravilno utvrdio. Test poštenosti provodi se u odnosu na sve okolnosti slučaja koje su prethodile sklapanju ugovora i one koje su bile prisutne tijekom sklapanja istog da bi se preispitao odnos između iznosa naknade i pružene usluge. Iz rezultata dokaznog postupka slijedi kako je u konkretnom slučaju tuženik kao trgovac nametnuo tužitelju sporne odredbe osnovom kojih je naknade morao platiti da bi ostvario odnosno prijevremeno otplatio kredit, čime banka nije vodila računa o zakonitim interesima tužitelja kao potrošača i time je postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja i na štetu tužitelja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno da se radi o namjenskom kreditu za kupovinu stana, da tužitelj kao potrošač nije imao objektivnu mogućnost utjecati na sadržaj spornih odredbi budući se o istima nije pregovaralo, te da visina tih naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama, za zaključiti je kako je sve navedeno bilo od utjecaja na pravni položaj tužitelja na negativan način i time je uzrokovana značajna neravnoteža. Identična pravna shvaćanja izražena su u predmetima C-84/19 i C-224/19, te u odluci Vrhovnog suda Rev-673/2023 u činjenično istovjetnoj situaciji iz koje proizlazi da kod ocjene postojanja dobre vjere valja uzeti u obzir cjelovito tuženikovo ponašanje u ugovornoj i predugovornoj fazi, a kako je sud prvog stupnja i postupio kada je ocijenio da je tuženik sudjelovao u kolektivnom sporu Potrošač u kojem je utvrđeno da su odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutno klauzuli ništetne.

15. Utoliko tuženik bez osnove tvrdi da bi činjenice o provedenom testu transparentnosti i nepoštenosti bile pogrešno utvrđene, naprotiv sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo na pravilno utvrđeno činjenično stanje kada je odredbe čl. 8. i čl. 13. Ugovora o kreditu utvrdio ništetnim.

16. Sve kada bi tuženik bio u pravu da bi se radilo o transparentnoj odredbi ukazuje se na pravno shvaćanje sadržano u odgovoru na revizijsko pitanje u odluci Vrhovnog suda Rev-240/2024 od 23. listopada 2024. koji glasi:

„Sama činjenica da je ugovorna odredba potrošačkog ugovora, kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, odlučna je prilikom ocjene radi li se o transparentno sastavljenoj ugovornoj odredbi, međutim transparentnost sama po sebi ne znači da je odredba ujedno i poštena. U okviru ocjene poštenosti navedene ugovorne odredbe, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP/03, ispitati i moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i ujedno postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, budući da se ne radi o odredbi koja ne bi podlijegala testu poštenosti u smislu čl. 84. ZZP/03.“

17. Stoga je u ovom dijelu žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi deklaratorni zahtjev iz toč. I. izreke pobijane presude sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP. Na jednak je način odbijena žalba tuženika i potvrđena odluka sadržana u toč. II. i III. izreke budući je tuženik kao nepošten stjecatelj dužan vratiti iznose ulazne i izlazne naknade koje je stekao na temelju osnove koja je utvrđenjem ništetnosti otpala, u iznosima koji među strankama nisu sporni i s dospijećem o dana uplate. Utoliko su bez osnove i ovi žalbeni navodi tuženika kojima neosnovano nastoji otkloniti svoju novčanu obvezu.

18. Odluku je o troškovima postupka sud utemeljio na odredbama čl. 154. i 155. ZPP, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.) osnovom kojih je ista pravilna u dosuđujućem dijelu, niti tuženik u žalbi konkretizira prigovore toj odluci, a ovaj sud prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP kod donošenja odluke o trošku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava. Zato je u ovom dijelu žalba tuženika odbijena kao neosnovana sukladno odredbi čl. 380. st. 2. ZPP.

19. Protivno tome, žalba je tužitelja djelomično osnovana jer tužitelju prema pravnom shvaćanju ovog suda, ustaljenoj praksi o primjeni odredbe čl. 9/3. Tarife pri priznavanju troška pristupa na ročište kao nužnog budući od te radnje nastupaju pravni učinci vezani za rokove. Stoga tužitelj ima pravo na nagradu za pristup na ročište za objavu presude iznos od 125,00 eur (uključen PDV), dok nema pravo na puni iznos nagrade za sastav podneska od 8. rujna 2022. kojim je tužbeni zahtjev uređen u euro valuti i za kojeg je sud prvog stupnja pravilno dosudio iznos od 25% prema Tbr. 8/4. Utoliko je žalbu tužitelja dijelom valjalo odbiti i odluku o trošku potvrditi, a dijelom uvažiti i odluku preinačiti te dosuditi daljnji trošak, sve sukladno odredbi čl. 380. st. 2. i 3. ZPP.

20. Tužitelj je u žalbenom postupku u kojem je djelomično pobijao odluku o trošku i shodno tom VPS ostvario uspjeh od 33% pa mu od punog iznosa nagrade od 156,25 eur (PDV uključen), pripada pravo na nagradu za sastav žalbe od 51,56 eur, dok je u preostalom dijelu odbijen. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku pa nema pravo na trošak istog. Ova se odluka temelji na odredbi čl. 166. ZPP.

U Rijeci 1. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar