Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-946/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d. d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta d. o. o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika izjavljenima protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 83: P-2953/2024-9 od 25. ožujka 2025. godine, u sjednici vijeća koja je održana dana 1. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 83: P-2953/2024-9 od 25. ožujka 2025. godine u točkama I i II izreke, zatim u dijelu točke III izreke za dosuđene troškove parničnog postupka u iznosu od 1.099,54 eura, te dosuđenu zakonsku zateznu kamatu na taj iznos tekuću od 25. ožujka 2025. godine do isplate, kao i u točki IV izreke.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 83: P-2953/2024-9 od 25. ožujka 2025. godine u dijelu točke III izreke za dosuđene troškove parničnog postupka u iznosu od 125,00 eura (preko dosuđenog iznosa od 1.099,54 eura do dosuđenog iznosa od 1.224,54 eura), te za dosuđenu zakonsku zateznu kamatu na taj iznos tekuću od 25. ožujka 2025. godine do isplate, pa se u tom dijelu odbija zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova.

III Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se kao nedopuštena žalba tužiteljice izjavljena protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 83: P-2953/2024-9 od 25. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I izreke) utvrđen je ništetnim dio odredbe Ugovora o kreditu broj 041-50-3095860 sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 14. listopada 2005. godine, sadržan u članku 3. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv “Naknada” a koja glasi: “3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva iznos od 402,13 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 19. listopada 2005. godine do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

3. U točki III izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.224,54 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. ožujka 2025. godine do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

4. U točki IV izreke odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

5. Protiv te presude pravovremene žalbe podnose tužiteljica i tuženik.

6. Tužiteljica žalbom pobija presudu u točki III izreke, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

7. Tuženik pobija presudu iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a, te predlaže da se pobijana odluka preinači, ili da se ta presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a uz žalbu prilaže presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gž-4/17-2 od 21. ožujka 2017. godine, te potražuje naknadu troškova postupka po žalbi.

8. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

9. Žalba tužiteljice je nedopuštena, dok je žalba protivne stranke (tuženika) djelomično osnovana.

10. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, te iskaza tužiteljice, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužiteljice opisan u točkama I i II izreke pobijane presude.

11. U vezi toga utvrđuje da je između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora zaključen dana 14. listopada 2005. godine Ugovor o kreditu broj 041- 50-3095860 (u nastavku teksta: Ugovor), temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.344,49 švicarskih franaka (CHF) po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatu od 2,90% promjenjivu u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, te kamatu po dospijeću u visini zatezne kamate koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjivu, a koja se obračunava na sve dospjele i neplaćene iznose koje korisnik kredita duguje temeljem ugovora, te da je u članku 3. tog Ugovora naznačeno kako se tužiteljici obračunava naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno prilikom prvog korištenja kredita.

12. Nadalje utvrđuje da je tužiteljica predmetni Ugovor zaključila u svojstvu potrošača, te da je isti bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, koji u trenutku sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovarao sa tužiteljicom o bilo kakvoj naknadi za troškove obrade kredita, niti je tužiteljici objašnjeno koliko bi ona iznosila.

12.1. Prvostupanjski sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) Ugovoru, u kojem nije navedeno od čega se sastoji sporna naknada od 3,30%, niti na što se ona odnosi, a da nisu definirani niti egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade, te da se o odredbama akata kredita koje reguliraju materiju kreditiranja i koji su sadržani u Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa da je logično da se nije moglo pregovarati niti o spornoj ulaznoj naknadi.

12.2. Nastavno utvrđuje da je sporna Ugovorna odredba tužiteljici bila teško razumljiva, jer da ona u trenutku sklapanja Ugovora nije bila upoznata sa parametrima koji utječu na visinu sporne naknade, te da je tuženik kao jača strana u Ugovoru jednostrano donio odluku o plaćanju te naknade, a da o tome nije pregovarao sa tužiteljicom, čime je postupio nepošteno i suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz odredaba članaka 4. i 5. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZOO), što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača.

13. Osim toga, utvrđuje i da je sporna Ugovorna odredba neodrediva, jer da Ugovor ne sadrži jasno definirane parametre o načinu određivanja i izračuna visine sporne naknade.

14. Stoga pozivom na odredbe članaka 81. stavak 1. i 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u nastavku teksta: ZZP/03), kao i na odredbe članaka 295., 269. stavak 1. i 2. i 270. ZOO-a, odlučuje kao u točki I izreke pobijane presude.

15. Nadalje utvrđuje da je tužiteljici temeljem sporne odredbe Ugovora naplaćena dana 18. listopada 2005. godine naknada za obradu kredita u iznosu od 3.029,87 kuna, što u protuvrijednosti iznosi 402,13 eura, pa pozivom na odredbe članaka 323. stavak 1. i 1111. stavak 1. ZOO-a usvaja njezin zahtjev za isplatu potonjeg novčanog iznosa, kao i zahtjev za isplatu pripadajućih zakonskih zateznih kamata na taj iznos od 19. listopada 2005. godine do isplate, u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a, jer utvrđuje da je sporna Ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja.

16. Prethodno tome, a pozivom na odredbu članka 328. ZOO-a, odbija kao neosnovan istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, te da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi.

17. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbama članaka 154. stavak 2. i 155. ZPP-a, zatim na odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, u nastavku teksta: ranija Tarifa), te pozivom na odredbu članka 27. stavak 3. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08).

18. Budući je sud prvog stupnja pobijanom presudom (točka III izreke) dosudio tužiteljici naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.224,54 eura, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od presuđenja do isplate, čime je u cijelosti udovoljio njezinom zahtjevu za naknadu parničnih troškova kako je specificiran u priloženom troškovniku (list 92 spisa), to tužiteljica nema pravnog interesa za podnošenje žalbe protiv naznačenog dijela pobijane odluke, pa je primjenom odredbe članka 367. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 358. stavak 3. tog Zakona, odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

19. Pazeći u povodu žalbe tuženika protiv pobijane presude po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane odluke nije počinjena neka od tih povreda.

20. Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje upire žalba, te se u svemu može valjano ispitati.

21. Neosnovano tuženik sadržajem žalbe ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbama članaka 326. ZPP-a i 186.c tog Zakona, a to stoga jer je pobijanom presudom odlučeno o zahtjevu tužiteljice koja se odnosi na novčanu tražbinu (iznos od 402,13 eura s pripadajućim zateznim kamatama) koja je u svakom slučaju dospjela do zaključenja glavne rasprave, a s obzirom na činjenicu da je tužiteljica spornu naknadu za obradu kredita platila tuženiku prilikom sklapanja Ugovora.

22. Nisu osnovane niti (indirektne) tvrdnje tuženika o postojanju bitne postupovne povrede iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 338. stavak 4. ZPP-a, a to stoga jer sud prvog stupnja prilikom donošenja pobijane odluke nije postupio protivno potonjoj odredbi ZPP-a.

23. Isto tako, neosnovano tuženik ističe kako je istome pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer je sud prvog stupnja u obrazloženju svoje odluke naveo jasne i neproturječne razloge zbog kojih je odlučio na opisani način, te je tuženiku tijekom prvostupanjskog postupka bilo omogućeno da se očituje na sve navode tužiteljice i da ravnopravno sudjeluje u postupku.

24. Protivno žalbenim navodima tuženika, pravilno je i potpuno sud prvog stupnja utvrdio sve činjenice koje su od značaja za odluku o tužbenom zahtjevu, a za svoja činjenična i pravna utvrđenja u pravcu osnovanosti tog zahtjeva naveo je jasne i pravno utemeljene razloge koje kao takve prihvaća i ovaj sud i na koje se upućuje tuženika radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, pa je pravilnom primjenom naznačenih odredaba ZZP/03 i ZOO-a odlučeno na opisani način.

25. Stoga su neosnovane tvrdnje tuženika da sud nije utvrđivao, odnosno da nije pravilno utvrdio da se o spornoj odredbi članka 3. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo i da je ista odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama Ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, kao i navodi da prvostupanjski sud nije utvrđivao da li je naznačena odredba Ugovora nepoštena, a samim time i ništetna, kao i preostale tvrdnje tuženika kojima osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pravilnost primjene relevantnog materijalnog prava.

26. Neosnovano tuženik između ostaloga ističe i da ugovaranje sporne odredbe članka 3. Ugovora predstavlja zabranu manjeg značaja, pa da je pravilnom primjenom odredbe članka 326. stavak 2. ZOO-a trebalo odbiti tužbeni zahtjev, a to stoga jer se u konkretnom slučaju ne radi se o uzroku ništetnosti koji bi bio manjeg značaja, već o sudskoj zaštiti prava potrošača, koja sukladno odredbama ZZP/03 predstavlja javni interes Republike Hrvatske, pri čemu je tim Zakonom, kao i drugim zakonima, određen i sustav zaštite potrošača, te tijela koja su određena za provođenje te zaštite.

27. Pri tome je točno kako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade, ali tuženik koji je nesporno sastavio spornu Ugovornu odredbu o kojoj se prema pravilnom utvrđenju suda nije pojedinačno pregovaralo nije u ovom postupku dokazao opravdanost ugovorenog postotka te naknade u odnosu na odobreni kredit, pa je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je odredba članka 3. Ugovora suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

28. Pravilno je i utvrđenje suda prvog stupnja da zastara prava tužiteljice na povrat iznosa od 402,13 eura počinje teći tek od pravomoćnosti predmetne presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe članka 3. Ugovora, dakle da s obzirom na navedeno nije nastupila zastara utužene tražbine.

29. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj potonjeg novčanog iznosa, kako proizlazi iz činjenice da je isti obvezan na povrat naznačenog novčanog iznosa od dana stjecanja pa do isplate, jer je upravo on protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuo tužiteljici spornu Ugovornu odredbu (članak 1115. ZOO-a).

30. Neosnovani su i navodi tuženika da sud prvog stupnja nije proveo test poštenosti.

30.1. Naime, odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema članku 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo, te moraju biti lako uočljive. Posljedica nepoštene odredbe je ništavost (članka 87. ZZP/03).

30.2. U vezi toga valja navesti kako iz pravilnog utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužiteljica u odnosu na sklapanje predmetnog Ugovora imala svojstvo potrošača, te da se o predmetnoj (spornoj) Ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo na način da je tužiteljica kao potrošač mogla stvarno utjecati na njezin sadržaj, a iz naznačenih odredaba ZZP/03 proizlazi da ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da bi mogle obvezivati potrošača, moraju biti transparentne i poštene.

30.3. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP/03 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. To nužno ne znači da u ugovoru o kreditu moraju biti specificirano navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača. Iako je u konkretnom slučaju riječ o Ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja Ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno i da je ta odredba poštena.

30.4. U vezi toga test poštenosti koji se provodi u cilju ispravljanja neravnoteže koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe sadrži dva kriterija: suprotnost načelu dobre vjere i značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zahtjev dobre vjere ispunjen je ako je tuženik kao banka vodio računa o interesu tužiteljice kao potrošača, te je mogao razumno pretpostaviti da bi ona kao potrošač pristala na spornu Ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo, pri čemu kriterij za prosudbu uzrokuje li predmetna odredba Ugovora značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, nije samo kvantitativna ocjena odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjena da li bi neprihvaćanjem te odredbe potrošač bio ograničen u ostvarivanju svojeg prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao „slabije“ stranke predmetnog Ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima, pri čemu se kod provođenja testa poštenosti mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

30.5. U skladu s člankom 59. alineja 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, a u konkretnom slučaju predmetni Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja Ugovora, pri čemu se troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, ne mogu smatrati notornim, niti se mogu podrazumijevati.

30.6. S obzirom na navedeno, a imajući na umu da sporna odredba članka 3. Ugovora ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica kao potrošač pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

31. Što se tiče odluke o parničnim troškovima, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužiteljici koja je u cijelosti uspjela u sporu pripada pravo na naknadu tih troškova od tuženika, u skladu s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a, ali je pogrešno obračunao visinu tih troškova samo prema vrijednosti kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 402,13 eura.

31.1. Naime, u konkretnom slučaju tužiteljica je postavila više tužbenih zahtjeva, i to deklaratorni radi utvrđenja ništetnim naznačene odredbe predmetnog Ugovora (točka I izreke pobijane presude), te kondemnatorni zahtjev radi isplate iznosa od 402,13 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II izreke presude), te je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačila iznos od 1.729,36 eura, pa u skladu s odredbom članka 37. stavak 1. ZPP-a kao vrijednost predmeta spora treba uzeti upravo potonji iznos, dakle kako vrijednost naznačenog deklaratornog dijela zahtjeva (iznos od 1.327,23 eura), tako i vrijednost spomenutog kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva (iznos od 402,13 eura).

31.2. Pri tome valja navesti i kako je naznačeni deklaratorni dio tužbenog zahtjeva bio potreban za odlučivanje o osnovanosti gornjeg kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu, te je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka osporavao osnovanost oba zahtjeva, u vezi čega su se provodili odgovarajući dokazi, pa je i to razlog zbog kojeg je visinu parničnih troškova trebalo utvrditi prema vrijednosti predmeta spora u visini od 1.729,36 eura.

31.3. Osim toga, pogrešno je prvostupanjski sud visinu parničnih troškova tužiteljice utvrdio primjenom ranije Tarife, jer je visinu tih troškova u skladu s Tbr. 52. stavak 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, u nastavku teksta: nova Tarifa) trebalo utvrditi primjenom potonje (nove) Tarife, u skladu s čijim odredbama tužiteljici pripada slijedeći trošak za radnje njezinog punomoćnika-odvjetnika: iznos od 200,00 eura za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. nove Tarife), iznos od 200,00 eura za sastav podneska od 23. srpnja 2024. godine (Tbr. 8. toč. 1. nove Tarife), iznos od ukupno 400,00 eura za zastupanje na ročištima od 21. listopada 2024. godine i 22. siječnja 2025. godine (iznos od 200,00 eura po ročištu-Tbr. 9. toč. 1. nove Tarife), te iznos od 200,00 eura na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 46. nove Tarife), što zajedno sa pravilno utvrđenim troškom u iznosu od 33,18 eura na ime sudske pristojbe za tužbu i iznosom od 66,36 eura po osnovi sudske pristojbe za presudu sveukupno iznosi 1.099,54 eura, koji iznos je trebalo dosuditi tužiteljici na ime troškova parničnog postupka, a primjenom odredbe članka 151. stavak 3. ZPP-a i pripadajuće zatezne kamate na taj iznos od presuđenja do isplate, dok je u preostalom dijelu trebalo odbiti njezin zahtjev za naknadu parničnih troškova, pa tako i zahtjev za naknadu troška zastupanja na ročištu radi objave presude koje je održano dana 25. ožujka 2025. godine, jer je iz prvostupanjskog spisa vidljivo da niti ona niti njezin punomoćnik nisu pristupili na to ročište, pa im navedeni trošak nije niti nastao, zbog čega je neosnovano tužiteljici dosuđen trošak pristupa na potonje ročište u iznosu od 75,00 eura.

32. Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku u dijelu naznačenom u točki I izreke ove drugostupanjske presude, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, dok je djelomičnim uvaženjem njegove žalbe i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke presude.

33. Budući da tužiteljica nije uspjela sa žalbom, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, a na jednaki način odlučeno je i o zahtjevu tuženika za naknadu troškova tog postupka, jer je isti uspio sa žalbom samo u dijelu ožalbene presude koji se odnosi na dio dosuđenih parničnih troškova kao sporednog zahtjeva, zbog čega istome nisu nastali posebni troškovi (članak 154. stavak 5. ZPP-a).

U Rijeci, 01. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Brankica Malnar